U KRIVOM PUTU S MALIM
za šankom s Malim
dovoljno dugo
da mi se ukažu
neki mrtvi
prijatelji
prvo ugledam Buša
kako naručuje pivo
čak mi i namigne
s Malim sam već dosta riječi
potrošio
te večeri
on je negdje daleko
spuštenog pogleda
sâm sa sobom
onda vidim Polana
on mi mahne
i izađe bez riječi
jer ima nekog važnijeg
posla
pitam Malog kaj pije
ali njemu je svejedno
pivo ili kratko
isti kurac
gdje smo to mi
pitam ga konačno
ali ne odgovara
on je negdje daleko
čak dalje
nego ja
***
MOJI PRIJATELJI SU MRTVI
moji prijatelji su mrtvi
i ono malo živih
pod zemljom je
pokopali su me odavno
i onda utihnuli
od tuge
nekad smo pokapali noći
sad noći
pokapaju nas
moji prijatelji su mrtvi
i sad smrt
zajedno živimo
***
NEGDJE DRUGDJE
(PLAVO NEBO TOG JUTRA)
tu sam
tamo gdje ti više
nisi
i sjećam se tog
jutra
telefon je
dugo zvonio
dok se nisam javio
mamuran
tog prokletog
prosinačkog jutra
skoro sam
umro
za tobom
šakama sam
zakrvavio zidove
ubio sam se
nestao sam
tog prokletog
prosinačkog jutra
možda sam
tog dana
dok si žderao tu
smrznutu baranjsku
zemlju
baš drkao
u svojoj zagrebačkoj
sobi
na neku lošu pičku
kojoj si se
sviđao
sve sam zasrao
onog dana
prokleto hladnog
dana
kad si mi rekao
zbogom
nemoj mi nikad
oprostiti
neću ni ja tebi
frende
mogli smo još toliko
mogli smo još
puno
i dok sam te
pokapao
dok je ta hladna
kiša
tog davnog
prosinačkog jutra
bubnjala po tvom
svježem lijesu
rekao sam ti samo
bok
nisam plakao
nisam
jebi ga
i znam da ti je
drago zbog toga
nisam plakao
jer nisam
mogao
mislio sam
da ti je možda
hladno
tvoj Dinamo
tog jutra
sjebao je naš
Dinamo
ali svejedno
ja nisam
plakao
vojnički plotuni
proparali su nebo
to sivo nebo
koje mi je
onda
izgledalo tako
plavo
i znaš kaj;
jebo sam ti mater
onda
kao nikad
jebo sam ti mater
kao kaj ti i sad
jebem
kad god pomislim
na tebe
_______________________________________________
MARKO RADUMILO rođen je 1972. godine u Zagrebu. Tu je završio osnovnu školu i II. gimnaziju. Poslije toga nije radio ništa, a onda svašta. Krajem 2008. Sa zagrebačkog asfalta odlazi u Pulu, gdje ostaje narednih devet godina. U Zagreb se vraća 2017., ali samo nakratko, jer već nakon godinu dana odlazi u Rijeku gdje i danas živi i radi. U Zagreb se vraća uvijek, jer ga ovaj stalno zove.
Prva priča objavljena mu je 1995. godine u časopisu za dramu i prozu Plima. Poslije toga je objavljivao u časopisima Godine Nove, Vijenac i Zarez. Zbirku priča Dan kada su centarfori promašivali objavljuje 2016. u izdanju Ibis grafike.
čovjek-časopis 