![](https://covjekcasopis.art.blog/wp-content/uploads/2024/04/goran-grubisic.jpg?w=768)
jebeš ti ovo
želim da umrem
kao fah idiot smrti
gušeći se pod ronilačkim zvonom
sistemske eutanazije
želim da utihnem
korumpiran idejom
o krajnjem civilizacijskom dostignuću
kooperaciji minimalnih gubitaka
gorepomenute eutanazije i doniranja organa
te win-win situacije
znam
vrlo antropocentrično
stoga želim dostojanstvo kućnih ljubimaca
koje im pripada
pri svojoj poslednjoj poseti veterinarskoj ambulanti
u rukavcima misli
u ričućim slabinama život jeste zavodljiva tragedija
ali u lepljivom i usirenom likvoru
u samotnom slivniku tihe jeze
kriza diverziteta postojanja žaobitno prerasta svaku istinu
tu se sačma sunčeva
raspršuje po pokrovima privida
i po zaraslim verandama korteksa
ankeriše režnjeve
rije akvadakte
dok kaljava oseka povlači svaki poznati trud pounutrenja
te me otkriva kao vrlo podbočnog čoveka
kao još jednu neutentičnu ljudsku paćku
ipak kriomice ovaj lakej dinstanog mozga
igra se infuzije i pacijenta
koketira sa usudom društvene nužnosti
imajući za cilj samo jedno
samoaktualizaciju anti volje
pa šta ako nikada neću videti nju orleans
ili nju
ovde sa sedmog sprata ponekad nazirem napabirčene krovove
kako se promajaju ispod hejza krštenog šandorskim smogom
nalik surealnosti koja pluta unazad
na kratkim talasima kosmičke mržnje i subotičkog infinitiva
dok me iz intenzivne sobe broj sedam
svakih cca 14 sekundi doziva bleep
zvuk na koji ne možeš da se navikneš
a koji despotski vlada čitavim odeljenjem
frustracija obrtnom silom vrtloži nemoć i bes
i tako upriličuje beskonačni slalom neobuzdanog pseudo mirovanja
skapavajuća religija samozaborava
verovanje u izlečive moći samoironije
one sa kojom kada konačno ostaneš nasamo
poslovično pilje u tebe
i grebuckaju ti lezije i ine kraste
ipak
noću u odrazu prozora više ne vidim svoje oči
i tada znam da je za reverzibilno samoubistvo
odavno prekasno
ali sada svakako neću ni kako ja hoću
(primer 1.)
prethodne noći
dok sam ronio pod zvonom ridanja
pokušao sam da se ugušim jastukom
naravno bezuspešno
guglovao sam o tome
telo ima prirodnu reakciju
da se trza i otima
suvislu potrebu da diše
gotovo je nemoguće učiniti to samostalno
i na taj način
pritom nije nimalo sporo, bezmučno i bezbolno
očito
onaj čuveni kraći put
od talamusa do amigdale
uporno negira smrt
zavodljivo je cevčiti doktrinu
o nemanju doktrine
slatinastu ideologiju o odsustvu iste
ali hoću makar da mi smrt ne podseća na laž
stoga ova gusenica proglašava kraj
želim fizičku neutralnost
a ne krmeljiv mozak u merkantilnom pacu
od predestinirane ilovače
ne želim da budem dobar
jer biti i činiti dobro
je svakako kolaterala egoizma
ja ne želim da bivam
ni u
ni van
real filozofskih
i inih trans poetskih sistema
iako znam da se to nikada neće dogoditi
stoga rivotrilan srljam po oholim hodnicima
u konvulzijama se lomatam kao stabljika sobne biljke
odbijam prihvatanje i prihvatam odbijanje
neizlečivosti i svih njenih prednosti
jer mane su one koje su jedinstvene
one su solipsizmi rastakanja
hitna praznina
opora uteha
mentalna inkontencija
za preživare maštogordih strnjišta
što i jesmo
ili upravo misleći kako prestajemo zapravo iznova ponovo postajemo
dok ubiramo pitome nane arche materije
mangrovi bujaju
valunzi anhedonije mirotočive
nadiru kao neuropatske jegulje
te nam se umigoljie
kao nasmejani radnici
kao pristojna bolest
znam da se neko cveće čuva kao suvo i uvelo
kao i da nada i vera u promene mora da postoji
makar ta promena bila iz života u smrt
što je upravo ono što želim
možda ne baš sad odmah
ali recimo najranije za mesec i osam dana
za koliko još imam uporište u resursima
medikamenata, osiguranja i konkretnog života
odbrojavanje
taj zdepasti krpelj benevolentnosti
maliciozno cvrkuće
tata je ucveljeni besan pas
(ali, koja su zaista prava osećanja roditelja)
stoga
bolje nemojte da razgovarate sa decom
već prvo pokušajte sa terapeutom
ako to ne pomogne, a neće
probajte da razgovarate sa maznim kučetom
