***
„Znaš li ti što je život, mama?“, pita me moj uskoro četverogodišnjak nježno i nevino, kao da prosipa šarena zrnca klikera nemarno ostavljenih na rubu stola.
„Ne znam, sine.“
„Život je igra.“, odgovara mirno, jedva trepnuvši.
A u meni se pomjeraju tektonske ploče, ruše bedemi godinama naslagani i predrasude vijekovima usađene u naše misli i postojanje. Da je život ono što nastupa kada odrasteš, ono ozbiljno, ono zabrinjavajuće, ono na što se ne možeš pripremiti, ono što nas plaši, ono što nas pritišće. Da je život ono što nismo mogli shvatiti kao djeca.
Da nismo bili u pravu kada smo mislili da mjesec prati naš auto posvuda i da ona ptica koju čujemo u vrelo, ljetno jutro koje se veže ljepljivo oko gležnjeva ne govori „kupuj kruh“. Da prašina koja se diže po usahlom i uvelom dvorištu poslijeratnoga Mostara dok žedni i bosi igramo nogometa nije ništa drugo doli obična prljavština. Da srce koje se skupi u stisnutu šaku dok uzbuđeni i nestrpljivi liježemo u svoje krevete znajući da nam je sutra rođendan ili Božić tek treba naučiti prepoznati ono što je istinito i bitno. Da miris svježih buhtli i tek skuhanoga kraš ekspresa i plahi, bijeli dlan na našim orošenim čelima nikako ne može biti sigurnost i spokoj koji nam život tek treba donijeti. Da nikako nismo mogli znati kako ona bezglava vrtnja s rukama raširenim oko tijela i stopalima koja grabe pred sobom i dah koji se zaustavlja u plućima i vriska, zaglušujuća, divljačka, vriska koja nam napušta dušu i negdje iznad naših zabačenih glava se pretvara u smijeh i nije ništa više od toga vlaka za odraslost u koji uporno pokušavamo sjesti, jer nam je obećano da nas sve tamo čeka.
Pa zapinjemo i posrćemo jedni preko drugih, klateći se i klibereći na vrhovima vremena i svojih prstiju, balansirajući između djetinjstva i života, osvrćemo se zbunjeni i nesigurni, zarobljeni između niti vlastitih želja i obećanih snova, potpuno nesvjesni zamagljenoga obrisa prozirnoga vela koji nam zastire pogled. I onda se odjednom nađemo s druge strane. Jer tako treba. Jer su nam tako rekli. Jer smo se spotaknuli i zapeli tamo od kuda povratka više nema.
Sve dok povratak ne vidimo. Na malenome zidiću uz tek iznikle tulipane i zumbule, koji obrubljuje stazu na mome putu za posao. U treptaju oka zadržane dječje suze. U zrncu smijeha i udaru peta jednu o drugu. U preskakanju kocki, kao da igramo školice. U mijenjanju boja proljetnoga predvečerja. U pošaranim zidovima dnevnoga boravka. U nesparenim čarapama.
U slobodi naših nekadašnjih očiju koje nam govore da je život igra.
***
Oduvijek mi je bio čudan behar u drugim gradovima. Bijeli i rozi raskoš drveća za mene je mogao postojati isključivo u Mostaru, svugdje drugo je bio posuđen i manje lijep.
Jutros je u park došla starija gospođa mlađahna izgleda s malenom djevojčicom. Već nakon nekoliko minuta prišla mi je i upitala od kuda sam, rekavši da je ona iz Jablanice, dvadeset i šest godina živi u Osijeku. Odmah smo se ispričale kao da smo najrođenije, saznala sam da joj je jedan sin u Karlovcu, drugi ima psa i ne zna hoće li se ženiti, kćer je onako na svoju ruku. Već je najavila mužu da na ljeto opet ide kući, prošli put je bila samo tjedan dana, ništa nije stigla, tri tetke uopće nije ni obišla. Za ručak je danas kuhala puru, ne može više, kome ne paše ima pekara.
