za šankom s Malim dovoljno dugo da mi se ukažu neki mrtvi prijatelji
prvo ugledam Buša kako naručuje pivo čak mi i namigne
s Malim sam već dosta riječi potrošio te večeri on je negdje daleko spuštenog pogleda sâm sa sobom
onda vidim Polana on mi mahne i izađe bez riječi jer ima nekog važnijeg posla
pitam Malog kaj pije ali njemu je svejedno pivo ili kratko isti kurac
gdje smo to mi pitam ga konačno ali ne odgovara on je negdje daleko čak dalje nego ja
***
MOJI PRIJATELJI SU MRTVI
moji prijatelji su mrtvi i ono malo živih pod zemljom je
pokopali su me odavno i onda utihnuli od tuge
nekad smo pokapali noći sad noći pokapaju nas
moji prijatelji su mrtvi i sad smrt zajedno živimo
***
NEGDJE DRUGDJE (PLAVO NEBO TOG JUTRA)
tu sam tamo gdje ti više nisi i sjećam se tog jutra
telefon je dugo zvonio dok se nisam javio mamuran
tog prokletog prosinačkog jutra skoro sam umro za tobom
šakama sam zakrvavio zidove ubio sam se nestao sam tog prokletog prosinačkog jutra
možda sam tog dana dok si žderao tu smrznutu baranjsku zemlju baš drkao u svojoj zagrebačkoj sobi na neku lošu pičku kojoj si se sviđao
sve sam zasrao onog dana prokleto hladnog dana kad si mi rekao zbogom
nemoj mi nikad oprostiti neću ni ja tebi frende mogli smo još toliko mogli smo još puno
i dok sam te pokapao dok je ta hladna kiša tog davnog prosinačkog jutra bubnjala po tvom svježem lijesu rekao sam ti samo bok
nisam plakao nisam jebi ga i znam da ti je drago zbog toga
nisam plakao jer nisam mogao mislio sam da ti je možda hladno
tvoj Dinamo tog jutra sjebao je naš Dinamo ali svejedno ja nisam plakao
vojnički plotuni proparali su nebo to sivo nebo koje mi je onda izgledalo tako plavo
i znaš kaj; jebo sam ti mater onda kao nikad jebo sam ti mater kao kaj ti i sad jebem kad god pomislim na tebe
_______________________________________________
MARKO RADUMILO rođen je 1972. godine u Zagrebu. Tu je završio osnovnu školu i II. gimnaziju. Poslije toga nije radio ništa, a onda svašta. Krajem 2008. Sa zagrebačkog asfalta odlazi u Pulu, gdje ostaje narednih devet godina. U Zagreb se vraća 2017., ali samo nakratko, jer već nakon godinu dana odlazi u Rijeku gdje i danas živi i radi. U Zagreb se vraća uvijek, jer ga ovaj stalno zove. Prva priča objavljena mu je 1995. godine u časopisu za dramu i prozu Plima. Poslije toga je objavljivao u časopisima Godine Nove, Vijenac i Zarez. Zbirku priča Dan kada su centarfori promašivali objavljuje 2016. u izdanju Ibis grafike.
Svu noć je zemlja plakala suha i ispucana kao prepečena pogača, svu noć su puhali pustinjski vjetrovi, i pijeskom zasipali pukotine. Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje, a ipak nije uspio da se smiri. Samo je nebo ostalo spokojno i prazno kao da se ništa ne dešava kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć je zemlja urlikala. Možda su to bile žedne zvijeri koje lutaju kroz savane i šume umirući pored presahlih izvora vode. Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja i lišćem liže suhu zemlju. Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno kao da nikome nije potrebna kiša kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć se zemlja grčila. Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu kao što se čeka prvorođenče zgrčeno u majčinoj utrobi. Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se zateklo, i ljudi i drveće i zvijeri. Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja. A kad je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje, (crveni cvjetovi i požari, požari u gradu) procvjetali su flanboajeni.
iz zbirke “Pjesma crne žene”, Zagreb, August Cesarec, 1977. Prevela Elina Elimova
***
AVGUST
Ležim pod stablom noći, u avgustu što umire i peva sa cvetom od pepela ugasle groze. Sa čela mi kao iz crnine bubri i sazreva grozdova prepuno stablo zvezdane loze.
Ležim u noći avgusta za zemlju prikovanog temena. Da li će izdržati, da li će me zaustaviti ovi neumorni ratnici od bilja i semena, od paprati, trava i paviti.
Leži i čekaj ovde. Nepokretan, okamenjen leži. Šta ako te noć pije, šta ako te vetar šiba. Ribari tvog pogleda pletu okca u nevidljivoj mreži, u bezdanu tvog čekanja sanja zlatna riba.
Ležim i znam, avgust je i sve se menja, spolja i u meni. Zlatna zrna grozda gase se kao jedre zenice neke. Tamno ponoćno sunce dostiže već svoj zenit. A ja ostajem zarobljen u travama i srastao u paprati meke.
zbirka Гледач во пепелта (Zagledan u pepeo), 1970 Preveo Vlada Urošević
***
RAĐANJE RIJEČI
Rađanje riječi Čvor na čvoru. Na kamenu kamen. Kamena šuma smrzlina. Čvor u čvoru. Nad kamenom kamen, oba smo od kamena. Dimi noć. Riječ se od tmine udvaja. Modar ugljen utrobu joj gori. O ti što postojiš jer ne postojiš, nebo ljuljaš, zemlju okrećeš. O ti što postojiš jer ne postojiš, ječi zemlja pod kamenim pločicama. Ide ošamućena od umiranja svojih riječ što lomi sve sljepoočnice. Čvor na čvoru. Na kamenu kamen. Raku svoju s ukletošću kopam. Otvori me prokletijo, ti tvrđavo kamena, da izgorim u ugljen riječi, da se istopim.
iz zbirke “Dugo dolaženje ognja”, Beograd, Rad (Reč i misao), 1977. Preveo Sreten Perović
ACO ŠOPOV, makedonski književnik (Štip, 20. XII. 1923 – Skoplje, 20. IV. 1982). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Djelovao je kao urednik književnih časopisâ (Idnina, Nov den, Sovremenost), glavni urednik i direktor u izdavačkom poduzeću »Kočo Racin«, predsjednik Društva književnika Makedonije te visoki republički i diplomatski dužnosnik (veleposlanik SFRJ u Senegalu 1972–76). Smatra se začetnikom suvremenoga makedonskoga pjesništva (zbirka Pjesme – Pesni, 1944) i autorom paradigmatskih zbirki makedonskoga pjesničkoga modernizma (Stihovi o muci i radosti – Stihovi za makata i radosta, 1952; Vjetar nosi lijepo vrijeme – Veterot nosi ubavo vreme, 1957). Tematiku ratne i poratne stvarnosti usmjerio je 1950-ih prema subjektivnim doživljajima u središtu kojih su priroda, žena i ljepota. Središnje ontološko mjesto njegove refleksivne lirike zauzima zbirka Nepostojanje (Nebidnina, 1964; naslov bi mogao označivati i nepostojanje te odricanje bitka biću i njegovo pronalaženje u riječi i stvaralaštvu). Tom je poezijom kao i zbirkom Zagledan u pepeo (Gatač vo pepelta, 1970) dostignuo visoke standarde metaforičnoga i simboličnoga modernoga pjesničkoga izraza. U zbirci Pjesma crne žene (Pesna na crnata žena, 1976), slijedeći teoriju miješanja kultura svojega prijatelja pjesnika L. S. Senghora, ostvario je čudesan spoj afričke i makedonske kulture, ispjevavši antologijske primjere ljubavne, pejzažne, domoljubne, kozmopolitske i refleksivne lirike. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.)
