Ljeto je već bilo na izmaku – osjetila sam bila kako polako meandriram iz onog psećeg tijela koje blesavo jurca, zaljubljeno u cijeli svijet, u kutove misli koji se hrane sjećanjima, minulim vremenom i krivicom. Nismo imale neki plan, a ni puno para. Rekla bih da smo imale jedna drugu, ali upravo će senzacija jula učiniti da se potrošim na svaki cvijet, pomirišem svako ćoše Zemlje i zaboravim da pripadam nekome. Otići ćemo negdje, mislila sam, svađe onih koje se vole u stanju su pomiriti sve distance svijeta. Sunce će polako da dobija zube, mi ćemo mu se ceriti u lice. Smijat ćemo se i živjeti od zaborava.
Ideja je stvarno i poprimila odraze, prvo odlučnosti, i same akcije naposljetku, pa sam cijeli august oponašajući Hello Kitty, u debeloj maskoti u jednoj dječijoj igranonici i na kraju mjeseca imala toliko da se otisnemo u zaborav. Imale smo po stotinjak eura, i ja još dva zlatna prstena. Otkad je baba umrla, mama je od njene staklene Gospe načinila stalak za nakit, pa sam spremajući ruksak, obesprstenila Gospu. Oprostit će mi Gospa, to su svakako njena posla – ukazati se pa nestati kao da te nikad nije ni bilo.
Sjele smo na noćni autobus za Beograd. Ona me gledala – pojma nismo imale na šta ovo treba da liči, ali smo obje znale da se želimo kotrljati što duže, ovako male ispod zvijezda, pa sam njen prijedlog da kupimo karte do Pala i prešutno nastavimo do Beograda, oduševljeno prihvatila. Tih pet-deset minuta koliko je bus stajao na Palama iskrcavajući torbe i njihove putnike, postalo mi je jasno da ovim putovanjem ne pokušavam ispeglati brazde, pomiriti daljine i ovu mučku tišinu bar iz mola u dur prebaciti. Opet sam bježala pred zakonom, u njemu tražila rupe, izmišljala svakojake svjetove samo da iz svoje glave pobjegnem pa i ovaj put kad me, kao da dopire izdaleka, a sjedila je do mene na sećiji autobusa, prenu njen glas koji mi sa oduševljenjem dobaci da je bus krenuo i da nam je, izgleda, plan uspio. Stvarno jeste, osvanule smo u Beogradu. Smijale smo se. I bilo je od srca.
U Beogradu smo se već prvu noć našljokale spizdivši većinu para, pa je logično bilo da planiramo kako nazad. Sjećanja su lažna, dosadna su kao julske ljepljive mušice, moja pogotovo, osjenčena crnim rupama od alkohola, ali u tim rupama, to je bila istina, stvarno je moglo lijepo da se zeza. Jedna misao, ipak, nije bila poput ljeta varljiva, ona mi je kristalno jasno pohranjena u vrijeme memorije. Mislila sam o S. Plath – nešto u meni je htjelo više. Ona je samo jedan trenutak oklijevala – već u drugom smo se našle u vozu koji je milio prema Budimpešti. Satak smo provele hodajući gore-dole, istražile svaki ćošak i wc voza mimoilazeći se s kondukterima i, kad nam se učinilo da su napokon pretresli sve karte iz džepova i novčanika putnika, skrasile smo se u jedan od kupea. Jedan Novosađanin, mislim da se zvao Miloš, sjedio je sam u kupeu i rukom je dao znak da upadamo unutra. “Ulazite, moraju i oni malo odmoriti!” Skapirao je da se šveramo; nije to bilo tako ni teško, sam bog zna koliko smo puta hodnikom duž voza prošle. Ona i Miloš su se odmah prepoznali – već sljedećeg trenutka su igrali šah, a ja sam iskoristila trenutak da se prepustim vrtlogu svojih misli. Sa njom bi to ponekad bilo teško; obožavala sam stvari i lica viđena njenim očima, njen osjećaj za lijepo, a i jebiga – znala je da voli. Međutim, jednom kad se nađeš u gejziru te energije kakvu je imala, tu, brate moj, nije bilo hladovine. Bila je jedna od onih žena s kojima možeš ludo da se zabaviš u petak navečer, a već u subotu da te spremi u hodnike zaborava ili u hladnjaču ako baš zasereš. Ja sam, sa druge strane, ne mogu tačno reći kad se to desilo, melanholiju u sebe kao hostiju primila i, kasnije će se ispostaviti – zaljubila u nju. Misli su ronile duboko