Month: February 2024

__ Ivane sine poseri se na teren! — vikao je Kedžin otac šećući gore dolje uz žicu kao da je on u kavezu, a ne mi koji smo unutra žestoko mlatili po lopticama izlučujući velike količine znoja. To “poseri se na teren” trebalo je značiti da se treba spustiti u koljenima kao da vrši veliku nuždu da bi iz nižeg položaja mogao bolje reagirati na protivnikove udarce. Kedžo i Kekez igrali su meč na četvorci i Kedži nije išlo najbolje što je duboko diralo njegovog oca koji je pored terena mlatarao rukama i čitav treperio kao da je i sam u igri, ali sve što je mogao bilo je pokušati prenijeti dio svoje strasti kreativnim savjetima. A njegovi savjeti izazivali su urnebes među drugim roditeljima koji su sjedili na malim tribinama u hladu borovine kao i među nama koji smo na susjednom terenu mlatili paralele i dijagonale. Što smo se mi više smijali to je Kedžo bio sve crveniji u licu i igrao sve lošije. Kada mu je ponovno, nakon jednog promašenog zicera, otac viknuo:
__ Uniđi u lopticu sine! — svi smo briznuli u smijeh, a Stanić koji je igrao pored mene pao je na pod koprcajući se tako da se čitav uvaljao u crvenu zemlju koja se zalijepila za njegovu znojnu majicu.
__ Oćeš ti više začepit jebem ti mater. — odbrusio je Ivan ocu koji je odjednom zanijemio jer nije očekivao od inače šutljivog sina baš takav tekst.
__ O ljudi moji. — rekao je vidno oslabljen pa se popeo na tribinu i zašutio.

Bili smo rijetko jaka generacija. Osam, devet mladića od šesnaestak godina među kojima je svatko svakoga mogao pobijediti. Čak i na trening mečevima vladala je turnirska atmosfera, a često bi se okupilo i dosta gledatelja. Danas nas je došlo šestero, a, budući da smo imali na raspolaganju dva terena, na trojci nas je igralo četvero, po dvoje na svakoj polovici terena. Prvo uzdužno, pa po dijagonali. Brojili smo koliko puta možemo prebaciti lopticu čitavo vrijeme pojačavajući snagu. Ponekad bi je uspjeli i preko sto puta prebaciti u visokom tempu što je ispunjavalo prostor reskim zvukom udaranja loptice, čas o žice reketa, čas o pod. Dvije loptice na našem terenu, zajedno s jednom na susjednom, stvarale su zvučnu kulisu koja bi se slobodno mogla upotrijebiti u nekoj elektronskoj ili afričkoj glazbi, a kada tome pridodamo stenjanje koje je zaista olakšavalo igru i u kojem smo se često natjecali, svatko proizvodeći svoj autentični urlik, nastajala bi složena kompozicija koja asocira na nekakvu sado-mazo kovačnicu. Stanić je imao naročito razrađen oblik stenjanja koje bi započinjalo kratkim stisnutim trzajem glasnica na koji bi se nastavljao dugi glasni izdah sličan njemačkom desantnom avionu, poznatijem kao štuka.
Uz teren je šetuckao debeljuškasti i niski trener Ilić, snažnih nogu i duge, neprirodno crne kose koju je evidentno bojio te kroz iskrivljeni nos ispuštao zvukove odobravanja.
__ Njobar, njobar, nja, nja, to je to. Samo njastavite. — rekao je rastreseno pa izašao iz terena i zaputio se prema klubu. Pošto ga nije bilo već desetak minuta predložio sam da bacimo jednu na “guze”. Kukoč je sugerirao da podignemo ulog te da onoga koji izgubi gađamo svatko s tri loptice. Vuković i Stanić su se brzo složili. Igra se do jedanaest poena, a loptica se jednostavno ubaci u igru “ispod ruke”.
Na kraju je izgubio Vuković te smo se poredali uz mrežu s jedne strane, a on je nevoljko odšetao na drugi kraj terena, sve do žice, i naguzio se zaštitivši rukom jaja. Krenuli smo ga sve troje istodobno gađati najjačim udarcima koje smo mogli proizvesti, a loptice su se zabijale brzinom od skoro dvjesto na sat oko njega i između njegovih nogu. Jedna ga je pogodila u stražnji dio koljena, na posebno nezgodno mjesto gdje se nalaze tetive. Bolno je zajaukao, sklanjajući se od preostalih loptica koje su fijukale oko njega, ali kako se uspravio, posljednja loptica pogodila ga je u potiljak. Uto se pojavio Ilić i nazalno zaurlao.
