Palestinski pjesnik, šezdeset pet godina star, posjeduje šator. Mnogi pjesnici u svijetu imaju kuće, bazene i automobile. Napisao je i objavio bezbroj pjesama. Gotovo sve govore o slobodi, o ljubavi, vodi i djeci.
Pjevao je protiv rata, zazivao mir.
Sada je tek izgnanik.
Hiljadu kilometara daleko od svoje zemlje, sa knjižicom praznih stranica u krilu, i grafitnom olovkom u ruci, sjedi u svom šatoru usred urbane šume, plače i proklinje Azazelovo sjeme.
***
DAN ZA DANOM
Zuj metalnih zunzara simfonija je straha. Bijeli miševi i djeca-starci, pokretima do prirodnosti uvježbanim, hitro se skrivaju u podzemne hodnike i tamo uzaludno grickaju apstraktno voće.
***
VJERNIK U GAZI
Proklinjući svakog dana, svake minute, svake sekunde onog što naredio je granatiranje bolnica,
zagledan u linije na svojim dlanovima, svjestan da molitva neće ublažiti nemoć – pita se: Bože jesi li bezgrješan?
_____________________________________
ALMIR ZALIHIĆ (Mostar, 1960) pjesnik, prozni pisac, književni kritičar, esejista i antologičar. Školovao se u Mostaru, Prištini i Beogradu. Živi i radi u Sarajevu i Brčko distriktu BiH. Dugogodišnji je urednik i izdavač. Poeziju, književne kritike i druge radove objavljuje u brojnim književnim časopisima regiona i Evrope. Bio je osnivač i odgovorni urednik časopisa „Mak“, Glavni i odgovorni urednik sedmičnog lista „Sandžak-Bosna Bosna-Sandžak“ (Frankfurt am Majn), Glavni i odgovorni urednik časopisa „Život“, te urednik u još nekoliko časopisa za književnost i kulturu. Bio je glavni i odgovorni urednik GIK „Oko“. Trenutno je urednik časopisa za književnu praksu „SUBJEKT“. Glavni je urednik IK „Zalihica“, te urednik u Agenciji za izdavanje i prodaju knjiga „Knjigoljubac“. Priredio je i uredio veliki broj knjiga drugih autora. Radovi su mu prevođeni na njemački, turski, arapski, italijanski, engleski, albanski, makedonski, slovenački, ruski, mađarski i češki jezik. Dobitnik je desetak nagrada za književnost, urednički i izdavački rad. Između ostalog, dobitnik je nagrade „Pero istine“ Kulturnog centra Damad iz Novog Pazara (Nagrada se dodeljuje za rezultate postignute u afirmaciji istine i demokratije u društvu). Dobitnik je nagrade „Najbolji urednik“ Udruženja izdavača i knjižara BiH. Dobitnik nagrade za najbolju ediciju Podgoričkog sajma knjiga, te nekolio nagrada za najbolju autorsku knjigu. Član je nekoliko esnafskih udruženja. Predsjednik je Bošnjačkog društva pisaca.
Objavljene knjige: Suhi žig. Priče. 1989. Raseljeno lice. Poezija. 1993. Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994. Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998. Pogled iznutra. Eseji. 1999. Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000. Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000. Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka.(II izdanje) 2001. Sasvim obična smrt. Roman. 2002. Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003. Rječnik sumnji. Poezija, 2005. Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006. Imaju li zvijezde domovinu. Priče. 2007. Iskorak iz muka. Eseji, kritike. 2010. Lucida Calligaphy. Poezija. 2010. Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija. 2011. Camera obscura. Poezija. 2012. Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2016. Pearl Medicine. A children’s book. 2017. Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija /drugo dopunjeno izdanje/ 2018. Iskorak iz muka /knjiga druga/. Eseji, kritike. 2019. Kruna svega srušenog. Poezija. 2020. Tuga je golub u bijelom. Proza. 2020. Pogled iznutra, iznova. Eseji, kritike. 2022.
Objavljeni udžbenici: Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem). Sarajevo 2003. /II izdanje. Sarajevo, 2004.; III izdanje. Sarajevo, 2005./
sivilo mi se uvuklo u kosti suze se provlače kroz vinjak svakim otiskom prsta bledi boja na krstu
zvuk telefona prekida razgovor kum me obaveštava da neće doći ushićeno viče probudio se ti i dalje ležiš pod mojim rukama
***
KRENI OD STEPENIŠTA
nemoj da zalupiš vrata zgrade zapiši broj telefona pored svoje špijunke
u svitanje čekaće te buket kišobrana na ulazu, sa ceduljicom u koverti
od tvog otirača Welcome home vodiće te tragovi do kabanice u kojoj spavam
iz nje uzmi ličnu kartu i prijavi moj nestanak ako te proglase neuračunljivom, kreni od stepeništa
***
SLOBODA
kolutam očima samo kad nisi tu osetim privrženost tvoje majke kada me drži za rep mašem da bi videle šta je sreća
***
MAFIJA NA PESKU
sicilijanski oroz na potiljku odvlači me u tajni zaliv
spušta me sedamdeset i dva stepenika bliže plaži okupiranoj starosedeocima
ukoliko ne znaš gde je Quercianella ne možeš oženiti njihove ćerke
***
DIEGO MARADONA JE GADAN BOG
kada učini da nestane bela linija i protivnicima zaveže noge počinje poslednji ples
igra svoju tombolu pred punim stadionom
iskrenost rastače u suze suze u sveti gral
napolitanci pevaju ispod terase njegove majke
Marado, Marado
na rastanku kličemo pred njegovim portretom u našem plavom gradu
***
ALCHAJMER JE UMRO
šetaš grobljem iz radoznalosti presijavaju ti se osedele dlake iz nosa ne sećaš se zašto si došao
***
PROROK U TELU ŽENE
kampujemo u kolima na vidikovcu puštamo svetlucavi grad da iščezne
noge držimo na plastici za grejanje zelena voda ispred nas krekeće
dopada mi se njena tetovaža izlazećeg sunca na butini
iz čipkastog brushaltera vadi tarot kartu
uznemireno govori da je videla koprcanje moje porodice u plamenu
***
ALEJA ZASLUŽNIH STAROSEDEOCA
na rubovima moje postelje zakujte eksere oslobodite me običaja otkupnine margaretom
spustite me daleko od ulice u čeljusti gavrana klonuću kraj breze pored svog dede
_________________________________________
MIHAILO TANIĆ rođen je 5. maja 2001. godine. Završio je srednju Arhitektonsku-tehničku školu u Beogradu. Učestvovao je 2018. godine na 44. Pesničkim susretanjima mladih grada Beograda. Pesme su mu objavljivane na portalu Strane kao i u zbornicima Bludni stih, Šraf, Duhovne zlatne niti, Sinđelićeve čegarske vatre. Ušao je u uži izbor za neobjavljeni rukopis Raštan izdavaštva. Polaznik je radionice poezije Zvonka Karanovića. Živi i radi u Beogradu.
na prozorima pored kojih svako jutro prolazimo pas i ja cvijeće je u buketu i jedna saksija kucnula bih na ta okna lagano tri puta i zatražila pelcer doma za nošenje po džepovima kad u njima ne nađem ništa sem kuće s pečatima od gelera kao dokazima da je ranjena ali ostala na nogama kad spustim ruku da pronađem muškatle u saksijama s tufnama da se ne sjetim izbjegličkih stanova malih kvadrata koferi su pokretne kuće da pomislim da raspršim toplinu s dlanova zar nisam oduvijek željela domovinu na točkovima i slobodu za suvozača kofer je krevet pored mora otkotljaćemo se u toplije krajeve psu da kažem sjeti se molim te mi smo male kuće ali imamo velike dimnjake mi smo laste na dječjim crtežima ličimo na osmjehe
***
OUI
jednog dana u turističkom gradu na velikom jezeru koje bi moglo biti i more (za one manje sitničave i zahtjevne sklone da zamisle i da ne cjepidlače) svjedočila sam sasvim namjerno neumjerenom trošenju jedne žene koja voli da kaže da joj nisu bitne cijene u butiku čiji naziv ne umijem da izgovorim dobila je na poklon šolju i veliku papirnu kesu možda zbog mog začuđenog pogleda možda zbog moželiseživjetiodpisanja sindroma možda ko zna zbog kojeg umišljaja uzmi, rekla je prižajući mi većicu i šolju o, da nekoliko puta sam iz nje popila čaj od đumbira a kad sam se posljednji put selila nečujno sam je napustila kesu sam ponijela čvrsta je i bijela s crnim ručkama dovoljno tanka da se u kofer ušunja i sasvim bih je zaboravila kunem vam se u sva preseljenja i brisanja prošlih života da je jutros nisam vidjela kako viri iz špajza a u njoj krompir mirno spava da, da mama zna
***
BIJELA ZASTAVA NA BALKONU
turistička agencija čije usluge smo dugo i redovno koristili i dalje mi šalje ponude za dan zaljubljenih ne znam li ima smisla objašnjavati da više ne putujemo zajedno da smo oduvijek bili zaljubljeni više u putovanja nego jedno u drugo ili prosto kliknuti: odjava upisano na kraju mejla sitnim slovima kraj je lako prepoznati po usitnjavanju koraka i uzdaha i suvišno je bilo šta što na njega podsjeća i venecija i verona i julija
_______________________________________
SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske.
