KAKO DOŽIVJETI FLAMENCO
Kao dah da zastrepi na žici
čas prije nego se nabor s volana
vine u zvižduk ponesen
tek skrušen tembr s jezika
naum zavitlan u talas tmine
usnula munja kao
kad s usne odjekne eho
gitanos iz daleke gluhe sine tišine
s visine svrgnut sluđen u vrisku vrtlog
u svili zacvili pa zatreperi tijelom
u bol zavijen zvuk prevaren
zavrti se fandango i nema tla ni dna
vibrira samo okret u zraku
kao iscijeđen zov iz skliska posrnuća
u potpeticu i u bongo zagrmi bljesak
krešendo u kastanjete i pljesak
zažubori pogled i stiđen i prijek
ostane spušten na vrat
kroz prste prosijan
da pod trepavicom odjek osvane
zamršena u valu zaplovi bata de cola
crvena sjeta pod skutom
u zaigranom platnu plamen
zgasnuo patnje trag u pjenu
golubice gugut zgrnut u zjenu
prkos sklonjen s uvojka u klatnu
zatreperi večer u sjeni
pa se šapat gluh spjeni u vatru
scijedi mlaz do uha krišom
trzaj u zamah vreo zagrgolji u prasak
svitak u kretnji uhvačen
u praznom ukraden časak
na prevaru s violine slap
u razuđenom naboru tkanja
zažubori sjenku u stanku
sapletena ćutnja
u raskoraku s vezom
blijedi u nevjericu sročeno
razumijevanje smisla
neuko prebiranje po tragu
smršenog svjetla snop
i strunjen damar u zanos
kroz prste prosijan davni zvuk
procijeđen grca glas u muk
sijevom sjaja i zebnjom
i rezom sa znojnih žica
razapetih nategnutih
do vriska u staklu
jezom zgažen
sabran je trepet mrazan
tek da vruć predah u paklu
uskovitla pa smiri
u tebi vremena prah
poražen
***
MEĐUSVIJET
Ti si jedno vrijeme
stiglo izdaleka
šaptao si sebi
iz doba onog davnog
Ovdje ni opazit nećeš
kad te potroše
a tebi čini se
da si već strošen
na drugi svijet pošao
Pa ti dođe da opet odeš
sabran da se vratiš
u svoju nigdiniju sjajnu
u uspomenu useliš se
kao u tajnu
Jer ništa drugo nemaš
do komad Bosne u sebi
da razdani te kad se smrkne
da sabere te kad se pogubiš
Niko ne zna što te nema
zaneseš se zapjevaš se
u samoću
u snu bijegom tajnim tješiš
Pa se pustiš niz talase
nek ćućori bistra voda
kako ćeš se jednog dana
prolomiti iz sveg glasa
vodite me
na dan hoda odavde
Ovdje si se bespomoćan
uspavao ostrašio sjetne njive
nostalgijom stradavao okopnio
slike žive u zli čas
da ih mrtve što si žive poznao
sve prozoveš na sav glas
Priču za nečuj i neposluh slažeš
pleteš mrežu sjećanja starog
Posjećivali smo se još kažeš
i kahvom dočekivali i
ramazan u baklavi skrivali
bezgrešni se stideći
jedni drugih nizašta
Na zatvorene kapije
silom je ušla sumnja
ubrzo je za njom
u ozeblu dušu
uselio strah
Krili smo slabosti
za prepoznavanja
i uzdržane suze
iz milosti
Živi srećom napustili smo
pragove i domove
u očima odnijeli sjenke
plamena što se dizao izanas
iz zapaljenih tragova i stopa
Ugušili plač pokupili
pepeo umirili ponos
da preživimo
i otišli
Sad nas otud leden
dodir daljine peče samo
daljine od svega
i ovdje i tamo
***
TRNOVO
Vidim u zemlju se rušiš
Sjeme vezano moje
U pomrčinu posrćeš
K’o sunce u trnje
Oh Godinjske Bare
Zaglušujući prasak
Zapanjeno trunje
Trajanja moga dašak
Kao svitac si zgasnuo
Pokosio te hitac u travi
I bol mi je splasnuo
Tek trepće muk mi u glavi
Sleđena nevjerica
U razvalini krhotina
U prsima praznina
Osramoćena tmica
Riječ ti je umrla nijema
Suzu si u rosu skrio
Ni mene više nema
Svijet mi se skamenio
Sklonjen si u tišinu
Trag mjesečine snatri
Drhtala je kroz tminu
Dok tinjao si u vatri
Gledam odradili su smjenu
S dušom u paklu
Srcem u kamenu
O ramenu njihali su puške
Na tebe mirisao je zrak
Iskro moja ugašena
Okolo je svjetlio mrak
Mlaka hladila ti se sjena
Sabur kroz prste svoje
Još krotim i snivam
A sve manje bivam
I sve tiše hodim
Nije mi ostalo ništa
A dunjaluk bih dala
Iz čistilišta jednom
Opet da te rodim
***
MILOSNICA
Ugasi svjetlo dobro moje
Oni su sad u mraku
Njihov je mrak u strahu
Miriše ovdje čak
Na tvoju krv
Stišaj žeđu svoju
Njihova ima boju smrti
Blizu je kao grob
Pregrizi svoju glad
I stegni svoju drob
Priguši sjaj taj
Tamo još samo duša sja
Spram plamena tog sad
Oni još dišu
Oni još vole
Oni jedu svoju glad
Razgode žeđu svoju na danove
I glođu strepnju svoju dugo
Skrušenu među dlanove
Njihov je strah u mraku
Kad umre sahranjuju ga
U saksiju za cvijeće
U hamajliju pod prag
Zaključaju srce
Izlaze u jutro