__ Šta je ovo! Ajmo svi po njvanjeset skokova pa kupi prnje!
Ilić je bio zajeban tip i svi smo bespogovorno odskakutali svoje pa se krenuli presvlačiti i spremati stvari. Trening je ionako trebao završiti za desetak minuta.
__ Večeras Matijević slavi rođendan, nema mu nikoga doma, reka mi je da vas sve pozovem. — rekao je Kukoč dok smo izlazili.
__ O, jebenica. A oće neko ostat da bacimo još koju na guze doli na sedmici. — pitao sam ih, al svi su rekli da moraju ić što je bilo malo čudno jer škola je završila prije tjedan dana i ljeto je upravo izvadilo svoj sjajni plamenobacač. Meni se ipak nije još išlo doma pa sam otišao preko centralnog terena, čuvene petice s tribinama za možda i par tisuća ljudi, prema zidu. Dok sam prolazio terenom Mario Ančić se zagrijavao na terenu očekujući trenera. Istog trenera koji je bio s Ivaniševićem jedan period. Nismo se najbolje poznavali jer on je uvijek imao poseban aranžman. Najbolje termine i trenere te redovito starije igrače za sparing partnere. Nije sudjelovao u standardnom klupskom programu niti je, koliko znam, itko od nas ikada igrao s njime, te ga nismo posebno voljeli, ali niti mrzili. Bili smo jednostavno drugi svjetovi. Ipak sam mu klimnuo glavom kada me vidio da prolazim, a on je stoički odvratio pa ponovno zaronio prema koljenu marljivo istežući desnu ložu.
Osjećao sam se dosta dobro i zapravo me trening tek bio zagrijao. Vrapčići i grlice komešali su se na čempresima iznad betonskog zida, pored trafike Bone, gdje su kvartovski alkosi i dopaši najčešće pišali pa smo se uvijek svojski trudili da nam, dok udaramo o zid, loptica ne završi u zapišanom teritoriju. Krenuo sam odmah oštro. Pedeset forehanda, pedeset backhanda, zaredom bez greške, pa se približio zidu i počeo udarati voleje i onda prešao na smasheve. Ančić se još uvijek istezao debelo premašivši standardno vrijeme koje je potrebno da se sva mišična vlakna razvuku i sitni gropovi u njima raspletu. Zazvonio mu je tada mobitel. Javio se i ozbiljnog lica saslušao sugovornika, ponavljajući: “Aha, aha, dobro, hoću, hoću, idem.” Zatim je otrčao šprintom prema gornjim terenima.
Prešao sam na servis i taman kada sam proučavao top spinove, vrstu udarca koja se najčešće koristi za drugi servis jer mu daje sigurnost i neugodnu visinu odskoka loptice, s leđa mi je prišao Mario i upitao me želim li igrati s njim. Trener mu je doživio lakšu saobraćajku u svom, očito prebrzom, mercedesu, te nema s kime igrati. Iznenadio me njegov poziv, ali sam ga naravno prihvatio. Zanimalo me kako je to igrati sa zlatnim dječakom od kojega se toliko mnogo očekuje, u kojega se još i više ulaže, nad kojim se bdije i kojem se pomno programira svaki sat dana u kojem ne ostaje previše vremena za razbibrigu. Na neki način bilo mi ga je žao jer mi se činio prilično usamljen na svom putu prema zvijezdama.
Mislio sam da ćemo malo sparirati, dodavati se, isprobavati udarce, ali kada je nakon već 3 minute dobacivanja krenuo na mrežu i počeo udarati voleje da bi ubrzo zamolio da mu bacim nekoliko smasheva, prepoznao sam uvodni standard kojim su počinjali turnirski mečevi.
__ Znači igramo meč? — pitao sam ga.
__ Je, trener mi je reka da bacimo jedan duži set do devet gemova, a on će do tad poslat nekoga za igru.
Ne znam što je bilo točno posrijedi, ali igrao sam skoro pa briljantno. Možda je bilo do ljeta, možda do humora kojim je bio ispunjen moj prethodni trening ili do činjenice da igram na centralnom terenu koji je imao posebnu akustiku visokih zelenih zidova koji su se nalazili iza leđa igrača. Odigrali smo nekoliko gemova i svatko je držao svoj servis. Imao sam neprirodno visoki postotak prvoga servisa, možda i šezdeset, sedamdeset posto, a preostali drugi servisi odskakali su tako visoko da ih je Ančić vraćao još i teže nego moje prve servise.