Čim sam zakoračila u sobu, obavio me potpuni mrak. Osjetila sam Markovu prisutnost, šuškanje posteljine u krevetu. Ali, zašto leži u mrklom mraku u pet popodne? Radi noću, ali nikad nije spavao do pet.
– Imam jednu jako tužnu vijest – doplovio je kroz tamu njegov glas do mene.
Stajala sam i dalje na ulazu, nisam htjela zatvoriti vrata sobe niti mu se približiti. Bila sam sigurna da ću sada čuti nešto najstrašnije moguće. Mama? Tata? Sestra? Njegovi? Dok sam jednom rukom i dalje pridržavala vrata, a drugom stiskala torbu, rekao je:
– Umro je Frank Zappa.
Glasno sam uzdahnula. Bacila sam se na krevet i tražila ga u mraku udarajući šakama dok ih je on zaustavljao u zraku ponavljajući napuklim glasom:
– Pa to jest tužna vijest, znaš koliko volim njegovu muziku!
Stavio mi je jednu slušalicu u uho, pritisnuo play na walkmanu, „The torture never stops”, i dok mi je on mrsio kosu, Zappin duboki, hrapavi glas ponio je moje moždane vijuge na početak 92. u Danskoj, na moj pijani poziv Marku usred noći, kad su priznate Slovenija i Hrvatska. Nakon ekscesa u parlamentu, pri povratku u Arhus, zatekla sam u mojoj studentskoj kući zabavu. Nije me dugo trebalo uvjeravati da se pridružim. Negdje oko tri noću, omamljena danskim pivom, okrenula sam Markov broj i dobrih pola minute ispuštala jecaje u slušalicu bez ijedne suvisle riječi. Kad je uplašen izredao sve članove naše obitelji (on u Beogradu nije imao telefonsku vezu s Hrvatskom), ja sam zapiskutala:
– Ma nije to, Jugoslavija se raspala!
– Mia, pa stvarno, koji ti je kurac, pa ja živim ovdje, valjda znam, premro sam od straha da je netko od naših poginuo, uh, jebote, pa ti nisi normalna…
– A hoće li nas htjeti Hrvatska? Mene Srpkinju, tebe izdajicu?
– To je naša zemlja – umirivao me, a ja ponavljala, dok kartica nije istekla:
– Da, jest, naša je, a jesmo li mi njeni?
Čija je zapravo ta domovina? Tko je smije tako zvati? Lik iz jednog romana Sándora Máraia, muzičar, bježeći iz Mađarske 1948. s glavom zaronjenom u blato na granici s Austrijom, dok je čekao na pogodan trenutak da ga prevedu u slobodu, kontemplirao je o domovini. Učinilo mu se tada da postoji više vrsta domovine. Najprije su mu objašnjavali da je postojala domovina gospode, a onda, preko noći, domovina je pripala narodu. I dok je mirisao blato domovine zapitao se – koja je to njegova domovina, i, ako postoji, gdje je sada i zašto ga je ostavila.
***
„That’s what I like about Balkans, big noses and passion,“ vikala mi je na uho Damirova djevojka Frija, Nizozemka, u praškom klubu Radost na koncertu benda Leb i Sol, nakon što su virtuozi iz Makedonije odsvirali „Aber dojde donke“ bacivši u trans sve prisutne. Frija je brisala suze grleći svog Damira, ja sam grlila svog Marka podsećajući se YU rock večeri u Repreu, kad je Marko skupa s Vojom iz beogradskog benda Bezobrazno zeleno bio DJ. Tu su večer godinama u Pragu nazivali kultnom. Mnogi su u raznim klubovima pokušavali ponoviti to nešto, neopisivu energiju koja je kolala klubom i s naših ljudi prelazila na Pražane i na turiste, koji su opčinjeni gledali u nas, takozvane ex-Jugoslavene, kako se stapamo s muzikom osamdesetih kao da se upravo tad rastajemo sa nekadašnjom državom, nekadašnjim životom, želeći još Azre, Idola, Šarla Akrobate, Električnog orgazma, Filma, EKV-a, Bijelog dugmeta, Lačnog Franza, Leb i Sola; kao da će ritam, riječi, ples, poništiti zvukove sirena za uzbunu, pad granata, mržnju, zlo i bijeg. Ja sam se upravo te večeri oprostila s nečim što smo nazivali Jugoslavija. A oproštaj je neprestano visio nad tom čudesnom tvorevinom, i prije no što nam se dogodio narod. Odgađali smo ga godinama, a izgleda da je bio neumitan; koliko izvjestan toliko i apsurdan, kao kad je Camijev Mercault čekao na smrt giljotinom.
– Stop buying us beer, please, don’t you see that we are spilling it! – But, that’s why we are buying it, we enjoy watching you spill it!
Kupovali su nam pivo cijelu noć. Moje kolege i asistenti s fakulteta, uglavnom Amerikanci, gledali nas kako skačemo, urlamo, grlimo se, plačemo i polijevamo se. Bila sam im zahvalna, ali i prezirala ih, jer nisu shvaćali čega su zapravo svjedoci te večeri. Uživali su u voajerskoj ulozi, gledajući nas mokre, podivljale, pomalo nam i zavidjeli, jer oni ne umiju iskočiti iz kože, a istodobno nas se negdje duboko u podsvijesti gnušali, kao i razni Holbruci, lordovi Ovenovi, Stoltenberzi i Biltovi. Neki su pokušali izaći iz sebe uhvativši se s nama očajnicima za ramena, nespretno pokušavajući slijediti ritmove bubnjeva i gitarskih rifova maestra Stefanovskog, zaplićući nogama u makedonskom kolu, dok smo mi zazivali majke da nas uče ikaraju.
***
Idem primiti dva embrija. Nakon produžene kultivacije, zovu ih kompaktnim morulama. Idem ih primiti na dan kada je prije četiri godine umro moj stric, izbjeglica u Srbiji. Od posljedica dijalize i tuge za rodnim krajem. Sahranjen je na neuređenom, blatnjavom dijelu batajničkog groblja. Naokolo ravnica, magla. Obiteljsko groblje je daleko, u drugoj državi. U Hrvatskoj, 10 kilometara od mora, u podnožju brdašca na kojem je crkva, gdje je nebo plave, a oblaci jasno bijele boje. Gdje mirišu stabla borova, čempresa, i mediteransko bilje. Dok je pop pojao i mrmljao sebi u bradu, stajali smo u mulju i premještali se s noge na nogu upadajući sve dublje. Pojanje popova mi je uvijek izazivalo mučninu, čak i gađenje. I te crne mantije, masne brade, kakvu to utjehu može donijeti tugujućem? Otac mi se davio u suzama, pokušavajući biti jak zbog mene kao što sam ja pokušavala biti jaka zbog njega. Što se više suzdržavao, to me čvršće stezao za ruku. Stisak mu je zamijenio jecaje, a meni je koncentriranje na bol u ruci smanjilo želju da kriknem. Kako li se osjeća stariji brat pokapajući mlađeg u blato nepoznatog groblja? Sjetih se Kuzme, tragičnog lika iz Kristalnih rešetki Mirka Kovača, koji je nakon posjeta rodnoj Hercegovini i povratka u Beograd zavapio: „Nije isto umrijeti ovdje i tamo, pogotovu kad se vjeruje da je smrt neka vrsta izbavljenja“. Blatnjava je i ulica gdje se nalazi naša nova nada, nova praška klinika za asistiranu reprodukciju. Postotak uspješnosti nestvarno je visok, cijena IVF-a vrtoglava. Ulica potpuno raskopana, svud naokolo bageri, radnici. Srećom, sijalo je sunce. Dovezao me točno pred ulaz, da ne gacam po blatu. Nekako mu se činilo neprimjerenim – blato na dan kad trebam začeti. Ušli smo u veliku prostoriju s puno svjetlosti, ofarbanu u žuto. Sjeo je pored mene, ja sam ležala okrenuta zidu kraj ekrana na kojem su nam pokazali embrije. Nisam bila omamljena diazapemom kao prošli put. U ovoj klinici ne daju sredstva za smirenje. Nekoliko mjeseci i tjedana tokom priprema preporučuju akupunkturu, decilitar crnog vina poslije večere. Stvarnost me obuzela u svoj svojoj moći. Sve je bilo intenzivno, opipljivo. Zvukovi, boje, riječi, nježna muzika flaute. On pored mene, drži me za ruku, medicinska sestra koja me miluje po nozi, embriologinja koja optimistično viri iza staklenog otvora čekajući na znak doktora da donose nešto što bi se u meni trebalo ugnijezditi i pretvoriti u čovjeka. Sve je bilo nekako previše kako treba biti, savršeno, dizajnirano tako da umanji hladnoću procesa umjetne oplodnje. Zašto onda? Ne znam, ali slutila sam da opet neće uspjeti. Četvrti put. Obuzeo me osjećaj uzaludnosti, bolan, ali podnošljiv, poznat, proživljen već toliko puta. A ja pristajem na tu igru, kao da je smisao upravo u tome. U pristajanju na neuspjeh. Učiniš sve, do srži zagrabiš, a znaš unaprijed da nema svrhe. I dok je doktor ispod plahte pokušavao naći pravi put do moje utrobe, kapljice znoja koje su se cijedile po njegovom licu, crvenilo koje se spuštalo sa obraza na vrat i grudi, vrijeme koje se činilo beskrajnim, govorilo je svima da nešto nije u redu, a ja sam bila čudesno mirna. Ja sam već znala.
