*
ja svaki dan živim kao da je ničiji
tek jedan u nepreglednom nizu predzadnjih
ja svakim dan živim nečujno
nitko me ne zagrli
ne donosem presudne odluke
najvećom tragedijom smatram
to što sam rano naučila plivati
odmah zaronila širom otvorenih očijiu
a nijednom nisam izronila školjku
pa makar u njoj i ne pronašla rođenje bisera
ja svaki dan živim u panici
što moja djeca ne osjećaju koliko je
u nama prolaznosti
koliko sam ja zapravo već prošla
i ne čuvaju u folderu našu posljednju zajedničku fotografiju
onu od neki dan
kamoli onu na kojoj je uhvaćen neki totalno nevažan prošli trenutak
koji će im jednom trebati
a kakvih je najviše u svakom životu
trenutaka koji svjedoče
da si im bila poročna mater
nečije dijete i sestra
i ne gledam pravo u objektiv
nego gubim sebe u mislima
o nepresušnoj ljepoti moje djece
nepreglednoj kosini neba
ili količini zrelih paprika
koje i ove godine valja ispeći i oguliti
za omiljeni namaz starijeg sina
stoga
kad bih trebala sebe opisati
teško bih se sjetila ispravnih riječi
nečeg posebnog što me izdvaja iz mase
napisala bih
dva posebno lijepa sina
jako malo zajedničkih fotografija
toliko majčinske ljubavi i toliko grešaka
nezavidan broj loših odluka
napisala bih i sva zaostroška ljeta
ili kako smo se M i ja besramno voljeli
onda kad su nad našim nevelikim gradom
letjele čelične tvrđave
sadeći parkovima male dječje smrti
sporadično se spuštale prekosavske granate
a mi smo ih dočekivali kao bezazlene propagandne letke
tek procvale ljetne božure
koji slave dubinu ljubavi kojom smo se tješili
nemoguće tjelesno
gustim voćnim sokovima
neopreznom mladošću
koja se ne boji zvuka sirene za nadolazeću opasnost
ni sitnica poput umiranja prolaznika na ulici
napisala bih kako sam najbolje godine
svog života ipak provela sama na livadi
na kojoj izvire gospina trava i crvena djetelina
rubni makovi u pšenicama
i da sam najviše strpljenja imala
čekajući da se konačno umore leptiri
napisala bih da sam u nekim poglavljima ostavila neispisani list trgovačkog papira
u onim presudnim nemoguću količinu neiskorištenog tijela
napisala bih
šaptačica knjigama
oračica nebeskih hektara
spisateljica loših pjesama
jutarnja krotiteljica nemira
divljina sasječena u korijenima
napisala bih kako je vjerojatno šteta
što ću otići iz ove pjesme
a ne mogu napisati
kako sam ostavila dovoljnu zalihu topline u ljudima
***
PRIRUČNIK ZA BIJEG
ali draga, sve što je potrebno
odavno si spakirala
skini crninu s umornih vjeđa
prekini korotu
nametnuta je
davno si odžalila djevojčicu
preplatila zakasninu
bila vidarka unutarnjih lomova
uspavljivala te rakija travarica
u zjenicama namnožilo se ožiljaka
u tebi je još vladavine divnih snova
ti još umiješ zamisliti slobodu
Ili ti je potrebna žrtva ostanka
stopiranje izvan svog puta
ili ti je potrebno ići dalje
mimo rute na kojoj si rođena
područjem bez signala
izlokalnim gudarama
uganuti gležanj još nekoliko puta
ili ti je potrebno upoznati horde leptira
nekoliko srna na proplanku
diviti se otpornosti poljskog cvijeća
strništu i šikarama
ili ti je potrebno kosti svezati u tijelo
koje prepolovljeno
još može roditi neki početak
ili ti je potrebno umrijeti tu gdje si zastala
ili da te još jednom povrijedi
onaj kojega si
višekratno bez pokrića voljela
ili ti je potrebno