na taj velik dan stavila si neprimjetnu šminku bezbojni lak za nokte i parfem lakih nota za posebne prilike obukla majčino odijelo cipele s diskretnom potpeticom bojom podudarne s torbom samo nenametljivo misliš pokorava se svijet onaj isti u kojem si odrastala misleći da je odrastanje teško jer nisi trošila dane kako to rade djeca sanjala samo stare stvari stare poslove stare ljude one iste koji danas ne uviđaju da odijelo koje nosiš nije tvoje odijelo staro je i pomalo ofucano čak je i broj ili dva veće točno onoliko koliko je dovoljno da se pod njim pogrbiš onemoćaš i slomiš onu već nekoliko puta lijepljenu potpeticu one iste koji ti neće pridržati torbu naglo otežanu od tuđih stvari tuđih zadaća tuđih zahtjeva koje ćeš nositi kući i njima uspavljivati dijete i nećeš znati što si krivo napravila da znaš o svakom i o svemu barem nešto reći ali ne i što kad te pitaju o tebi
***
ulaziš u njegov stan zid optočen obiteljskim fotografijama tebe nema i nemaš što ni tražiti tu sve su obiteljske fotografije sretne na isti način a vaša sreća nefotogenična ostavlja dijelove sebe u svakom kutku svake sobe znajući da nitko neće zauzeti ta mjesta na način na koji ih ona svojata da bi ti zaboravila sebe svoj život male laži i velike istine vlastite obiteljske fotografije da ne mariš i ne razmišljaš o kraju koji će ionako doći ušuljati se u obliku neke nove dosade nečeg već viđenog nečeg novog besmislenog i otpustit ćeš sve tek oblikovati svoju priču svjesna svih dijelova sebe zabranjenih da budu sulude potrebe za onim što jesi i da dobiješ točno onoliko koliko daš nefotogenična sreća zauvijek ovjekovječena
***
gledaš ih sestre majke bake sve izgubile muževe davno davno prije nego si uopće razmišljala kako je izgubiti polovicu sebe i biti primorana sve sama odgajati zarađivati živjeti voljeti za dvoje sve su to bile velike ljubavi sretne za doba u kojem su nastajale koje su rasle svakim novim danom zbližavale svakom novom srećom vezivale svakom novom nesrećom posvećivale se svakim novim sjećanjem oplakivao se svaki spomen njihova kraja gradeći jednu jedinu misao o vječnosti kao imperativu kojem se moraš predati nisi razumjela njihovu samoću izabranu svjesno njihovu zatvorenost kojoj pripadaju njihove živote koji su stali i nisu dovoljni sami sebi pa se dalje grade kroz tuđe djece unučadi susjeda prijatelja nisi razumjela ništa pa obećala sebi da nećeš tako dok nisi ulovila korak s onim vremenom koje kako prolazi otvara zatvoreno a iz njega izlaze svi gubitci sva žrtvovanja sve boli svi teški trenutci kojima su usprkos koračale uspravno uzdignute glave damski šuteći o svemu o čemu se mora šutjeti pa i o razlogu izabrane samoće danas razumiješ po prvi put omogućena svijetu jedino opravdana odanost pokojnima odanost je samoj sebi
***
nikad im nisi rekla kako je bilo gledati kojom brzinom padaju borove iglice kad u bravi zatutnje njegovi ključevi nikad im nisi rekla kako je bilo osjećati neprestano treperenje tvog jedinog svjetla uvijek u kvaru nikad im nisi rekla da se nije puno promijenilo ičijim odlaskom iglice su i dalje u strahu padale a svjetlo je zauvijek pregorilo nikad im nisi rekla kako je hladnoća istisnula i ono malo zraka što je punilo pluća barem nakratko a da su u zrakopraznom prostoru stvari češće letjele najčešće bez upozorenja uvijek bez razloga riječi se lomile na slogove slogovi prerastali u bezbroj slova prijeteći da će te ugušiti još ih i danas znaš neočekivano ispljunuti nikad im nisi rekla koliko se sjećaš koliko toga znaš to ionako ne bi više trebalo biti važno
***
između nevidljivih brojača života prošlih i budućih ne smiješ zaboraviti disati barem toliko dugo dok ne dočekaš prirodan kraj ali priroda se uvijek buni kad joj plitko dišeš za vratom otresa te silovito kao što si otresla njega kad si ga našla u ruci pripitomljenog sutra priroda se buni rastvara svaki put kojim hodaš bez traga i signala kad pobrkaš principe i dimenzije u linearno vrijeme prestaneš vjerovati kad ispituješ koliko može trajati beskonačnost kad tražiš izlaz za sve živo i neživo da nitko nikom ne diše za vratom
_______________________________________________
JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017), slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014) i zbirku poezije One (Društvo hrvatskih književnika, 2023).
Koliko se krvi prosulo, to niko ne može izmjeriti a niti izvagati, teško je vagati krv iako neki vagaju. Bezveze je raditi nešto što se ne može. Kao da trčiš uz planinu i usput glumiš Crvenkapicu koja bere šumske jagode. Sve crveno i zeleno, nosi ona baki i saplete se i prospe, naiđe vuk pa joj, brate, pomogne, a već je prije toga pomogao baki. Stara narodna priča, prava bajka, o neminovnoj pobjedi dobra nad zlom, onog dobra u nama i onog zla u nama. Znao je narod predstaviti zlo kao vuka, naivnost i stranputicu kao čednu djevojčicu, a svijest kao lovca. Znao je narod unijeti mudrost u bajke, i znat će narod pričati o prošlim vremenima. Eh, kako je nekad bilo, pa se trgne i sjeti se da je u tom nekad bilo i vukova. Tako je tog dana u Titovoj bilo nejasno odakle je ispaljena granata koja je pokosila narod, pa su čak i preživjeli ostali pokošeni. Doduše, prvo se nije znalo kakva je to eksplozija. Veliki, strašni lančani sudar širih razmjera za čije raščiščavanje treba više godine? Narod se potresao pa mu je naumpalo da je zemljotres kakav se ne pamti u ovoj regiji. Tektonske zemljane ploče neočekivano su se pomakle, jedna nalegla na drugu bez ikakvih razloga, samo onako, sudbinskim pomjeranjem planetarnih zbivanja. Pa i planeta ima svoj život i svoju sudbinu, zar nije tako? Astrolozi su održali brzi simpozij da ustanove poremećaj zvijezda koji je doveo do iznenadnog preokreta mira u nemir; uzet je u obzir i Mjesec sa njegovim sumnjivim privlačenjem morske vode i novim mrljama koje su sateliti snimili na zemljanom pratiocu. Ili pratitelju.
Uglavnom, teško je bilo išta shvatiti. Čak se pojavila teorija o pobuni životinja. Dosta im je bilo gospodstva i vladavine ljudi, sad malo oni da preuzmu ulogu namjesnika na Zemlji. Novinari su na ovu teoriju vrtjeli glavom, sablažnjavali se i izvještavali ipak o katastrofi širih razmjera. Čak je jedan novinar podlegao pred kamerom, tako što ga je zalutali geler pogodio. Tako ti je kad hoćeš da budeš prvi u svemu, pa i na licu mjesta.
Također teška teorija na koju su svi reagirali odbojno bila je o prokletstvu i upotrebi crne magije. Neko je nekad napravio tvrdi, jezivi čvor i zakovao ga u nekoj dasci, sve je to mirovalo dok se daska nije otvorila zbog truhljenja, a onda su izašli demoni starih neprijateljstava i ušli u ljude.
Ipak, najteža teorija raširila se brzinom munje, a to je, Bože sačuvaj, da povremeno dođu ratovi. Bože nas spasi od tog belaja, od te utvare, strahote i katastrofe koja se zove rat.
Narod je zanijemio od straha.
