PLOVDIVSKE TREŠNJE I JAGODE SA SOFIJSKOG BAZARA
Trešnje, razgrnute na stolu u središnjoj plovdivskoj ulici. Kupujemo.
Srpski prodavači bacaju koštice slavenstva na pločnik, da ih pokupimo kao bisere, i odemo u dan s mirisom bugarskih ruža.
I crvenim plodovima koji u hotelskim sobama se rasprostiru pokraj velikih kreveta s brokatom. I nakon jutarnjih šetnji, pjesnikinje ptice zoblju svoju hranu. Da se obnove.
Jagode s bazara u glavnom gradu, meke i mirisne, za nova putovanja, pranja u čekaonicama zrakoplovnih pisti, nakon životnih turbulencija.
Nekad sam pisala o divovskoj jagodi pjesmu, i zamišljala da se u noći te iste jagode pretapaju u sok. I da je ljeto vječnost.
Dok danas jedem mnoštvo jagoda i malina i pišem o Galešnjaku, arhipelagu zaljubljenih, svježina crvenog voća prolazi kroz moje prste i dišem mirno, sa sjećanjem na bugarski svagdan.
***
SAPUNI
Malo mjesto Golyazi, na poluotoku nedaleko Burse, gdje je bila kuća za pisce, tijekom tjedna bivalo je pusto. Ulicom iz koje se od kuće do glavnog gradskog trga moglo doći za svega desetak minuta, prolazili smo svaki dan. Tijekom tjedna mjesto je imalo svoje uobičajene rutine. Cestom bi prolazili psi, stanovnici, poneki auto ili bus koji bi svaki sat vozio za Izmir ili Bursu. Na štandovima su starije žene prodavale jaja, poljoprivredne proizvode svih vrsta, neke bi na velikim zamašćenim kotlovima pekle pite nalik uštipcima. Neke su trgovine bile zatvorene, no ona s drangulijama nikad. Magnetići, torbice, šalice. Šetali smo svaki dan tom cestom, čak i kada bi išli do Burse, i to cestom bez pločnika za pješake. No nije on niti bio nužan, jer promet nije bio gust, auti su povremeno prolazili, a vozači su pazili na pse i djecu. No već u petak, a posebno vikendom, to se mjesto mijenjalo. Odjednom bi došli turisti iz grada na vožnju jezerom, na objed uz jezero, da vide crkvu s početka dvadesetog stoljeća, zaštićeni spomenik kulture, stoljetno drvo, ili ostatke antičkih tvrđava i teatar. Tada bi se na glavnoj ulici pojavili brojni štandovi s voćem, bile su tu murve, trešnje, šljive, obrtnički proizvodi, predmeti od tkanina, kamp prikolica sa sredstvima za čišćenje. Otvorili bi se tijekom tjedna zatvoreni dućani, ponekad bi zvuk trube ili žive muzke čuo se uz našu kuću koja se nalazila blizu grkokatoličke crkve, raritetnog kulturnog blaga. Jedne subote tako sam, očarana mirisima i bojama, kupila više većih sapuna od žene koja ih je izložila. Nisu bili skupi, kao što je uostalom sve jeftinije u Turskoj. Birala sam ih po bojama, od manga, do kokosa, ruža, samo sam izbjegla lavandu. Prodavačica je bila sretna, poklonila mi je i mali, lijep magnet kao suvenir. Kad je prošao vikend, nestale bi te kulise, i taj štand sa sapunima, a ostao je tek jedan s trešnjama na putu prema Bursi. Za putnike namjernike. I sve se činilo kao filmska čarolija.
***
MLIN
Mlin u Golyaziju, pravi donkihotovski. Stoji sam, dvjestotinjak metara cestom je jezero. Mlin kao da je podsjetnik na neki vlastiti oblik borbe protiv vjetrenjača, koji zauvijek ostaje u srcu… Kao minuli aktivizam. Jezerom plove opet brodići, sve do šaša, preko 400 000 vodenih ptica živi tu. Da, dobro ste pročitali. I sav taj divlji svijet, jezero s najviše lopoča… Limunada i priče o novim prijevodima, o ljepoti rukotvorina, o miru i povoljnom životu u Turskoj…
***
IZRAELSKI DORUČAK
Malo sira i rajčica, paprika i kruh, ili samo mrvice. Na balkonu su ptice i pogled na dvorište. A u sobi blagujemo, ispred nas papiri s pjesmama i velike sunčane lopte koje ulaze kroz prozor. Na stropu zaustavila se kabala u najširem smislu, svako biće dobiva svoj znak. Ja te promatram sa zahvalnošću. Fokus, fokus i eto, sad mirno jedemo sir i zamišljamo kako će se te pjesme sabrati u zbirku i prebrisati godine gorčine i buđenja. Sjećam se: netko je opsovao Boga u sinagogi i zaspao. Biblijske žene tu su sa nama, mi ih pozivamo za stol, da ostanu sa nama i do podne sanjaju. Pa se onda sve skupa prepuštamo danu koji pršti iz obližnje fontane.
***
ZVUKOVI
Zvuk alarma dok prolazim kroz radar na aerodromu.
Grudnjak je okidač. Treba ga maknuti, govori mi žena dok rukama prelazi po mom tijelu. Trebala bih hodati samo u košulji, pustiti grudi da vise kao velike naranče, dok još nisu napustile jedrost svadbenih kolača.
Zvuk molitve ujutro, ezan uvečer, kraj jezera na kojem žene odjevene odlaze u vodu, hoće li ih tkanina potopiti na dno? Ili će isplivati kao pamučne krpe ispale s palube kruzera? Zvuk tijela koje se baca u Crni Drim u središtu grada, moguće je doplivati do periferije, slijedeći ribe koje plivaju brzinom svjetlosti.