Na tribinama se okupilo i nekoliko znatiželjnika, a stari trener Buljević je, nakon nekoliko neočekivano dugih izmjena udaraca u kojima sam izašao kao pobjednik, zavikao — Bravo Jeliniću!
Uto se pojavio Ančićev kalorični otac sa starijim sinom koji je već bio pod punom opremom. Na izmjeni strana, dok smo se odmarali rumeni i mokri do kože, prišao mu je zbunjeno i ispod glasa pitao za rezultat. Po njihovim procjenama, uzevši u obzir ekonomsku prevagu i sve ostale parametre, posebice kondicijskog trenera uvezenog iz Ukrajine, taj malo duži set trebao je već davno biti gotov. Međutim bilo je 4:3 za mene. Držali smo svatko svoj servis. Ja možda i za nijansu suverenije, usudio bih se reći.
Obradovala me briga na otečenom licu njegovog oca, ali paralelno s tim osjećajem zakruljio mi je i trbuh. Sjetio sam se da sam prilično davno ručao, a sada je već bilo kasno poslijepodne. Dok sam prekopavao svoju torbu u potrazi za zalutalom čokoladicom ili nagriženom krafnom, Mario je već čekao na osnovnoj crti poskakujući nešto revnije zbog prisustva očeve autoritativne sjene. U bočnom džepu sam tek pronašao malu dječju pastu za zube. Nisam se sjećao točno odakle mi uopće ona, ali zaključio sam da i u njoj postoji pokoji hranjivi fragment ili barem neka vrsta šećera pa sam istisnuo malu dozu na jezik, zalio je vodom i progutao.
Mario je svoj servis u sljedećem gemu zadržao relativno lako, ali i ja sam, uz male poteškoće ipak zadržao svoj te sam i dalje vodio. To se ponovilo i u sljedeća dva gema. Bilo je 6:5 za mene. U međuvremenu na tribinama se pojavio bivši tenisač, a sada heroinski teoretičar duhovne dimenzije igre, Boris Ivica, s dvojicom pajdaša. I oni su me počeli bodriti.
I onda se dogodilo nešto neočekivano. Kod rezultata 7:6 za mene, Mario je napravio dvostruku grešku na otvaranju gema. Zatim je odigrao malo slabiji servis na moj backhand, a ja sam riskantnom paralelom pobrisao lajnu. U malo dužoj izmjeni dobio sam i sljedeći poen, a na 0:40 sam odigrao oštar backhand slice i izašao na mrežu. Loptica je odskočila tako nisko da ju je Mario jedva uspio skupiti s poda samim okvirom reketa te mi je bacio točno iznad glave, malo sprijeda. Zakucao sam je tako jako da je odskočila visoko na tribine i padala točno prema dvjema orošenim bocama kaltenberga kojima su se sladili Boris i pajdaši. Iako dezorijentiran od jointa i pive Boris ju je uhvatio mačjim pokretom, tik iznad boca, te je u visokoj paraboli bacio natrag prema meni. U posebnom naletu nadahnuća primijetio sam da je loptica zadobila neku vrstu inteligencije te sam se okrenuo bočno i prstima raširio džep, a ona je, nekom čarolijom, preletjela veliko prostranstvo i kliznula ravno u njega. Na to su njih trojica počeli raditi najmanje navijačke valove koje sam ikada vidio i ispuštati zvukove odobravanja.
U sljedećem gemu sam servirao stalno s tom lopticom koja je, kao da je i sama bila pod utjecajem heroina, surađivala s mojim najdubljim mislima i spremno ispunjavala svaku viziju. Ančić u posljednjem gemu nije imao nikakve šanse. Čak sam mu zabio i dva asa. I on i otac, a bogami i brat, zadobili su ljubičastu nijansu lica. Činilo se na trenutak da će njegovom ocu otpasti jedan sloj kože i da će ispod njega izroniti neko mlađe i vedrije lice, međutim to se nije dogodilo.