***
Jedino nisu bili nijemi oni koji su ležali u svojoj i tuđoj krvi u Titovoj. Vodili su monologe a, bogami, počeše i dijaloge. Šta ćeš kad su bili jedno na drugom, oko uz oko, usta na usta, uho na uho. Čak su se i grlili, pravo ko kad tješi insan insana. Najteže im je bilo kad su ih počeli razdvajati i grupisati po krvi, neke su čak htjeli, Bože nas sačuvaj, dio po dio u različite grupe, jer se nisu mogli dogovoriti kojoj krvi pripadaju. Bože zakloni, rek’o bi narod. Titova je doživjela masakr. Izlozi su popucali, pa i onaj najljepši i najjači, izlog starih ljubavi i uspomena, izlog prijateljstava i matura, izlog susjeda iliti komšija, izlog avlija i dvorišta, izlog saraja. Dugo su ga morali popravljati, baš dugo. Nikad ne znaš jesu li ga dobro popravili, iako ima dobrih radnika, sve daju od sebe ne bi li vratili sjaj najpoznatijem izlogu u Titovoj. Opet šetači oprezno stanu, gledaju knjige, slike, tašne, razglednice, suvenire, ali izviruju hoće li ih odnekle šta pogoditi, pa brže bolje bjež. Čak ne smiju kao nekad da se slikaju pred tim izlogom, samo najhrabriji. Jer, ruže ih, kažu im: Šta ćeš, bogati, tu? Nisi odan ideji. Kojoj ideji? Ideji patriotizma! E, tu nastane problem, došlo se do puno raznih patriotizama, jer, čovječe, svaki pojedinačni narod na planeti ima svoj patriotizam. Ispadneš ko od šale izdajnik svog naroda ako nisi drugonarodamrzac. Ne d’o ti Bog da si kosmopolita, ti su najgori. Najbolji su oni koji mrze komšije ili susjede; ako mrziš tamo neke daleke na drugom kontinentu, to se ne pika, nisi dovoljno dobar patriota.
A, najgori od svih su umjetnici, oni su pravi umetnici, koji su se umetnuli i krše pravila razgraničenja, čiste krvi i nadrasa. Oni su najveći problem, zato je u nekim sredinama počela hajka na umetnike. Treba izbaciti strane i sumnjive elemente iz jednog naroda. Pa, valjda je jasno, narod mora biti čiste narodne krvi. Izmišljen je i aparat, skener za čistoću krvi od drugih primjesa. S obzirom da se mnogi boje stati pred taj aparat, dozvoljeno je i da se napiše izjava. Pod moralnom i krivičnom odgovornošću. O čistom pripadanju od davnina. Dok, u zadnje vrijeme, malo se popustilo pa se dopustilo nošenje oznaka, grbova, bedževa, simbola sa zastava, čak i religioznih obilježja. Iako se zna da religija i narod nisu isto, progledalo se kroz prste, pa, eto, vrijeme donosi promjene i olakšice, šta ćeš.
***
Duhovi su zaista hodali okolo, ispred izlogā, ispred Vječne, u Ferhadiji, po Baščašiji, oko Skenderije, Pošte… a najviše ih je bilo u Titovoj. Duhovi umjetnika i onih koji su ih voljeli i podržavali, duhovi glumaca, statista, naturščika, gostiju, turista, stranaca, duhovi građana i seljaka, provincijalaca i uvaženih glavnograđana… ipak, ruku na srce, najviše je bilo duhova naroda. Kao kad se svira ili pjeva himna. Narod i ima najviše duhova, neke krije, neke ne taji, neke skrije pa otkrije, a najopasniji su duhovi neprijateljstava iz davnih, zaboravljenih vremena. Kad oni uskrsnu, treba vojska i vojska da ih vrati gdje im je mjesto, u prošlost. Treba vrijeme, ono isto ljekovito koje služi za zarastanje rana. Dođete u ljekarnu, a može i apoteku i obratite se finoj, uljudnoj, odgojenoj i vaspitanoj, obrazovanoj i naobraženoj farmaceutkinji (uglavnom su one), pozdravite se na jednom od mnogih svjetskih pozdrava i kažete:
„Ja bih malo vremena od kojeg zarastaju rane. Imate li?“
„Svakako, gospođo/gospodine, toga imamo redovno u ponudi. Koja Vam doza treba?“
„Pa, šta Vi mislite? Koliko Vam izgledam bolesna/ bolestan?“
„Izgledate manje nego drugi, čim ste došli po lijek. Da samo znate kako bolesni hodaju ulicama, no, ja nisam doktorica/doktor, pa ne bih o tome. Prednost je što se ovaj lijek može nabaviti bez recepta. Nije ni skup, vjerujte, u odnosu na sve drugo što imamo tog tipa.“
„Poslušat ću Vašu preporuku i reći ćete mi cijenu.“
„Po mom prosuđivanju, treba Vam 20, 30 godina. Izvolite, imamo veeeliko pakovanje, jedna tableta mjesečno. Za rok se ne brinite, nadmašuje ljudske živote.“
„Uh… A cijena?“
„Nije skupo, morate se odreći dva-tri bliska rođaka, pet-šest daljih, morate promijeniti komšiluk, grad i proglasit će Vas izrodom. To će trajati jedno vrijeme pa će doći na svoje. Ali ćete se izliječiti, znam iz povratnih informacija drugih pacijenata.“
„Kako ću to platiti?“
„Samo se ovdje potpišite, molim, ništa više.“
„Pa to je pristupnica nekom udruženju, stranci ili čemu već. Stvarno neočekivano.“
„Svako se tako iznenadio, niste prvi. Je l’ de jednostavno?“
„Malo sam zbunjena/zbunjen…“
„Pa neko mora predstavljati narod i tako nuditi vrijeme koje liječi rane. Slažete li se sa mnom?“
„Ne znam ni šta sam očekivala/očekivao… Neke tablete, kapsule… sirup… nešto kao flaster… šta već…“
„Sve je to praćeno placebo efektom, zar ne, gospođo/gospodine?“
„Eh, to mi već liči na plačego… ili plače ego… ili povećanje plaće. Od tog bi svi ozdravili. Dajte to jedno pakovanje, vrijedi probati.“
„Potpišite ovdje, molim.“
Čim izađete iz ljekarne, desi se da sretnete rođaka koji je pratio vaše korake.
„Izrode! Kako si mogao?“
„Dobro je, djeluje…“, i nastavite plačući.
***
Pisac je bježao od samog sebe, od duhova, od izloga, od inata i od ponosa. Trčao je koliko su ga noge nosile. Trčao je prema Titovoj. Iako su ga zaustavljali, policija, barikade, narod, nisu ga mogli spriječiti da sazna od čega je odjek, šta je puklo, kakva je to eksplozija, granata, teški sudar, zemljotres jednog područja… Od čega je eho proizveo eho u narodu? Začepio je uši da spasi bubne opne, stavio je tamne naočale da spasi vid, otvorio je usta jako i trčao prema dugoj sarajevskoj ulici. On je inače imao kondiciju, nije mu bilo prvi put da tako trči, već je iznio više maratona za narod, za grad, za domovinu, za zavičaj, bio je poznat kao trkač na duge staze.
Najduža staza koju je pretrčao bila je tunel ispod piste i pista iznad tunela. Toliko je bila duga da je mislio da se neće nikad završiti, da će sustati, da će se srušiti i da tako neće donijeti najvažniju poruku koju je ikad nosio. Poruka je bila o miru. Od naroda potpisana. Tražio se mir, tražio se hljeb, tražila se svjetlost, tražila se voda, struja, komunikacija, suživot i tolerancija. Tražila se Evropa i renesansa, preporod ljudskog uma. Tražila se demokratija i demokracija. Razumijevanje i ljubav. Tražio se Raj i Džennet. Tražio se razum i um. Racio i misao. Kultura i umjetnost. Hoćemo mir! Vrištalo je u njemu dok je trčao. Hoćemo da čujete glas naroda! Kojeg naroda?, nasrtali su duhovi dok je bježao.
Maratonac se napio vode kad je krenuo sa Baščaršije. Ne namjerno da bi se vratio nego namjerno. Iz inata. Takav je bio Irfan. I trčao je iz inata. Maraton se i ne može iznijeti s drugim ciljem, šta god vam neko rekao. Inat je najjači poriv. Onaj fini, istančani, onaj što liči na leptira, na pticu, na jato ptica, na proljeće, na preporod, na prirodu koja uvijek iznova pokaže svoje ukrase i život, život, život iznova. I ponovo i ponovno. Again. Afresh. Anew. Opet.