hraniti ono preživjelo nakon njega
ta osuda od koje se skrivaš
imenica je ženskog roda
kreće iz odaje robinja
ili ti je potrebno pružiti si ruku spasa
naći utočište između ovih redova
ili ti je potreban zaborav
žrtvu i kajanje otpuhnuti kao maslačak
na karti svijeta zametnute su doline
daleko manje raspoloživih kvadrata
više odbljeska zore u oknima
nimalo prostora za osvrtanja
***
NAŠA KUĆA
jednog neodređenog dana moj muž i ja
neovisno jedno o drugom
zaključili smo
kako je naša velika kuća
postala pretijesna
to se dogodilo vjerojatno zbog toga
što je naš mlađi sin
već raširio krila
što je naš stariji sin
već odavno svladao let
što su djeca naprosto operjala
a kuća se stisnula
onda sam ju ja pokušala proširiti
tomovima knjiga
onda ju je moj muž pokušao rastegnuti
svojim prijateljima
ja sam kupovala knjige
on je pekao prasetinu na ražnju
naša se kuća ipak naočigled sušila
nekadašnji dnevni boravak
postade pretrpana hala
spavaća soba crta razdvajanja
kreveti naše djece riznice kajanja
duša porozna
pas uginuo
kuća presahla
odjednom više nije bilo
ni tih knjiga
ni tih prijatelja
koji bi proširili našu kuću u bolje sutra
ili barem vratili našu djecu k nama
kuća je još samo jecala prazninom
onda sam ju ja napustila
da moj muž ima više prostora
***
Te majke što odlaze
Te kuće vjetrenjače
Ti krovovi svjetionici
Te zerdelije stražari
Ti stolnjaci
Te posteljine
Ti gobleni
Te fibre
To sirće
Te polovice krumpira
Ta ostarjela siročad
Ta srednjovječnost u kostima
Ta praznina
Ti unuci bez džeparca
Te kćeri bez oslonca
Ta tišina u oknima
Ta podivljala paučina
Taj žarko crveni mak u kutu dvorišta
Ta prolaznost
To trulo lišće u olucima
Ti uzdasi
Ta loše prikrivena tuga
Ta patina na slikama
Ta duga prošla ljeta
Te visoke plime
Ti ljubimci pod zemljama
Ti rođendani
Te smrti
Te knjige
Te knjige
Ta zgusnuta žalovanja…
***
UPUTE ZA STARENJE
treba znati živjet od uspomena
treba se uporno vraćati
u mjesta u kojima smo jednom znali plakati
treba uzeti jako puno vremena za raspakirati stvari
treba se namjerno izgubiti
jer se treba znati pronaći
treba uvijek vjerovati
da te povremeno
da te u nekom gradu na obali
na početku svih beznadnosti
da te tamo još netko svojata i voli
i treba
baš treba imati nekoga tko se za tebe moli
treba jednostavno zadržati
barem jednog tko će te ponovno osvojiti
treba tvrdoglavo živjeti od uspomena
treba općenito nastojati živjeti
treba hodati ulicama gdje smo prohodali
treba plivati vodama gdje smo proplivali
treba nas primiti za ruke
trebam nam prilaziti s leđa
dlanovima nam treba prikrivati oči
restlove sudbine gledanjem u te brazde isčitati
treba se jako dugo s nekim grliti
i uvijek
treba uvijek podijeliti svu bol
i svu istinu o sebi
treba povremeno nekome sebe opet slovkati
treba uzeti dovoljno dana i noći za očajavati
ali ne predugo
treba suludo i uporno
dosljedno i do same smrti
treba upravo megalomanski željeti
_______________________________________________
SVJETLANA VINJARSKI (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Usput si rodila dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode. Papirnate tragove ni otiske prstiju ne ostavlja. Bila je u užem izboru za nagradu Post scriptum. Objavljivala na blogu “čovjek-časopis”. And that’s all folks.
čovjek-časopis 