JEDNA PORODIČNA BAJKA O DRVETU KOJE SVIJETLI
Ima to stablo koje svijetli, i jednorog
koji o nj oštri uznemiren rog
Ima taj vjetar što u kristalnim krošnjama
začešljava dječake odbjegle od doma
a oni s napetim lukovima čekaju
poludjelu vješticu iz gore
Imaju ta prostrana srebrena brda
puna svjetlucavih stabala
kud lunjaju umorni sveci s bradama
svinutim o mršava koljena prije no,
u odjeći siromašaka, pokucaju
na naša obiteljska vrata u dolini
Ima to ljubičasto jutro koje će
ubrzati naša ulijenjena srca
što stići će na vrijeme baš tamo
kamo bijahu krenula – u čednom
dobu bezvremenosti, kad su
i jednorozi odlučili da ih oko
ljudsko ne vidi nikada više, a mi
ostali da budemo zaustavljeni u
sasvim običnoj i nedovršenoj priči
***
ČITAJUĆI CHARLESA SIMICA
I ja često osjetim kako stanujem
Na svim starim adresama i kako me
U kasnim satima obilaze stanodavci
I drugi fantomi kojima ili sam dužan
Ili načas moram biti ispovijedni lijevak
Za njihove nadošle strahove i suze
U svaku se noć ulijevaju sve druge
Noći pa lica s pesnicom na čelu
Ili praznom kašikom u ustima
Milostivno kruže oko moga kreveta
Kao da sam iznenada obolio zauvijek
Svrćem pogledom u knjige tek skinute
S ormarića i lovim sretni trenutak kad bih
Iz bilo kojeg stana zbrisao na put
A izjutra se zidovi i stvari čude
Mojoj bunovnosti i zašto previđam
Koliko su isflekani masnim sjenkama
Odbacujem ih kao što se odbacuje
Uprljano rublje i vrebam one
Sjenke koje će sramežljivo uskočiti
U sobu prije no što vlastito tijelo
Privolim na novi započeti dan
***
SMRT SAMCA
Sedam dana i sedam noći zavjese bijahu
Navučene i ništa se nije pomjeralo
Ispod prozora su radnici strpljivo žurili
Na posao ili kući, a djeca se utrkivala
S uličnim psima i raspusnim vjetrom
Što je ubrzavao sekunde i odluke
Ni telefon, ni jednom, nije zazvonio
Bio je isključen zbog neplaćenih računa
Da je makar tu večer neko od susjeda
Sreo na stubištu lice iznakaženo od bola
Osmi dan mačke su odustale čekati svoj
Obrok pred vratima, a golubovi nisu više
Slijetali na umazana prozorska okna
____________________________________________
HADŽEM HAJDAREVIĆ rođen je 18. jula 1956. godine u Kruševu kod Foče. Školovao se na Popovu Mostu kod Foče (osnovna škola), te u Sarajevu (Gazi Husrevbegova medresa i studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu).
Objavio je 12 knjiga poezije, više pjesničkih izbora, zatim nekoliko knjiga proza, kolumni, eseja, čime se kad je u pitanju žanr ubraja u najraznorodnije savremene bosanskohercegovačke autore.
Knjige odabranih Hajdarevićevih stihova izišle su na bugarskom, francuskom, engleskom, slovenskom, poljskom i njemačkom jeziku. Prevođen je i na arapski, flamanski, mađarski, makedonski, danski, ruski, armenski, italijanski, turski, ukrajinski i druge jezike.
Dobitnik je više književnih nagrada: Nagrada Trebinjskih večeri poezije (1981), Nagrada „Skender Kulenović“ (1996), Planjaxova nagrada za najbolju knjigu pjesama (2005), nekoliko bh. i regionalnih nagrada za najbolju kratku priču i dr. Zastupljen je u svim novijim antologijama bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i kratke priče.
Jedan je od autora Rječnika bosanskog jezika (Sarajevo, 2007), koautor Pravopisnog priručnika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike (Sarajevo, 2013). Autor je ili koautor više čitanki za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini.
Od 2002. pa do 2012. godine bio je, u okviru redovnih aktivnosti Društva pisaca BiH, predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodne književne manifestacije „Sarajevski dani poezije“, a krajem marta 2018. izabran je za predsjednika bosanskohercegovačkoga Društva pisaca.
Živio je i radio u Sarajevu. Posljednjih 20-ak godina bio je uposlen u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu.
Umro je u Sarajevu, početkom decembra 2023.
čovjek-časopis 