„Vidi ga, bogati, on opet trči.“
„Pa taj je neuništiv!“
„Kô naš Irfan. Bravo, Irfane, bravo, samo naprijed! Stigni prvi, pobijedi! Pokaži im ko si!“
„Recite nam, molim Vas, otkud Vam ideja da se upustite u ovu utrku, ovo je, maraton, čovječe!“
„Jeste li opet ono Vi koji kažete svakom ti?“, osmjehnu se Irfan i obrisa znoj sa čela. „Sklonite se da vidim od čega je odjek. Sklonite se da udahnem sad kad sam donio poruku. Ljudi, sklonite se.“
I pustili su ga. Napravili su mu prolaz. Svečani, pobjednički, zasluženi. Ne znajući da je trčao ne bi li saznao ko je pobijedio.
Ili šta je pobijedilo?
Glas, svijest, razum, ponos, inat?
Jesu li pobijedili oni koji su nadživjeli eksploziju ili oni koji su poginuli?
***
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite. Tolstoj, Dostojevski, i čitava svita pisaca ne mogu opisati čoveka. Krleža, Andrić… Pa Vi mislite, profesorko, da sa tih razglednica možete videti kako izgleda ljudsko srce… Varate se… Vi ne znate da se tu krije nešto opako… zver… Zver, draga moja…“, pričao je direktor Pošte dok je širokim dlanovima okretao volan svog starog mercedesa. „Ne morate mi verovati, ali bih voleo kada biste me poslušali.“
„Malo me prepadate. Nije to lako slušati, ipak… Opet ću sutra doći na posao, sve je normalno i mirno, muž mi je u Sarajevu, otišao je na ispit… Sve je isto, a Vi pričate o nekom ratu.“
„Mislite da rat ne postoji?“, okrenu se čudni sugovornik prema Dunji.
„Postojao je.“
„E baš ste naivni i smešni ako gurate ratove u prošlost. Rat je sadašnjost, već kuca na vrata i razvaljuje bravu.“
„Nemoguće“, pobuni se Dunja, ali sa strahom u glasu.
„Moguće, draga profesorko. Tako ste… neobično blagi… Vaše lice je retko. Ne mogu da dopustim da Vam se nešto dogodi. Molim Vas, napustite Zvornik što pre. Danas!“
„Ne razumijem“, uzdahnu Dunja.
„Ovde se nema šta da razume. Ko je ikad rat razumeo!? Možda tek jedan deo kada uđe u istoriju, ali dok je tu, to je samo haos.“
„Vi baš mislite da će biti rata“, Dunja se poče znojiti.
„Ne da će biti, već je tu, samo Vi ne vidite. A biće kasno kad ga ugledate.“
Auto je stao pored mosta. Dunja je još sjedjela, blijeda i uplašena. Znala je ona da je radi nečega trebala pristati da se poveze sa direktorom Pošte, ali ovako nešto… Nije mogla pokrenuti noge.
„Strah me“, jedva izusti.
„To je dobar znak, uspeo sam… Molim Vas, profesorko, imate možda vremena još samo koliko ovu noć. Bežite! Decu za ruke i pređite most, idite linijom kroz Srbiju, samo ne ostajte tamo“, glavom pokaza prema bosanskoj strani.
Dunja je polahko i nesigurno izlazila iz starog mercedesa.
„Dozvolite“, vozač uze nježno njenu ruku i poljubi je u nadlanicu. „Nadam se da ćemo se nekad opet sresti. Sretno, profesorka.“
„I Vama…“, gledala je za čudnim čovekom i dok je prelazila most, sjeti se njegovih riječi:
„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite.“
ESMA BANDIĆ-SOFTIĆ rođena 1961. na obali mora u Posedarju, pored Zadra, no obogatila se i obalom Drine, u Zvorniku. Dva zavičaja isprepletena sa trećom trakom u pletenici sudbine, putovanjem i premještanjem iz grada u grad. Studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stekavši zvanje profesora historije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/ hrvatskosrpskog jezika, diplomirala na komparativnom prikazu romana Meše Selimovića. Radila u Zvorniku, Malom Zvorniku, Splitu (Eksteritorijalna škola za izbjeglice iz BiH pod pokroviteljstvom Ambasade), u ratnom i poslijeratnom Sarajevu, u Novom Travniku, sada živi u Travniku, gdje radi kao profesorica.
Članica Društva pisaca BiH.
Dobitnica nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Pobjednica na konkursu za kratku priču „Fra Ivan Frano Jukić“, Banja Luka, 2021.
Prvonagrađena na konkursu za Međunarodnu književnu nagradu „Marko Martinović Car“, Vitez 2021.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
Do sada objavila sljedeća djela:
„Razgovori sa Šejhom“, zbirka duhovne poezije, Connectum, Sarajevo, 2013.
Zbirka ušla u najuži krug za nagradu Hasan Kaimija 2014. i najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
„Tajna (samo za predodređene)“, roman, Presing Izdavaštvo, Mladenovac, 2014.
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2014.
3. „Potomcima dah za voljenja“, zbirka pripovijesti
4. „Simfonija historije“, roman
5. „Dragulji uz Dragulje mudrosti“, reminiscencije na Ibn Arebija
6. „Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“, zbirka poezije
„Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“ zajedno sa „Razgovorima sa Šejhom“ušla u najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.
7. Misterija, roman
Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2015.
Naslovi pod rednim brojevima 3,4,5,6,7 objavljeni skupno kao Petoknjižje „Ilham“ u izdanju Presing Izdavaštva, Mladenovac, 2014. godine.
8. „Oko Ognja“, roman, Književna zaklada/fondacija Fra Grgo Martić, 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.
9. „Sultanov ferman“, roman, Izdavačka kuća Arte, Beograd 2015.
Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.
Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.
Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.
10. „Tražim objašnjenje“ (Roman jedne konvertitkinje), Zavičajni muzej, Travnik, 2016.
12. „Mevludski šapat“, zbirka priča, BZK „Preporod“, Travnik, 2022.
13. „Nešto je puklo u Titovoj“, roman, Izdavačko-štamparska kuća PLANJAX KOMERC d.o.o. Tešanj, 2023.
Roman je kao rukopis dobitnik nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.
Brojne promocije u gradovima BiH (Tuzla, Jajce, Zenica, Žepče, Travnik, Sarajevo, Vitez, Zvornik, učestvovanje na brojnim manifestacijama, npr. otvaranje Dana Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka u Žepču, Dani Ilhamije u Travniku, Andrićevi dani u Travniku, Dani Hasana Kaimije u Zvorniku, Festival duhovne poezije i muzike u Jajcu, Dani Nikole Šopa u Jajcu itd.), u Republici Hrvatskoj u Sinju u okviru 500. obljetnice Sinjske alke, u Turskoj (na Međunarodnoj manifestaciji u Bayburtu predstavljala BiH), u Beogradu na Međunarodnom sajmu knjiga.
Bavila se i lekturom (“Riznica mudrosti”, “Odnosi velikana“ itd.) Prisutna u zbornicima „Antologija balkanske poezije“, Međunarodni književni susreti KNS“, „Sebiljska riječ“, „Eho poezije“, „Dozivanje stihova“ itd.
