RAZGOVOR DVIJE BUBNJARICE
On je hrvatsko zlato, odličan
Pijanist, ali već dugo se oblači
Katastrofalno i smatra da svaki
Oblik pripremljenog nastupa
Spada u Goldberg varijaciju
Laži
Na tebi je draga velika
Odgovornost
Kada sljedeći put dođe kod tebe
Izreži mu košulju na komadiće
Ispljucaj ga po grudima
Ne smiješ ni u jednom trenu
Paničariti jer će pobjeći
Utrljaj mu svoj urin u sljepoočnice
Zamoli da ti nešto odsvira
Uz ritam čaja koji ključa na štednjaku
Zaključaj kuću hermetički da
Duh ne iscuri kroz ključanicu
Pripremi kajdanku i dva diktafona
Mislim da će mu se svidjeti
Ako jednom rukom zapisuješ
A drugom mu miluješ sat među
Nogama
Za čitavu scenu dehidriranog
Grada važno je da budeš točna
Na prijelazima iz pauze u jutro
Nije mi uopće jasno kako se
Tako srozao, a nekoć su mu
Bijesni zrikavci izlazili iz prstiju
Bendovi su nicali kao makovi
Opijum je tekao ulicama
Devet pjesnika mu je ispalo iz balonera
Kada se vratio s konzervatorija
Ti si jedina bliska kočnica
Na njegovoj ljubavnoj nizbrdici
Znam da je teško obuzdati nemani
Koje privuče zvuk moći
Divlje vibracije gusto se
Okupe oko moderatora
Zahtijevaju slobodu, prijete smrću
Daruju, zavode, prosvjeduju
Prosvjetljuju
Nije bio spreman,
Dobro i njegova
Djevojka doprinijela je propasti
A možda je svirao odlično jer
Je bježao od propasti
Možda je gasio požare, uništavao
Mostove, puštao pčele u polja
Koja još nisu procvala
Jedna greška u tempu dovoljna je
Da se raspadne lanac
A sjećaš se kako je točno
Udarao čekićem po žicama
Nije dirao tipke dvije godine
Uspio je zaboraviti sve što je
Naučio, ušuljao se u klavir i
Rastavio ga radošću
Sjećaš se
Radio je duboko u utrobi čuda
Sve dok se nije osvrnuo
Kao Kleeov anđeo
I propao
***
JEDNOSTAVNO JE
Sistem proizvodi bolest
Jedino tako može posjesti
Imaginaciju na deset debelih sati
U pečatiranu stolicu
I nije tajna da je svaka značka
Na uniformi jedna dijagnoza
Nizbrdo
Država drži za gušu ugušena
Polja jer je uvoz raketnog gnojiva
Unosniji od ručka među maslinama
Za drvenim stolom zdravlja
Prijatelji ne mogu sjediti
Dok sirene uporno zavijaju
Kao pokvareni vukovi
Na suhim cestama
Degradacije
Otrovna državo nafte
Zemljo smrdljivog transporta
Mrvim te u ljekoviti prah
U napitak jednostavnosti
Osnovnog osjećaja
Joge sjećanja
Pretvaram te u posrtanje
Preko duhovne ambalaže
U posljednju reklamu koja je
Prekinula radijaciju Marleyja
Akupunktura teksta
Izazvat će suze na svakom raskrižju
Gdje mi je netko
Oprao vjetrobran slinom i
Molio kunu oprosta
Na semaforu koji ne zna
Za stanku ljubavi
Jer je budala
Koja radi za tebe
I pazi:
Ova pjesma ne završava
Samo se prelijeva preko tvojih
Smrtonosnih bolničkih obroka
Mene ne možeš prevariti
Tračkom ružmarina na usnama
Bombe koju si servirala
Mom besmrtnom djetetu
Imam te u prstu uha
Imam te u osmjehu
Nećeš pobjeći ovoj bakteriji
***
POSEJDONOV POKLOPAC
kad sam bio mlad
sve što je u meni
vidio sam vani
tajanstvene ljude
kozmonaute s jedrima
duh koji koristi riječi
kao vjetar razglednice
tek sam kasnije primijetio
upale oči i prokleta sidra
na goveđim gležnjevima
spore plinske povorke
prema dnevnoj igli šećera
vidio sam
nešto strašno nalik majmunu
ukočeno kletvom
kako puzi pustinjom
prema bankrotu
mislio sam
mora da se Sunce šali
to je samo gimnastika
dlačica, utrka trnaca
po leđima dupina
nemoguće da nešto na
ovome svijetu bježi od
valova u šuplje željezo
smrt i život su hrkanje istoga kita
čak ni plankton ne trči
u suha korita da bi zaustavio
potok
čudio sam se kao nagi kiklop
pred benzinskom crkvom
ali oni su i dalje drhtali
kao da ne čuju tijelom
nego samo klepeću
ušima
okupljali su se navečer i
smišljali bezbolni izlaz
nije ih bilo briga što čujem
da i mene žele priključiti
na cjevovod
pažljivo su skicirali
svaki korak, čak je i glazba
limenki bila spremna braniti
njihov parlament od sintakse
gavrana
inficirali su moju ljubav
hitnošću, pornografijom
zagadili ušća da se nitko
više ne spoji linijom ljeta
izvagali su propast i ponudili
nagodbu
mali ustupak za veliku smrt
pitoma riječ za divlji novac
pristojna kanalizacija i
veličanstvena dijagnoza
dijagrame i nagrade
su svima gurali pod nos
ali moj nos ima plameni
potpis
otvorio sam tada
Posejdonov poklon
u njemu sam našao
kristal bijesa i list kupusa
____________________________________________________
ANTEJ JELENIĆ: Kad sam bio mali, podizao sam automobile pa sam dobio kilu. Počeo sam pisati prvo da bih spasio roditelje od slikarstva, a zatim da bih sredio svoju unutrašnju frizuru. Zamislite, moj otac je poznat po uokvirenoj zemlji i crvenom Peristilu? Majka je nepoznata po svojim japanskim pejzažima i integralnom kruhu. Brat je bio toliko dobar tenisač da mu je to ubrzo dosadilo pa je postao trgovac draguljima. Za mene su pak najbitnije dvije stvari: elektrotehnika i konceptualna umjetnost. Fakultet je bio čista teorija što mi je dalo priliku da dođem do pravilnog daha. Zatim ulazim u asimetriju umjetnosti i zaključujem – jedino tu suprotnosti mogu živjeti zajedno. Pravna država se samo koprca u paradoksu koji ne zna obojiti pa poseže za fašizmom. Stoga pišem sve živo u potrazi za tekstom na koji se može spojiti žarulja. Jedino mi je još roman nedostižan. Organiziram izložbu Adria Art Annale s ocem Božidarom i art kriminalcem Milanom Brkićem. Ali to uopće nije izložba, već ulazak u poeziju. To je jedina moguća budućnost – kritička umjetnost + izravan razgovor u stvarnom prostoru (Art sabor). Porodio sam do sada jednu knjigu poezije „Stalak za svijet“ te jednu knjigu kratkih priča „Kentaur u kvartu“, a moja draga Nina rodila je tajanstvenu bebu koja se zove Rima.
“Rima na način moćan i bezazlen, simulira sretan susret, prijeđeni prag, prijelaz u najmanju ruku vjerojatan, točnost, – jednom riječju -ono što čini vrijednost neke misli – ono što se suprotstavlja općem, automatskom djelovanju”, kaže Paul Valery i potpuno je u pravu.
čovjek-časopis 