Pravo da me nokautira dajem Albertu Camusu, iako se taj bavio nogometom. Navuci kopačke na noge i šutni svoj kamen, Sizife, samo pazi da ne slomiš stopalo. Jebe mi se za tvoj apsurd. Zvjerstva koja sam ja vidio na Fudin Hanu kao dijete ti nisi doživio u drugom svjetskom ratu. Komšija Ferid nije bio nikakav pisac, baš kao što to nije bio moj otac. Samo što ja o zločinima ne želim pisati. Meša Selimović je u pravu, odnosno njegov Ahmet Šabo, a nitko ga živ ne sluša. Rat treba zaboraviti, treba ga što manje spominjati, da nove generacije ne pjevaju pjesme o osveti. Sa ratovima se treba šprdati, druge nam nema. Moja sveta dužnost kao bosanskog pisca je da pišem o seksu, kurčevima i pičkama. Na taj način izražavam svoj duboki patriotizam. U svakom mom sljedećem romanu biće sve više i više orgazama. Tu će biti takve brutalne jebačine da će pornografija u usporedbi sa mojom književnošću biti dolina Mumijevih. Nemojte reći da vas nisam upozorio. Mia Khalifa biće Po iz Teletabisa u usporedbi sa mojim likovima. John Holmes – Tinky Winky. Svi će da se karaju međusobno, sva tri konstitutivna naroda, uključit ću u te orgije ono Židova i Roma. Tu se više neće znati tko koga jebe, fabule će biti izuzetno kompleksne. Sperma će da frca na sve strane, od mora do Save, od Drine do Une – veliki gang-bang. LGBT populacija neće biti izostavljena, svi će da dobiju svojih pet minuta. Bošnjak i Hrvat, rasturaju jedan drugome šupak, nasred Starog mosta. Kome to smeta, tko misli da sam ja nekulturan, perverznjak, nek me slobodno zaobiđe, ali ja znam što radim. Mene će klinci čitati, čitajući moje satirične gluposti, pohvatat će i neke pametne stvari. Pisci ne mogu promijeniti svijet, ali ako kao pisac pomjeriš horizont za milimetar samo jednoj mladoj osobi, napravio si čudo. Prošlo je već punih trideset godina. Postoji život i mimo onog jednog dana kad se obilježava Srebrenica. Postoji generacija mladih čitatelja koju rat ne zanima, a žele čitati, žele se nasmijati, žele uživati. Takvi meni šalju poruke na Instagram, tinejdžeri me pitaju kad će, Ahmete, knjiga, djevojčica od devetnaest godina iz Tešnja me to pita, pratila me je na Tik Toku od svoje petnaeste godine, prekida me porukama u po treninga. Da li vi zbilja mislite da ja ovo pišem iz ega. Nitko za tu pametnu djecu ništa ne piše, od naše književnosti kosa im se na glavi diže. Razumijem svu tu generaciju koju je rat obilježio, zbilja razumijem, ali stvara se jedan veliki problem o kojem nitko živ ne razmišlja. Nova generacija mladih bosanskih pisaca, rane dvadesete, rođenih u novom mileniju, u svojim kratkim pričama recikliraju rat. Ja kad sam to vidio, pa ja sam čovječe poludio, doživio sam nervni slom. Da li je to tebi, Alberte, normalno? Netko ih je naučio da je samo to književnost, da se samo na taj način kod nas može postati pisac. Jebo li vam rat mater svima.