Zvukovi jezika koji se miješaju dok se ista pjesma čita u više prijevoda, kao rukavci rijeke, ulazi poezija u širinu jeguljinih gnijezda, i potom pliva pliva, sve do oceana, do Tel Aviva, ili američkih daljina, Filipina. Naočigled.
***
JEZERO
Pet žena s pokrivenim glavama, sjelo je u kafe blizu jezera. Smijale su se, pričale. Kasnije smo ih vidjeli na pramcu izletničkog broda. Kičasto zlatni, s ornamentima, fingirajući kraljevski brod, plovio je sa tim ženama prema drugom otoku. Naš brodić klizi prema šašu i lopočima, patkicama, i vraća se potom na mjesto s kojeg smo isplovili. Iz daljine, vide se ruševine još iz starogrčkog vremena, kuće sagrađene od kamenja koje je ostalo od tih rastvorenih bivših kula. Jezera su mirna, idealna za lakističku, romantičnu poeziju, za inspiraciju koja dolazi odmah. I te ribe koje je prodavač izvukao na kamen, duge i šiljate, i ti šareni dućani puni svega, šećerne džamije, svuda stvaraju dojam bajke, davnog vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jezero je voda koja okružuje otok koji je povezan mostom s kopnom, a život teče u obliku hoda visoke čaplje, uspavanih pasa i lemonate, odličnog pića uz tursku kavu. Mlijeko kao dodatak ne postoji. Ali prisutno je u mitu o Hadrijanu, Apolonu, jer kažu, ovo je njegova prapostojbina, i svim božanstvima, zemaljskim i onim nadnaravnim koja nose iskonsku transcendenciju, kao početak života…
***
WHERE THE BLACK ROSES GROW
Prije nepunih mjesec dana, jezero Halfeti. Potopljene kuće. Odvjetak rijeke Eufrat. Početak civilizacije. Ili njezin kraj, u blizini je sirijsko turska granica. Na jezeru brod na kojem trešti folklorna muzika i miriše prženo meso. Začas može biti potopljen. Kao kuće koje su nekad stajale čvrsto na tlu. A sad su dio vodenog, neljudskog svijeta. Na vrhu jedne od njih, obnažujem se do pasa, i gledam planine koje me okružuju. Nijeme svjedoke ženskog počela i ne tako davne povijesti…
***
JESENSKO LIŠĆE
Plitvice su najljepše ujesen, rekao je brat. Crveno, zeleno, žuto lišće. Onda je zavrnuo rukave i u podrumu popravio prespori bicikl. Sad će opet letjeti preko ulica. Sve do zime i leda, tad će kotači postati spore pahulje. Od jesenjeg lišća djeca stvaraju kolaže, lijepe list po list, nastaje kompozicija. I takva slika s umetnutim tkivom na papiru, može nastaviti život u stvarnosti.Jesen boji lišće crvenom. Ta boja se uz zelenu i žutu čini kao ugasli plamen. Kao nikad dovršena revolucija. Jesenji pločnici imaju podove od lišća koje je već u ljeto počelo otpadati s grana. Ljetos, suho lišće prekrilo je zelene livade i činilo se da je rujan blizu, čak i u lipnju. Lišće će letjeti ponekad, ležati, spavati, u kapilarama će se širiti tmaste boje, kao one na vunenoj kapi koju je isplela baka. Tamna trešnja oko vrata. I početak crne melankolije. Od koje srca više neće stradavati.
***
ANYTHING GOES
U gepeku kabrioleta sakrile su se crvene čizme, zlatne potkove i šal nalik onom od kojeg je stradala Isadora Duncan. Šaren i svilen. I vetar je puhao. I zvuci najnovijeg folka su se razlijegali ulicom, onog melosa koji je spandžan s kompjutorskom sferom, pa se širi Svemirom nalik virusu koji ne prestaje. Kič i krunica, davna barunica, dvorac Castelli i sve to se vrti ukrug oko nas. Anything goes. Možeš saviti kičmu i baciti rukavice pumama, svi će odlepršati u noći na krov novog vala da čekaju dah prošlog vremena. Jer na reveru revolucije još stoje pjesme i himne o svijetu bez pjega, o zidu i sumraku, o potoku koji teče usred nove civilizacije. Je li u tome spas?!
***
DOBRO I ZLO (PARABOLA O PISANJU)
Jutros je gomila ljudi sjedila na tratini blizu šume. Na tlu je bio veliki nož.
Sveta nedjelja. Pred mnoštvom jedan jedini covjek. Sjede oko njega u krugu oni koji trebaju donijeti odluku: je li on Dobar ili Zao? U maloj rijeci pršte odrazi umornih ljudi. Bacaju se i praćakaju sitni identiteti, kao ribice. Ako uhvatiš jednu, poznaješ krucijalnu razliku. Je li čovjek Zao? Je li poezija nadrasla tjelesnu hrestomatiju? Na poljani ostaci novina, pokidane strane i olovna slova. Sadrže li istinu? Ili su samo mokri papiri bez ikakve spoznaje? Sjedi gomila, na roštilju peče se mlado meso. Nož koji treba rasjeci Dobro od Zla, malo se zaoštrio, pa onda upao u vodu. Bačen zrakom Sunca, apolonijskom sjetom, prepolovio se napola. I ostao na dnu zatečen. Čovjek je bio slobodan. Kao umjetnost, onkraj Dobra i Zla.
_______________________________________________
DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila je:
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.
Nagrade:
– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu
Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije).
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi.
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.
Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.
čovjek-časopis 