____________________________________________
SOFIJA KORDIĆ je novinarka, odrasla u Zadru. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu 1993. godine. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za „Borbu“, „Vreme“, „Našu Borbu“, „War Report“, i devet godina radila u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale „Lupiga“, „Ideje“, „Peščanik“ i druge. Arhipelag iz Beograda joj 2018. godine objavljuje roman „Hipofiza u egzilu“, iste godine izlazi i na češkom jeziku (Argo, Prag). Jesenski i Turk (Zagreb) joj 2021. objavljuje zbirku „Priče o neskladu“. U pripremi je i češko izdanje. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.
Okrenućemo leđa svemu, prošao je zenit i stale su oluje, naši portreti oronuće nakon sjaja.
Na zidu pojaviće se neočekivano u ramovima, van konteksta i usred značenja.
Stišavaće se potresi u nama, zazvoniće i opčiniti nas oštrim ciničnim ivicama − pažljive a napuštene, nesavladivo usamljene.
Stadijume života obasjaće pozni zrak, izduživaće se senke dovoljno precizno da se zapitamo dokle smo stigli, koliko smo zakasnili već.
Zakoračićemo u mirno i spokojno more, otvoreno oko. Kao brod čekaćemo porinuće, suza bez povoda.
Nedorasli trenutku, odbijajući ulogu i deteta i starca.
***
ANGELUS
Stigao sam u ravnicu, kao u prizore Mijeovih slika, večnog susreta sa sejačem, trajanjem žetve, čuvanjem stada. Tamo gde duga testera pokazuje zube i suva grana pada. Bio sam zvuk i slamka; vlažan kaput i kapa; pastirski štap u nečijoj ruci; teško platno natopljeno uljanim bojama; semenka, kos, mala ptica; polegla trava, hladno sečivo; sutonsko utihnuće; sam, sve to, sveto.
***
„AKO HOĆEŠ MIR, SPREMAJ SE ZA RAT“
Za okruglim stolom, dok je večera trajala, naš gost, posle mirnog razgovora, iz unutrašnjosti kaputa izvadio je taman i težak predmet, primakao licu i čelu čelik.
Između nas postavio stvar koja mu je pritiskala grudi, potkrepio time utvrđen stav i za to dao ključ: duga devetka, parabelum.
Okačio je u naše misli naprečac podmuklost na latinskom: Si vis pacem, para bellum.
Kasnije prodao je tu numerisanu mudrost na crnoj berzi.
Za sličnim stolom skriveni kockari razbarušene kose, upravo oni koji su dugo pušili evropu, prebrojavali su nas.
Tih dana posegao sam za zmijskom košuljicom, odbačenim prozirnim ovojem mudrosti zapletenim u travi.
Dovoljno smo bili odrasli da pod miškom uvek bude spreman džep za novo oružje – čast koju nisam želeo da steknem ni da pucnjavu čujem.
***
SNEG
,,Da li se iko seća snega na TV ekranima?”, zvuči isto kao kada su nedavno spominjali smetove od pre rata.
Da li se neko seća dugačkih kolona, u vejavici na programu, na marševima i u bitkama obeleženim vučjim imenima?
Kaputi od tvida imali su u sneg-tkanju osnovu koju nismo prozirali, kao linije u čuvenim katodnim cevima. Prigušenim i toplim lampama u pustinji leda u usamljeničkim noćima, zimi, na Severu. Tamo gde uvek drema rat i pada sneg, briše stope, grafike snova i zaboravlja sve otpre.
***
LOS
Hladna nedelja kasne jeseni prorokovala je oštrinu, usporila sve što bi da se pokrene.
Mrak kratkog dana pritiskao je tanak led. Krte iglice grebale su neosetno. Na rukama, odjednom, pokazale su se rane, kada sam otvorio vrata.
U kući visila je napetost kao lusteri i platna. Tekao je TV program: O vukovima i losovima.
BBC u toj drami zasipao nas je rečima lagano, kao da prati i odbrojava korake starca.
Odličan zvuk dokumentarno je opisivao grubost, ciljao najosetljivije u nama, duboko, glasno: ,,Mlađi i spretniji neće se osvrtati…” i ,,da bi sačuvali živu glavu, za sada…”
Spiker je na engleskom govorio čitajući neprevodivo. I to je trajalo, žarilo se kao adrenalin vukova, crnih i razjarenih, obojenih gavranovima. Stanje slabosti u času prekinulo se. Pojačala se budnost.
U mrtvoj, spaljenoj šumi, vukovi su osetili miris losova udaljenih dva kilometra, ali birali su najslabijeg i bolesnog.
Nemoć u rogovima i kolenima, skrhanom telu.
Iz minuta u minut išli su za otiscima papaka.
Približavali mu se.
Zakratko odmarao se ležeći u snegu.
Njušili su čuperke prljave dlake, mokraću i izmet.
Iznemogao i trom pokušao je da jede mlade grančice javora i četinara. Ostavljao vonj, prtinu u snegu kao poslednji trag na zemlji.
Vukovi su bili nadomak plena.
Jak zadah pokvarenih zuba ukazuje na starost i iznemoglost.
Stari los jedva stoji na nogama, u šumama brda na granici kojom neće još dugo ići.
Čula vukova rade do omamljenosti.
Kad los konačno bude pao, postaće im hrana za taj i sledeći dan.
Trčeći po dubokom snegu, naći će ga čopor vukova.
To me je odmah podsetilo na tebe koji si u tom trenutku bio bolestan i mogao znati još jednu tajnu. Neki cinik bi je izgovorio, a mi smo je prećutali.
Veliki hodaču teških rogova, nezgrapni kralju lugova, vetrom naduvanog plašta, prilikom poslednjeg pozdravljanja osetio sam tvoj dah, pokvaren zub, krhkost u ruci.
Obratio si mi se: ,,Kad umreš… šta će sve stati?”
Telo, prisutno, trodimenzionalno, odvajalo ti se od postelje, zakačeno za napete, vatrene balone pluća. Mislio sam zašto su bile tako mutne suze tog losa, velikog jelena, oca.
Onog koji zna ko je od nas bio s njim, ili ostao na strani vukova.
Da li je tiho govorio i pred izvesnošću naše tame zatvarao oči?
____________________________________________
PETAR MILORADOVIĆ (1970, Gornji Milanovac), objavio je sledeće knjige poezije: Sredozemlja (1997), Porto (2000), Slajdovi (2004), Kolonija (2007), Poslednja večera (2010), O zelenom kamionu i drugom (2014), Rubovi (2018) i Osluškivanje losa (2023). Dobitnik je Nagrade „Mladi maj ’97” i „Brankove nagrade“ (1998) za najbolju prvu knjigu. Živi u Gornjem Milanovcu.
Ravno u pet sati ujutro skočila je iz kreveta. Dva starinska budilnika zvonila su u predsoblju. U sedam je na vojni aerodrom slijetao mali avion visokog stranog zvaničnika. Sve je bilo pripremljeno – orkestar, crveni tepih, formacija skupih kola i cijeli državni protokol. Nije smjela da kasni. Brižno se našminkala, obukla pomno ispeglanu odeću i obula sandale sa petom visokom dvanaest centimetara. Ako zatreba, moći će na tim štiklama da pretrči čitavu dužinu aerodromske piste. Protokolarna pratnja, tako se zvao posao koji je radila. Provjerila je službenu legitimaciju, telefon koji mogu da prisluškuju samo svoji i rezervne čarape. Sve je bilo na mjestu. Vozač u blindiranim kolima je čekao ispred zgrade. Protokolarna pratnja, govorili su, je posao na pola puta između zemaljske stjuardese i agenta državne bezbjednosti. Visoki strani zvaničnici su morali biti zaštićeni, dok su u isto vrijeme morali biti svjesni da su ovdje dobrodošli, čak i ako to nisu bili. U međuvremenu, strani ministar posmatrao je kroz prozor malog aviona prelijepu razuđenu obalu zemlje u koju je slijetao. On sam je predstavljao drugu evropsku zemlju, kneževinu, prijateljsku zemlji – domaćinu. Crne Planine su svi voljeli da posjete službeno – dočekivali su ih kao najdraže goste, uz fantastičan program za slobodno vrijeme, obilate preukusne obroke, limuzine kojima su ih vozili i sa ljubaznim prevodiocima koji kao da su uvijek bili na raspolaganju. U Briselu bi dobili čašu vode, u izuzetnim slučajevima – kafu koju nisu morali platiti, za prevoz su se snalazili sami, a neki od jezika evropske unije su svakako morali znati. Tamo niko nije trčao za njima na viskom štiklama, niti im nudio ukusne zakuske i odabrana vina od jedinstvenog lokalnog grožđa. U sebi bi se visoki strani zvaničnici molili da Balkan što je duže moguće ostane Balkan – gostoljubiv, sjajne klime, uslužnih političara i najukusnije hrane. Da su im domaćini vjerovatno korumpirani, i da je taj doček samo farsa kako bi se umilostivile briselske birokarte – to su slutili, ali ih je radovao taj odnos kao prema staroslovenskim božanstvima, pun strahopoštovanja, sa žertvoprinošenijima u obliku nedužne jagnjadi. Jagnjad je u Crnim Planinama bila sporna. Kult im je bio tako uvrežen, da su se zbog njih smjenjivale vladajuće garniture. Svakih tridesetak godina, neki novi hinjeni revolucionari izjavili bi da vlastrodršci žderu previše jagnjetine, svrgli bi ih i zauzeli njihova mjesta za trpezom. Čudo su bila, ta crnogorska jagnjad… Ministar je bio uvjeren da će mu na aerodromu prije svih dobrodošlicu poželjeti neka mlada, lijepa žena. Ovdje u službi izgleda nije bilo drugačijih. Ministar pomisli da u Crnim Planinama i diplomate i njihova pratnja moraju biti zdravi – nijedna administrativna zgrada nije imala prilaz za ljude sa ograničenim mogućnostima kretanja, nijedna zgrada nije imala lift. I to je bilo u redu, ako si bio mlad i zdrav, i neizdrživo ako to nisi bio… Razne misli prolazile su kroz glavu stranog ministra, koji se sada već vozio na zadnjem sjedištu blindirane crne limuzine. Do njega je sjedio bezbjednjak, a ispred njega, pored vozača – mlada žena iz Protokola. – Dobrodošli u Crnu Goru, rekla mu je na aerodromu. Moje ime je Nataša. Zahvalio joj se i pomislio da su joj roditelji zasigurno rusofili. Jer, ko bi drugi svoju kćer osamdesetih godina prošlog vijeka nazvao ruskim imenom? Djed joj je vjerovatno bio na Golom otoku, političkom zatvoru, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio mjesto za ljude koji su voljeli Ruse kada ih više nije trebalo voljeti.