Nisam bio siguran je li naš susret gotov, ali kada sam došao do klupa za odmor Mario mi je pružio ruku pa uzeo košaru punu loptica i s njom krenuo na sredinu terena. Spremio sam stvari i uputio kružni, pomalo nejasan pozdrav, što suparniku i članovima njegovog tima, što publici, pa polako krenuo kući. Na posljednjem mjestu s kojega se može vidjeti teren, prije nego zađem iza tribine prema cesti, osvrnuo sam se i vidio Mariovog oca kako nogom namjerno ruši košaru s lopticama. Uvijek su mi se sviđali ti lotto trenuci kada bi se iz nekog razloga košara prevrnula, a iz nje navalio žuti roj vedrih kuglica.
__ Skupljaj. — prosiktao je kroz zube stari Ančić, na što je ovaj poslušno krenuo prikupljati rasuto stado.

Kada sam se dobro najeo i otuširao razmislio sam o potencijalnom rođendanskom poklonu. Pod krevetom sam ugledao već pomalo izlizanu zbirku španjolskih narodnih pripovijetki i bajki koju sam jako volio i pročitao je barem pet puta. Zaključio sam da bi to mogao biti prikladan poklon jer je za mene uvijek bilo neobično uzbudljivo čitati te priče o divovima, toreadorima i planinskim flautistima. Uostalom, moja obitelj nije ekonomski posebno dobro stajala te nisam mogao niti razmišljati o kupnji nekog ozbiljnijeg poklona. Među svim igračima koji su velikim dijelom dolazili iz imućnih obitelji raznih doktora, odvjetnika i ekonomskih špekulanata, bio sam najsiromašniji. Paradoks je bio da me majka na trening ponekad vozila u bijelom sportskom Volvu od dvjesto konja koji je čak imao i spoiler. Ali taj automobil smo imali iz bizarnog razloga što je jedini način da dođemo do svoje štednje na Ljubljanskoj banci nakon rata bila mogućnost zamjene štednje za automobil. I tako smo se jedan period vozikali u Volvu dok je istovremeno moja majka našu jalovu ekonomsku poziciju popravljala povremenim krađama po dućanima.
Nakon što sam načrčkao nekakvu čestitku na knjigu potražio sam zapravo jedinu majicu koju sam smatrao majicom za “izlaske”. Bila je to obična crna majica s ovratnikom Moj mlađi brat je bio također tenisač i to puno bolji od mene te je jednom prilikom dobio i nekakav sponzorski paket odjeće u kojem su bile i te dvije majice, jedna manja i jedna veća. Veća mi je savršeno pristajala te je konsenzusom postala moja, međutim sada je nikako nisam uspijevao naći. Pronašao sam njezinu minijaturnu dvojnicu, ali većoj nije bilo ni traga. Već pomalo očajan proširio sam krug potrage na ostale prostorije u stanu, a na koncu provirio i u očevu sobu da bi je ugledao kako visi preko naslonjača stolice na kojoj je sjedio i čitao.
__ Ej, treba mi ta majica, idem na rođendan kod prijatelja. — rekao sam pa uzeo majicu s naslonjača, ali stari mi ju je munjevito istrgnuo iz ruke i rekao da je to njegova majica. To me duboko povrijedilo i malo je nedostajalo da mi oči zasuze, ali sam se suzdržao. Otišao sam natrag u svoju sobu i obukao dvojnicu nepravedno mi otete majice. Osjećao sam se idiotski u toj maloj majici koja mi je jedva prekrivala pupak i zatezala me u ramenima. Obukao sam i kratke crne hlače, također iz sponzorskog fonda te navukao kožne sandale za koje sam smatrao da barem donekle anuliraju prevladavajući dojam teniske opreme. Ali i sandale su mi se sada učinile apsurdne, međutim nisam imao izbora. Bile su ili one ili smrdljive tenisice crvene od zemlje.
Estetski problem kod tenisa bio je i taj što veliku količinu vremena provedeš na jakom suncu u tenisicama i čarapama. Ispod linije čarapa koža bi ostajala bijela kao u čovječje ribice dok bi iznad te linije ona poprimala tamno crvenu boju od sunca i ciglenog praha po kojem smo danima trčali i koji kao da je polako ulazio u dublje dijelove kože iz kojih ga više nije bilo moguće isprati. Dakle bijelih stopala, u sandalama i premalenoj majici, sa Španjolskim narodnim pripovijetkama pod rukom zaputio sam se na rođendan, unatoč svemu, čak pomalo sretan.