ja svaki dan živim kao da je ničiji tek jedan u nepreglednom nizu predzadnjih ja svakim dan živim nečujno nitko me ne zagrli ne donosem presudne odluke najvećom tragedijom smatram to što sam rano naučila plivati odmah zaronila širom otvorenih očijiu a nijednom nisam izronila školjku pa makar u njoj i ne pronašla rođenje bisera ja svaki dan živim u panici što moja djeca ne osjećaju koliko je u nama prolaznosti koliko sam ja zapravo već prošla i ne čuvaju u folderu našu posljednju zajedničku fotografiju onu od neki dan kamoli onu na kojoj je uhvaćen neki totalno nevažan prošli trenutak koji će im jednom trebati a kakvih je najviše u svakom životu trenutaka koji svjedoče da si im bila poročna mater nečije dijete i sestra i ne gledam pravo u objektiv nego gubim sebe u mislima o nepresušnoj ljepoti moje djece nepreglednoj kosini neba ili količini zrelih paprika koje i ove godine valja ispeći i oguliti za omiljeni namaz starijeg sina stoga kad bih trebala sebe opisati teško bih se sjetila ispravnih riječi nečeg posebnog što me izdvaja iz mase napisala bih dva posebno lijepa sina jako malo zajedničkih fotografija toliko majčinske ljubavi i toliko grešaka nezavidan broj loših odluka napisala bih i sva zaostroška ljeta ili kako smo se M i ja besramno voljeli onda kad su nad našim nevelikim gradom letjele čelične tvrđave sadeći parkovima male dječje smrti sporadično se spuštale prekosavske granate a mi smo ih dočekivali kao bezazlene propagandne letke tek procvale ljetne božure koji slave dubinu ljubavi kojom smo se tješili nemoguće tjelesno gustim voćnim sokovima neopreznom mladošću koja se ne boji zvuka sirene za nadolazeću opasnost ni sitnica poput umiranja prolaznika na ulici napisala bih kako sam najbolje godine svog života ipak provela sama na livadi na kojoj izvire gospina trava i crvena djetelina rubni makovi u pšenicama i da sam najviše strpljenja imala čekajući da se konačno umore leptiri napisala bih da sam u nekim poglavljima ostavila neispisani list trgovačkog papira u onim presudnim nemoguću količinu neiskorištenog tijela napisala bih šaptačica knjigama oračica nebeskih hektara spisateljica loših pjesama jutarnja krotiteljica nemira divljina sasječena u korijenima napisala bih kako je vjerojatno šteta što ću otići iz ove pjesme a ne mogu napisati kako sam ostavila dovoljnu zalihu topline u ljudima
***
PRIRUČNIK ZA BIJEG
ali draga, sve što je potrebno odavno si spakirala skini crninu s umornih vjeđa prekini korotu nametnuta je davno si odžalila djevojčicu preplatila zakasninu bila vidarka unutarnjih lomova uspavljivala te rakija travarica u zjenicama namnožilo se ožiljaka u tebi je još vladavine divnih snova ti još umiješ zamisliti slobodu Ili ti je potrebna žrtva ostanka stopiranje izvan svog puta ili ti je potrebno ići dalje mimo rute na kojoj si rođena područjem bez signala izlokalnim gudarama uganuti gležanj još nekoliko puta ili ti je potrebno upoznati horde leptira nekoliko srna na proplanku diviti se otpornosti poljskog cvijeća strništu i šikarama ili ti je potrebno kosti svezati u tijelo koje prepolovljeno još može roditi neki početak ili ti je potrebno umrijeti tu gdje si zastala ili da te još jednom povrijedi onaj kojega si višekratno bez pokrića voljela ili ti je potrebno hraniti ono preživjelo nakon njega ta osuda od koje se skrivaš imenica je ženskog roda kreće iz odaje robinja ili ti je potrebno pružiti si ruku spasa naći utočište između ovih redova ili ti je potreban zaborav žrtvu i kajanje otpuhnuti kao maslačak na karti svijeta zametnute su doline daleko manje raspoloživih kvadrata više odbljeska zore u oknima nimalo prostora za osvrtanja
***
NAŠA KUĆA
jednog neodređenog dana moj muž i ja neovisno jedno o drugom zaključili smo kako je naša velika kuća postala pretijesna to se dogodilo vjerojatno zbog toga što je naš mlađi sin već raširio krila što je naš stariji sin već odavno svladao let što su djeca naprosto operjala a kuća se stisnula onda sam ju ja pokušala proširiti tomovima knjiga onda ju je moj muž pokušao rastegnuti svojim prijateljima ja sam kupovala knjige on je pekao prasetinu na ražnju naša se kuća ipak naočigled sušila nekadašnji dnevni boravak postade pretrpana hala spavaća soba crta razdvajanja kreveti naše djece riznice kajanja duša porozna pas uginuo kuća presahla odjednom više nije bilo ni tih knjiga ni tih prijatelja koji bi proširili našu kuću u bolje sutra ili barem vratili našu djecu k nama kuća je još samo jecala prazninom onda sam ju ja napustila da moj muž ima više prostora
***
Te majke što odlaze Te kuće vjetrenjače Ti krovovi svjetionici Te zerdelije stražari Ti stolnjaci Te posteljine Ti gobleni Te fibre To sirće Te polovice krumpira Ta ostarjela siročad Ta srednjovječnost u kostima Ta praznina Ti unuci bez džeparca Te kćeri bez oslonca Ta tišina u oknima Ta podivljala paučina Taj žarko crveni mak u kutu dvorišta Ta prolaznost To trulo lišće u olucima Ti uzdasi Ta loše prikrivena tuga Ta patina na slikama Ta duga prošla ljeta Te visoke plime Ti ljubimci pod zemljama Ti rođendani Te smrti Te knjige Te knjige Ta zgusnuta žalovanja…
***
UPUTE ZA STARENJE
treba znati živjet od uspomena treba se uporno vraćati u mjesta u kojima smo jednom znali plakati treba uzeti jako puno vremena za raspakirati stvari treba se namjerno izgubiti jer se treba znati pronaći treba uvijek vjerovati da te povremeno da te u nekom gradu na obali na početku svih beznadnosti da te tamo još netko svojata i voli i treba baš treba imati nekoga tko se za tebe moli treba jednostavno zadržati barem jednog tko će te ponovno osvojiti treba tvrdoglavo živjeti od uspomena treba općenito nastojati živjeti treba hodati ulicama gdje smo prohodali treba plivati vodama gdje smo proplivali treba nas primiti za ruke trebam nam prilaziti s leđa dlanovima nam treba prikrivati oči restlove sudbine gledanjem u te brazde isčitati treba se jako dugo s nekim grliti i uvijek treba uvijek podijeliti svu bol i svu istinu o sebi treba povremeno nekome sebe opet slovkati treba uzeti dovoljno dana i noći za očajavati ali ne predugo treba suludo i uporno dosljedno i do same smrti treba upravo megalomanski željeti
_______________________________________________
SVJETLANA VINJARSKI (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Usput si rodila dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode. Papirnate tragove ni otiske prstiju ne ostavlja. Bila je u užem izboru za nagradu Post scriptum. Objavljivala na blogu “čovjek-časopis”. And that’s all folks.
Nepoznatom čovjeku koji je popravio staklena vrata
Mogla sam zaspati u travama otočja Aspertides i na drugi svijet otići
Po stijenama hodati u ponor pasti i na žalu se nasukati
Na zvonu se njihati od spolija predromaničku crkvicu sastaviti od sarkofaga vrata hrama načiniti
U zemlju se skriti i kao mirta niknuti Mogla sam kroz stakleni zid proći Nevine i oštre riječi su se rasule
I nenavikla na stvarnost šutim s krhotinama zvijezda u grlu
***
I. PISMO
Jednom sam u našem vrtu posadila stabalce mušmule. Zalijevala ga i bodrila svako jutro. Padale su obilne kiše i sjalo je opasno sunce. Nazirao se jedan jedini plod u svoj svojoj raskoši: ovalnoj čaški s krunom na vrhu ispunjen nektarom koji su mu pripremali mrazevi. Hoće li stabalce dočekati novo proljeće – istodobno s pola uveloga i pola zelenoga lišća? No, ni stabalce se ne sjeća kako sam tada završila život. Sjećate li se Vi gospodine Abélard, što se dogodilo nakon što ste me molili da ne budem tužna zbog Vašeg odlaska? Prigovorili ste Sudbini da je nemaštovita, da je čvrste i kratke pameti! Da vjeruje samo u činjenice!
***
II. PISMO
Mislim da se ptice sjećaju. Napisali smo bijelu knjigu. Spalili su je na lomači. Iz pepela su uskrsle dvije crne ptice. One ne cvrkuću, one plaču i grakću na zaboravno Vrijeme. Nakon Guttenberga tiskali su nam, s velikim nerazumijevanjem, čak s podsmijehom, Bijelu knjigu s dva crna krila, ne vidjevši da je riječ o dva spojena križa. Povjerili smo se šutljivoj Tajni, a njezine su vjerne sljedbenice, tobože otkrivenoj, izbrbljale da je riječ o tiskarskoj pogrešci. Kriptograf je u dva spojena krila otkrio inicijale, no to nije zapisano.