Dragi moj Alberte, sve ti je to u Bosni začarani pakao mržnje, veliki Macondo, džungla potisnutog bola. Samo se vrtimo u krug, iz generacije u generaciju. Tko je jučer bio žrtva, sutra će da postane zločinac, generacijski prijenos govana. Tuga, čemer, jad. Nema genocidnih naroda, samo se iz generacije u generaciju predaje štafeta trauma. Svejedno, nema apsurda, jebiga jarane, kod mene sve ima smisla. Možda zato što ponekad u životu stvari rješavam na šake, što me ne zanima previše to tvoje šutiranje krpenjače. Jebo li te tvoj nogomet. Tvoju apsurdnu slučajnost ja zovem sinkronicitet. Nisam imao svoga oca, ali me je kao malo dijete u Macondu tata Marquez vodio da gledam led. Književnost je moj tata, najbolji tata koji na svijetu postoji. Svaki dan ti govori da si poseban, da si pametan, da si drugačiji. Zato što čitaš, zato što kužiš, zato što voliš. Volim te, tata, najviše na svijetu te volim. Nitko i ništa mi neće značiti onoliko koliko mi značiš ti. Za tebe ću umrijeti, za tebe ću poginuti, nitko mi nikad knjigu iz ruke neće izbiti. Tko pokuša, polomit ću mu sve kosti. Netko to može, ali ja ne mogu kroz život bez svoje strasti. Možda je to zbilja dijagnoza, sva moja živa sjećanja na odrastanje u Macondu, planina Grmeč, rijeka Sanica, divljenje bubamari, leptiru, nebeskom svodu. Fudin Han, kulturna metropola. Svako pročitano slovo, svaki pisac, svaka knjiga. Puzle nebeskog mozaika. Sve je na svome mjestu, sve se savršeno uklapa, sve je to tako moralo biti da bi ja postao ja. Poljubac u čelo od dragoga Boga. Mozartova simfonija, Van Goghova terasa, stari gitarista Pabla Pikasa. Tri tone tereta sa leđa isparava, nestaje gravitacija. Postajem lagan kao pero, drhtim dušom, drhtim tijelom. Maljem razbijam cigle sa zida Pink Floyda. Wake Up od Arcade Firea planinom Grmeč odzvanja. Tresem se kao list na grani pred čudom postojanja. Lutka na koncu kojoj je sudbina utefterena u zvijezdama, gdje god se okrenem samo vidim Njega. Šetnja svemirom do Neptuna. Banana Andyja Warhola. Lijevi high-kick Mirka Cro Copa. Simultanka Garyja Kasparova. Satira Predraga Lucića. Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića. Ravno do dna Johnnyja Štulića. Pero za pisanje Dževada Karahasana. Naomi Campbell, duge vitke nogice. Grčki filozofi, na trbuhu pločice. Deep Throat, pioniri ozbiljne produkcije. Sonja Adamov, novi pravac poezije. Woody Allen, urbana neuroza. Velvet Underground, teška hipnoza. Frank Sinatra, talijanski mafijoza. Kim Larsen, danski virtuoza. Henrik Ibsen, Helmer Nora. Kurt Vonnegut, doručak šampiona. Svatko umire sam, Hans Fallada. Elvis J. Kurtović, sarajevska jalija. Ivo Andrić, Travnička hronika. Rocco Siffredi, velika kurčina. Orhan Pamuk, Nobel za Turčina. Christina Aguilera, diže mi se kurčina. Slavoj Žižek, seksi bradica. Roman Stranac, alžirska klošarčina. Bekim Sejranović, Edo Maajka – Brčko jebačina. Marco Missirioli, talijanska novinarčina. Ako ti jave da sam pao – Dario Džamonja. Erich Fromm – umijeće jebanja. Predrag Finci – kratka, a tužna povijest kurca. Catennacio taktika. Durex kondomi – noćni ormarić – puna ladica. Jedan je Hase, svi u napad, ništa obrana. Søren Kierkegaard na otoku Bornholmu procjenjuje mesijanstvo Adolpha Petera Adlera. Kakav ti novi mesija, mani se ćorava posla, koji ti je kurac, puko si ko fosna. Adolf Hitler došao na vlast, oduševljenje senilnog Knuta Hamsuna – evo novog Božjeg poslanika, nikad više bauštela, prokleta je Amerika. Stranka demokratske akcije, zlatna kašika, nema više genocida nad Bošnjacima. Hrvatska demokratska zajednica, Hrvati u Bosni postaju nacionalna manjina. Johann Wolfgang von Goethe, patnje mladog Werthera, po mišljenju Miroslava Krleže, izuzetno sumnjiva veličina. Ferid Avdić, Dijana, Dijana, ljepoto moga sna. Živjela Republika Srpska, idemo svi u zrak tri prsta. Jebem vas glupe sve u usta. Svi hoće biti borci, svi hoće biti ratnici, a svi se boje knjige, svi se boje književnosti. Ako se nisi u stanju potući sa braćom Karamazov od Dostojevskog, šta ćeš ti u kavezu budalo. Poginut ćeš čovječe, koji je tebi kurac, jesi li ti normalan, hvataj se knjiga. MMA nije sport za glupe ljude, nije ti to barbarizam, to je vrhunska umjetnost, treba ti opasna inteligencija. Jedinstvo iz Bihaća, loša uprava, već godinama druga liga. Jebo li vas apsurd Alberta Camusa. Totalni amaterizam, igrači poslije treninga za šankom, točeni Preminger, puna krigla. Kad te UFC profesionalac zakuca laktom u glavu, kao da te pukla cigla. Dupla doza Omege 3 nakon svakog treninga, oporavak mišića. Telefon zvrči, stiže porukica, ma može večeras jebačina, takve prijedloge Ahmet nikad ne odbija. Karat ćemo se nježno, nema grubosti, nema grebanja noktima, nisu mi se ohladili ožiljci od žice na leđima. Hrvanje uz žicu, drilao sam takedown defence, jebo im svima Khabib Nurmagomedov mater. Nitko više ne želi na šake, svi hoće samo da ruše. Nemam kondome, o tome si ti trebala da misliš. Ko ga jebe, nije prvi put da nam se dešava, idemo na rizik.