“A što sam ti ja dobru učiteljicu imala, znaš, najbolja je bila. Mislim da ona više sigurno i nije živa, e zvala ti se Rajka Ištuk…”, nabraja dalje.
“To je moja baka.”, čujem svoj glas kako ostaje lebdjeti u bijelim laticama nošenim laganim vjetrom. Još uvijek nije zapuhala prva marčana, a moraju biti tri, govorila je baka svakoga proljeća.
Otirem suzu iz kuta oka i čini mi se najednom da je behar u Osijeku jednako lijep kao onaj u Mostaru
***
“Drži me, mama”, govori mi moj trogodišnjak dok pokušava preći preko ljuljajućeg mostića.
Njegovi koraci su plahi i ruka se bojažljivo klati po zraku.
Pred očima mi je moj kompletić za prvi dan škole. Donijela mi ga je kuma iz Australije. Roza suknja prošivena bijelim koncem i majica na prugice s velikim srcem na sredini. Stojim u gomili djece i oči su mi okrugle od straha. Preda mnom se stvara jedina ruka koju sam čekala i kojoj sam vjerovala.
Prehodao je mostić i nastavlja trčati po livadi okupanoj ivančicama. Sve više vjerujem da smo zalutali na ovaj planet, u ovaj trenutak, u ovaj život isključivo da držimo jedni druge. I pustimo kada dođe vrijeme.
***
Sutra je neradni dan u Konzumu na Sjenjaku. Redovi za blagajnu su večeras bili kilometarski. Slažem stvari na pokretnu traku i promatram punašno lice trgovkinje. Oči su joj umorne i obješene u kutovima. Na kartici piše da se zove Ružica. Ime joj okružuju motivi Zvjerića. Gospođa koja je na redu se žali na cijenu gumenih bombona i govori da na žutom papiriću piše da su na akciji. Ružica strpljivo uzima vrećicu i nestaje na čas. Ljudi nervozno otpuhuju i lupkaju nogama.
“Na akciji su oni od 100 grama, ovo su od 200, želite li da ih vratimo?”, govori Ružica. Zvjerići na prsima se njišu u ritmu njena daha.
“Ne treba, uzeti ću ipak ove”, odgovora gospođa i lice joj se zateže od naleta iznenadne ljubaznosti.
Sa ispružena dlana mršave bakice Ružica polako broji sitne cente. S osmijehom ju pita želi li sličice.
Ja čekam i čujem kako se otapaju ramena ljudi koji stoje iza mene.
“Svaka vam čast, kraj radnog vremena, a toliko smirenosti i topline.”, govorim dok spremam u vrećicu patlidžane i piletinu.
“Lakše je tako.”, odgovara Ružica.
Koračam po orošenoj stazi i mislim o životu. I o snazi koja je potrebna za osmijeh dok ti na prsima poskakuje ime ukrašeno debelim, iskrivljenim fontom Zvjerića.
***
Na sjevernome ulazu u Mostar smjestila se već kultna pijaca zvana Vrapčići. Radi isključivo vikendom i već više od dvadeset godina subota je okarakterizirana kao „udarni dan“. Moje sjećanje na Vrapčiće zauvijek će ostati tata i njegov, u Indiji izučen, zanat cjenkanja. Tata je bio neumoljiv. Nakon ponuđene cijene hladno bi okrenuo leđa trgovcu i nonšalantno se odšetao, a mi bi s uzbuđenjem čekali iznervirani glas koji ga zove natrag.