P. S. Ako bi se radilo o dva spojena križa – to bi bilo samo opravdanje za (bez)smisao Patnje – glasilo je priopćenje.
***
SAKSAFONIST U BOLNICI U LVIVU
Prognani saksafonist iz Marijupolja i njegov sin sviraju u bolnici u Lvivu. I na dragocjenu knjigu-grad obrušile su se granate. Na stranicama njezine bogate i različite povijesti, duha poljske renesanse, austrougarske uređenosti, ukrajin- ske prostodušnosti i sovjetske tužne prašnjavosti tumaraju prognanici iz Harkiva, Kijeva, Černjihiva i Hersona. Marijupoljac i njegov sin sviraju bolesnima i ranjenima. Ljudima, gradovima, životinjama i stablima. S nadom da će preživjeti glazba − i proljeće.
***
SOFIJA PŠENIČKA
Stigla je iz Kijeva. Sjedila je u prvoj klupi s Lucijom. Dočekana s radošću. Nekad je nebo u njezinu gradu bilo tako jednostavno plavo, a beskrajna polja žita njezine domovine tako jednostavno žuta da su odbjegle sve moguće usporedbe i metafore. Bilo je tako stvarno, i tako tiho, i tako mirno. Harno! Sofija je izgledom posve hrvatska ili posve europska djevojčica. U lijepoj odjeći s okruglim naočalama koje se smiju. Tuga se odbija od njezinih stakalaca i vraća u maleno krvavo sunce. Otac je ostao na ratištu. Ona je rođena s metaforom − Sofija Pšenička. Krhka vlat pšenice. I mudrost − koju traže tisuće ukrajinskih Sofija. Solomonsko rješenje: neka se zemlja ne raspolovi − neka ostane onima koje su na njoj rađale svoje kćeri i sinove.
_________________________________________________
BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ profesorica je hrvatskog jezika, književnica i kritičarka. Rođena u Novom Mestu 1958., odrasla u Zagrebu gdje živi i stvara. Objavila je četiri zbirke pjesama: Priětelnice moe (2000.), Sasvim blizu (2004.), Može i bez naslova (2008.) i Tihe koja se ne dvoumi (2016.), slikovnicu Ružna Toja (2009.) te knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015) i Karpatski listići (2020.). U knjizi Lusteri i knjige (2017.) skupljene su kritike i eseji o književnosti (hrvatskoj i poljskoj) te slikarstvu u podnaslovu označeni kao osvjetljenja i osvrti. U knjizi Čitanje udvoje (2021.) objavljeni su eseji o poljskoj književnosti, katalonskoj poeziji i o djelima suvremenih hrvatskih autora i Zlatnoj formuli hrvatskog jezika. Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu (Forum, Republika, Europski glasnik, Riječi, Književna republika, Poezija, Mogućnosti, Kolo, Hrvatska revija…) i književnim portalima, a pjesme su joj uvrštene u zbornike i u antologije hrvatskog i inozemnog pjesništva. Priče i putopisi učestalo su emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija kao i brojni osvrti o djelima suvremenih hrvatskih književnika. U esejistici je, uz književne teme (s naglaskom na poeziju), posvećena i likovnosti (piše i likovnu kritiku), fotografiji i povijesnim temama. Uredila i nekoliko zbornika, monografija te priredila izbor iz stvaralaštva hrvatskog književnika Veljka Vučetića (u suradnji s književnikom Hrvojem Čulićem) Veljko Vučetić: pjesnik i mistik. Također je uredila knjigu Dopisivanje iz dvaju gradova (2012). Dobitnica je Nagrade Mate Raos za kratku priču Tempus fugit (2011.), Nagrade Kaštelanske štorije za esej Trpimirov vrt (2020.) i putopisa Na gori kraljeva (2021.), a u razdoblju od 2014. do 2020. nagrađivana je višestruko nagradama Kajkavskog spravišča za putopise te nagradama Stjepan Kranjčić za putopise i esej. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Mogla sam se roditi u Uljanovsku Mogla sam se roditi u porodici Teških heroinskih zavisnika Mogla sam biti kćerka i žena istovremeno Majčin krst iznad kreveta sobe u ludnici Mogla sam biti u konviktu trinaesto prase Na ulicama Brazila devojčica-kradljivica Mogla sam paliti žigice bez toplih priviđenja Naslednica-udavača koju grle samo zbog novca Mogla sam se roditi u Jakutiji S crvenim nosićem u krznu Svako je mogao da me poželi za kćerku I da me kupi i da me izmisli Na verandi mogla sam da zaspim Okružena rakunima Od svih života koji da izaberem Kome da se priklonim, kad svaki nudi ograničenja Na konju propetom Uhvaćena sam i izlivena u bronzi Pozlaćena naknadno, smirena zahvalnošću Jer ko bi se setio spomenik sebi da izlije Dok luta mističnim sferama…
***
MOJA MAJKA LEŽI
Moja majka leži U letnjoj haljini S cipelama i svilenim čarapama Leži na krevetu Čeka potvrdu smrti Sestra se seti kako je volela karmin i rumenilo I našminka je Prethodno tražeći u korpici karmin, njen, majčin Moja majka leži s cipelama na nogama Koje sam joj ja nazula Čeka Mirna je (Povremeno to prisustvo još uvek Mlakog tela deluje bizarno) Moja majka leži usta joj sastavljamo Nismo je očešljale I zapravo njene poslednje reči Bile su, teško i nerazgovetno izgovorene, Počeši me Moja majka potom Leži u kovčegu s belim velom preko tela Preko lica I u tom telu, vidljivo je Duša, u njemu, više ne obitava To je sećanje na telo, to stvarno, Hladno, iz hladnjače telo, Da se ne pokvari Lepa moja majka Leži U letnjoj haljini S cipelama, u grobu, dubokom Prekrivena belim velom Zemljom i cvećem Soba i krevet Zadržali su njen miris, miris tela koje je Nestajalo i nestalo Sklonjeno, oduzeto
***
*
Sad kuda Da odem Gde da se sakrijem: od posla Od gradskog-seoskog prevoza Ponoćna kaubojka, neporočna pudlica Kuda od mrtvaca-spletkaroša Ensorovskih prikaza Moj bol, doboki bol Mumuficira se, telo svetice unutra Hrista radi jurodiva Ukočila se, slika zamrznuta Sliva se tama Enkoridža, curi iz ušiju Svi su Tamo, samo ja Ovde sam Napisaću roman Kako je Gajto sreo nju Kako grad avetinjski svetli kad odeš u njega uđeš i Pokoriš se Ležim na slami, raširenih nogu Oko božje gleda me netremice Blagoslov primam: piši… piši…
DANICA VUKIĆEVIĆ (1959, Valjevo) osnovnu školu, IX gimnaziju, Filološki fakultet (odsek Opšta književnost i teorija književnosti), kao i Ženske studije završila je u Beogradu. Pored pesama, piše prozu, eseje i književnu kritiku. Živi u Beogradu. Objavljuje od 1992. Objavila knjige poezije: „Kao hotel na vetru“; „Kada sam čula glasove“; „Šamanka“; „Luk i strela“; „Prelazak u jednu drugu vrstu“; „Visoki fabrički dimnjaci“; „Svetlucavost i milost“; „Dok je sunca i meseca“; „Ja, Klaudija“… knjigu kratke proze „Na plažama“, proznu knjigu „Život je gorila“; knjigu priča „Majka obrnutih stvari“, poetski roman „Unutrašnje more”. Zastupljena je u časopisima i antologijama. Nagrade: ProFemina, Biljana Jovanović, Milica Stojadinović Srpkinja, Ninova nagrada za najbolji roman.
