DJEVOJČICA I POPRAVCI
oko djevojčice uvijek je bilo stvari koje je trebalo popravljati.
pojavljivale su se niotkud.
pucale su niti u žaruljama
parale se niti na plahtama
mrsile se rese tepiha
a često i kosa djevojčice.
i onda je trebalo pažljivo, nježno, polako, od korijena prema vrhovima.
konop je popuštao na čvorovima
ladice su slabjele u kukovima
vrata u kuhinji su zapinjala
a često i riječi u grlu djevojčice.
i onda je trebalo pažljivo, nježno, polako, od manje do više teškog.
oko djevojčice uvijek je trebalo ljepila, odvijača, češljeva, čavala, zavoja, riječi, riječi, maramica
par ruku
evo i danas
danas je u kupaonici otpao držač za ručnike.
baš kada se činlo da su zakrpane sve pukotine, da je sve dobro zategnuto, podmazano, oprano i na mjestu, da se još samo treba obrisati ručnikom i gotovo, baš se tada, niotkud, pojavila nekakva sila i držač za ručnike, i ručnik, i djevojčica u ručniku pali su na pod.
bit će da se to dogodilo od dotrajalosti, od slabosti, od ove proklete vrućine, od nečega.
sigurno nije od toga što se djevojčica, zajedno s ručnikom, prebacila preko držača i ostala tako visjeti iznad pločica.
i sada će opet trebati pažljivo, nježno, polako od plićeg k dubljem.
oko djevojčice uvijek je bilo stvari za popravljati.
i kao što je rečeno pojavljivale su se niotkud.
***
DJEVOJČICA I PRIPREME
dobro da je živjela u velikom stanu.
i dobro da je taj stan imao vrata na kupaonici, na njezinoj sobi, troja vrata na dnevnoj sobi, dvoja na kuhinji, vrata na spavaćoj sobi, ulazna vrata, balkonska vrata i troja staklena u haustoru.
i dobro da ih je sva mogla otvoriti kada je bila sama.
i prolaziti kroz njih u dugoj i tihoj povorci, s tatinim kožnim rukavicama na rukama.
ako bi ih dobro navukla, sve je bilo crno.
bila je noć.
i dobro da je hodnik bio dug, komoda za cipela uza zid, a tepih uzduž cijele prostorije
tako da je mogla zatvorenih očiju
osjetiti brojna stopala koja je ispraćaju kroz ulice s drvoredima, mekano i glatko.
grobljanska ulica, ulica kroz kuhinju, trg s dvjema crkvama i poštom, kružni tok oko stola, pragovi, rupe na cesti ispunjene kišnicom.
i dobro da je balkonska ograda imala udubljenje ispunjeno zemljom predviđeno za viseće pelargonije.
mrvila se u prah u crnim rukavicama dok su se pred zgradom parkirali automobili.
poput crva se migoljila među vlastitim prstima.
nebo je bilo vedro, vidjeli su se obrisi ribnjaka.
i dobro da je u zemlju sa cvijećem bila upiknuta vilica koja više nije služila jelu.
i dobro da je nitko nije mogao pričuvati za vrijeme susjedova sprovoda pa je upamtila scenoslijed smrti.
i predano razvijala postumnu ikonografiju.
dobro da je bilo dana kada su se sva vrata mogla otvoriti.
i dobro da je bilo dana kada nije bila sama kod kuće.
***
DJEVOJČICA I ŠKARE
djevojčica je mahnito vezala čvorove
kao da privezuje brod za obalu da ga ne odnese struja
da ne ode i ne ostavi putnike razbacane po znamenitostima i klupama
čvor za mamu
čvor za tatu
čvor za bol
čvor za slap u boji pisanica na brani drvena mlina
čvor za tamaris na plaži
čvor za njega
čvor za oblak u obliku ptice
čvor za mačkove brkove
čvor za dramu koju nije napisala, za ljeto koje nije spremila pod kožu, čvor za gležnjeve prolaznika, za lokomotivu
crijeva je zavezala u čvor
jajovode je zavezala u čvor
pupčanu vrpcu djeteta u čvor
kablove koji vise iza televizora isto u čvor
da zna da nitko ne može otploviti
i ostaviti je na klupi
s koje bi mogla ustati i otići po škare
***
DJEVOJČICA I LUBENICA
nemoj skakati na glavu
plitko je, stijene su, kičma će ti
nemoj s te strane mola
nemoj dalje od crvene bove
nemoj oko bove, nemoj pod brodove, nemoj u valove, nemoj do dna po školjke
na dnu ima svega
nemoj obliti nokte na nožnim palčevima
nemoj lizati tamarise
nemoj jesi lubenicu nakon ručka
voće se brže razgrađuje, pa trune, pa trunu crijeva, a kad istrunu crijeva, trune mozak
nemoj jesti topli kruh, nemoj jesti krumpir od ručka, nemoj jesti iza šest, nemoj jesti
nemoj piti kavu na prazan želudac
bolje mlaku limunadu s kurkumom
nemoj ostavljati šalicu na stolu, mrvice u krevetu, neriješene račune, dijete u šumi
nemoj sama šumom
zmije, trava, iglice, sunce, požari, šuma, šuma!