sa vetrićem koji pirka i razmazuje vam suze dok vozite bicikl
ne palite sveće
pokušajte sa ministarstvom
nije da će to doneti ičega dobrog
ali makar mi ovde znamo šta lepše gori
iako tu ništa ne traje duže od dva dana
dve nedelje, ili eventualno dva meseca
osim držanja sarajeva pod opsadom
to već znamo
a znanje je vrlina
a glad je glad
kao što je i prdež prdež
ali ovde je sve teško, preteško
jedino što je lako, prelako
jeste blamantno prebacivanje krivice
i glumatanje društvenih uloga između dve (na n-ti) vatre
* * *
moždana maglo budi poema
zbog tebe sam naučio da pravim screenshot-ove
i osujetim svako apartno iskustvo
ali svako mora makar jednu ispovest da sačuva za sebe
jer za koga smo gradili ovaj dom
ako ne za osećaj dubokog stida
ili možda još za oxytocin
i trenutke kada nam se zubi sudare
ili za one momenate koji neduko nakon toga slede,
kada ti izađeš i ostaviš me samog u tvojoj sobi
a ja nikako ne mogu da odvojim pogled od police sa knjiga
hej, podsetila si me na ukus sladoleda od vanile
iz plastične loptice grebuckan plastičnom špatulicom
složićemo se
nakon što to jednom iskusiš
sve ostalo je kušanje sreće
sa oporim ukusom akumulatora iz fiće
ili otrova jednodimenzionalnog pogleda
a kada si mokrih nogu
i sa skrivenim žiletom u ždrelu
ljubav po sebi nije dovoljna
jer kada iz prhkog permafrosta
raskravimo suze
u preraslim dečjim sobama
tada svrdlo prestaje da se trudi
da pravi razliku
u suši nejednakosti
i postaje deo karnevala
bajonetiranja rumenaste puti
neuklapanja u idiolekt spoljašnosti
ljudskog postojanje u bezbojnom laku
koje nudi opštemestašenje svima
a sreću pojedinima
na nesreću i trošak svih ostalih
a to neće lepo ostariti
to svakako neće ni ostariti
kao ni uholaža koja gradi šumski puteljak
hajdegerovskog tipa
samo svakako manje dosadan
snagom čežnje pogleda jednog školaraca
kada se zagleda kroz prozor učionice
hej
predrago dete
naučio sam da postavljam laminat sam
suđeno nam je da živimo zajedno
ali oboljenje preostalog života
i ostale univerzalne vrednosti
kao i nagoveštaj najtužnijeg sajma knjiga
u polovnim patikama za fizičko
kupljenih na kupujemprodajem
kurčina svkodnevice
uz grcanje u suzama svemira
i neponovljivo gubljenje u zagrljaju
dečijih ruku
jebo sad spomen
nas koji smo
bez afektiranja
vukli lance
i okretali piramide
sa zadahom umesto nadimka
noću
dok kljucaju jetre svih naših poznanika
veruj mi
ni melanholičnim heteroseksualcima
nije lako
pogotovo radnim danima
ali rođeni smo za zanemarivanja
i slična sranja
ali danas je dan za kolače
i low dose naltrexone
i još
tužnosrećan gubitak
posla
prijatelja
prsta
oka
gorepomenute jetre
ili inih recidiva
ali
razumem ljude koji pljačkaju apoteke
i kako je to kada najstrpljiviji čovek izgubi strpljenje za život
ali mržnja je uvek sigurnija opcija
od ovih formacija unutar kamenja
desenzitizacije neiskorišćenog smeha
za eskapadu svakog otkucaja srca smrti
za atrofiranje pojmova
naš limbički sistem u službi denotacije anhedonije
eh ta seksi dosada
andropauza i opšti klijentelizam
naučena bespomoćnost
slona sa okovom i lancem na zadnjoj nozi
nešto kao povod za rodbinu da se okupi
sa leđnim noževima u akumpukturnim tačkama
jerbo svi bez izuzetka zaslužujemo nešto bolje od istine
a izgubiti život nije najgora stvar
i u slučaju da neko misli
kako ovo ne mislim stvarno
mislim čak i gore
* * *
ali šta ako odem a ne saznam šta znači ono garni u garni hotelu
ili odem a ono darkwoodi se ponovo okupili
obrisi dovoljno stvarnih privida lažnih tragova zagrljjaja
čujem ispod prozora kako jedan detlić kuca
i preko svake granice bola kljuca ganutljivu sonatu jedine savršene ljubavi
u kadenci zamaha krila
u svagdašnjem upokojavanju neživota
moždana maglo
ti si gorangutanov nametnuti tubitak
i niko nije pitao za tebe
niko
jbg
niko nije pitao za tebe
_________________________________________________
GORAN GRUBIŠIĆ (1979, Subotica)
– Alpaka među lamama (Librarion, 2022)
– Alpaka među lamama (drugo prošireno izdanje, DKSG, 2023)
– Pisful Bačka (2023, Librarion)