želim da umrem kao fah idiot smrti gušeći se pod ronilačkim zvonom sistemske eutanazije
želim da utihnem korumpiran idejom o krajnjem civilizacijskom dostignuću kooperaciji minimalnih gubitaka gorepomenute eutanazije i doniranja organa te win-win situacije
znam vrlo antropocentrično stoga želim dostojanstvo kućnih ljubimaca koje im pripada pri svojoj poslednjoj poseti veterinarskoj ambulanti
u rukavcima misli u ričućim slabinama život jeste zavodljiva tragedija ali u lepljivom i usirenom likvoru u samotnom slivniku tihe jeze kriza diverziteta postojanja žaobitno prerasta svaku istinu
tu se sačma sunčeva raspršuje po pokrovima privida i po zaraslim verandama korteksa ankeriše režnjeve rije akvadakte dok kaljava oseka povlači svaki poznati trud pounutrenja
te me otkriva kao vrlo podbočnog čoveka kao još jednu neutentičnu ljudsku paćku
ipak kriomice ovaj lakej dinstanog mozga igra se infuzije i pacijenta koketira sa usudom društvene nužnosti imajući za cilj samo jedno
samoaktualizaciju anti volje
pa šta ako nikada neću videti nju orleans ili nju
ovde sa sedmog sprata ponekad nazirem napabirčene krovove kako se promajaju ispod hejza krštenog šandorskim smogom
nalik surealnosti koja pluta unazad na kratkim talasima kosmičke mržnje i subotičkog infinitiva
dok me iz intenzivne sobe broj sedam svakih cca 14 sekundi doziva bleep zvuk na koji ne možeš da se navikneš a koji despotski vlada čitavim odeljenjem
frustracija obrtnom silom vrtloži nemoć i bes i tako upriličuje beskonačni slalom neobuzdanog pseudo mirovanja
skapavajuća religija samozaborava verovanje u izlečive moći samoironije one sa kojom kada konačno ostaneš nasamo poslovično pilje u tebe i grebuckaju ti lezije i ine kraste
ipak noću u odrazu prozora više ne vidim svoje oči i tada znam da je za reverzibilno samoubistvo odavno prekasno
ali sada svakako neću ni kako ja hoću
(primer 1.)
prethodne noći dok sam ronio pod zvonom ridanja pokušao sam da se ugušim jastukom naravno bezuspešno
guglovao sam o tome telo ima prirodnu reakciju da se trza i otima suvislu potrebu da diše gotovo je nemoguće učiniti to samostalno i na taj način pritom nije nimalo sporo, bezmučno i bezbolno
očito onaj čuveni kraći put od talamusa do amigdale uporno negira smrt
zavodljivo je cevčiti doktrinu o nemanju doktrine slatinastu ideologiju o odsustvu iste
ali hoću makar da mi smrt ne podseća na laž stoga ova gusenica proglašava kraj
želim fizičku neutralnost a ne krmeljiv mozak u merkantilnom pacu od predestinirane ilovače
ne želim da budem dobar jer biti i činiti dobro je svakako kolaterala egoizma
ja ne želim da bivam ni u ni van real filozofskih i inih trans poetskih sistema
iako znam da se to nikada neće dogoditi
stoga rivotrilan srljam po oholim hodnicima u konvulzijama se lomatam kao stabljika sobne biljke odbijam prihvatanje i prihvatam odbijanje neizlečivosti i svih njenih prednosti
jer mane su one koje su jedinstvene one su solipsizmi rastakanja
hitna praznina opora uteha mentalna inkontencija za preživare maštogordih strnjišta što i jesmo ili upravo misleći kako prestajemo zapravo iznova ponovo postajemo
dok ubiramo pitome nane arche materije mangrovi bujaju valunzi anhedonije mirotočive nadiru kao neuropatske jegulje
te nam se umigoljie kao nasmejani radnici kao pristojna bolest
znam da se neko cveće čuva kao suvo i uvelo kao i da nada i vera u promene mora da postoji makar ta promena bila iz života u smrt
što je upravo ono što želim
možda ne baš sad odmah ali recimo najranije za mesec i osam dana za koliko još imam uporište u resursima medikamenata, osiguranja i konkretnog života
odbrojavanje taj zdepasti krpelj benevolentnosti maliciozno cvrkuće tata je ucveljeni besan pas
(ali, koja su zaista prava osećanja roditelja)
stoga
bolje nemojte da razgovarate sa decom
već prvo pokušajte sa terapeutom
ako to ne pomogne, a neće
probajte da razgovarate sa maznim kučetom
sa vetrićem koji pirka i razmazuje vam suze dok vozite bicikl
ne palite sveće
pokušajte sa ministarstvom
nije da će to doneti ičega dobrog
ali makar mi ovde znamo šta lepše gori
iako tu ništa ne traje duže od dva dana
dve nedelje, ili eventualno dva meseca
osim držanja sarajeva pod opsadom
to već znamo a znanje je vrlina a glad je glad kao što je i prdež prdež
ali ovde je sve teško, preteško
jedino što je lako, prelako
jeste blamantno prebacivanje krivice i glumatanje društvenih uloga između dve (na n-ti) vatre
* * *
moždana maglo budi poema
zbog tebe sam naučio da pravim screenshot-ove i osujetim svako apartno iskustvo ali svako mora makar jednu ispovest da sačuva za sebe jer za koga smo gradili ovaj dom ako ne za osećaj dubokog stida
ili možda još za oxytocin
i trenutke kada nam se zubi sudare ili za one momenate koji neduko nakon toga slede, kada ti izađeš i ostaviš me samog u tvojoj sobi a ja nikako ne mogu da odvojim pogled od police sa knjiga
hej, podsetila si me na ukus sladoleda od vanile iz plastične loptice grebuckan plastičnom špatulicom
složićemo se nakon što to jednom iskusiš sve ostalo je kušanje sreće sa oporim ukusom akumulatora iz fiće ili otrova jednodimenzionalnog pogleda a kada si mokrih nogu i sa skrivenim žiletom u ždrelu ljubav po sebi nije dovoljna
jer kada iz prhkog permafrosta
raskravimo suze
u preraslim dečjim sobama
tada svrdlo prestaje da se trudi
da pravi razliku
u suši nejednakosti
i postaje deo karnevala
bajonetiranja rumenaste puti
neuklapanja u idiolekt spoljašnosti
ljudskog postojanje u bezbojnom laku
koje nudi opštemestašenje svima
a sreću pojedinima
na nesreću i trošak svih ostalih
a to neće lepo ostariti
to svakako neće ni ostariti
kao ni uholaža koja gradi šumski puteljak hajdegerovskog tipa
samo svakako manje dosadan
snagom čežnje pogleda jednog školaraca
kada se zagleda kroz prozor učionice
hej predrago dete
naučio sam da postavljam laminat sam
suđeno nam je da živimo zajedno
ali oboljenje preostalog života
i ostale univerzalne vrednosti
kao i nagoveštaj najtužnijeg sajma knjiga
u polovnim patikama za fizičko
kupljenih na kupujemprodajem
kurčina svkodnevice
uz grcanje u suzama svemira
i neponovljivo gubljenje u zagrljaju
dečijih ruku
jebo sad spomen
nas koji smo
bez afektiranja
vukli lance
i okretali piramide
sa zadahom umesto nadimka
noću
dok kljucaju jetre svih naših poznanika
veruj mi
ni melanholičnim heteroseksualcima
nije lako
pogotovo radnim danima
ali rođeni smo za zanemarivanja
i slična sranja
ali danas je dan za kolače
i low dose naltrexone
i još
tužnosrećan gubitak
posla
prijatelja
prsta
oka
gorepomenute jetre
ili inih recidiva
ali razumem ljude koji pljačkaju apoteke i kako je to kada najstrpljiviji čovek izgubi strpljenje za život ali mržnja je uvek sigurnija opcija od ovih formacija unutar kamenja desenzitizacije neiskorišćenog smeha za eskapadu svakog otkucaja srca smrti za atrofiranje pojmova
naš limbički sistem u službi denotacije anhedonije