Ministar je znao mnogo o jugozapadnom Balkanu, kako su sad nazivali jugoistočnu Evropu. Nekada prije, važio je za stručnjaka za “Istočni blok”. Naravno, Jugoslavija nije bila dio niti jednog bloka, bila je nesvrstana… I kao takva umrla je u krvi i suzama.
Ministar je bio star, dobro se sjećao bivše Jugoslavije, berlinskog zida, svijeta prije interneta i obavještajnih sredstava koja su im tada bila na raspolaganju. Nije ih bilo mnogo – prebjegli agenti i fotografije sa plenuma centralnih komiteta, gdje bi se vidjelo koliko su partijski apartčici blizu generalnom sekretaru. Ta blizina govorila je o jačini utjecaja. Tako, ako bi neki ordenjem okićeni general stajao odmah do generalnog sekretara – s pravom se moglo strijepiti od neke nove vojne intervencije, od novog rata. Limuzina se zaustavi ispred ministarstva inostranih poslova, i neko pritrča da ministru otvori vrata. Sve je išlo po planu, a za pet minuta je počinjao prvi sastanak. Šef protokola, koji je očekivao stranog ministra upravo se vratio sa mjesta ambasadora na Kubi. Još uvijek je imao zalihe skupih kubanskih tompusa, koje je pušio u zgradi u kojoj je pušenje odavno zabranjeno. Iz kabineta iza zatvorenih vrata čula se muzika De Alto Cedro voy para Mercané Llego a Cueto, voy para Mayarí Ministar se odjednom osjeti kao da je upao na koncert Buena vista social club. Muzika, miris tompusa, i Nataša pored njega zamalo su ga nagnali da zapleše tu, u predkabinetu, naočigled ljubazne sekretarice i bezbednjaka koji ga je pratio. Otrgnuvši se tom porivu i misleno se uozbiljivši, ministar je ušao u kabinet. Rukovao se sa šefom protokola i sjeo u ponuđenu mu fotelju. – Da li preferirate da razgovaramo na engleskom, francuskom, ruskom ili španskom, upita šef protokola. U pripremnoj dokumentaciji strani ministar je dobio i krokije psiholoških portreta svih bitnih kontakata u Crnim Planinama. Šef protokola bio je opisan kao veoma inteligentan, oportunista, opasan čovjek, okumljen sa šefom države. Ovo poslednje je bilo dovoljno da bude jedan od najuticajnih ljudi u zemlji. Njega je Šef svih šefova pitao za mišljenje. Strani ministar je znao da će istog časa kada zatvori vrata za sobom Šef protokola pozvati svog kuma da mu javi utiske – od kakvog je materijala ministar, je li nam naklonjen, djeluje li potkupljivo.
Nakašljavši se, strani ministar odgovori: – Bilo koji od tih jezika! Ja govorim i vaš jezik, doda, mada sam ga učio davno dok se još nazivao srpsko-hrvatski.
Kurtoazna konverzacija se nastavljala ravno četrdeset pet minuta, u kojima je šef protokola i dalje pokušavao da stranom ministru nađe slabu tačku, a ovaj bio uporan u svom stavu nepotkupljivog evropskog socijal-demokrate.
Misija stranog ministra bila je naizgled jednostavna. Želio je da na sjeveru zemlje otvoriti neku fabriku, naprimjer mliječnih proizvoda. Tako bi ratnim izbjeglicama iz Crnih Planina, obezbjedivši im zaposlenje, omogućio povratak iz Kneževine u matičnu zemlju. Iza te plemenite pobude stajalo je odbijanje poreskih obveznika njegove zemlje da i dalje isplaćuju socijalnu pomoć ovim ljudima. U kneževini su počeli protesti. Moralo se djelovati brzo. Novac za otvaranje proizvodnje je već bio obezbijeđen. Sutradan, nakon jednodnevnog boravka u glavnom gradu i noćenja u luksuznoj Vili Gorica, ministar je trebalo da posjeti opštinu na sjeveru zemlje. Tamo je trebala biti izgrađena fabrika.
Umorna Nataša stigla je kući tek poslije službene večere. Kuvar na vili nekada je bio Titov kuvar. Te večeri posluženi “krap na podgorički način” bio je predstavljen kao nacionalno crnogorsko jelo, mada je ta čast u stvari pripadala raštanu sa kastradinom, nažalost nedovoljno otmenom da bude poslužen jednom stranom ministru. Smještena na južnoj strani brda Gorica Vila bila je udaljena svega desetak minuta hoda od Natašinog stana. Posrćući od umora krenula je kaldrmisanom ulicom pokraj rascvetalih badema i lipa. Tu su male zgrade i porodične vile bile stisnute jedna uz drugu kao da su sagrađene u nekom vojvođanskom selu. U Crnim Planinama su kuće obično građene raštrkano i daleko jedne od drugih, no ovdje nisu imali izbora, prostor je bio skučen. Nataša izu cipele na pragu i u dva koraka se nađe u svom krevetu. Navila je satove da zvone u pet i zaspala obučena i našminkana.
Sutradan su na sjever stranog ministra pratili Nataša, vozač i bezbjednjak u jednim kolima, prethodnica ispred i još jedno policijsko vozilo na maloj udaljenosti iza njih. Prolazilu su kanjonom Morače kada je vozač automobila u kojem su bili ministar i Nataša odjednom izgubio kontrolu nad volanom. Zacvilile su gume i kola su naglo skrenula desno, prema rijeci. Nataša vrisnu. Kola se zaustaviše na par santimetara od kraja provalije. Vrlo malo je hvalilo da se survaju u kanjon. Nikada do sad Nataša nije bila u ovakvoj opasnosti. – Čika Ilija, što se desilo, promucala je. Vozač je preblijedio. On je bio najstariji i najiskusniji među vozačima, i svi, pa čak i šefovi, obraćali su mu se sa prisnim i punim poštovanja “čika”, obično rezervisano samo za bliske rođake. – Ne znam, sine, odgovori on zbunjeno. – Izgleda je pukla osovina. Oboje pogledaše u stranog ministra koji ne bješe rekao ni riječi. U tome im pritrča pratnja iz drugih automobila. Nataša pozva Šefa protokola. – Ovo se nije dešavalo sa službenim kolima, šefe… Glas joj je drhtao. – Nije, Nataša, odgovori on i opsova. Nije se dešavalo, bar ne slučajno, doda. Ne bez mog znanja. Tu me čekaj, ne mrdajte.
Šef protokola je stigao brzo. Automobil–čistač je vozio ispred njega. Ta prva kola su raskrčivala i zaustavljala saobraćaj da omoguće nesmetan prolaz funkcioneru na partijskom zadatku. Zvanično, komunistička partija Crnih Planina je prestala da postoji odavno, no u biti je, kao što je to bilo i u većini drugih istočnoevropskih zemalja, bila tek “pokrštena”, promijenjenog naziva. Struktura je ostala ista i nastavljala je da upravlja zemljom slamajući svaki otpor. Šef protokola je iskočio iz kola prije nego što su se zaustavila i potrčao ka stranom ministru koji je, i dalje u šoku, gledao u nabujalu rijeku.