ka djetinjstvu. Zarobljena u tom klinču uspomena, sjećala sam se kako bih, kad sam bila mala, u nemogućnosti da djelujem, ne znajući kako da se izrazim, zamišljala da sam voz, da hučim, ostavljam samo paru i prašinu za sobom, pamteći, pritom, sva ljudska lica i tuge iza njih. Život se u kratkim intervalima odvija, ljeto se uvijek čini daleko. Sačekaj, sačekaj proljeće, Bandini. Melanholija je jača i od zalutale frekvencije na radiju. Vozovi pamte. Mogla sam tako mislima da žongliram do beskonačnosti. I otišla bih bila tiho u tu blagu noć, puno je nasilja trebalo da se do nježnosti koju sam tada osjećala dođe, da se iz šutnje oplemeni tišina, verglala bih ja još dugo, ko zna koliko, da nisam ugledala na vratima kupea dvojicu konduktera. Miloš je pokazao svoju kartu, oni su ćutke klimnuli glavom u znak odobravanja i čekali da mi nađemo svoje. Nismo ih imale. Nismo imale ništa u tom trenutku osim jedna drugu. I smijale smo se. Pustila sam nju da se igra sa kondukterima i ostavila si ljepotu promatranja. Već godinama mi je tijelo bilo u konstantnom stanju samoodbrane koja će me, danas to znam bolje nego tad – kasnije dovesti u stanje potpunog samouništenja: od igre sa alkoholom, kasnije supstancama preko sve češćih paničnih napada do konačnog primirja sa slikom koju sam o sebi stvorila. Potrajalo je to naguravanje sa kondukterima neko vrijeme, bili su nesalomljivi u svom naumu da nas izbace iz voza. Ona se nije dala, imala je taj ciganski dar u sebi da ti čudo u treptaju oka proizvede, da učini da povjeruješ u razrješenja čudom, žednog da te preko vode prevede, ali ovu dvojicu kao da je neko protiv uroka krstio – mrka kapa. Tad je nastupio Miloš; pogledao je, prvo kroz prozor, pa na sat, pa nam blago, skoro ispod svakog tona reče: “Cure, sljedeća stanica je tek dvadesetak minuta udaljena od centra Budimpešte, rade gradski autobusi, radije izađite, vidite da neće popustiti.” Bojim se da smo iz voza morale izaći baš na toj stanici svakako, jer, kako rekoh, ona dvojica su zaista bili istrajni u namjeri da nas izbace, ali eto, bilo je lijepo znati da nećeš baš hop iz voza na neki peron tame, u neku mađarsku pustopoljinu, sličnu onim vukojebinama iz kojih, čini se, ne možeš ni naprijed više, ni nazad. Pozdravile smo Miloša, ona ga je izgrlila, zahvalila na dobroj partiji šaha i pod pratnjom konduktera, da se uvjere da im se nećemo provući, kao što dovdje, pak jesmo, kao što se izvlačim čitav život, kao što pokušavam izvući vezu ovim putovanjem, izašle iz voza.
Istina je bila, za nepunih pola sata bile smo na gradskom trgu. Jedno nismo znale – da će ta stanica na kojoj smo izašle, neposredno prije grada, odrediti cijeli dio naše mađarske putešestvije. Tumarale smo gradom bezglavo, lučem pokušavale naći domaćina na couchsurfingu – bezuspješno. Para za hostel smo možda i imale, ali trebalo se vratiti kući. Dobro sad, nismo samo ni tumarale, svaki smo second hand u Budimpešti obišle. Sjećam se svog oduševljenja kad sam u jednoj od radnjih našla za nekih 400 forinti Starry night, pa kao da nisam već dovoljno natovarena, odlučila cijelim putem kući vukljati još jednu kutiju sentiša koja će, godinama kasnije, šećeriti moju melanholiju.
Protavorile smo nekako dan, ali noć se nije dala. Sitni sati, duboka noć, imamo desetine kilometara u nogama, po flašu vina u svakoj i jedno njeno pitanje:
“Hanadi, jebote, šta ćemo sad?”
“Znaš li ti da je Van Gogh jeo žutu boju vjerujući da će mu donijeti sreću?”
“Daj, ne seri sad s tim, ozbiljno te pitam!?”
Sve se manje smijala.
“Što šta ćemo sad, kao da smo prije imale plan, pa je tek sad postalo upitno – bilo mi je smiješno. Ne znam, jesi li bila kad u Pragu?”
“Nisam, ne misliš valjda, Hanadi…”
“Baš to mislim. Dočekamo svitanje i pićimo. Stopirat ćemo, malo za promjenu.”
“Može!”
