STAKLAR S CRESA
Nepoznatom čovjeku koji je popravio staklena vrata
Mogla sam zaspati u travama
otočja Aspertides
i na drugi svijet otići
Po stijenama hodati
u ponor pasti
i na žalu se nasukati
Na zvonu se njihati
od spolija predromaničku crkvicu sastaviti
od sarkofaga vrata hrama načiniti
U zemlju se skriti
i kao mirta niknuti
Mogla sam kroz stakleni zid proći
Nevine i oštre
riječi su se rasule
I nenavikla na stvarnost
šutim
s krhotinama zvijezda u grlu
***
I. PISMO
Jednom sam u našem vrtu posadila stabalce mušmule.
Zalijevala ga i bodrila svako jutro. Padale su obilne kiše i
sjalo je opasno sunce. Nazirao se jedan jedini plod u svoj
svojoj raskoši: ovalnoj čaški s krunom na vrhu ispunjen
nektarom koji su mu pripremali mrazevi. Hoće li stabalce
dočekati novo proljeće – istodobno s pola uveloga i pola
zelenoga lišća? No, ni stabalce se ne sjeća kako sam tada
završila život. Sjećate li se Vi gospodine Abélard, što se
dogodilo nakon što ste me molili da ne budem tužna zbog
Vašeg odlaska? Prigovorili ste Sudbini da je nemaštovita, da
je čvrste i kratke pameti! Da vjeruje samo u činjenice!
***
II. PISMO
Mislim da se ptice sjećaju. Napisali smo bijelu knjigu. Spalili
su je na lomači. Iz pepela su uskrsle dvije crne ptice. One ne
cvrkuću, one plaču i grakću na zaboravno Vrijeme. Nakon
Guttenberga tiskali su nam, s velikim nerazumijevanjem,
čak s podsmijehom, Bijelu knjigu s dva crna krila, ne vidjevši
da je riječ o dva spojena križa. Povjerili smo se šutljivoj
Tajni, a njezine su vjerne sljedbenice, tobože otkrivenoj,
izbrbljale da je riječ o tiskarskoj pogrešci. Kriptograf je u
dva spojena krila otkrio inicijale, no to nije zapisano.
P. S. Ako bi se radilo o dva spojena križa – to bi bilo samo
opravdanje za (bez)smisao Patnje – glasilo je priopćenje.
***
SAKSAFONIST U BOLNICI U LVIVU
Prognani saksafonist iz Marijupolja i njegov sin sviraju u
bolnici u Lvivu. I na dragocjenu knjigu-grad obrušile su se
granate. Na stranicama njezine bogate i različite povijesti,
duha poljske renesanse, austrougarske uređenosti, ukrajin-
ske prostodušnosti i sovjetske tužne prašnjavosti tumaraju
prognanici iz Harkiva, Kijeva, Černjihiva i Hersona.
Marijupoljac i njegov sin sviraju bolesnima i ranjenima.
Ljudima, gradovima, životinjama i stablima. S nadom da će
preživjeti glazba − i proljeće.
***
SOFIJA PŠENIČKA
Stigla je iz Kijeva. Sjedila je u prvoj klupi s Lucijom.
Dočekana s radošću. Nekad je nebo u njezinu gradu bilo tako
jednostavno plavo, a beskrajna polja žita njezine domovine
tako jednostavno žuta da su odbjegle sve moguće
usporedbe i metafore. Bilo je tako stvarno, i tako tiho, i tako
mirno. Harno! Sofija je izgledom posve hrvatska ili posve
europska djevojčica. U lijepoj odjeći s okruglim naočalama
koje se smiju. Tuga se odbija od njezinih stakalaca i vraća u
maleno krvavo sunce. Otac je ostao na ratištu. Ona je rođena
s metaforom − Sofija Pšenička. Krhka vlat pšenice. I
mudrost − koju traže tisuće ukrajinskih Sofija. Solomonsko
rješenje: neka se zemlja ne raspolovi − neka ostane onima
koje su na njoj rađale svoje kćeri i sinove.
_________________________________________________
BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ profesorica je hrvatskog jezika, književnica i kritičarka. Rođena u Novom Mestu 1958., odrasla u Zagrebu gdje živi i stvara. Objavila je četiri zbirke pjesama: Priětelnice moe (2000.), Sasvim blizu (2004.), Može i bez naslova (2008.) i Tihe koja se ne dvoumi (2016.), slikovnicu Ružna Toja (2009.) te knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015) i Karpatski listići (2020.). U knjizi Lusteri i knjige (2017.) skupljene su kritike i eseji o književnosti (hrvatskoj i poljskoj) te slikarstvu u podnaslovu označeni kao osvjetljenja i osvrti. U knjizi Čitanje udvoje (2021.) objavljeni su eseji o poljskoj književnosti, katalonskoj poeziji i o djelima suvremenih hrvatskih autora i Zlatnoj formuli hrvatskog jezika. Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu (Forum, Republika, Europski glasnik, Riječi, Književna republika, Poezija, Mogućnosti, Kolo, Hrvatska revija…) i književnim portalima, a pjesme su joj uvrštene u zbornike i u antologije hrvatskog i inozemnog pjesništva.
Priče i putopisi učestalo su emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija kao i brojni osvrti o djelima suvremenih hrvatskih književnika.
U esejistici je, uz književne teme (s naglaskom na poeziju), posvećena i likovnosti (piše i likovnu kritiku), fotografiji i povijesnim temama. Uredila i nekoliko zbornika, monografija te priredila izbor iz stvaralaštva hrvatskog književnika Veljka Vučetića (u suradnji s književnikom Hrvojem Čulićem) Veljko Vučetić: pjesnik i mistik. Također je uredila knjigu Dopisivanje iz dvaju gradova (2012). Dobitnica je Nagrade Mate Raos za kratku priču Tempus fugit (2011.), Nagrade Kaštelanske štorije za esej Trpimirov vrt (2020.) i putopisa Na gori kraljeva (2021.), a u razdoblju od 2014. do 2020. nagrađivana je višestruko nagradama Kajkavskog spravišča za putopise te nagradama Stjepan Kranjčić za putopise i esej.
Članica je Društva hrvatskih književnika.
čovjek-časopis 