– Your Excellency! Vaša ekselencijo! I am so sorry! Tako mi je žao! U međuvremenu, strani ministar se u mislima osim sa životom, oprostio i sa čitavom svojom porodicom, svojom ljubavnicom i psom. Ne, ovakve stvari se ne dešavaju slučajno, bar ne na novim mercedesima ove klase. Želim da Vas uvjerim da ćemo otkriti krivca i izvesti ga pred lice pravde! Dok je to izgovarao, Šef protokola je već znao da je to laž. Neće nikad otkriti sabotera. Osoba koja je mogla da izvede ovako nešto, bila je dovoljno lukava da zatre sve tragove. Neko ko je mogao da zatre sve tragove, za target je imao Šefa svih šefova. Do sada, za vrijeme njegove višedecenijske jedinolične vladavine, to niko nije pokušao da uradi. Kome god da je ova ujdurma pala na pamet, imao je sjajnu logistiku. Očigledno, istu koju je koristio i Šef svih šefova. U ovoj zemlji, vlast se nije smenjivala demokratskim putem, već bunama i atentatima. Ko god je ojačao toliko, da pokuša da skine samog Šefa među šefovima… E, pa Šef protokola mu sigurno neće samoubilački stajati na putu. Ne. Tajna karijerne dugovječnosti Šefa protokola između ostalog je bila u tome, što je znao kad je fajront, kad pada zavesa i kad je vrijeme da neopaženo klisne iz radnje koja je počela da se zgušnjava.
Sastanak sa predsjednikom opštine na sjeveru prošao je glatko, kao i što se očekivalo. Dogovorena je saradnja, potpisan je unaprijed pripremljeni memorandum. Kneževina će opštini isplatiti prikupljeni novac, a opština će izgraditi fabriku u koju će se zapošljavati povratnici iz inostranstva. Maltene kao u bajci.
***
Emina je utrčala u zgradu u kojoj su živjele i hitro se popela na peti sprat. – Nano, nano, dozivala je baku s vrata. – Tu sam sine, odazva se zabrađena žena obučena u crno od glave do pete. – Donijela sam ti sendvič za ručak, nano. Zbog ovog sendviča je prešla pola grada, da bi bio baš kao što nana voli. – Pravi se sa suhomesnatim uvezenim iz Crnih Planina, nano, vjerovatno je to meso na kakvo si ti navikla doma, cvrkutala je unuka. Baka je pomazi po kosi i poljubi u teme. Bila je dobro dijete. Nije je htjela rastužiti i reći joj da se ne sjeća kad je u domovini jela meso. Nekad davno možda, ali od kad je počeo rat, nije. Od kad joj je ubijen sin, Eminin otac, nije ga ni okusila. Eminina majka je umrla na porođaju, to se još uvijek dešavalo u selima na sjeveru. Smrtnost je bila visoka. Umirale su žene na porođaju, umirala su djeca, ginuli su ljudi. Živjeli su teško i prije rata, nikad nije bilo bezbrižno, nikad sito. Kad je počeo rat, počela je glad. Hladnoća. Nije imao ko da naseče drva. Baka Amra i mala Emina živjele su same. Bile su same na svijetu. Kad je Emina počela plakati od gladi, Amra je znala da je vrijeme za put. Uzela je malu Eminu na ruke i pošla. Komšije su povezle su njih dvije u Kneževinu. Amra nikad nije naučila njemački, dok ga je Emina govorila kao maternji jezik. Bilo je i druge djece iz Crnih Planina u njihovim kraju i u Emininoj školi, ali Amra nije insistirala da se Emina druži sa njima. Željela je da joj omogući život kakav sama nikad nije imala – sit i slobodan. Kada je postavši tinejdžerka Emina rekla da želi da pokrije glavu, Amra se složila. Ništa je nije tjerala, ništa joj nije branila. Povremeno su odlazile u klub iseljenika, da čuju nekog poznatog pisca iz starog kraja ili da pogledaju film. Fimovi su bili teški, a pisci većinom dosadni, tako da su njih dvije, kako je vrijeme prolazilo, išle u klub sve ređe. Amra je donekle znala što se dogadja ljudima iz starog kraja. Na starinski način, fiksnim telefonom, ponekad je dugo razgovarala sa svojim zemljakinjama. Koristila je puno riječi koje Emina nije razumjela, i često bi teško uzdisala. Njih dvije su u Kneževini pronašle mir. Globalna dešavanja pratile su na malom televizoru. Kada je objavljeno da su Crne Planine obnovile svoju državnost, Emina je vidjela da je nana srećna. Nije govorila ništa, ali spremila je puno raznih slatkiša, kao da je praznik. U klubu iseljenika tim povodom je bila proslava na kojoj su služili pečenje uz sokove i kahvu. Iseljenici su jedni drugima čestitali nezavisnost. Mnogi su pričali o tome kako je vrijeme za povratak, vrijeme je da se ide kući.
***
Vikendom je Nataša išla na more. Zimi, ljeti, nije bilo bitno. Voljela je more, voljela je da pliva, voljela je da šeta kraj mora, voljela je kišu na moru, vjetar, talase, baš sve. Čitala je puno, manično, klasike, bestselere, domaće autore, strane, ruse, amerikance, jevrejske pisce, i sve ono dobro napisano do čega je mogla da dodje. Vodila je dnevnike čitanja gdje je uglastim slovima unosila bilješke, nazive izdanja, imena autora, godine štampanja i barem po nekoliko omiljenih citata iz svakog djela. U knjigama nije vidjela štamparske greške, nije vidjela greške autora, nije zamjerala duge opise paperjastih oblika, niti česta ponavljanja. Nije se ljutila na autore koji iz knjige u knjigu pišu o jednom te istom, na autore koji plagijarizuju druge autore, nadajući se da nikad neće biti otkriveni – njoj su sve knjige bile svete i činile su je srećnom. Njena svakodnevnica odjednom bi se nakon pročitane knjige ispunila smislom, ljudi u njenom životu bi postali junaci romana, njenog romana koji je pisala svojim življenjem, dok je more negdje u daljini šumjelo. Ti smisleni vikendi bili su naglo prekidani povratkom u grad, u administrativni centar. To je bio njen grad, grad njene prve ljubavi, grad prijatelja iz detinjstva… Grad iz kojeg su skoro svi odlazili i u koji su se vraćali samo ljeti na odmor. Tu nije bilo dovoljno fakulteta, nije bilo dovoljno radnih mjesta, djevojke su lako gubile čast, a momci obraz. Odavde se išlo dalje, u Beograd, u Zagreb, u Skoplje, ili čak u Ljubljanu, odlazilo se na studije, zaljubljivalo i ostajalo. Vraćalo se na more, i kasnije, u grob. Koliko god bili daleko, stanovnici Crnih Planina su se oduvijek sahranjivali tu. Večni život je planiran za ovdje, gdje se podiglo, prohodalo, gdje se obidovao domaći ljeb i tek pomuženo mlijeko, ovdje gdje je stara majka i djedov dom. O majci se vodilo računa, pored nje bi obično ostala sestra koja se ne bi udavala. Pazila bi majku, radila oko nje, a kada bi majka umrla, povezala bi kosu crnom maramom i ostala tu, ta naudata kćer, da živi u istoj kući, dok se ognjište ne ugasi. Oženjena braća i udate sestre su živjele daleko, i dolazili su u posjete ljeti. Dovodili su djecu koja više nisu razumjela jezik koji se tu govorio. Kada bi roditelji umrli, djeca bi prestajala da dolaze, i otišli bi još dalje, u Ameriku ili Australiju. Kuće su se urušavale, a sela pustjela. Više nije bilo ni ljudi, ni stoke, samo napuštene kuće u kojima su živjele sjenke. Ljudi su se doseljavali tu iz manjih gradova, iz sasvim malih gradova, varošica, iz sela, i za njih je glavni grad bio najveći grad na svijetu. Zajedno sa sobom donosili su mentalitet mjesta iz kojih su dolazili, i koliko god grad rastao, nije uspjevao da pounutri sve ljude koji su se u njega slivali. Ljudi bi živjeli u gradu, ali se nisu mijenjali, nisu mijenjali filozofiju palanki iz kojih su došli. Istovremeno su se rađale i rasle nove generacije, učili su škole, zaljubljivali se, i odlazili dalje, ostavljajući svoj grad i svoje roditelje u njemu, stare i potpuno same. To već nije bila krivica grada, jer grad je imao sve – pozorišta, predavanja, književne večeri, pjesničke večeri, matineje, soireje, noćni život, pa podnevne kafe, pa opet večernje izlaske i štraftu i klubove… Ali nije bilo novca, nije bilo posla, nije se imalo, nema se. Sve te kafiće, kafane, restorane, barove i klubove posjećivali su pet posto najodabranijih, tri posto najtaličnijih, jedan posto najpribliženijih Šefu svih šefova. Za njih je život u Crnoj Gori bio mondenski, dok su ostali morali da se sele, da bježe, da idu dalje. I roditelji su se molili, da jednom u životu ostanu na istom mjestu svi, i roditelji i djeca i da se ne ponovi nikada da roditelji umiru ne stigavši da vide svoju uspješnu djecu iz inostranstva.