Došao sam na Žnjan i po sjećanju pronašao dvokatnicu pred kojom sam jednom prilikom čekao Matijevića, ali sada kada je trebalo ući u kuću pojavili su se problemi. Visoki zid dijelio je kuću od ceste, te sam jedva pronašao stepenište do same kuće, a onda sam isprobavao nekolicinu vrata koja su mi se učinila kao ulazna međutim sva su bila zaključana. Vrtio sam se po vrtu desetak minuta bezuspješno pokušavajući ući kad sam u polumraku vidio Tadića zvanog Cigo. Dozvao sam ga i pitao gdje je ulaz u ovaj neprobojni dvorac.
__ Sinko puka si. Ne znaš uć u kuću. Dođi za mnom. — rekao je pa mi pružio besu. Popeli smo se stepenicama do terase pa prošli pored prozora kroz koji se moglo vidjeti da je zabava već započela da bi ušli skroz sa suprotne strane. Ta čudna, Escherovski dizajnirana kuća imala je dva kata od preko dvjesto kvadrata te nekakve složene katakombe ispod. Donji kat bio je namijenjen dnevnom životu dok su gore vjerojatno bile sobe. Na drvenom niskom stolu u prostranom dnevnom boravku bili su na hrpi nabacani pokloni u raznim oblicima koji su sezali do pozamašnih dimenzija. Po obliku mogle su se prepoznati društvene igre, zračna puška, možda teleskop i još štošta. Odložio sam pripovijetke pored hrpe pa produžio prema drugom dijelu stana preko, također pozamašne kuhinje, u kojoj su bili pretežno ljudi koje ne poznajem, očito neteniski gosti. Ipak prepoznao sam jedno lice, djevojku koju sam viđao među ekipom iz srednje i koja mi se prilično sviđala, ali je naš odnos beznadno klizio prema prijateljskom. U nekoj vrsti pomoćnog dnevnog boravka koji je imao izlaz na terasu bili su okupljeni tenisači i još nekoliko, meni nepoznatih djevojaka. Dao sam ruku Matijeviću i čestitao mu rođendan, a on se iscrpljeno nasmijao i pružio mi mali Budweiser.
Matijeviću je otac u blizini među plastenicima izgradio privatni teren. Imao je i svog osobnog trenera koji mu je gotovo bio kao batler jer je provodio čitave dane s njime, što bdijući nad njegovim sparing mečevima, što trenirajući ga. Prešutni standard među tenisačima, a posebno među roditeljima, bio je da je neophodno trenirati barem pet šest sati dnevno da bi uopće postojala mogućnost ozbiljnijeg proboja u profesionalni tenis. Tako je Matijević provodio mjesece i godine u svom privatnom kavezu među sadnicama cherry rajčica i krizantema mlateći lopticu. Od pustog treniranja bio je jako žilav, ali je uvijek hodao kao da je nedavno bio žrtva premlaćivanja. Sve ga je uvijek boljelo te se rijetko smijao. Ponekad smo ga među sobom zvali musavi Matijević.
Na balkonu su bili Kedžo i div Radman koji me je uvijek sprdao zbog vegetarijanstva pa ni ovog puta nije propustio priliku da me pita jesam li se dobro najeo blitve i salate. Pogodio sam ga šakom u trbuh srednjom snagom pa smo se kucnuli pivama. Pitao sam ga zatim zna li da netko ima trave za zapalit kao da sam jako iskusan u tim pitanjima iako sam zapravo tek dva puta zapalio neki relativno mizeran joint, a on mi je rekao da pitam Cigu. Prišao sam Cigi koji je bio za kompjuterom spojenim na impozantne zvučnike i puštao neke dance hitove.
__ Doće ti sad brzo Stanić. On uvik ima nešto za zapalit.
Muvao sam se naokolo pokušavajući se ugurati u neki razgovor i analizirajući usput sva čuda kojima je stan obilovao i o kojima nisam mogao ni sanjati. Nekoliko puta sam pokušao razgovarati s djevojkom koja mi se sviđala. Popio sam još par pivi i tumarao stanom kada je počelo otvaranje poklona u dnevnom boravku. Bili su to re dom skupocjeni predmeti, osim nekolicine poklona koji su poticali od mene Kedže i Vukovića koji smo spadali u nižu klasu. Neki od poklona uspjeli su namamiti osmijeh na napaćeno Matijevićevo lice, ali kada je pogledao knjigu, prvo je mislio da je to nekakav sporedan predmet. Tek kada sam mu rekao da je to moj poklon ispustio je jedan “Aha”, otvorio je nakratko pa je brzo odložio bez komentara. “Trebao sam je barem malo zamotati”, pomislio sam, “Zašto mu se ne sviđa moja knjiga? To su stvarno odlične priče.”