Dragi Alberte, ja nisam stvorenje koje odbija biti ono što jeste, tu si se malo zajebao. Poredao sam si prioritete, kvantiteta ispred kvalitete, biram tri prosječne ispred dvije ljepotice, u pravu su Charles Bukowski, Slavoj Žižek i Henry Miller. Što Franjo Šarčević ima protiv divljeg libida, zašto njega to naše smeta, zašto on to meni stalno cenzurira, nema se šta bojati – pa nećemo jebati njega. U pravu je Sartre, skromnost je vrlina mlakonja, nisam skroman, sve jebem, jebač sa druge strane zakona. No samo, Alberte, moraš biti svjestan, to nije lako, ima tu puno posla. Nije dovoljno samo biti pametan. Na dating aplikacijama, na jednu ženu idu tri muškarca. Konkurencija do neba. Svi su obrazovani, visoki, plavokosi, uspješni, imaju para, voze sportske automobile, trče, treniraju – ovo ti je, rođače, Skandinavija. Bez pločica na trbuhu nećeš jebati, nema prolaza. Lako je biti konkurentan na Tinder sceni Busovače i Travnika. Prošla su vremena jebača boema, nema u današnjem svijetu prolaza za novog Boru Radakovića. Samo se gleda koliko na Instagramu imaš followera. Ja sam sa svojih 256 followera pojebao sve što mi je bilo dostupno u području Øresund kanala. Slika moje kite, koju moraš imati, koja se šalje isključivo na zahtjev, postala je javno dobro. Tko god se potrudi, vjerujem da je može sa lakoćom na Googleu pronaći. Radim godinama na promociji svoje zemlje u kink svijetu, registriran sam na svim mogućim forumima, imam kultni status na BDSM sceni Kopenhagena, jedan sam od tri glavna mastera u državi, po cijele dane žene mlatim, nitko da mi ukaže poštovanje, nitko da mi kaže hvala. Ambasada BiH u Kopenhagenu nikad me nije na domjenak pozvala. Tu se moram složiti sa tobom, Alberte, to je zbilja apsurdna situacija. Mene nitko ne sponzorira, jednom mjesečno se na spolno prenosive bolesti testiram, osiguranje mi to ne pokriva. Takva mi je sudbina, upornost, rad, disciplina – nema ništa od kukanja.
Zakači se sa mnom, Alberte, šta se bojiš, šta si se usrao, šta šutiš? Gdje su ti muda? Neću ti je uzeti tvog Nobela, kako ne razumiješ, ja samo želim da se pobijem. Mene to radi, meni je to u krvi, jebe se meni za pojas prvaka – ja samo želim da se mlatim. Ja sam tu borbu za titulu prvaka zaslužio svojim radom. Nemaš me pravo odbiti, moramo se pobiti, ti u sebi imaš još tu jednu borbu i moraš je meni dati. Cijeli svijet to čeka, publika to traži. Nema mi ništa gore nego gledati ljude koji se neodgovorno odnose prema svome talentu, malo si se ti meni prerano umirovio. Maži facu vazelinom, vraćam te u formu. Već sutra ujutro želim da te vidim kako trčiš po nasipu uz rijeku. Idem na pošteno, dajem ti vremena, tri mjeseca priprema. Okupi kvalitetnu ekipu oko sebe, nema borca bez dobre dvorane, odaberi prave sparing partnere. Izbit ću ja tebi taj apsurd iz glave. Mani se Sartrea, taj ti ne može ništa pomoći, njega sam lupao još kao dijete na Fudin Hanu. Dobro se pripremi, sa mnom nema zajebancije, čeka te pakao.
____________________________________
ARMIN HARAMBAŠIĆ rođen je 1988. godine u Zagrebu. Živi i piše u Kopenhagenu. Svoje radove objavljivao je na online portalima za književnost. Jedna kratka priča mu je objavljena u američkom magazinu za književnost Gobshite Quarterly u prijevodu na engleski, španjolski i islandski. 2024. godine bio je u širem izboru za nagradu V.B.Z. za najbolji neobjavljeni roman. Povremeno piše za Prometej.ba. Majstor mješovitih borilačkih vještina. Do 2023. godine bio je sparing partner i dio tima profesionalnih MMA boraca. Specijalizirao se za kondicijsku pripremu i nutricionizam.
čovjek-časopis 