MEDEJA ČEKA DA SE OTVORE VRATA
Medeja, tebe muž zove Medena, kada zatvara vrata kuće
Tebi je jasno da su ratovi obrnuto proporcionalni pupoljcima na tvom jeziku
I da se njegovi koraci broje do beskonačnosti
Dok se za tvoje medeno tijelo lijepe preplašene sekunde
Ti si napela kožu do bezbroj minijaturnih eksplozija
Sve stvari oko tebe, jadna su, pobožna, ponekad mrka djeca
Koju hraniš rozim riječima s primjesom dijalektičkih šupljina
Iako ne znaš da je smrt davno došla po njih
I da nema potrebe da ubijaš iz straha ili užitka
I da ti ista prijeti pepeljastim kostima
Bože, kako ti mrziš izgled ljudskog skeleta!
Kada legneš pretvaraš se u jedan nepomični
I tada se sjetiš kako je bilo glupo vrijeme kada si mislila
da je najljepše okupati se, leći u nebeskoj spavaćici na mekani oblak
Medeja, tebe muž s povratka ne zove nijednim mogućim imenom
Ti krpiš od praznih ljuštura gramatičke nepoveznice
Kako bi mogla oživjeti svoje pravo tijelo u ogledalu
I riješiti se geometrijske figure priglupe žene koja čeka
Izbaciti iz sebe osjećaj da će se sve riješiti iznenadnim smrtima
Usamljenih sedmica koje su se nagomilale kao papiloni po tvom trbuhu
Medeja, zapravo, nijedan muž nije otvorio tvoja vrata
Ni iz jednih pepeljastih kostiju nije iznikao cvijet koji bi ubrala
Dovoljno si dugo zaustavila vrijeme da si postala statua
Iz koje se proteže ruka čekanja
***
SMRT GOSPOĐICE VIRĐINIJE
Rekonstrukcija smrti gospođice Virđinije, nalaže da se njeno tijelo
Sastavi od raznobojnog kolaž-papira
Da joj se umjesto očiju ugrade dva mjeseca iz bašte
Da joj se umjesto kose stavi plava svjetiljka
Da joj se u ruku da crna olovka
Ne plaši se, sama će sebi nacrtati usta
Bit će crna i iz nje će izlaziti proljetne ptičice
Koje su zaboravile proljeće
Pisat će pisma po jezeru slovima savršeno preciznim
Kao što je opraštanje od zalaska sunca
Nikada ljepše neće moći izreći odlazim
Kao da je za okruglim stolom uredno sjeckala riječi od koji su nastajale pjesme
Taj joj je koncept uvijek bio sanjiv i nedostižan
Kao svi gradovi i jezici koje nije poznavala
A koji su se skvrčili u rumenilu njene uplašene rodnice
Virđinija, zapuhao je vjetar i za tvoju kolaž-kožu su se zalijepili ostaci kućnog i šumskog bilja
Smrt je postala samo jednostavna bilješka
Dragi, godinama puštam da me siluju mračni atomi egistenzijalnog nemira
***
SAN
Sanjala sam da sam rođena prije ljubavi
Da mojom sobicom lebde bijele kugle sitnih očiju
Nisu mi dale da postanem veća od njih
Sanjala sam da postajem ptica i da me nije
Briga što ne mogu uhvatiti vodu
Niti što nikada neću postati drvo
Sanjam da ubijam svoje nesretne kćerke
Raspoređene po uglovima svijetle sobe
ispunjene tamnim krvotocima
Ispred vrata sobe stajala je majka
Govoreći kako sam zla
Kako trebam biti zahvalna, sretna što imam dom pun ljubavi
Umjesto šta je to ljubav, upitala sam je zašto nikada ne uđe
______________________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Njena zbirka pjesama “Moj sin i ja” nagrađena je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.
čovjek-časopis 