„Hajde, evo ti, nosi!“ i prst koji sječe zrak, kofol prijeteći. Za tatu nikad nisam bila sigurna blefira li, no za trgovce jesam uvijek. Znao je to i tata, pa je u svoj hod dodavao skoro bezobraznu dozu šepurenja i frajerstva. Kao jednu od svojih najvećih pobjeda isticao je uvijek kupovinu bež stolnjaka s konavoskim vezom, na samim zidinama Dubrovnika, za sto kuna. Cjenkanje je bila jedina stvar koja nas je zapravo veselila u tim odlascima na pijacu. Odjeća je u Vrapčićima tada bila znatno jeftinija nego u buticima po gradu, pa smo hlače i majice isprobavali iza visećih, zelenih cerada i strahovali od imalo jačega naleta bure. Tata bi uvijek natezao da ostanemo i na ćevapima, no ta ideja je bila primamljiva samo njemu, pa bi iscrpljeni i umorni sjedali natrag u auto i vraćali se u grad. Kako smo odrastali odlasci su se prorijedili i na kraju su ostali mama i tata sami u svome ritualnome pohodu na Vrapčiće.
„Nikome nisam uspio spustiti cijenu, nisu ni Vrapčići više što su bili“, izgovorio je tata jedne subote za ručkom i nakon toga ni oni više nisu odlazili. Posljednjih nekoliko godina jedino što me veže za tu pustopoljinu s zakupljenim štandovima jest činjenica da ju prvu ugledam kada se vraćam u rodni grad.
Jutros je u Osijeku bio Sajam antikviteta. Održava se svake prve subote u mjesecu i jedna je od prvih stvari koje smo počeli pohoditi kada smo se doselili u ovaj grad. Zbog radova u Tvrđi sajam je prebačen u Park kralja Držislava i čini mi se da je tu lokaciju i zadržao. Moja djeca su me jutros spremna čekala skoro sat vremena. Već kod Eurodoma počeli su se derati „vidim ga, vidim ga“. Gledala sam ih kako jure prema šarenim štandovima i glazbi koju trgovac pušta s gramofona. Ne znam možeš li u životu imati više ljubavi, ali sigurno možeš imati više gradova. Za razliku od moga tate, ja se nikada ne cjenkam. Kući smo se vratili s malenim glinenim ćupom, šarenim zekom od fimo mase i satom Psići u ophodnji. Novce sam gurala u ruke trgovcima, no oni su nas ispraćali sa smješkom i govorili „vidimo se za mjesec dana“, skupljajući mi kovanice natrag u šaku. Ako će moja djeca ponijeti ikakve uspomene iz ovih dana, neka to budu šarena dugmad na kaputu prvoga trgovca s ulaza od Srednjike i žuta francuzica na sitnome licu tete s nakitom i slikama. Jer, postoje stvari za koje je nemoguće odrediti cijenu.
***
Danas sam ispred škole pronašla ozlijeđenoga goluba. Posrtao je na polomljenim nogama i glavom udarao po kamenim kockama. Bilo je nešto neopisivo tužno u njegovim pokušajima da ponovno vrati smisao životu. Prolaznici su ga gledali s čuđenjem i strahom. Nitko ne voli odlaske i patnju. Prema njemu smo istovremeno krenule djevojka u crvenome kaputu i ja. Djevojka ga je nježno primila i smirila lepet uznemirenih krila. Po rukama joj je ostala krv. Naslonila ga je na klupu i on ju je pogledao. Činilo mi se da ju gleda dijete koje je netom prestalo plakati. U školi smo pronašli staru kutiju, spremile ga u nju i djevojka ga je odvela veterinaru. Ne znam što se dogodilo dalje, no znam da golub više nije bio sam. Možda mu tada ni smrt nije bila toliko teška.
***
Rođendani moga djetinjstva imaju okus čokolade i smokija. Jela sam ih istovremeno, uživajući u toploj mješavini slatkoga i slanoga. Neke proslave imam zabilježene samo na fotografijama; djeca u prevelikoj odjeći, natiskana oko mamine torte od oraha. Kasnije su to bili i prijatelji iz razreda i ulice, treninga i glazbene škole. Prostrli bi šareni stolnjak u dnevnome boravku, tata bi iz kuhinje iznosio beskonačan broj toplih sendviča, mama bi napuhala balone i sve je bilo bučno, glasno, ubrzano. Godinama su rođendani dobivali druge dimenzije, roditelji bi nam ostavili stan na par sati, imali bi zajedničke proslave osamnaestih u lokalnim kafićima i prostorima, izlazilo se posvuda, ovisno o godišnjem dobu, slavilo se intimno, tiho, divlje, žestoko. Zaista, bilo ih je svakakvih, dobrih i loših, uzbudljivih i dosadnih, sretnih i tužnih. No, jedan rođendan posebno pamtim sve ove godine.