Jednog ponedeljka ujutro u svojoj kancelariji Nataša je prelistavala novine. Fabrika na sjeveru zbog koje je dolazio onaj strani ministar, nikada nije bila sagrađena, što je bilo očekivano. Pare su bile pronevjerene, kupljene su polovne mašine koje nikada nisu proradile. Niko nije bio optužen, jednim dijelom tog novca su se vjerovatno kupovali izborni glasovi na sjeveru. Partija je uvijek pobjeđivala i postavljala tužioce koji nikada nisu nikog optužili. Bar ne nikoga ko je bio bitan. Mlijeko se i dalje uvozilo iz Srbije. Iseljenici se nisu vraćali. Nataša prevrnu stranu i zajeca. Nije poznavala ove žene, ali naborana starica i mlada djevojka širom otvorenih očiju su gledale sa umrlice netremice u nju. Dvije iseljenice poginule su na putu za rodnu grudu. Amra i Emina istog prezimena okončale su svoj živote naglo, na putu za Crne Planine, u okviru programa koji je organizovala uprava za dijasporu. Po prvi put poslije mnogo godina išle su kući. Umrlicu je dao klub iseljenika iz centralno-evropske Kneževine.
/Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni, a svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna./
________________________________________________
LENA RUTH STEFANOVIĆ Piše poeziju i prozu. Do sada je objavila: zbirku eseja, pet zbirki poezije i dva romana. Roman “Šćer onoga bez đece” iz 2017. g. bio je predložen za nagradu Miroslavovo jevanđelje. Uključena je u brojne antologije, prozne i poetske, crnogorske, regionalne i one objavljene na engleskom govornom području (EN TEREX IT, Eyecorner press, 2012; Best European Fiction 2014, Dalkey Archive Press; Mysterious Montenegro, Trafika Europe, Penn State University 2020; Balkan Bombshells 2023 i druge.) Među njima se ističe prva antologija crnogorske ženske poezije “Koret na asfaltu” objavljena u Zagrebu 2013. godine. Prevođena i objavljivana na engleskom, mandarinskom kineskom, holandskom, albanskom, slovenačkom, poljskom, ukrajinskom i azerbajdžanskom. Učestvovala je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim festivalima. Živi i radi u Podgorici.
U Indiji Jedan je čovek odlučio da drži podignutu ruku Ono, pod 180 stepeni, decenijama Muka se isplatila, smatraju ga božanstvom Klanjaju se, zasipaju novcem i poklonima Nokti mu se sa čela prstiju spuštaju kao Plitvički vodopadi
Drugi je odlučio da stoji samo na jednoj nozi Mesecima Drugu je savio u kolenu Ukočila mu se pa je hodao naokolo sa štulom Kao Vuk Karadžić Nije dobio penziju
Treći je izabrao da sedi i ponekad leži Na jednom istom krevetu, u jednoj istoj sobi, u jednom istom stanu Non-stop Ne ustaje, noge su mu otekle kao džinovski bageti Pred njim je laptop On je moj prijatelj
Dolazio bi negde oko devet, uveče On i supruga draga Koja prevodi italijansku erotsku prozu na finski I voli muža izistinski
Pio bi kafu, a ja birao da mu je sipam u šolju Koju je tetka kupila u Čehovljevom spomen-domu Ćirilična slika pisca
Pas je prilazio kada bi čuo da iz torbe šušte kolačići bez šećera Koje je uvek nosio sa sobom Kao što transvestit u noćni klub nosi aceton i karmin
Govorio je psu, baš si predvidljiv Duško je govorio Rikverc Laza je mlatarao repom, blesav sav Prijatelj ga je zvao Vatroslav
Prevoditeljka se uvek dvoumila I uvek je popila koju čašicu rakije Pogotovo ako je od kajsije Domaća Koštice izvađene garantovano
Sekli smo kobasice koje su se gulile s mukom I dodali sira nekakvog, jer vino se pije viljuškom
Dolazila je i prijateljica jedna, kuburila sa alergijom Vino joj palilo lice Potom je pila bez muke Kada se razvela od muža koji je radio u novinarskom udruženju
I tako, na radiju pesma Indeksa Na holandskom Čudimo se, ali pratimo ritam
***
LOGORSKI DEDA, LOGORSKA BABA
U tranzitnom logoru Gerlic razmazali ih katranom Posle prskali vodu vrelu Nijedna dlaka nije ostala na telu Deda je pričao da je od tada ćelav Mada mu niko u porodici nije imao kosu
Baku iz Tulske oblasti uhapsili kao rusku dobrovoljku Ni sama nije znala kuda je krenula i zašto Bila devojčica Prethodno skinula u kući babinoj ikonu sa zida I stavila sliku Staljinovu Čukunbaba protestovala Ova dojavila Komitetu
Deda bio u vojsci negde oko Kraljeva Ustali jedno jutro, nigde oficira Niti bilo koga sa činom Razbežali se, pičke Obukli čizme vojničke Našli jednog koji se skrio u selu Rekao im, spasujte se, deco
Bosanci krenuli ka Bosni Peške, nije bilo transportnih firmi Ni putokaza Niko ne zna gde je Bosna Posle petnaestak dana nabasali na Drinu Tamo ih uhitili
U selu pored Gerlica pomagali ostarelim Nemcima Čija su deca kojekude u akciji Tamo se upoznali, zagledali, u senu kresnuli Smrdela balega, deda u erekciji
Zajedno u Bosnu vozom oslobodilačkim Rodio se otac u Gnojnici Bio veličine pivske boce Sada liči na Borisa Jeljcina
Kada je ljut, deda je govorio da nije njegov Već izvesnog Pronjina To ime, Pronjin, od onih je mitskih reči iz detinjstva Koje nikada nisam ukucao u Gugl
***
DAHOVAGA
Biće obavezna jednog dana Uvešće je internet-policija Džidža koja će sličiti mikrofonu Zvaće se dahovaga I meriće halitozu
Možda će nalikovati i na milje koji je heklala vaša majka Trenirajući oči koje je napuštao vid Uzrok: karcinom žute mrlje
Može izgledati i kao žuta mrlja Nauka je beskrajna Kao i ljudska budalaština
Onaj sa kojim četujete znaće da ste pripiti, pijani Ili THC-ushićeni Možda ste pošmrkali liniju koke Ili tresnuli tablu paracetamola
Kada objavite post ili tvitnete štogod Negde u ćošetu će stajati Da ste prethodno popili četiri deci jabukovače Iz Busovače, meke, srednjobosanske
I to miksali sa dva piva Kupljena u Lidlu Kojima je istekao rok trajanja
Ukoliko ste se baš razvalili Pristup internetu će biti onemogućen Ili ćete moći da listate Samo Dnevne vesti i bezbedne pornografske stranice
Nećete ujutro, mamurni Brisati post u kojem ste napisali Da vas je jako bolestan prijatelj Zamolio da mu nabavite knjigu Pre nego što umrem
Da vam je mesecima stajala na stolu Neotvorena Nadomak ruke Sve dok niste na internetu videli da je umro
Mrsko vam bilo da mu je odnesete u drugi grad
U knjizi je reč o deset stvari koje Čovek treba da uradi pre smrti Nešto tako
NEDIM SEJDINOVIĆ rođen je u Tuzli 1972. godine. Objavio je dvije knjige proze (Hodočašće viška, 1998; San svakog upaljača, 2012), jednu knjigu eseja (Zatvorski sindrom, 2012) i brojne publikacije iz medijskih oblasti (analize i istraživanja). U Novom Sadu živi od 1992. godine i profesionalni je novinar. Surađuje s velikim brojem medija u Srbiji i regiji. Stalno zaposlen kao novinar u sedmičniku Vreme. Osnivač je i urednik izdavačke kuće Cenzura, bivši predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine i urednik novosadskih sedmičnika Bulevar i Nezavisni.
mora nastati pred tobom inače ga slobodno možeš prosuti
2.
izdavaču sam rekao napisaću trinaest pesama
svaka će objasniti moje učenje
u prvoj ću biti kaluđer u poslednjoj pesnik
3.
zen vredi onima koji žive sto godina
a život u Nevodimu treba da bude kratak
4.
dozvoli sebi da ne kažeš ni reč
pokaži prstom na kafu u meniju zavali se i ćuti
to je veća metafizika i od čokolade
5.
uplati letovanje u Egiptu
zaboravi na piramide pustinju Nil
uđi u toplo more
prepusti se osećaju da će sve biti uredu
6.
izaberi najveću breskvu i stavi je u činiju za voće na stolu ispred televizora
posmatraj je svakog dana
sanjaj da je jedeš iznova i iznova
7.
seti se zlatnog vremena Hong Konga
maštaj kako učiš iz tajne knjige i vežbaš satima
drži tu misao sve dok ne nestane tople vode u bojleru
8.
obuj najudobnije patike i prošetaj do supermarketa
ponesi ranac za sve stvari koje ćeš kupiti
dok pozdravljaš ljude koje srećeš zamisli koliko bole kolena onog koji prolazi u poršeu
zato mu mahni nek i on oseti radost
9.
uključi televizor
zapitaj se šta li radi Žoze Murinjo nakon što osvoji Ligu šampiona
čitave sezone znojio se u odelu dok su se pored njega dečaci trčali za loptom
o čemu on još može da sanja
10.
kupi najskuplji usisivač
gledaj kako ostavlja siguran znak kuda je prošao
raspremi krevet operi suđe obriši prašinu
budi srećan pobedio si entropiju u tvom delu svemira
11.
znaj da Miler dolazi tačno u podne
pusti film i spavaj
probudi se srećan što umesto tebe priliku da pogine ima Gari Kuper
12.
pomisli na sve koji žele da podele vesti s tobom
ne moraš kupovati novine sve će ti sami reći
zagrli svakog od njih više nisi monah
13.
potraži ponovo izdavača
objasni mu da se ionako niko neće obogatiti od ove zbirke
__________________________________________
MLADEN ŠLJIVOVIĆ rođen je 16.4.1980 u Zaječaru, u kome je završio Gimnaziju u kojoj i danas radi. Diplomirao je na Fizičkom fakultetu u Beogradu. Dobitnik je književnih nagrada Matićev šal (2006) i Aladin Lukač (2007) za najbolju knjigu poezije mladog autora, kao i druge nagrade na konkursu Ulaznice. Piše i kratke priče i nagrađivan je na konkursu Andra Gavrilović (2016), kao i na Nušićijadi (2014. i 2015) Autor je dve knjige poezije Petnaest razglednica za dvanaest adresa (2006) i Priručnik za snove i kvantnu mehaniku (2008). Suprotnom uvaženom mišljenju ne meditira.
