Rodila sam se u zrelo ljeto kad se sve bere, bogovi sigurno imaju puno darova za mene, ali greške, one nastaju već u hodu, moji kukovi su malo iščašeni i ja sam, ispostaviće se kasnije, takođe malo iščašena. Imam čudne oči s previše sjaja i povjerenja u život. Baba to tumači kao odraz naivnosti. Roditelji se ne petljaju previše u moje vaspitanje. Baba je uvijek tu. Ponekad se zbunim koja me je od te dvije žene rodila, ta mlada i lijepa s pametnim i tužnim očima ili ova starija žena, energična, s debeljuškastim rukama. Ne ličim na moje roditelje nego na tu čudnu ženu, neobičnih crta lica i sa sijevajućim zelenim očima, na ženu koja upravlja kuhinjom, kućom, ocem, majkom, djedom, svemirom. Ipak imam sreće jer me ona voli i u povjerenju mi govori: „To je moja Vanja, zato što ti imaš karakter, zato tebe baba najviše voli.“ To što me je uzdizalo i lomilo, taj nemir i grozničavost koje je i sama nosila zatočene u tijelu, ona je zvala karakterom. Mene su plašili i njena ljubav i moj karakter, i majku i oca i djeda i sve koji me sretnu, osim moju babu. To je karakter po njenoj mjeri, upaljen kao žeravica, spreman da se za sitnicu posvađa, prgav i pogan. Njegova budućnost je tu počela. Ona me je čeličila čas nježno, čas okrutno, kao i život.
Brat se rodio tri godine kasnije. Da li sjećanje počinje s njim i njegovim malim rukama koje uporno upire u vazduh kao da po cijeli dan dohvaća nešto nevidljivo ili sam ove slike stvorila na osnovu fotografija gdje na svakoj tako drži ruke. Nasmijan je i vedar, a ja sam ljuta i ljubomorna, ovo sjećanje mi je, znam, poturila majka jer je stalno prepričavala kako sam bila ljubomorna na brata. Sivo, betonirano dvorište se čini beskrajnim kao i naše rane po nogama dok trčimo i padamo po njemu. I kasnije, dok vozimo biciklo brojeći precizno krugove jedno drugom da ih bude jednako. Kada padnemo, odmah ustajemo i sa suzama u očima nastavljamo voziti jer niko ne želi izgubiti svoj krug. Učimo voziti bez točkića i iako sam ja starija i to mi brže uspjeva, brat se očajnički trudi da me sustigne, da ni u čemu ne bude gori od mene jer mu otac govori da pišulje ne mogu biti bolje od muških. I sve su naše igre igre nadmetanja jer oboje su nas opekle te riječi, jer nijedno ne želi biti pišulja. Na fotografijama i u sjećanju mi smo uvijek zajedno kao da smo tako skupa bačeni u život da se u njemu snađemo. Razvili smo svoj jezik i svoje strategije preživljavanja. Odasvud su ka nama stizale prijeteće oči odraslih i zijevala usta aždaje koja nas učas može progutati. Trebalo se svakodnevno boriti jer je svijet oko nas bio zamiješan od nečeg većeg i jačeg od nas i u paru mu se bilo lakše oduprijeti. I sa šibom u rukama jer on ne dolazi da nas mazi nego da bije.
Stajali smo pokraj zida i čekali guštera. Još nije bilo dovoljno smrti u našim životima. Još uvijek smo bili više lovci nego mislioci. Jedan dio nas želio je da gušter pobjegne u rupu, a drugi da tanki, savitljivi štap raspali po njegovom malom i brzom tijelu. U tom slučaju mi bismo bili pobjednici, doduše i ubice. To je dodavalo još tereta našim zbunjenim djetinjim dušama. Gubitnici su bili neprivlačni, pobjednici su bili okrutni, a mi smo se neprestano kolebali. Štap je jurio prema gušterovom tijelu. Stjerana u ćošak, suočena sa smrću, mala aždaja je siktala na nas. Bili smo spremni pokazati joj.