Bila sam osmi razred i popularne su bile proslave u stanovima. Bili smo na pragu odrastanja i cijela godina je bila nabijena nekim čudnim, jakim emocijama. Roditelji bi nas ostavljali uz bezbroj upozorenja i uputa i čim bi zalupili vratima mi bismo spuštali roletne, palili lampe i pojačavali muziku. Iz nekog razloga popularna je bila pjesma „A u međuvremenu“ i balada „Obsesion“. Stali bi u krug, zagrlili se i pjevali iz svega glasa, kao da nas netko lovi, kao da bježimo, kao da se spašavamo. Virili smo iza oznojenih ramena u svijet kojemu smo tako žarko željeli pripadati. Nismo ni slutili koliko ćemo se samo puta poželjeti vratiti.
Marijan B. nije bio uzoran đak. Imao je loše vladanje i ocjene, nastavnici ga nisu voljeli i često su ga slali kod pedagogice. Jedina koja je stajala u njegovu obranu bila je razrednica Neda, nastavnica hrvatskoga jezika koja je vješto vidjela kroz sve naše oklope i boli. Kada je Marijan B. slavio rođendan u školi se danima pričalo o tome tko će prihvatiti poziv. Kružile su priče da se drogira, da mu roditelji piju, da im je kuća puna miševa. Sa strepnjom sam išla na njegovu proslavu, bojala sam se da nitko neće doći. Pred domom Marijana B. susrela sam osam mojih prijatelja, nasmijala se i odahnula. Dočekao nas je u malenome, tijesnome dnevnom boravku. Većinu prostora zauzimao je ogromni stol, prekriven bijelim stolnjakom. Njegova mama je pred nas iznijela pizzu, čokoladu i Coca-colu. U prostoriji je bilo vruće i zagušljivo, svi su polako zauzeli svoja mjesta i opuštali se. Marijan B. sjedio je na čelu stola i gledao nas sve s tolikim oduševljenjem i ushitom. U godinama koje su uslijedile doživjela sam mnogo lijepih stvari, stvari koje ću pamtiti zauvijek. No, ponekad mi se čini da nikada u životu nisam bila toliko sretna kao Marijan B. u svome dnevnome boravku, dok gleda u prijatelje i slavi rođendan. Nismo se grlili i pjevali, nije bilo mjesta za to. Nismo imali muziku, njegovi roditelji su bili cijelo vrijeme u sobi pored. Sjedili smo, smijali se, razgovarali, jeli debelu pizzu s previše sira i bili zajedno.
Večeras sam pokupila moga sina s proslave prijateljeva rođendana. Na licu je imao nacrtanoga Spidermana, mokar od znoja. Bila sam umorna i gladna, smetala su me prejaka svjetla igraone i požurivala sam ga u oblačenju čizmica. On je bio šutljiv i dezorijentiran, pokušavao očima obuhvatiti sve blještavilo i šarenilo, ugurati ga na silu u svoju sitnu i nevinu glavu. Previše mu je, znam. Previše mi je, naslućuje. Izlazimo van u hladnu, siječanjsku noć. Držim njegovu toplu ruku i slušam ga kako diše. Ne znam je li do moga naopakoga uma koji iskrivljuje stvarnost dok mi ne postane prihvatljiva, no čini se da nikakav paket proslave koji nam danas nude ne može izazvati osmijeh kakav je imao Marijan B., dječak koji je proslavio rođendan u koji nitko nije vjerovao
***
Subota je, dan prije Badnjaka. Zbunjeno stojimo pred zatvorenim vratima frizerskoga salona i pokušavamo proviriti kroz zastrte zavjese u mračnu prostoriju. Iznad kvake je nalijepljen maleni, bijeli papirić s telefonskim brojem. Moj tata vadi mobitel i pruža mi ga da ukucam broj, jer ja sigurno bolje vidim. Ruke su mu velike i grube, mirišu na dogorjele cigarete i suho meso. Pažljivo tipkam i vraćam mu ga natrag, on će pričati. Naš nijemi dogovor prekida zveckanje potpetica o napukli beton. Prilazi nam starija gospođa s njegovanom paž frizurom, crvenim ružem i naočalama s mačkastim okvirom.
