JEDINA CRKVA
moja majka ne vjeruje u boga,
ali da mora odabrati nešto
što na ovom svijetu ima supermoć
odabrala bi juhu.
oko nje bi izgradila
ili skuhala svoju religiju.
oko pileće, juneće i riblje,
ali najviše one teleće.
ima nešto skoro pa sveto za nju
u stavljanju mesa i povrća u hladnu vodu.
na početku, istina, ima posla
(kad zakuha, treba pokupiti pjenu),
ali nakon toga juha se kuha sama.
to ti je nešto najlakše za staviti, kaže majka.
ali opet moja juha nema onaj okus
kao tvoja, odgovoram.
ma slično je to sve, ali ipak najbitnije je meso
(vidim da joj je drago).
majka smatra da se juha može popiti i sama,
onako iz šalice, ali kad se ukuhaju manistra, riža ili njokice,
onda to bude zatvoren krug,
točka umjesto povlak,
korak bliže iscjeljenju.
a kao što i čarobnjaci u pričama
nikad ne popiju čarobni napitak koji su spremili
tako i majka nikad ne jede juhu,
sebi niti ne stavlja pjat.
ona vjeruje da je najveća važnost juhe za malene,
njima posvećuje posebnu pozornost
i za njih u svoje juhe
ulijeva najviše sebe.
gledam je tako danas
dok kuha juhu za mog malog sina
i mislim kako ima u svemu tome
nešto pradavno i čudesno
neki sporo kuhan temeljac od genetike
jelo za život i snove.
danas majka i ja živimo daleko,
ali se čujemo često.
ipak, preko telefonske linije
riječi nekad premećemo
kao zrna graška i papra
od sredine ka rubovima pjata.
ali kad smo zajedno,
ne moram niti provjeravati.
majka kuhanjem izmišlja juhu.
kad je gotovo, kad je vrijeme,
prilazim stolu, sjedam i
polako uzimam žlicu,
negdje se čuju zvona,
uvjeren sam,
dok svečan i bez straha
ulazim u majkinu crkvu,
jedinu kojoj bih ikad
mogao pripadati.
***
JAGODE U KOSI ENESA KIŠEVIĆA
Prisjećajući se u jednoj televizijskoj emisiji svog djetinjstva u mjestu Ključ, pjesnik i dramski umjetnik Enes Kišević pričao je o tome kako je u predjelima oko kuće ponekad znao ubrati toliko šumskih jagoda da bi mu kosa, usta i sve oko njega cijeli dan mirisali na jagode. U tom prisjećanju bili su, između ostalog, i jedan luk, jedno jaje, kosjera, silk i udica, prvo more i drveni kovčezi koji jure prema istom tom moru. Staro, sporo i drugačije vrijeme. U nastavku emisije pjesnik je izrecitirao i svoju najpoznatiju pjesmu, sa stihovima: ”I ti se kao smiješiš! I ništa te kao ne boli.” Međutim, na kraju emisije ja sam se zaista smiješio. U mene se naselio neki mir, od one vrste posuđene od drugoga, tuđi mir. Bio sam nekoliko trenutaka, kroz prisjećanje pjesnika, na razmeđi između vremena, bez pritiska da pripadam tamo ili ovamo, divno oslobođen potrebe za epohom. Napustio me taj trenutak vrlo brzo, a mir se rastopio u ustima sadašnjosti kao meki bombon trebanja i moranja. Ipak, putevi priča i sjećanja u našim srcima i umovima ostavljaju divlje, nevidljive tragove koje je nemoguće slijediti i koji slučajnošću magije biraju trenutak novog pojavljivanja. Tako, dok sam jeo prve ovogodišnje jagode (a bile su iz mog rodnog kraja), osjetio sam sočnost i okus ploda, ali otprilike samo polovicu mirisa. Druga polovica mirisa jagode, znao sam to odmah i bez razmišljanja, nalazila se skrivena u kosi Enesa Kiševića, poput blaga u škrinji na dnu prvog mora.
***
NAKON OLUJE
bila je velika oluja vani.
i jedna ne mnogo manja unutra.
stvari se sad polako smiruju,
ali ona svježa neizvjesnost
ostaje u zraku.
u jednom klasičnom trenutku dana
okrenuo si se od svojih igračaka
i krenuo puzeći juriti
prema nečem visokom
uz što bi se mogao pridignuti.
tek na otprilike pola puta
zastao si i osvrnuo se.
kratko si sjeo,
samo da provjeriš
idem li za tobom.
nasmiješio mi se
od uha do uha
od usta do usta
od duše do duše.
posvetio sav moj
stoljetni umor.
i od tada
više nisam imao izbora.
idem za tobom
jurim
krećem se ka
suncu koje dolazi
nakon silnih oblaka.
***
RAZGLEDNICA
napisao sam neke pjesme
ustvari ne znam kako
zapravo sam cijelim putem
pisao kući
javljajući da je vrijeme dobro
da se život događa
i da vjetrovi
pušu pukotine
u kojima ponekad
plaču
osmijesi
___________________________________________
JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te art blogu Čovjek-časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.
čovjek-časopis 