Uto mi je prišao Cigo i rekao da je došao Stanić pa me doveo do njega i umjesto mene ga pitao za travu. Stanić je rastvorio lijevo krilo kožnjaka i iz unutrašnjeg džepa izvadio divovski i prilično debeli joint te mi ga dao bez puno priče pa produžio prema kuhinji. Okrenuo sam se upitno prema Cigi, al on je odmahnuo glavom. Nije ga zanimala trava. Pomalo sam se bojao jointa takvih dimenzija te sam obišao čitavu kuću u potrazi za saveznicima, ali nitko nije bio niti najmanje zainteresiran. Na koncu sam otišao do balkona gdje je sada sjedio samo Kedžo i jeo slane štapiće. Sjeo sam pored njega pa mu pokazao joint i rekao “Jebiga, onda ću sam zapalit.”, a on je samo klimnuo pa strpao još nekoliko štapića u usta. Tako smo neko vrijeme sjedili. Ja sam pušio, on je grickao. Promatrali smo ostale kako unutra pokušavaju plesati, navlače se, pričaju i smiju.
Kada sam pogledao joint u ruci već ga je pola nedostajalo i tada sam shvatio da ne mogu više podignuti ruku s naslonjača. Bio sam kao pod epiduralnom anestezijom pojačanom konjskim anesteticima. Problijedio sam od straha pa pogledao u Kedžu.
Kedžo i ja smo se relativno dobro razumjeli jer smo bili klasno najbliskiji i često se družili nakon treninga. Odlazili bismo na vožnje biciklom ili u računalne igraonice gdje smo satima znali igrati Warcraft ili Starcraft.
Ne znam što ga je točno na to nagnalo, ali Kedžo je tada, umjesto da sljedeći štapić stavi u usta, zabio taj štapić sebi u čelo. Štapić se smrvio u komadiće, a zajedno s njime i moj strah. Nikada neću saznati zašto, ali to je bilo nešto najsmješnije što sam ikada vidio. Kada je primijetio da mi je to smiješno, zabio si je još nekoliko štapića u čelo, a ja sam se tada već gušio od smijeha. Onda ih je počeo zabijati u prozorsko staklo iznad njegove glave, što mi je bilo još smješnije.
Pokušao sam nekoliko puta ustati, ali bezuspješno. Tek kada sam se duboko skoncentrirao, uspio sam se osoviti na noge i odteturati prema dnevnom boravku. Nisam bio siguran kako me drugi doživljavaju. Trebalo mi je nešto slatko da me podigne, međutim slabo sam se snalazio u prostoru. Zaljuljao sam se pa se dočekao na vitrinu obrazom. Krajnjim naporom uspio sam izoštriti vid i uočio široku bocu s malom drškom za prst pored grla, na kojoj je bila nacrtana žuta dinja. “To je ono što mi treba”, pomislio sam, “dinja u boci”. Otvorio sam vitrinu odčepio i dobrano nagnuo .Radilo se o vrlo interesantnom slatkastom likeru koji me trenutačno podigao. Svidio mi se te sam odlučio ponijeti bocu sa sobom.
Šetuckao sam naokolo, čas razdragan, čas skeptičan, s kažiprstom u staklenom prstenu na grlu boce, povremeno preko lakta povlačeći gutljaje. Osjećao sam se iznenada živahno, a uslijed okusa dinje u mojim ustima, zabava je poprimila tropske nijanse. Činilo mi se da sam u Brazilu, u kući nekog narkobosa, punoj ljudi koji se dobro zabavljaju. Plešući sam ušao u kuhinju s bočicom na ramenu te krajičkom oka upecao spomenutu djevojku koja mi se sviđa. Sjedila je za stolom s nekolicinom ljudi koje i dalje nisam poznavao. Učinilo mi se da je dobra ideja prijeći nogom preko naslonjača i sjesti na slobodni dio stolice iza njezinih leđa. Ona se pomalo iznenadila i svi su me čudno pogledali. Tada sam shvatio da situacija za stolom značajno odstupa od raskoši koju sam osjećao iznutra što je donekle poljuljalo moje samopouzdanje. Ustao sam pa sjeo na praznu stolicu pored, primjetivši da me mladić sa suprotne strane stola pokušava poniziti. Čuo sam jasno da me ponižava, ali u meni nije bilo ni trunke mržnja prema njemu. Izgledao je previše obično da bi me njegove opaske mogle okrznuti.