„Ja skroz smetnula juče’ da je danas subota i da ne radim popodne, ali reko’ Marku aj ti mene odvezi, doći će mi čovjek, dovest će dvoje djece“, govori dok vadi svežanj ključeva iz torbice i zveckajući otvara vrata svoga frizerskoga salona.
Ulazimo unutra i već na pragu me zapahne miris dima i ustajaloga zraka. Po prozorskoj klupici su naslagane razne vrste kave i Zbregov mlijeko. Ona polako skida svoju lažnu, crnu bundu i pali klimu. Od nekuda joj se u ruci stvori kutija crvenoga Yorka i laganim zamahom pripaljuje cigaretu.
„Evo samo nek’ se malo ugrije, pa ćemo odma’“, uvodi nas u svoj svijet u kojemu vrijeme i nema baš neku ulogu osim one da postoji. Moja djeca su uzbuđena i postavljaju joj milion pitanja, ona je Teta Ljubica, napola mitsko biće, dedina frizerka i jedna od prvih asocijacija na Mostar. Ja sjedim zbunjeno na kožnome kauču i promatram ju kako nježno barata s mašinom za šišanje, kako rukama spretno pomiče dječju kosu, kako su joj oči upale i umorne iza naočala i kako joj se ramena svijaju prema naprijed. Svako malo se uspravi i zategne, noge su joj u pomalo neprirodnome položaju i nešto u njenim pokretima me podsjeća na stare crnobijele fotografije, na buket crvenih ruža i heklani stolnjak, na neka minula vremena i riječi koje su značile.
„Ja sinoć u ponoć pravila oblande, kažu mi unuci da su im moje najdraže“, odjednom nam saopćava i nastavlja s tiradom svega ostaloga što je napravila, do kada je ribala podove, kakvu je juhu zakuhala i na koliko je oprala zavjese.
U salon ulazi stariji gospodin u prevelikoj, sjajnoj jakni zakopčanoj do grla i kapom nakrivo namještenom na lice. Iznenadio se da je otvoreno i pita hoće li biti išta od onoga o čemu su pričali. Ljubica mu govori da nema pojma i daje mu pet maraka da joj ode kupit čokoladu za kuhanje, kad je već navratio.
Ja i dalje sjedim i šutim. Nijemo promatram moje djetinjstvo ispred mene, moj grad kojemu se vraćam, moje vrijeme kako stoji, moga tatu kako broji bakšiš, moje sjećanje i moju mladost, moje ulice, moj Badnjak. Zateklo me sve iznenada, u hodu frizerke koja dolazi subotom popodne da otključa salon i šiša moju djecu kao da joj je to nešto najvažnije što je ovoga dana morala napraviti. Život zaista nije ništa drugo nego obećanje da ćeš doći kada te trebaju.
***
Danas je treća nedjelja došašća, materice. Sjećam se nadolazeće hladnoće Badnje večeri i majke koja nas brižno pakuje i sprema u posjet tetki. Tetka je radila najljepše salenjake, kolače od lisnatoga tijesta i svinjskoga sala s toplim nadjevom džema od šljiva. Jela sam ih uvijek samo i isključivo na taj dan i proustovski mi se vrate mirisi i boje tetkinoga doma, veliki dnevni boravak i predsoblje koje je bilo sivo i hladno, stepenice koje vode na tada još uvijek neizgrađeni kat i naši pogledi obavijeni znatiželjom i bojazni dok gledamo u crni otvor na vrhu stubišta, široka kamena avlija i mačići koje uporno pokušavamo namamiti da priđu, slika mame i tetke kako sjede na kauču i tiho razgovaraju mješajući polagano kavu u šalicama s plavim šarama.
