PET PJESAMA JOSIPE DRAGIČEVIĆ IZ ZBIRKE “ONE”, Društvo hrvatskih književnika, 2023.

***

na taj velik dan
stavila si neprimjetnu šminku
bezbojni lak za nokte
i parfem lakih nota
za posebne prilike
obukla majčino odijelo
cipele s diskretnom potpeticom
bojom podudarne s torbom
samo nenametljivo
misliš
pokorava se svijet
onaj isti u kojem si odrastala
misleći da je odrastanje teško
jer nisi trošila dane kako to rade djeca
sanjala samo stare stvari stare poslove stare ljude
one iste
koji danas ne uviđaju
da odijelo koje nosiš nije tvoje odijelo
staro je i pomalo ofucano
čak je i broj ili dva veće
točno onoliko koliko je dovoljno
da se pod njim pogrbiš
onemoćaš i slomiš onu već nekoliko puta lijepljenu potpeticu
one iste
koji ti neće pridržati torbu naglo otežanu
od tuđih stvari tuđih zadaća tuđih zahtjeva
koje ćeš nositi kući i njima uspavljivati dijete
i nećeš znati što si krivo napravila
da znaš o svakom i o svemu barem nešto reći
ali ne i što kad te pitaju o tebi

***

ulaziš u njegov stan
zid optočen obiteljskim fotografijama
tebe nema
i nemaš što ni tražiti tu
sve su obiteljske fotografije
sretne na isti način
a vaša sreća
nefotogenična
ostavlja dijelove sebe
u svakom kutku
svake sobe
znajući da nitko neće zauzeti ta mjesta
na način na koji ih ona svojata
da bi ti zaboravila sebe svoj život
male laži i velike istine
vlastite obiteljske fotografije
da ne mariš
i ne razmišljaš o kraju
koji će ionako doći
ušuljati se u obliku
neke nove dosade
nečeg već viđenog
nečeg novog besmislenog
i otpustit ćeš sve
tek oblikovati svoju priču
svjesna svih dijelova sebe
zabranjenih da budu
sulude potrebe za onim što jesi
i da dobiješ točno onoliko koliko daš
nefotogenična sreća
zauvijek ovjekovječena

***

gledaš ih
sestre majke bake
sve izgubile muževe
davno
davno prije nego si uopće razmišljala
kako je izgubiti polovicu sebe
i biti primorana sve sama
odgajati zarađivati živjeti
voljeti
za dvoje
sve su to bile velike ljubavi
sretne za doba u kojem su nastajale
koje su rasle svakim novim danom
zbližavale svakom novom srećom
vezivale svakom novom nesrećom
posvećivale se svakim novim sjećanjem
oplakivao se svaki spomen njihova kraja
gradeći jednu jedinu misao o vječnosti
kao imperativu kojem se moraš predati
nisi razumjela njihovu samoću
izabranu svjesno
njihovu zatvorenost
kojoj pripadaju
njihove živote koji su stali
i nisu dovoljni sami sebi
pa se dalje grade kroz tuđe
djece unučadi susjeda prijatelja
nisi razumjela ništa
pa obećala sebi da nećeš tako
dok nisi ulovila korak
s onim vremenom
koje kako prolazi
otvara zatvoreno
a iz njega izlaze
svi gubitci
sva žrtvovanja
sve boli
svi teški trenutci
kojima su usprkos
koračale uspravno
uzdignute glave
damski
šuteći o svemu o čemu
se mora šutjeti
pa i o razlogu
izabrane samoće
danas razumiješ
po prvi put
omogućena
svijetu jedino
opravdana
odanost pokojnima
odanost je samoj sebi

***

nikad im nisi rekla
kako je bilo gledati
kojom brzinom padaju
borove iglice
kad u bravi zatutnje
njegovi ključevi
nikad im nisi rekla
kako je bilo osjećati
neprestano treperenje
tvog jedinog svjetla
uvijek u kvaru
nikad im nisi rekla
da se nije puno promijenilo
ičijim odlaskom
iglice su i dalje u strahu padale
a svjetlo je zauvijek pregorilo
nikad im nisi rekla
kako je hladnoća
istisnula i ono malo zraka
što je punilo pluća
barem nakratko
a da su u zrakopraznom prostoru
stvari češće letjele
najčešće bez upozorenja
uvijek bez razloga
riječi se lomile na slogove
slogovi prerastali u bezbroj slova
prijeteći da će te ugušiti
još ih i danas znaš neočekivano ispljunuti
nikad im nisi rekla
koliko se sjećaš
koliko toga znaš
to ionako ne bi više trebalo biti važno

***

između nevidljivih brojača
života prošlih i budućih
ne smiješ zaboraviti disati
barem toliko dugo
dok ne dočekaš prirodan kraj
ali priroda se uvijek buni
kad joj plitko dišeš za vratom
otresa te silovito kao
što si otresla njega
kad si ga našla
u ruci pripitomljenog sutra
priroda se buni
rastvara svaki put
kojim hodaš bez traga i signala
kad pobrkaš principe i dimenzije
u linearno vrijeme prestaneš vjerovati
kad ispituješ
koliko može trajati beskonačnost
kad tražiš izlaz
za sve živo i neživo
da nitko nikom ne diše za vratom

_______________________________________________

JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017), slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014) i zbirku poezije One (Društvo hrvatskih književnika, 2023).

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.