PUTUJEMO
Putujemo već dugo.
Svijet se naginje lijevo pa desno.
Tako i mi.
U obilju namjera tanjimo linije otpora:
lakše je biti u nečijem tijelu, nego u nečijem životu.
Da nas tko pita, sigurno bismo spomenuli
čaroliju – iščekujemo samo malo čarolije.
Ali mirimo se sa izvanjskim svijetom:
bogove potkupljujemo ustrašenom molitvom,
vladare sjajnim pridjevima.
Kada se dovoljno smrači,
krećemo opet od
najstarijih knjiga.
Učeći jezik
u nevjerici
da se na njemu može
i voljeti.
***
ŽIVOT JEDNE TEORIJE
Odjednom
sve se čini lako i slatko.
Jezik sastavljen od vina i svjetla,
od svega što se još nije dogodilo.
U nama – puca led!
Komad noći kičma je dana.
Pobijeđene riječi umiru od smijeha,
ubrzavaju život.
Za njim će i kajanje.
(Ovo poznajem!)
Stihovi se ponavljaju.
Želja je starovremena,
slučajnost beskrajna.
Sretno otkriće možda i kasni,
ali –
vidite, dolazi ljubav.
***
KAKVO ĆE VRIJEME BITI SUTRA?
Rekla je da pogledam prognozu.
Dnevna, tjedna, mjesečna.
Sati puni sunca razgrabili su budućnost
uspostavljajući vrijeme,
opet i opet.
Bez štete za njegovo kruženje,
umjesto neba u sobu ulaze nebesa –
utiha kojoj sve odjednom pripada:
bolnička posteljina i zagledanost u neviđeno,
izmaknuta zaštita sljedećeg jutra.
***
ONO ŠTO OVDJE NAUČIMO
Ono što ovdje naučimo
na kraju će ionako zamijeniti nježnost.
Svjetlo će se provlačiti kroz lišće
nagovještavajući vrijeme
koje će se tek
pretvoriti u nas.
***
KABASTI ORMARI
Kreće od onog trenutka kada u osakaćenosti misli i osjećaja prstom upireš po mrvici na stolu, voziš je po iverici, oslobađaš tamu trpeze od njezine neuklopljenosti. Tupu prazninu činiš još besmislenije glatkom, raščišćenom. Odsutna zagledanost u nevidljivu točku kao da ipak prepoznaje makar suvišno. Između kože i riječi godine su ugurale razum. Ali tupilo je često potajno hvatanje zaleta, odustajanje od žaljenja.
Toliko smo toga vidjeli!
A sve što bi trebali zaboraviti ukonačit će se u skrivenoj želji. Vrijeme je, kažu, može razvodniti, ako ne već ispuniti.
Na vrata, sasvim sigurno, nagurat ćemo najteže riječi, nezgrapne i strašne kao kabaste starinske ormare. A nakon toga muk će učvrstit crne kutije u nama. Zarasli u ravnodušnost zaboravljamo da nam u pojednostavnjivanju najviše pomaže strast: nedovoljno sveta, ali spremna zgrabiti sreću. Svaki raspusni trenutak odvojit će nas od kalendara: svih jučer, danas, sutra!
Vrijeme povremeno treba izbaciti iz igre, ali ostaje: lice koje isijava nemir, pušačko kašljucanje, opetovani sentimentalni protokol – odron osjećaja, zastoj misli. Želja iščupana iz svake misaonosti ponekad traži veliku pogibelj.
Posrnimo, kažeš, i ja znam da će dalje sve biti stvarno kao gubitak.
_________________________________________
NIVES FRANIĆ (1975.) živi i radi u Puli. Povremeno piše.
čovjek-časopis 