MALA PJESMA O TUĐIM OČEVIMA
prostrijele me iznenada
zbune pometu zariju se tiho
ko gvozdeni ekseri u zglobove
tuđa lijepa sjećanja
zabole me do suza bezglasnih
(od tog rđaju proljećne kiše)
i ljubomorna sam ljubomorna
i na nijemost i na tugu i bol
koji ih obuzima
zbog gubitka oca
njihovog dobrog oca
njihovog nježnog voljenog milog oca
na sve dobro i prisno i veliko što su imali
što njih sada boli a ja ne razumijem
to je strani meni nedostupan jezik
tuđi nježni očevi me bole
ja neću plakati i žaliti kad moj otac umre
ja sam njega davno isplakala
***
OFELIJA UBIJA KRALJA
a ja, najbednija i najnesrećnija od sviju žena
dala bih vam ljubičica ali su sve uvele
onog dana kad je moj otac umro
u zvuku bola mojih kostiju
u riječima piši vezaću te lancima
i vući ulicama da svi vide ko si
piši ja sam kriva
obećavam svom tati da ću se popraviti
oh ja bih vam dala ljubičica
dobri moj gospodine
i mjesečine i pomorandži i prijateljstva da mogu
ali sve su uvele u porazu
u ljubičastoj krivnji i šapatu
ništa ti se strašno nije desilo
što nas ne oživiš što si obična glupa kukavica
a ja nisam mogla da ih oživim
a one mi nisu vjerovale
znate li dobri moj kako peče
kad ti ljubičice tvoje ne vjeruju
i otac tvoj ti prebacuje štrik oko vrata
i smije se grohotom jer ti plačeš što se bojiš
i one su samo uvele mili moj od odjeka nemilosti
kad je otac moj s ruku mojih oprao moju ljudskost
uvele su mili sve
kad je otac moj rekao skini se
i ja se skinula
jer nisam mogla reći ne
vidiš li ove krhke kosti mili
one nemaju ne u svojim prevojima
one se lome a ljubičice venu tako to ide
kako da ne uvenu od tog stida
čiji je to stid mili
ne znam ali one su svejedno uvele sve
kad je otac moj slikao moje malo promrzlo ogoljeno tijelo
i izbezumljeno prestrašeno dječje lice
koje moli nemoj nemoj nemoj
i prošaptao kroz strašnu okrutnu maglu
izvrnute ispravnosti
smijaćemo se ovom jednog dana kad ozdraviš
nismo se smijale mili
nikad se nismo tome smijale ni ljubičice ni ja
nikom od tada nisam dala da me zagrli da me zadrži
ako moj otac nije mogao da me voli
čemu od drugih da se nadamo
ja i moje tužne umorne uvele ljubičice
***
O KOMETAMA I RATIŠTIMA
kad god pokušam da se osvrnem
udarim u skupljenu pesnicu
nemilosrdnog krvnika sopstvene krvi
(moj rodoslov po očevoj strani)
koju proklinjem i nad kojom plačem uzaludno
one nisu plakale primale su sudbinu mirno
smjerno gotovo pobožno
jesu li time bile hrabrije od mene ne znam
sjećam se maminih suza dok se krije u kupatilu
(on nije udarao često
njegove su metode bile nešto finije)
(nije li apsurd pojam tananosti metoda mučenja)
dok je rat hučao nad nama
kad sam bila dijete i kad su ljudi bili leptiri
a ipak ja se rata nisam bojala
usred rata moj je neprijatelj bio pred vratima moje sobe
(moja odbrana staljingrada
pod snijegom pod hladnoćom u sebi izgubljena
glađu progonjena
ali nisam odustala
nisam odustala nisam odustala)
moj progonitelj živio je u mojoj kući
jeo za mojim stolom spavao sit našeg bola
pored toliko ratišta i zgarišta ti naizgled srećan
daleko od linija fronta
jutra dočekuješ na zgarištu sopstvene duše
dešava se jebiga nije se žaliti
plamtjela je zemlja ljudi gorjeli kao zvijezde u noći
ti nisi morala bježati kroz zapaljeni mrak
zapaljeni grad
gledati kako ti nestaje dom
sve što voliš i znaš kako nestaje
samo nismo imale ljubavi
nas tri – tri leptirice u svojoj nijemoj
u svojoj besmislenoj bespomoćnoj pobuni
(kako ti i pored strašne smrti zavidim
oh, kako ti zavidim na hrabrosti
nepokolebljivosti i veličini tvoje borbe
na umijeću biranja kako ti zavidim minerva mirabal)
samo razumijevanja i nježnosti nismo imale
ali ne može se sve imati
ali i dalje u meni nježnost prevagne
i probije se kroz sve zidove njeno milo lice
i vidim i sad: još zora nije stigla
ko sunce prije sunca mama nas nježno budi
i kreće s nama u malenu igru skrivanja
da nas odvede u podrum
koji nikog ni od čeg ne može zaštititi
i smije se lako nježno treperavo
(koliko je snage trebalo
koliko je njena duša puta umrla tad
dok joj povjerljivi smijeh sija)
dok avioni klize smrtni kroz noć
(kako je u tim trenucima lako dolazila nježnost
da sam željela da avioni nikad ne odu)
sjećam se potom nedjelje i stola postavljenog za ručak
i vijesti s radija i sječiva gorkog
dabogda im i djecu pobili
i drugog tihog jedva čujnog
ćuti ne govori takve stvari
i opet okrutnog poznatog u meso zarivajućeg
i oni će odrasti i biti isti takvi
tata, odrasla sam i nisam ni nalik tebi
i to je moja jedina pobjeda
*
„Druga zbirka pjesnikinje Maje Mihajlović u pet poetski raznovrsnih ali izuzetno dinamičnih ciklusa prepliće lično i kolektivno, mitsko i intimno, tuđe i sopstveno, istorijsko i savremeno. Igrajući se ravnima intimnog i univerzalnog, pjesnikinja ranjivo i hrabro ispituje pojmove ideologije, religije, umjetnosti i istorije. U središtu toga borba je sa osjećajem sopstvene nedoraslosti i prijekom željom za pripadnošću i utjehama drugih” – Marija Pejić, urednica knjige
________________________________________________________
MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Do sada je objavila zbirku poezije „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu 2022. godine. „Nemoguće sunce Azije” njena je druga knjiga.
čovjek-časopis 