Pod snajper
I brisače
Mrtvo sjeme u naramku
Ponesu kući
S vatrom ga prosiju pod kamen
Sjenku njegovu razvuku na dugu i
Tešku kušnju pod krošnju u prvi hlad
U dimenziju drugu misao toplu
Ugnijezde pa znamen
Presele među zvijezde
I opet živi se vrate
S mirisom starog kruha u džepu
Da sjenke zrele za sajle i žice
Prigušnice isprate
Da im se san titravi novi rodi da
Ne posivi i ne zgasne u
Oku neba trag im i
U vodi
Da zajedno
Premostimo mrak
Ugasi svjetlo svoje
Dobro moje
***
BEHARA
Očevici još stražare
nad ukradenim kostima
zarobljenih
pepelom raznesenih
spaljenih njih
sedamdeset i više
Od sedam nedužnih
duša najmilijih
jedna je majka dvije sestre
od sestre djece dvoje
snaha i njeno dijete
bezimeno zaključano
u plamenu gorjelo je
Užareni gušeni u dimu
spepeljeni krici
U jednoj lomači drugoj
sedamdeset i dvoje
nedužne sedamdeset
i duše dvije
I još toliko očiju
i još i više glasova i
uzaludnih uzdanja
da će ih čuti neko
U živoj lomači zatočeno
ostalo je nebo visoko
u plamenu živih duša
spepeljeno
U blizini bliskoj
sve gledao je neko
i tvrdo zalio ćutanjem
Zehra ugljenisana
utekla je s lomače
kože spaljene u žeravici
pet dana šumom
gladila je i žive rane
crvave hladila
strahom u krvi
i mrakom šume
Čednim se čudila čudom:
Gdje su im bile oči
gdje im je obraz bio
kad su palili oganj
Gdje će im duša stići
kud su kanili
s rafalima u srcu ići
Nije više prostora
ni snage za oprost
rekla je Behara
Ni pepela nije
od matere ostalo moje
ni traga joj
od mezara
***
DRVO ŽADA
Stabalce malo drvo hlada
Svjetlosti žedno vazda zeleno
Poji te oko hrani te nada
Na suncu trneš nezaliveno
S debelim hladom u lstovima
Pod trepavicom mojom bdiješ
Divljenju mojem u slapovima
Raduješ se dok sunce piješ
Kad ti se radost u zanos svrti
Pa o životu ariju poje
Ja poslanicu vječitoj smrti
Skrivim u plačne žilice svoje
Kad misao te moja s prati
Kad se sve sputi i sve se sjada
Kad ničeg ne bude ti ćeš znati
Da umre sve kad umre nada
Smaragdno ledno sunca žedno
Ti sjajno moje drvo žada
U tebi strepim snivam jedno
U snu zelenom čekam hlada
Ti sunce piješ ja vodu tražim
Ti biser snivaš ja biser lijem
Na tvome vrelu žeđ svoju tažim
U tvom ti hladu žada sijem
Tišino moja zgranuto moje
Danima sam te čednu sricala
I sijevalo je i grmilo je
Dok si iz moje vatre nicala
Ja rimujem te dragi cvijete
Iz žarke želje iz inata
Njegujem tajno te rukovete
I zalijevam te otrovom zlata
***
ELEGIJA
Sve su te kiše isplakale
svi mostovi nad vodom
hodom oželjeli
a sve s mora razglednice
u sjećanje istrošile
Šutnje nijeme pokorene
odjekuju u kamenu
kao snovi ocviljeni
u predjelu staloženom
u vremenu
Kao gorčinu iz magle su te
u vedrinu sklonile suze
u nedođiji te zaboravile
da imena ti ne izgovorim
nikad više
U sebi zatečen ostao je
injem optočen vrutak svjetla
u uspomenu
Miris krajolika kao
vrisak u sjenci rastopljen
na mlaku suncu
složen za talog
na dno tone
Bezimena
imenom tvojim ranu solim
i jelu dodajem te u slast
Puste uglove trajnog skloništa
uzalud oprašujem
gomilaš se u nepodnošljiv zrak
i trošiš u odložen jecaj
kao u kasnu sjetvu
Prostirka si još samo
gorljivom stopalu mom
jer nisi više ništa
do ugažen trag
i ne daš se uporediti
sa onim što si bio
____________________________________________
FADILA ARNAUTOVIĆ ALIĆ rođena je u Prijedoru 1948. godine. Od 1960. živjela je u Banja Luci gdje je završila Srednju medicinsku školu i Pedagošku akademiju. Nakon 1975. godine zapošljava se u Zenici gdje radi kao nastavnik maternjeg jezika. Nakon izbijanja rata u BiH, u maju 1992. godine, sa porodicom odlazi u Austriju gdje radi kao nastavnik maternjeg jezika i medicinska sestra. Sada kao penzioner živi u Beču, piše poeziju i prozu, pomalo pjeva, slika i prevodi sa njemačkog.
Objavila dvije kraće zbirke poezije: „Srce pred zivotom“ i „Umogorje“.
Pjesme su prevođene na albanski, makedonski i njemački jezik.
Zastupljena je u zajedničkim zbirkama, zbornicima i antologijama.
Učesnik je književnih susreta i manifestacija širom bivše Jugoslavije.
Dobitnik je 3. nagrade za poeziju „Slovo Gorčina“ 1972. godine.
Pjesme je objavljivala u mnogim listovima i časopisima: „Mladost“, „Polja“, „Oko“, „Oslobođenje“, „Književna revija“,„Putevi“, „Život“ i drugi.
čovjek-časopis 