Jedne godine mama je odlučila napraviti lisnato tijesto i iznenaditi nas za materice. Ni sada ne znam što ju je točno prevarilo, no kada smo pojurili stolu i njenim kolačima dočekale su nas nakvasale, bezoblične kiflice iz kojih je curio fil od čokolade i oraha. Usne su nam bile bijele od šećera u prahu i smijali smo se jedući ih, godinama nakon smo ju zezali na račun tih naizgled neuspjelih kiflica i mama je odustala od bavljenja lisnatim tijestom. Nikada joj nisam priznala da su mi bile lijepe, tako rastvorene i čudne, da je korica hrskala i da su mi se svidjeli nesamljeveni dijelići oraha, da im pamtim još uvijek okus i da mi se slika toga tanjura koji je s ljubavlju spremala urezala u misli i sjećanje, kao i njen pogled zbunjen i plah, dok se naguravamo oko stola i svađamo se tko joj je zapravo prvi zavezao noge.
Ovaj prosinac je bio neobičan. Zadnjih dvadeset dana kroz kuću nam prolaze majstori, keramičari, vodoinstalateri i moleri. Sve stvari iz kuhinje smo nagurali u radnu sobu, balkon i široku klupicu francuskoga prozora. Mislila sam kakav je to advent bez kuhinje, bez kauča i bez stola, kako ću ispeći kolač, kako ću postaviti lampice, kako ću počistiti, kako ću išta? Pitaju me svi je li nam nezgodno. Želim reći da jeste, ali ne mogu. Jer pamtim samo suze moje djece kako im nedostaje stara kuhinja, ona ista koju smo i zatekli u stanu, koja je napravljena sredinom osamdesetih skupa s zgradom, kako im nedostaje stol, klimav i obojan, trosjed poklonjen i uzak. Pamtim smijeh i duge dane u kojima ništa nisam morala, u kojima smo se valjali po krevetu i škakljali stopala, zagrljaje i naramak knjiga naslaganih za čitanje, ushit zbog smrznutih pizza i pomfrita, skrivanje u razrušenome zidu i skakutanje po novim pločicama, moga sina kako ponosno na tržnici svima obznanjuje da imamo sve novo, crvenu deku i na njoj naslagana tri jastuka kako nam glume kauč, ležanje ispod malene svjećice i jaslica i nagovaranje da tu spavaju, na podu, na tepihu, razgovore, poljupce, mađarice iz Lidla i puhanje u adventski vijenac, kavu skuhanu pored nota Čajkovskoga i Prokofjeva, sreću, nadu, vjeru, život.
Hodala sam jučer kroz prepun Kaufland s poznatim osjećajem anksioznosti i nervoze kakvu može donijeti samo prosinac. U pošti su ljudi psovali tete na šalteru, bilo im je presporo. U trgovini su se dvije mame posvađale oko zadnje kutije Lego Spiderman auta snižene na 6.99 eura. Ja nisam mogla naći mlijeko i čokoladu za kuhanje, a popis nije bio ni na pola dovršen. Nisam mogla disati i izašla sam van, poslala njemu poruku da ne mogu i da stižem kući. Na radiju je svirala „Christmas in our hearts“ i shvatila sam da mi je drago što nisam imala prosinac kakav se mora imati. Imala sam svoj prosinac, daleko od onoga s Tv-a i trgovačkih centara, čisteći blato s dječjih čizmica i grijući Podravkin grah u mikrovalnoj, smijući se i plešući na Feliz navidad. I odjednom sam poželjela mamine kiflice, velike i rastvorene, na bijelome tanjuru, zasute šećerom u prahu i osmijehom, kao obećanje da život neće biti savršen, ali će biti stvaran.
__________________________________________________________
ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.
čovjek-časopis 