__ Ivane sine poseri se na teren! — vikao je Kedžin otac šećući gore dolje uz žicu kao da je on u kavezu, a ne mi koji smo unutra žestoko mlatili po lopticama izlučujući velike količine znoja. To “poseri se na teren” trebalo je značiti da se treba spustiti u koljenima kao da vrši veliku nuždu da bi iz nižeg položaja mogao bolje reagirati na protivnikove udarce. Kedžo i Kekez igrali su meč na četvorci i Kedži nije išlo najbolje što je duboko diralo njegovog oca koji je pored terena mlatarao rukama i čitav treperio kao da je i sam u igri, ali sve što je mogao bilo je pokušati prenijeti dio svoje strasti kreativnim savjetima. A njegovi savjeti izazivali su urnebes među drugim roditeljima koji su sjedili na malim tribinama u hladu borovine kao i među nama koji smo na susjednom terenu mlatili paralele i dijagonale. Što smo se mi više smijali to je Kedžo bio sve crveniji u licu i igrao sve lošije. Kada mu je ponovno, nakon jednog promašenog zicera, otac viknuo: __ Uniđi u lopticu sine! — svi smo briznuli u smijeh, a Stanić koji je igrao pored mene pao je na pod koprcajući se tako da se čitav uvaljao u crvenu zemlju koja se zalijepila za njegovu znojnu majicu. __ Oćeš ti više začepit jebem ti mater. — odbrusio je Ivan ocu koji je odjednom zanijemio jer nije očekivao od inače šutljivog sina baš takav tekst. __ O ljudi moji. — rekao je vidno oslabljen pa se popeo na tribinu i zašutio.
Bili smo rijetko jaka generacija. Osam, devet mladića od šesnaestak godina među kojima je svatko svakoga mogao pobijediti. Čak i na trening mečevima vladala je turnirska atmosfera, a često bi se okupilo i dosta gledatelja. Danas nas je došlo šestero, a, budući da smo imali na raspolaganju dva terena, na trojci nas je igralo četvero, po dvoje na svakoj polovici terena. Prvo uzdužno, pa po dijagonali. Brojili smo koliko puta možemo prebaciti lopticu čitavo vrijeme pojačavajući snagu. Ponekad bi je uspjeli i preko sto puta prebaciti u visokom tempu što je ispunjavalo prostor reskim zvukom udaranja loptice, čas o žice reketa, čas o pod. Dvije loptice na našem terenu, zajedno s jednom na susjednom, stvarale su zvučnu kulisu koja bi se slobodno mogla upotrijebiti u nekoj elektronskoj ili afričkoj glazbi, a kada tome pridodamo stenjanje koje je zaista olakšavalo igru i u kojem smo se često natjecali, svatko proizvodeći svoj autentični urlik, nastajala bi složena kompozicija koja asocira na nekakvu sado-mazo kovačnicu. Stanić je imao naročito razrađen oblik stenjanja koje bi započinjalo kratkim stisnutim trzajem glasnica na koji bi se nastavljao dugi glasni izdah sličan njemačkom desantnom avionu, poznatijem kao štuka. Uz teren je šetuckao debeljuškasti i niski trener Ilić, snažnih nogu i duge, neprirodno crne kose koju je evidentno bojio te kroz iskrivljeni nos ispuštao zvukove odobravanja. __ Njobar, njobar, nja, nja, to je to. Samo njastavite. — rekao je rastreseno pa izašao iz terena i zaputio se prema klubu. Pošto ga nije bilo već desetak minuta predložio sam da bacimo jednu na “guze”. Kukoč je sugerirao da podignemo ulog te da onoga koji izgubi gađamo svatko s tri loptice. Vuković i Stanić su se brzo složili. Igra se do jedanaest poena, a loptica se jednostavno ubaci u igru “ispod ruke”. Na kraju je izgubio Vuković te smo se poredali uz mrežu s jedne strane, a on je nevoljko odšetao na drugi kraj terena, sve do žice, i naguzio se zaštitivši rukom jaja. Krenuli smo ga sve troje istodobno gađati najjačim udarcima koje smo mogli proizvesti, a loptice su se zabijale brzinom od skoro dvjesto na sat oko njega i između njegovih nogu. Jedna ga je pogodila u stražnji dio koljena, na posebno nezgodno mjesto gdje se nalaze tetive. Bolno je zajaukao, sklanjajući se od preostalih loptica koje su fijukale oko njega, ali kako se uspravio, posljednja loptica pogodila ga je u potiljak. Uto se pojavio Ilić i nazalno zaurlao. __ Šta je ovo! Ajmo svi po njvanjeset skokova pa kupi prnje! Ilić je bio zajeban tip i svi smo bespogovorno odskakutali svoje pa se krenuli presvlačiti i spremati stvari. Trening je ionako trebao završiti za desetak minuta. __ Večeras Matijević slavi rođendan, nema mu nikoga doma, reka mi je da vas sve pozovem. — rekao je Kukoč dok smo izlazili. __ O, jebenica. A oće neko ostat da bacimo još koju na guze doli na sedmici. — pitao sam ih, al svi su rekli da moraju ić što je bilo malo čudno jer škola je završila prije tjedan dana i ljeto je upravo izvadilo svoj sjajni plamenobacač. Meni se ipak nije još išlo doma pa sam otišao preko centralnog terena, čuvene petice s tribinama za možda i par tisuća ljudi, prema zidu. Dok sam prolazio terenom Mario Ančić se zagrijavao na terenu očekujući trenera. Istog trenera koji je bio s Ivaniševićem jedan period. Nismo se najbolje poznavali jer on je uvijek imao poseban aranžman. Najbolje termine i trenere te redovito starije igrače za sparing partnere. Nije sudjelovao u standardnom klupskom programu niti je, koliko znam, itko od nas ikada igrao s njime, te ga nismo posebno voljeli, ali niti mrzili. Bili smo jednostavno drugi svjetovi. Ipak sam mu klimnuo glavom kada me vidio da prolazim, a on je stoički odvratio pa ponovno zaronio prema koljenu marljivo istežući desnu ložu. Osjećao sam se dosta dobro i zapravo me trening tek bio zagrijao. Vrapčići i grlice komešali su se na čempresima iznad betonskog zida, pored trafike Bone, gdje su kvartovski alkosi i dopaši najčešće pišali pa smo se uvijek svojski trudili da nam, dok udaramo o zid, loptica ne završi u zapišanom teritoriju. Krenuo sam odmah oštro. Pedeset forehanda, pedeset backhanda, zaredom bez greške, pa se približio zidu i počeo udarati voleje i onda prešao na smasheve. Ančić se još uvijek istezao debelo premašivši standardno vrijeme koje je potrebno da se sva mišična vlakna razvuku i sitni gropovi u njima raspletu. Zazvonio mu je tada mobitel. Javio se i ozbiljnog lica saslušao sugovornika, ponavljajući: “Aha, aha, dobro, hoću, hoću, idem.” Zatim je otrčao šprintom prema gornjim terenima. Prešao sam na servis i taman kada sam proučavao top spinove, vrstu udarca koja se najčešće koristi za drugi servis jer mu daje sigurnost i neugodnu visinu odskoka loptice, s leđa mi je prišao Mario i upitao me želim li igrati s njim. Trener mu je doživio lakšu saobraćajku u svom, očito prebrzom, mercedesu, te nema s kime igrati. Iznenadio me njegov poziv, ali sam ga naravno prihvatio. Zanimalo me kako je to igrati sa zlatnim dječakom od kojega se toliko mnogo očekuje, u kojega se još i više ulaže, nad kojim se bdije i kojem se pomno programira svaki sat dana u kojem ne ostaje previše vremena za razbibrigu. Na neki način bilo mi ga je žao jer mi se činio prilično usamljen na svom putu prema zvijezdama. Mislio sam da ćemo malo sparirati, dodavati se, isprobavati udarce, ali kada je nakon već 3 minute dobacivanja krenuo na mrežu i počeo udarati voleje da bi ubrzo zamolio da mu bacim nekoliko smasheva, prepoznao sam uvodni standard kojim su počinjali turnirski mečevi. __ Znači igramo meč? — pitao sam ga. __ Je, trener mi je reka da bacimo jedan duži set do devet gemova, a on će do tad poslat nekoga za igru. Ne znam što je bilo točno posrijedi, ali igrao sam skoro pa briljantno. Možda je bilo do ljeta, možda do humora kojim je bio ispunjen moj prethodni trening ili do činjenice da igram na centralnom terenu koji je imao posebnu akustiku visokih zelenih zidova koji su se nalazili iza leđa igrača. Odigrali smo nekoliko gemova i svatko je držao svoj servis. Imao sam neprirodno visoki postotak prvoga servisa, možda i šezdeset, sedamdeset posto, a preostali drugi