Ujutro nas Franka i Antonija sustižu i zajedno nastavljamo prema Zubiriju. Naš plan je bio prvih dana krenuti lagano, hodati 20 km dok se tijelo ne navikne, no planovi nam odmah padaju u vodu. Od hodočasnika u samostanu cure su saznale da u Zubiriju nigdje više nema slobodnog mjesta pa poučene jučerašnjim iskustvom u laganoj panici počinjemo zvati iduće hostele. Do prvog slobodnog kreveta morat ćemo hodati 15 km više od planiranog. Bit će to vatreno krštenje. Nakon prvih sat vremena hoda odlučujemo popiti kavu. U idućem selu nailazimo na bar i sretno sjedamo unutra. Cure uzimaju kavu i doručak, a ja samo čaj. Antibiotik koji sam morala popiti prije puta upropastio mi je probavu i sada mi paše topli čaj. Uz njega si otvaram konzervu tune s povrćem, no vlasnik kada me vidi brzo prilazi i izbacuje me van, bez obzira na to što smo ona tri doručka i taj moj čaj platile gotovo 40 eura. Tata je kupio baget u obližnjoj pekari i na vanjskom stolu vlažnom od kiše ga reže na komade kako bi mu stao u torbu, a vlasnik odjednom izjuri van pa tjera i njega iako je sve vlažno i vani nitko ne sjedi.
Skrećemo s ceste na blatni puteljak, upoznajemo Slovenca s kojim neko vrijeme hodamo. Na mjestu velike blatne lokve ja krećem prva zaobići je s gornje strane, ali nepažljivo zapinjem za bodljikavu žicu koju nisam primijetila i padam. Srećom prolazim bez udarca, ali sada me prati tračak nesigurnosti.
Na idućoj uzbrdici Danieli od napora toliko počinje lupati srce da ne može dalje. Moj tata joj uzima pretrpani ruksak i tegli ga uzbrdo, no ni to ne pomaže. Kada napokon izbijemo na cestu pokušavamo zaustaviti neki auto da je preveze do idućeg sela, no nitko nam ne staje, a zatim žena koja staje ne razumije ni riječi engleskog i u strahu je ne želi primiti u auto. Tek nakon nekoliko pokušaja uspijevamo je poslati nekim autom da nas čeka u idućem selu.
Nastavljamo se penjati i uskoro u šumi ugledam grmove šimšira. Pomislim: nemoguće, pričinjava mi se, ali stvarno izgleda kao šimšir. Kao mala išla sam u školu u barokni dvorac ispred kojeg su rasli grmovi šimšira, pušteni u svojoj prirodnoj formi, i nakon dvjesto godina izgledali su upravo ovako. Uskoro, cijela je šuma puna šimšira, nisam nikada čula da postoje prirodne šume šimšira i sada sam očarana. Kasnije zovem prijateljicu koja je doktorirala na biljkama koje žive u zajednicama s bukovim šumama Pirineja i ona mi s veseljem objašnjava: da, to je stvarno šimšir, ni ja nisam mogla vjerovati kada sam ga vidjela. Nije mi jasno kako je preživio napad šimširovog moljca koji je pred desetak godina uništio većinu baroknih perivoja zapadne Europe, no evo ga, šimšir je ovdje živ i zdrav i slobodno raste svojim sporim životom.
Na izlazu iz ove šume spuštamo se stazicom koja više liči na vododerinu nego na stazu, sve je mokro, cijedi se voda ili stoji razgacano blato. U jednom trenutku tata pada. Stojim gotovo kraj njega, vidim ga kao u usporenom filmu, vidim kako mu se presavija noga, kako klizi i ne mogu ništa, u strahu ukipljena stojim gotovo sekundu dok se ne saberem i pokušam ga dići. On se sam diže, otresa blato i govori da mu nije ništa. U strahu ga sumnjičavo gledam, razmišljam je li to kraj Puta, no izgleda da smo imali sreće i on stvarno nastavlja dalje, malo pažljivije gledajući sklisko kamenje.