__ Dobro ti stoji ta bočica. — dobacivao mi je nemaštovito.
__ Znam, znam, to je moj tropski portal. — odgovorio sam mu da mu dokažem kako nemam većih problema s dikcijom. Curama je to čak bilo smiješno, međutim primijetio sam da se u ovom društvu energetski sunovraćujem i da ga moram hitno napustiti. Ustao sam i odbauljao prema glazbi, ali tamo se izgleda već spremao pokret. Netko mi je rekao da se ide u O’Hare. Potražio sam pogledom Kedžu i vidio ga kako se i on sprema.
__ Ideš li ti u O’Hare?
__ Ma neću. Idem doma.
__ Ajde u kurac. Moga si malo s nama. — pokušavao sam ga nagovoriti, ali Kedžo je ostajao čvrst.
Sljedeće čega se sjećam je to da se nalazim u brbljavom stadu koje se kreće Poljičkom cestom. Već tada sam gajio određeni animozitet prema simbolima kapitalističkog društva te sam iskoristio priliku da demonstriram svoje poznavanje borilačkih vještina.
__ Gledajte sad zadnji kružni. — viknuo sam pa se zarotirao oko osi i nogom probio svjetleću reklamu autokuće Daewoo. Dok sam iščupao nogu iz rupe u plastici svi su se već bili razbježali, a pored mene je stajao noćni čuvar držeći me za ruku.
__ Sad ćeš ti vidit svoje. — govorio mi je, a ja sam se osjećao nekako blaženo pored njega. Kako je pukla reklama tako je i nestao sav moj nemir. Bilo je sasvim tiho. Stajali smo mirno ispod velikog kestena, jedan pored drugoga, čuvar i ja, gotovo deset minuta. Žmirkao sam razmišljajući kako je zapravo lijepa noć, a čuvar pored mene je pušio. Zatim su dva policijska auta, s nepotrebnom nervozom, doletjela kao da sprečavaju pljačku stoljeća. Rotirke su poremetile nokturnalnu harmoniju, a iz automobila su izletila trojica policajaca i krenuli prema meni i čuvaru. Tada sam shvatio da bih možda trebao nešto poduzeti. Potrčao sam znajući da posjedujem impozantne trkačke sposobnosti, a policajci su potrčali za mnom. Kao što sam i pretpostavljao, debelo sam ih ostavio za sobom, ali trčao sam za nijansu prebrzo te moje noge više nisu uspijevale pratiti kretanje tla u suprotnom smjeru pa sam se u jednom trenutku jednostavno srušio.
Ponovno je bilo lijepo. Odlučio sam se malo odmoriti u položaju u kojem sam se našao. Onda su dotrčali policajci.
__ Drogiran je, drži ga. — govorio je jedan te mi zavrnuo ruku iza leđa i stavio oko nje lisicu. Kada mi je pokušao i drugu ruku sprovesti otraga iskoristio sam njegovu kinetičku energiju te se zakotrljao i pobjegao. Sada sam pazio da ne trčim prebrzo. Odabrao sam brzinu srednje brzog kasa koji se ispostavio sasvim dovoljnim, a na ruci mi je plesala jedna otvorena lisičina. Spojio sam je na istu ruku da ne pleše i udara me po ruci te nastavio jogirati prema moru pa zatim uz more nastavio prema Firulama i klubu O’Hara.

Dok sam prolazio lučicom Zenta, baš kada sam namjeravao skrenuti prema O’Hari, začuo sam poznate glasove koji su dopirali s teniskih terena. Popeo sam se uzbrdicom i ugledao na istom onom terenu, gdje sam toga dana igrao s Ančićem, njih pet šest kako se polijevaju gumom za vodu, viču i pjevaju.
__ Ej Antiša redikule jedan. Kako si uspija pobić? — rekao mi je Radman koji je držao gumu za polijevanje sada usmjerenu prema tlu tako da je mlazom već napravio duboku rupu u terenu iz koje su počeli kuljati kamenčići. Stanić je sjedio na sudačkoj stolici pušeći joint i izvikujući nerealne rezultate.