Na cesti smo bile čim se na obzoru prikazalo svjetlo. Čini mi se, nisam stigla ni dići ruku, već sam čula kako kočnice paraju cestu. Ispred nas staje kamion, upadam prvo ja u sredinu, upada za mnom ona. Vozač kamiona je Turčin, osim turskog, priča samo njemački, pa je sva naša konverzacija, kako smo u njemačkom i ona, a i ja, k’o u gostima, svedena na nemušto oduševljenje – moje i njeno, a i njegovo zatim. Bio je to istinski joy, ne sreća, baš joy jebote, da nije ni čudo da je poput vaške bilo prelazno. Prevozio je “textil fur Damen”, i mi smo s njim prešle dobar dio puta. Izašli smo već bili iz Slovačke kad nam je saopštio da po zakonu ubrzo mora parkirati kamion i odmoriti nekoliko sati prije nego nastavi dalje. Izbor je bio na nama – odmoriti sa njim u kamionu ili nastaviti same dalje. Mene je umor već dobro bio savladao, ali ona nije dala čuti da čekamo s njim tih nekoliko sati.
“Daj Hanadi, neću, ko zna gdje ćemo završiti, idemo dalje!”
“Ajde, makar nas može obući poslije. Kad se nisam rodila k’o dama, evo – nisam damom ni postala, makar da umrem!”
H. se nasmijala: ”Može te jebati samo. Poselamimo se i idemo dalje.”
Tako je i bilo. Bar sam je nasmijala opet.
Promijenile smo još dva auta do Praga. Posljednji nas je čak doveo tačno do adrese hosta kojeg smo u međuvremenu za čas posla našle. Tu noć sam zaspala k’o klada. Sutra smo prostrujale gradom, osvajao nas je Prag obje, mangupski je to bio klik, kao sa pravo dobrim haverom. Šmekerski te omađija pa brojiš tom starom poznaniku na ulici nešto od posljednjih eura za dva ekstazija. Nije nas bilo briga; kući nam se ili ovako ili onako vratiti, a te
pare svakako nisu dovoljne, a sad smo tu, i kad ako sad ne, mislile smo. U klubu će se vrlo brzo ispostaviti da smo umjesto boba dobile brašno, a mene je, umjesto dobrile i orgazmičnog lupanja srca, proradila moja poznata hostija melanholije, opet. Htjela sam da plačem, a ona nije zatvarala usta vrteći se u pirueti čas tamo – čas ovamo, u rikošetu mojih vrtoglavica koje su me u času progutale. Na jednom od spratova kluba, prpošno su se kretale plesačice obavijene u raskošno perje; sjećam se da mi je na trenutak došlo da se ispod tog perja jedne djevojke sakrijem i isplačem kao dijete.
Više se nismo smijale.
Sutradan smo krenule kući. Stopirale smo do Beča, a kako sam u Beču samo mjesec prije bile, znala sam red vožnje svih autobusa koji su saobraćali za Sarajevo. I jedan od njih je baš tada, za koji sat, trebao da krene. Ušle smo u autobus, svaka sa svojim talentom.
Ona sa onim svojim ciganskim na koji, za razliku od mađarskih konduktera, bosanski vozači nisu bili imuni; uspjela je uvjeriti vozače da smo prepuštene na milost i nemilost. Moj nam je talent omogućio da spavamo mirno – sadomazohizam koji sam godinama u sebi zalijevala je prepoznao isti kod šofera koji se otimao, suprostovaljao, prijetio da ćemo morati već u Grazu van. Zapravo, sviđalo mu se što je ta milost, odnosno nemilost kojoj smo bile prepuštene u njegovim rukama, pa je našao tu prostor i da se zeza. A vjerujem i da ga je njen performans zabavljao – bila je čista poezija gledati je kako istinski vjeruje da je vidjela sve rubove očaja.
Rekla sam joj – neće nas dirati, i zaspala snom pravednika. Probudila se tek na granici.
Ponekad se tako probudiš u Bosanskom Brodu. Onda se probudiš u Sarajevu. Prstenje vratiš odmah na Gospu, jer su čuda moguća. A onda, poslije nekoliko godina nađeš onaj sentiš od 400 forinti. Puzle su bile polovne. Složila sam Zvjezdanu noć, falila je jedna puzla. Nismo pomirile sve distance svijeta, nismo uspjele ni naše. Zalijepila sam složene puzle na jedan od zidova sobe i ispod njih naškrabala:
The missing poem is the poem.
Melanholija je bila jača i od zalutale frekvencije na radiju. A život se nastavio odvijati.
_________________________________________________
HANADI SMAJIĆ, Sarajevo, 1994.
čovjek-časopis 