Iz šume izlazimo na zaravan iznad Zubirija. Tu je veća grupa hodočasnika okupljena oko kamp kućice pretvorene u kafić. Odlučujemo popiti kavu i skinuti gojzerice. Stavljamo ruksake uz rub terase i uživamo u zračenju nogu kojima nakon dvadesetak prehodanih kilometara već lagano bride tabani. Odjednom idilu prekida radnik koji trimerom kosi travu oko nas. Ne mareći za naše stvari približava se ruksacima, za par trenutaka oni su već puni samljevene trave, a jedan od štapova leti okrznut sajlom. Skačemo i vičemo mu da stane, no on nas ignorira. Imamo osjećaj da gotovo pakosno uživa što nam kvari odmor. U panici hvatamo ruksake da ih ne rasiječe. Moj tata je posebno ljut, vidim mu na licu kako se naživcirao i viče na hrvatskom na tog čovjeka da prestane s tim, no ovaj ga i dalje potpuno ignorira, a svi preostali hodočasnici zure u neobičnu scenu. Neugodno mi je i pokušavam smiriti tatu da se samo maknemo, a on poslije, nakon par dubokih udisaja, objašnjava ostalima kako je kao profesor naučio govoriti djeci kada rade nešto krivo pa više ne zna drugačije, to je njegova profesionalna deformacija. Zanimljivo mi je kako tata, inače strpljiv i smiren, nakon što je čitav dan pomagao ostatku grupe, nosio po dva ruksaka da drugima bude lakše, strpljivo čekao i bodrio, sada eksplodira i ne može se suzdržati. Najviše me brine što tu njegovu osobinu vidim i kod sebe, zato mi i smeta.
U Zubiriju sjedamo na kavu, ja naručujem coca-colu nadajući se da će mi ona smiriti proljev i grčeve u želucu. Odmah pokraj bara je i trgovinica pa mi tata dobronamjerno kupuje čašu jogurta nadajući se da će i on pomoći riješiti problem s probavom. Ponavlja se scena iz jutrošnjeg bara, dolazi konobar objašnjavajući da ovo nije mjesto za piknik i da mu moja čaša jogurta upropaštava posao. Cure su ljute, a ja si mislim na naše turiste koje s prezirom svi spominju kada gladnoj djeci na plaži namažu kruh s paštetom poslije kupanja, umjesto da im kupe nešto iz skupih kafića. Hodočasnici su ovdje dobrodošli ako troše. Ipak, dok sjedimo Jan mi javlja da je prošao težak kolokvij o kojem mu ovisi prolazak godine i to mi popravlja raspoloženje. Znam da mu je sada pao kamen sa srca i sretna sam, veselo čavrljamo o Baskiji. Jan je čitač poput mene i često kada mu s oduševljenjem pričam o nekoj knjizi i on je uzme i pročita. Tako smo nedavno oboje pročitali roman Patria Fernanda Aramburua na kojem se sada temelji naša slika o Baskima. Prepričavam mu detalje s kojima sam se srela, grb Euskarije u kući gdje smo spavali, natpise na euskeri, a poslije pomislim na njega kada vidim grafit: ovo nije ni Francuska ni Španjolska, dobro došli u Baskiju!
Nakon Zubirija već smo umorni, a još je deset kilometara pred nama, Franka i Antonija se dogovaraju da će moliti, a i moj tata im se pridružuje. Ja se sklanjam na kraj kolone i slušam repetitivno mrmljanje koje dopire do mene. Nazirem riječi koje sam nekoć naizust znala, no više mi ništa ne znače. Ipak, ugodno mi ih je slušati, razmišljam kako različiti ljudi u različitim izvorima nalaze snagu za prevladavanje životnih izazova, a svaki od tih načina je dobar dok čovjeka u teškim trenucima drži iznad površine. Moj izvor snage su priroda i hodanje, nakon dana u planini tijelo mi se smiri, a misli raščiste i ponovo sam spremna za svakodnevni stres. One objašnjavaju svoje zavjete, Franka priča za koga danas hoda, a ja si zamišljam za koga bih ja hodala da vjerujem da to stvarno može pomoći. Hodala bih za svoju djecu, posebno za Jakova koji sada prolazi najosjetljivije godine, za njega najviše brinem. Maštam o tome kao o dobitku na lutriji, raspoređujem u glavi izmaštani dobitak iako nikada ne igram lutriju. Bilo bi lijepo da hodanje ima i tu magičnu moć. Monotoni koraci miješaju se s repetitivnim dijelovima njihove molitve i gotovo automatski me vode za njima kroz par prašnjavih kilometara oko velike betonare i šljunčare. Opet radimo pauzu nakon trideset kilometara u hotelu uz rijeku Argo. I tu smo pitali za smještaj no sve je puno. Ipak uzimamo bar večeru, tata i ja dijelimo jedan hodočasnički menu, on jede pečena jaja na koja sam ja alergična, a ja par komada pečene slanine. Dok smo čekali da večera stigne, uživam hladeći brideće tabane u hladnoj rijeci. Nakon što izvučem noge iz hladne bujice osjećam kako mi je divljački proradila cirkulacija i opet mogu hodati. Čak trčkaram po mekanoj travi uz rijeku nadajući se da neću ugaziti u govna kokošaka s kojima dijelimo dvorište hotela.
U osam navečer stižemo u Arre, spavamo u staroj kući odmah uz most, tata šalje obitelji slike mosta govoreći: ovdje spavamo!