__ 40:70, 30:90, backhand as, 19:50
Vuković je pokušavao hodati po mreži i nekoliko puta padao dok mreža na kraju nije pukla, a Matijević urliknuo
__ Gem, set, drek!
Odlučio sam se kreativno pridružiti happeningu. Prevrnuo sam kantu za smeće i u njoj pronašao debeli flomaster koji služi za crtanje znakova na žicama. U njemu je bilo još soka pa sam se popeo na tribinu i na bijelim naslonjačima na pet sjedalica napisao S, T, I, P, E. S time da sam početno slovo S napisao s dvije uspravne paralelne linije koje su ga pretvorile u poznatu američku valutu. Stipe je bilo ime Ančićevog oca o kojem su već duže vrijeme kolale priče o malverzacijama u robnoj kući Dalma. Samo smo znali da se radi o ogromnim svotama koje je izvukao dok je tamo bio direktor.
__ Ahahahaha, Stipe dolar, hahaha. — umirao je od smijeha Cigo koji je na osnovnoj liniji igrao s imaginarnim reketom protiv imaginarnog protivnika.
To je bio jedan od mojih prvih konceptualnih radova koji je dugo vremena ostao netaknut. Rupe na terenu su u narednim danima sanirane, mreža popravljena, smeće pokupljeno, ali Stipe dolar ostao je gotovo godinu dana na tribinama kao suptilan podsjetnik na dublju dimenziju sporta. Očito stari Ančić nije zahtijevao da ga se ukloni niti se usudio to napraviti sam jer bi se tim činom razotkrio, a uprava kluba bila je nezainteresirana za taj dvosmislen natpis te je tek kada se mijenjala cjelokupna garnitura sjedalica i taj amblem otišao u ropotarnicu prošlosti.

Ujutro me probudila zvonjava telefona. Nisam se točno ni sjećao kako sam dospio doma, ali stvarno sam bio u vlastitom krevetu. Kada sam pokušao sa sebe maknuti plahtu shvatio sam da se zalijepila za rane na koljenima. Kada sam vidio dvostruku lisičinu na lijevoj ruci sjetio sam se bijega pred policijom i kobnog pada pri kojem sam oderao oba lakta i oba koljena. Telefon je još uvijek zvonio te sam se napokon javio.
Glas s druge strane se predstavio.
__ Ovdje Stipe Ančić. Jesam li dobio Anteja?
Protrnuo sam. Bio sam siguran da me netko odao u vezi natpisa na tribini i da sada slijede prijetnje, sankcije i tko zna što. Ali kad prije je uspio doznati?
__ D da, je, Antej je, je. Dobar dan.
__ Oćeš li ponovno igrat s mojim Marijom? Imamo termin u dvanaest.
Znači ipak nije ništa saznao. Želio je revanš. Izgleda da je poraz prethodnoga dana potresao stablo obitelji Ančić sve do najtanjih grančica.
__ Aaaa, paa, može, može. Vidimo se. — odgovorio sam naivno.

______________________________________________________

ANTEJ JELENIĆ (1983.) u Splitu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Split Mindu, Re te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata, bez kucanja. Piše kritičke i polemičke tekstove o pojavama u društvu i kulturi za portale H-alter, Buka, Žurnal.info i Dalmatinski portal, a objavio je i nekolicinu eseja u danas ugašenom Zarezu. S ocem Božidarom Jelenićem, Milanom Brkićem i drugim umjetnicima od 2008. organizira manifestaciju suvremene umjetnosti Adria Art Annale. Suradnja umjetničke udruge AAA, studenata Filozofskog fakulteta u Splitu i Mreže anarhosindikalista rezultira projektom Mreža solidarnosti kojim je u bankrotiranim tvornicama na širem splitskom području ostvaren spoj umjetničkog i političkog djelovanja. S tim projektom/eksperimentom 2013. sudjeluju na Bijenalu mladih u Anconi, Atenskom bijenalu, Zagrebačkom salonu i u Zadru na konferenciji Zajednička dobra i krizni kapitalizam. Dokumentarni film Mreža solidarnosti dobio je 2014. prvu nagradu na Vukovarşkom filmskom festivalu. Dosad je imao jednu samostalnu izložbu te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama. Prvu knjigu poezije Stalak za svijet objavio je u zagrebačkoj izdavačkoj kući Sandorf 2020. godine. Navedena knjiga poezije zanimljiva je po tome što sadrži i autorske likovne radove. U 2023. izašle su mu dvije nove knjige – Ultrazvuk (knjiga poezije, HDP) te Kentaur u kvartu (kratke priče, Sandorf) koju, kao i prvu, ilustrira vlastitim vizualnim rješenjima. Svira japansku frulu shakuhachi.