ponesi štap, ponesi šešir, ponesi vodu
nemoj zaboraviti popiti osam čaša vode dnevno
voda razgrađuje celulit
voda je život
nemoj potrošiti svu toplu vodu, zatvori pipu kad se sapunaš, misli malo i na druge
nemoj ulaziti drugima u prostor
nemoj prelaziti vlastite granice
nemoj pretrčavati cestu
nemoj trčati po betonu
nemoj hodati okolo kao muha bez glave
nemoj stajati na propuhu, nemoj stajati na suncu, nemoj stajati na jednom mjestu
pomakni se, pokreni se, učini nešto
nemoj biti tužna, nemoj se prerano veseliti, nemoj se trovati ljutnjom, nemoj oprostiti
nemoj pozdraviti susjeda koji parkira auto preko crte
i nemoj pisati slova preko crte
nemoj posuđivati drugima svoje nalivpero, nemoj posuđivati alat od drugih
kupi svoj
nemoj kupovati kartu zadnji čas
gužve su, dobit ćeš zadnji dio autobusa, tamo je nagurana mladež pretrpanih torbi
nemoj nositi torbu na jednom ramenu
nemoj staviti sva jaja u košaru
nemoj držati sve novce u novčaniku
nemoj kupovati od žene za trećim štandom desno od stepenica
vara na vagi
nemoj se vagati
nemoj vagati svaku odluku
nemoj biti brzopleta
nemoj dirati struju, nemoj dirati češere, nemoj se dirati
zalijepit će ti se prsti
nemoj govoriti što ne misliš, nemoj govoriti gluposti, nemoj govoriti tako brzo, nemoj tako glasno, šuti
ne moraju svi baš sve znati
nemoj se sramiti svojih predaka
nemoj skrivati svoje talente, nemoj skrivati noge, nemoj otkriti sve o sebi
nemoj vjerovati svemu što piše u novinama, nemoj vjerovati mački, nemoj vjerovati snovima
nemoj sanjati
nemoj pričati svoje snove drugima
ljudi kradu
nemoj živjeti u strahu
nemoj misliti na prošlost
nemoj se gledati tako izbliza
izgubit ćeš oči
nemoj čitati u mraku
nemoj spavati po danu
nemoj zaboraviti ključ, maramice, tablicu množenja, tablete, tko te voli
nemoj letjeti
nemoj hodati bosa po pločicama
nemoj hodati po tepihu u cipelama
nemoj gurati stvari pod tepih
past ćeš preko brda, otkotrljat ćeš se u provaliju
podmetni tanjurić da ti ne curi taj sok od lubenice po trbuhu, već ti se napravilo cijelo jezero u krilu
utopit ćeš se
***
DJEVOJČICA I PTICA
stajala je tako bosonoga, nepomična i nepočešljane kose
na rubu balkona
na rubu ljubavi
a bilo je hladno
i ljudi su prolazili
brodovi, oblaci, sati, afere, ratovi, psi, misli, kamioni čistoće, isto
polako je padao mrak
već je pao mrak
stajala je tako i čekala da čuje visoko je opasno je, glupo je i neodgovorno, volim te, skuhana je kava
umjesto glasa, survala se ptica, zamahnula krilom
i djevojčica više nije bila na ivici
letjela je
_______________________________________
ANA PROLIĆ rođena je 1979. godine u Zagrebu. Završila je studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Piše dramske tekstove i poeziju. Napisala je brojne adaptacije i dramatizacije, te radila na velikom broju predstava. U posljednje vrijeme i režira. Za svoj je rad višestruko nagrađivana (nagrade: „Držić“, „Marulić“ i Nagrada hrvatskog glumišta). Ima status samostalne umjetnice.
čovjek-časopis 