„Pa ne valjda stvarno ispod mosta?“ zabrinuto pita Boris, na što se tata smije sretan što mu je šala uspjela. Smještaj liči na stari samostan, preko malenog dvorišta ulazimo u spavaći dio, no ako želimo internet moramo izaći iz zgrade jer signal ne dopire kroz debele kamene zidove. Sjedim na ulici, na zidu s pogledom na most i rijeku, šaljem Julki slike stada smrdljivih ovaca kroz koje smo se danas provlačili, čitam mailove i listam po fejsu dok ne počnem drhturiti od hladnoće. Gasim internet i vraćam se u zgradu. To je to za danas od povezivanja sa svijetom. Preko dana nemam interneta pa sada primjećujem koliko često posegnem nesvjesno za njim. Bit će ovo i čišćenje od tehnologije.
Kreveti su na kat, škripe čim se netko pomakne, no svi smo presretni s njima. Sutra čak ne moramo rano ustati. Inače se hostele za hodočasnike mora napustiti do 8, no kako je sutra subota možemo ostati do 9 i pol. Dogovaramo buđenje oko 7, no već u 5 prvi su na nogama. Ujutro osjećam kako me zatežu listovi i ramena, jučerašnji dan je bio prenaporan.
Pipam svoju brzosušeću majicu koju sam jučer oprala i objesila, no potpuno je mokra. Drago mi je da nisam oprala i hlače, koliko god da su blatne, njih bih puno teže sušila na ruksaku. Već jučer sam čitav dan hodala s dvije čarape i gaćama obješenima na vanjski džep, danas ću tako nositi majicu i druge gaće. Nadam se da ćemo idućih dana naići na perilicu i sušilicu pa da sve opet bude stvarno čisto. Nisam ručno prala rublje od faksa, a ni tada baš nisam bila sigurna je li dobro oprano.
Ujutro uz kavu za samostanskim stolom razgovaram s mladim Nijemcem koji je krenuo iz Bayonne. On je problem smještaja koji nas muči riješio vrlo jednostavno, na leđima nosi šator. Nakon mog šokiranog pogleda objašnjava da je šator težak tek jednu kilu. Izlazimo, prosjedim još par minuta na zidiću uz rijeku spojena na internet, a zatim krećemo prema Pamploni. Nakon prvog kilometra začuje se zvonki zvuk, osvrćemo se da vidimo što nam je ispalo. Na podu leži komadić tatine gojzerice, najgornji držač vezice. Tata prevezuje pertle i govori da mu to ionako ne treba, a ja malo zabrinuto gledam sva popucala mjesta na njegovim cipelama, on ih je ipak razgazio malo previše. Nadam se da će izdržati do kraja puta. Hodamo dalje. Gledam svoj odraz u izlozima, izgledam kao moj Jan nakon ljeta koje provede po punk festivalima: kosa mi strši u zrak, već 4 dana se nisam počešljala. Naš gradić spojen je s predgrađima Pamplone, čija se katedrala i zidine uskoro pojavljuju ispred nas. Pričam ostatku grupe detalje koje znam o gradu, no brzo mi postaje jasno da ih to ne zanima pa ušutim. Navikla sam hodati i putovati s ljudima s kojima dijelim iste interese i strasti, međusobno si pokazujemo lijepa stabla i zanimljive biljke, ja pokazujem detalje arhitekture, Jan i Toni znaju povijesne priče i ja uživam u tom dijeljenju znanja. S Natašom pričam o knjigama, s malo riječi znamo što koja osjeća i misli i sigurno posuđujem knjige koje mi ona preporuči. Sada mi nedostaje to razumijevanje i povratna reakcija. Srećom, tu je tata koji razumije s kojom radošću pokazujem orhideje, romaničke portale i gnijezda roda.
_______________________________________
JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila u Zagrebu studij arhitekture, živi u Pazinu. Radi u vlastitom arhitektonskom uredu. U slobodno vrijeme planinari i putuje.
Objavljivala je u nizu časopisa; Tema, Poezija, Zarez, Forum, Nova Istra, te na web portalima: Ajfelov most, Čovjek časopis, Pjesnikinja petkom, Lupiga i drugdje.
Objavljene knjige:
1997. „Šum mladosti“ u izdanju Gimnazije Daruvar, zajednička zbirka poezije s Marijom Bogeljić.
2013. samostalna zbirka poezije „Ti još pričaš o nogometu“ u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin.
2020. prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona
2022. prozna knjiga „Herbarij, priče o biljkama“, u izdanju Malih Zvona
2024. putopis „Put u Santiago“, u izdanju Fotopoetike
U pripremi joj je izdavanje knjige „Zootrop“ u izdanju Jesenski i Turk
čovjek-časopis 