Moj đed Boško Petrov
bio je naočit emigrant:
bjeloputi dvometraš
s tankim crnim brkom
nije morao
kao njegova tri brata
da crnči u pampasima
i rudnicima Gran Čaka.
Boško je bio gospodin
sa srebrnim satom
u džepu prsluka:
prodavao je karte putnicima
na trajektu “Palermo”
koji ih je prevozio
preko River Plate.
Moja baba Zlatana
iz istog je plemena.
Boško je bio nostalgičan.
Zlatana je voljela Buenos Aires:
uživala je u vrevi
širokih bulevara
u vrevi velegradskih izloga
u vrevi slovenskih i romanskih narječja
pa i samo sjećanje
na bezvodno podlovćensko tlo
i ona uvijek stroga prijeka lica
nekako je bilo sumračno.
Njihov sin je rođen
u sirotinjskoj bolnici
“Sveti Ignjacio Lojola”.
Boško je imao plan:
kupio je brodsku kartu za Napulj
kriomice uzeo šestomjesečnog sina
i na brodu ga na čuvanje
predao sestri Antoniji
benediktinki iz Siverića
koja se vraćala u Dalmaciju.
Zlatana se preudala
i rodila četiri sina
četiri Latino-Crnogorca
kao četiri zlatne jabuke.
Pod starost je kupila kuću u Obligadu.
Predveče je sjedjela
na trijemu svoje skromne kuće
u sjenci krošnje jakarande
leđa zgrbljenih od pamćenja
koje je čas izdavalo
čas narastalo ko ogromna grba.
Mlađa snaha Marija Ester
uvijek bi u isto vrijeme
na mušemu punu mrtvih ljetnjih mušica
postavila crnu kafu
i dvije kocke cukra.
Gotovo svakodnevno
nekako istovremeno
po izlasku mlade potrenje
na trijem
trotoarom je prolazio
u pratnji mlađe vitkonoge žene
mali čovjek ukočenog hoda
s šeširom i bijelim štapom.
Babin ispisnik
Horhe Luis Borhes.
Da je đed ostao u Argenitini
moja bi sudbina bila svakako poetskija.
Postao bih komunistički sindikalista
tukao se s peronistima
i lokalnim crnoberzijancima u ulici Boelo.
Imao bih petoro crnopute djece.
U mojem malotiražnom časopisu
sarađivao bi Gižermo Martinez.
U kafani “Ćipur” na Aveniji de Majo
subotom bih se sastajao
s potomcima crnogorskih emigranata:
kartali bismo mauz
u sitan novac
i pili tekilu.
Poslije druge ispražnjene boce
čitao bih im prijevode pjesama
o nostalgiji, domovini i seksu
Hrvata Borisa Marune.
Putovao bih u Albaniju
s Ernestom Sabatom
dobitnikom književne nagrade “Velija”.
Posjetio bih Rozafu
tvrđavu rascvale sjete
dlanom dodirnuo mrki kamen
i pogladio obnaženi kreč –
mlijeko mlade Gojkovice.
Primaknuo bih se
na zov golog brda
uz golobrdinu Bardanjolta
graničnoj crti
susjedne zemlje na zapadu:
mutni izlivi taloženih
i posustalih prenošenih sjećanja
mamili bi me prema Jezerskom vrhu
koji se nekako zaoblio
kao usnuli medvjed –
ali ne bih posjetio
domovinu mojih predaka.
Kao što i ja nikad neću
vidjeti Buenos Aires
– iz zbirke pjesama “NESIGURNA ZEMLJA”, OKF Cetinje, 2005. –
___________________________________________________
MILORAD POPOVIĆ rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: Sa trga glodara, Cetinje, 1981., So Jude, Cetinje, 1982., Nema više klađenja, Podgorica, 1985., Red se polako zavodi, Nikšić, 1987., Cetinjski ljetopis, Podgorica, 1991., Nesigurna zemlja, Cetinje, 2005., i Raskršća, Cetinje, 2008., te knjige eseja: Mali narod i nacionalizam, Cetinje, 1997., Crnogorsko pitanje, Ulcinj, 1999., Podijeljena nacija, Podgorica, 2010., i Njegoš i crnogorska nacija, Cetinje, 2011. Poezija i eseji prevedeni su mu na desetak stranih jezika. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.
čovjek-časopis 