Udarci su ka nama stizali preventivno kao vaspitne metode, kao vrsta dresure. Otac je istrajno, godinama pokušavao da dresira pse i djecu. Bio je strog. Imao je šibu i za jedne i druge. Ipak, nije mu išlo; jedan nije htio da ide uz nogu, nije htio sjesti kad otac kaže sjedni, bio je krupan i snažan i volio je da se otkine s lanca, preskoči ogradu i trči bezglavo cestom za svim što prođe. Jednom je tako otrčao i nije se vratio. Drugi je trebao s njim ići u lov na lisice i zečeve i druge divlje životinje, ali on je bio u miru s njima, a rado bi preklao komšijske ovce po selu jureći zubom u njihove meke, bijele vratove. Otac se dogovorio s komšijom da ga upuca iz lovačke puške jer nije više imalo smisla plaćati seljanima odštete za pobijene ovce. Treća je bila ženka vučjaka, ona je bila dobra i poslušna, slučajno se zadavila zakačivši se ogrlicom za ogradu. Otac je bio tužan danima. Jedini pas kojeg je uspio vaspitati se objesio. Mi se nismo dali tako lako, iako je otac s batinama htio samo da nas nauči nužnom oprezu jer svašta nam se moglo dogoditi; mogao nas je zgaziti automobil, mogao nas je neko sačekati u mraku, mogli smo se i slučajno utopiti u kamenolomu, gdje se nalilo puno vode poslije kiša. I stvarno, jedan je upao i umalo da se udavi, a mi smo to sve gledali, ali nikad nismo smjeli reći ocu da smo bili tamo. I da smo se i mi vozili na sklepanom splavu iako nas je on unaprijed tukao da takvo što ne bismo uradili. Sve smo dobro krili od njega i čak pomišljali da je bolje da upadnemo u tu mutnu vodu i udavimo se nego da on opet viče i da nas gleda onim strašnim, zažarenim očima i da nas bije, sa onom posebnom šibom za djecu koja je bila nešto duža ali podjednako savitljiva kao ona za pse. Ta pogana zmija se obavijala oko naših tijela, oko nogu i ruku i uz sebe opsesivno vezala naše misli. Bili smo posjednuti njenom moći. Išli smo kroz šiblje iza kuće i brali šibe i štapove koji će kasnije da se utiskuju u naša ili tuđa tijela. Bili smo naučeni da je svijet mjesto udaraca. Treba znati odabrati dobru šibu.
Gušter je odavno bio mrtav. Sada smo već o sebi mislili kao o odraslima. Naši pokreti su postajali sve brži i vještiji, naše oči su bivale sve podozrivije. Otkad smo stigli u selo iz naših tijela je iščilio svaki trag dječje naivnosti i razmaženosti. Seoska djeca su nam se činila snažnom i neustrašivom i mi smo se trudili biti takvima.
Sjedili smo ispod oskudnog hlada koji je nudilo jadno i iskrivljeno drvo u seoskom dvorištu i pjevušili:
Duž oštrog noža leti ptica
mrdneš li ode prst
zato ti stisak mora biti čvrst
Tu smo pjesmu smišljali danima. Sviđalo nam se da u pjesmi ima nož jer smo se osjećali sigurnije s njim, voljeli smo kako pod njegovim pritiskom klizi kora s drveta, a ponekad i naša koža skupa s njom. Bratu se nije sviđalo što duž noža leti ptica jer to nije imalo nikakve veze s nama i tvrdio je da je nemoguće i glupo, ali meni je dobro zvučalo i bila sam nepopustljiva. On je insistirao da samo drvo i prst ili nečiji vrat mogu biti na nožu i da ga moraš držati jako ako nećeš da si otfikariš prst. Noževi koje smo mi koristili mogli su nam u najgorem slučaju zguliti kožu, ali mi smo voljeli umišljati da nam mogu odsjeći prst ako nismo dovoljno oprezni, a to je bilo vrijeme kada je trebalo biti na oprezu.
– cijeli odlomak možete pročitati na https://www.laguna.rs/odlomak_7792_duz_ostrog_noza_leti_ptica.html –
______________________________________
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ (1977, Zadar) diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Objavila je šest knjiga poezije, knjigu priča, dva romana i grafički roman More je bilo mirno u saradnji s ilustratorkom Tatjanom Vidojević. Knjige su joj prevođene na engleski, španski, bugarski, mađarski, nemački, poljski, slovenački, makedonski, ruski, češki, danski, italijanski i francuski. Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu, između ostalih Nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman Satovi u majčinoj sobi, Nagrada za najbolju knjigu poezije u regionu „Risto Ratković“ i Nagrada „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu pesama ženskog autora na srpskom jeziku za knjigu pesama Razmnožavanje domaćih životinja. Za roman Otkako sam kupila labuda dobila je Vitalovu nagradu „Zlatni suncokret“ za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini. Zbirka poezije Zmijštak ovenčana je Nagradom „Vasko Popa“ za najbolju knjigu poezije objavljenu u 2022. godini.
čovjek-časopis 