eh ta seksi dosada andropauza i opšti klijentelizam naučena bespomoćnost slona sa okovom i lancem na zadnjoj nozi
nešto kao povod za rodbinu da se okupi sa leđnim noževima u akumpukturnim tačkama jerbo svi bez izuzetka zaslužujemo nešto bolje od istine
a izgubiti život nije najgora stvar
i u slučaju da neko misli kako ovo ne mislim stvarno
mislim čak i gore
* * *
ali šta ako odem a ne saznam šta znači ono garni u garni hotelu ili odem a ono darkwoodi se ponovo okupili
obrisi dovoljno stvarnih privida lažnih tragova zagrljjaja
čujem ispod prozora kako jedan detlić kuca i preko svake granice bola kljuca ganutljivu sonatu jedine savršene ljubavi
u kadenci zamaha krila u svagdašnjem upokojavanju neživota
moždana maglo ti si gorangutanov nametnuti tubitak
i niko nije pitao za tebe
niko
jbg
niko nije pitao za tebe
_________________________________________________
GORAN GRUBIŠIĆ (1979, Subotica)
– Alpaka među lamama (Librarion, 2022)
– Alpaka među lamama (drugo prošireno izdanje, DKSG, 2023)
rat je bio sljeme očevi su male tiple sive boje u zdjeli imamo sve veći broj ljudi koji traže pomoć guraju prst u oko djeca neba behar trešnje će još i ove godine odzvoniti kineski najlon sad miriše u salonima namještaja svjetla psihijatrije se uvijek gase prije devet skidaju mantije i kreću svojim domovima umorni umovi koji liječe administracijom
***
SVE LETI NEBU
odvojiti se od mirisa nije teško karijera je od velike pomoći hajde uzmi one vjetrenjače iznad nas i obogati ovaj nam svijet da nebo sija jače gore će zujati avioni nosiće crvene lampice balon sa helijumom i pokloni staračkom domu sve leti nebu pište zvijezde
***
POTUKU SE U ZRAKU PORUKE
iz jedne čaše vode u druge presipaju pritoke razlistaju prizori nataknu pletene rukavice potuku se u zraku poruke vise im oči jer zima je i ima nas puno na svijetu
***
U MRKLOJ ZORI
jučer je frižider progutao svog vlasnika u ovoj mrkloj zori javili su to svi mediji da jedan mali pun duše pun svježih krastavaca frižider u stanju je progutati vlasitog čuvara koji mu je staklene police čistio nježno najčešće uvečer uz toplu muziku
***
NAJLJEPŠI DVOTJELESNI CVJETOVI
nakalemljena na slutnju koprena sna lišena narandžaste kolorije rezbarije su sklonjene svrdlaju se oči kaktusi nošeni silama noći najljepši dvotjelesni cvjetovi između mesa i bodlji kosti su krhke živost se skanja u dvadeset četri sata ljeto hoda koštanom zemljom ore ozbiljnost leda za grlobolju sladoled na nožu loksirana pidžama za neiskazanost nebo pokriva sve tihe predstave snova
AJLA QOUJE rođena je 1993. godine u Mostaru. Diplomirala biologiju na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Snimila je pjesmu “Zemlja spava” sa sarajevskim producentom Dinom Aganovićem (aka. Hibrid). Poezija joj je objavljivana na raznim portalima. Trenutno živi u Sarajevu.
Svoju omiljenu odevnu kombinaciju, crvenu suknju i korset iz kineske radnje, rado nosim da bacim đubre; Ukiseljeni trulež bloka tada dolazi iz pariskog kanala, a ja budem uštogljena princeza na putu za bal Uzdignuti nos postaje za centimetar kukastiji i isto toliko otežava disanje Zidovi poznatog komšiluka gube dah Puls hiljadu mikrokosmosa putuje u beskraj i stiže tamo gde još žive mrtve zvezde Mogla bih biti njihov savršeno skladni deo jesti pljeskavice iz epruvete i piti kafu od ječma Zaboraviti urođenu žeđ za krvlju, zapaliti korene U produžetak života spakovati davno pokopane žudnje kučinama svezanih krajeva, sa natpisom dom je ništa više do ideja ukradena iz tuđih manifesta
***
ZAVET ŽENE PEŠČARE
Ne shvataj lično što tvoj dodir ništa ne menja u mojim krajevima; Ove granice davno su zatvorene za strane posetioce i dobronamerne ljubavnike Samo još snovi imaju boravišnu dozvolu Odlučila sam da ne pripadam nikom drugom do sebi Žudim još samo da se udam za svoje oštre ivice i rodim cvetove koji rastu bez kapi vode Sanjam Da se osušim od svake nežne čežnje za lepim krajevima i hladnim rukama Od pepela porodične kuće da podignem oltar žrtvujem matericu zvezdanom nebu i dignutih ruku čekam mesijin dolazak
***
NA KAFICI, SA KOMŠIJAMA
Ti si žena zdrava i prava, bistra kao potok koji već dugo ne teče ovim gradom Telo ti je bomba od kako si smršala znao sam još kad si imala 12 godina grudi su ti bile dve karamelice Šteta je da si sama nečijem sinu tvoje bi oči savršeno stajale
Raznih ljudi ima Čula si za komšinicu Marijanu Ona je živela sama u prizemlju naše zgrade imala je mnogo dubok san i stalno je spavala Neki divljaci su to saznali, pa su joj jednom upali u stan i mučki je silovali satima Ostala je potpuno bez glasa od vrištanja Moj sin je zove Mutava Mara ( a šta da mu radim, sva deca to rade )
Nego baš lepo da si svratila Jedno je svet ali ništa nije kao kad se vratiš kući
***
VELIKOJ VEŠTICI
Kad si bila mala, sanjala si mornara da te vodi daleko od mrtvog malog grada i bolesti uspavane ispod bračne postelje tvojih roditelja
Došao je sa jednom plimom i otišao sa drugom osekom za sećanje ti ostavio samo lutku od soli Krpila si njene rite i sanjala kako je prvim monsunom puštaš pučini Bojila je novim, svetu još nepoznatim tonovima plave i čuvala od čudovišta koja niko sem tebe nije viđao
Zbog tebe znam odakle sam došla i gde sve neću stići Svoje mladeže i oštre ivice slažem po datumu rođenja i preventivno čuvam skrivene od sunca Rodim li ikada ovaj mrak daću mu tvoje ime podići ga daleko od obale i pevati mu sve uspavanke koje nikad nisam saznala
***
PREDISPOZICIJA METASTAZIRANJU
Rekla je svetu da će stići do samog jezgra suštine i tamo urezati svoje ime Kopajući put zapalo joj je nešto pod nokte Tek godinama kasnije niklo je žito, pohranjeno svime što je njena zemlja godinama upijala Niko joj nije rekao da preventivno čupanje korena počinje stotinak godina pre rođenja
***
RAĐANJE PRVOG ČOVEKA
Svet iznova nestaje i počinje ni iz čega Tamo gde prestaje put od žute cigle shvatili smo da nismo putnici kroz vreme i ovi zidovi nemaju kud Naučićeš da budeš šaljivi otac, tek povremeno nostalgičan uz piće i onu jednu pesmu preminulog šansonijera U njenim rukama naći ćeš sve što nikada nije bilo moje a, veruj, htela sam da zovem našim Smisliću da li sam reči pisala tebi ili, tek, svojoj oholoj samodovoljnosti kao utehu za sve snove izbegle iza zvezda
Raduje me ideja savršenog sveta za njega Gde će moći da pije iz Dunava i duboko diše sa prozora Mora da još ima takvog mesta Samo nas, Spokoju tamo više nema
ANA OGRIZOVIĆ rođena je 1999. godine u Vršcu. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde uskoro završava i master studije. Objavila je zbirku poezije „Ovde ne cvetaju bugenvilije“ (2023, SKC Kragujevac) u okviru nagradnog konkursa Prvenac, a zbirka „Let vremenske veštice“ biće uskoro objavljena kao nagrada na pesničkom festivalu „Mladi maj“ u Zaječaru. Radi kao kopirajterka i scenaristkinja.
čovjek-časopis 