servisi odskakali su tako visoko da ih je Ančić vraćao još i teže nego moje prve servise. Na tribinama se okupilo i nekoliko znatiželjnika, a stari trener Buljević je, nakon nekoliko neočekivano dugih izmjena udaraca u kojima sam izašao kao pobjednik, zavikao — Bravo Jeliniću! Uto se pojavio Ančićev kalorični otac sa starijim sinom koji je već bio pod punom opremom. Na izmjeni strana, dok smo se odmarali rumeni i mokri do kože, prišao mu je zbunjeno i ispod glasa pitao za rezultat. Po njihovim procjenama, uzevši u obzir ekonomsku prevagu i sve ostale parametre, posebice kondicijskog trenera uvezenog iz Ukrajine, taj malo duži set trebao je već davno biti gotov. Međutim bilo je 4:3 za mene. Držali smo svatko svoj servis. Ja možda i za nijansu suverenije, usudio bih se reći. Obradovala me briga na otečenom licu njegovog oca, ali paralelno s tim osjećajem zakruljio mi je i trbuh. Sjetio sam se da sam prilično davno ručao, a sada je već bilo kasno poslijepodne. Dok sam prekopavao svoju torbu u potrazi za zalutalom čokoladicom ili nagriženom krafnom, Mario je već čekao na osnovnoj crti poskakujući nešto revnije zbog prisustva očeve autoritativne sjene. U bočnom džepu sam tek pronašao malu dječju pastu za zube. Nisam se sjećao točno odakle mi uopće ona, ali zaključio sam da i u njoj postoji pokoji hranjivi fragment ili barem neka vrsta šećera pa sam istisnuo malu dozu na jezik, zalio je vodom i progutao. Mario je svoj servis u sljedećem gemu zadržao relativno lako, ali i ja sam, uz male poteškoće ipak zadržao svoj te sam i dalje vodio. To se ponovilo i u sljedeća dva gema. Bilo je 6:5 za mene. U međuvremenu na tribinama se pojavio bivši tenisač, a sada heroinski teoretičar duhovne dimenzije igre, Boris Ivica, s dvojicom pajdaša. I oni su me počeli bodriti. I onda se dogodilo nešto neočekivano. Kod rezultata 7:6 za mene, Mario je napravio dvostruku grešku na otvaranju gema. Zatim je odigrao malo slabiji servis na moj backhand, a ja sam riskantnom paralelom pobrisao lajnu. U malo dužoj izmjeni dobio sam i sljedeći poen, a na 0:40 sam odigrao oštar backhand slice i izašao na mrežu. Loptica je odskočila tako nisko da ju je Mario jedva uspio skupiti s poda samim okvirom reketa te mi je bacio točno iznad glave, malo sprijeda. Zakucao sam je tako jako da je odskočila visoko na tribine i padala točno prema dvjema orošenim bocama kaltenberga kojima su se sladili Boris i pajdaši. Iako dezorijentiran od jointa i pive Boris ju je uhvatio mačjim pokretom, tik iznad boca, te je u visokoj paraboli bacio natrag prema meni. U posebnom naletu nadahnuća primijetio sam da je loptica zadobila neku vrstu inteligencije te sam se okrenuo bočno i prstima raširio džep, a ona je, nekom čarolijom, preletjela veliko prostranstvo i kliznula ravno u njega. Na to su njih trojica počeli raditi najmanje navijačke valove koje sam ikada vidio i ispuštati zvukove odobravanja. U sljedećem gemu sam servirao stalno s tom lopticom koja je, kao da je i sama bila pod utjecajem heroina, surađivala s mojim najdubljim mislima i spremno ispunjavala svaku viziju. Ančić u posljednjem gemu nije imao nikakve šanse. Čak sam mu zabio i dva asa. I on i otac, a bogami i brat, zadobili su ljubičastu nijansu lica. Činilo se na trenutak da će njegovom ocu otpasti jedan sloj kože i da će ispod njega izroniti neko mlađe i vedrije lice, međutim to se nije dogodilo. Nisam bio siguran je li naš susret gotov, ali kada sam došao do klupa za odmor Mario mi je pružio ruku pa uzeo košaru punu loptica i s njom krenuo na sredinu terena. Spremio sam stvari i uputio kružni, pomalo nejasan pozdrav, što suparniku i članovima njegovog tima, što publici, pa polako krenuo kući. Na posljednjem mjestu s kojega se može vidjeti teren, prije nego zađem iza tribine prema cesti, osvrnuo sam se i vidio Mariovog oca kako nogom namjerno ruši košaru s lopticama. Uvijek su mi se sviđali ti lotto trenuci kada bi se iz nekog razloga košara prevrnula, a iz nje navalio žuti roj vedrih kuglica. __ Skupljaj. — prosiktao je kroz zube stari Ančić, na što je ovaj poslušno krenuo prikupljati rasuto stado.
Kada sam se dobro najeo i otuširao razmislio sam o potencijalnom rođendanskom poklonu. Pod krevetom sam ugledao već pomalo izlizanu zbirku španjolskih narodnih pripovijetki i bajki koju sam jako volio i pročitao je barem pet puta. Zaključio sam da bi to mogao biti prikladan poklon jer je za mene uvijek bilo neobično uzbudljivo čitati te priče o divovima, toreadorima i planinskim flautistima. Uostalom, moja obitelj nije ekonomski posebno dobro stajala te nisam mogao niti razmišljati o kupnji nekog ozbiljnijeg poklona. Među svim igračima koji su velikim dijelom dolazili iz imućnih obitelji raznih doktora, odvjetnika i ekonomskih špekulanata, bio sam najsiromašniji. Paradoks je bio da me majka na trening ponekad vozila u bijelom sportskom Volvu od dvjesto konja koji je čak imao i spoiler. Ali taj automobil smo imali iz bizarnog razloga što je jedini način da dođemo do svoje štednje na Ljubljanskoj banci nakon rata bila mogućnost zamjene štednje za automobil. I tako smo se jedan period vozikali u Volvu dok je istovremeno moja majka našu jalovu ekonomsku poziciju popravljala povremenim krađama po dućanima. Nakon što sam načrčkao nekakvu čestitku na knjigu potražio sam zapravo jedinu majicu koju sam smatrao majicom za “izlaske”. Bila je to obična crna majica s ovratnikom Moj mlađi brat je bio također tenisač i to puno bolji od mene te je jednom prilikom dobio i nekakav sponzorski paket odjeće u kojem su bile i te dvije majice, jedna manja i jedna veća. Veća mi je savršeno pristajala te je konsenzusom postala moja, međutim sada je nikako nisam uspijevao naći. Pronašao sam njezinu minijaturnu dvojnicu, ali većoj nije bilo ni traga. Već pomalo očajan proširio sam krug potrage na ostale prostorije u stanu, a na koncu provirio i u očevu sobu da bi je ugledao kako visi preko naslonjača stolice na kojoj je sjedio i čitao. __ Ej, treba mi ta majica, idem na rođendan kod prijatelja. — rekao sam pa uzeo majicu s naslonjača, ali stari mi ju je munjevito istrgnuo iz ruke i rekao da je to njegova majica. To me duboko povrijedilo i malo je nedostajalo da mi oči zasuze, ali sam se suzdržao. Otišao sam natrag u svoju sobu i obukao dvojnicu nepravedno mi otete majice. Osjećao sam se idiotski u toj maloj majici koja mi je jedva prekrivala pupak i zatezala me u ramenima. Obukao sam i kratke crne hlače, također iz sponzorskog fonda te navukao kožne sandale za koje sam smatrao da barem donekle anuliraju prevladavajući dojam teniske opreme. Ali i sandale su mi se sada učinile apsurdne, međutim nisam imao izbora. Bile su ili one ili smrdljive tenisice crvene od zemlje. Estetski problem kod tenisa bio je i taj što veliku količinu vremena provedeš na jakom suncu u tenisicama i čarapama. Ispod linije čarapa koža bi ostajala bijela kao u čovječje ribice dok bi iznad te linije ona poprimala tamno crvenu boju od sunca i ciglenog praha po kojem smo danima trčali i koji kao da je polako ulazio u dublje dijelove kože iz kojih ga više nije bilo moguće isprati. Dakle bijelih stopala, u sandalama i premalenoj majici, sa Španjolskim narodnim pripovijetkama pod rukom zaputio sam se na rođendan, unatoč svemu, čak pomalo sretan. Došao sam na Žnjan i po sjećanju pronašao dvokatnicu pred kojom sam jednom prilikom čekao Matijevića, ali sada kada je trebalo ući u kuću pojavili su se problemi. Visoki zid dijelio je kuću od ceste, te sam jedva pronašao stepenište do same kuće, a onda sam isprobavao nekolicinu vrata koja su mi se učinila kao ulazna međutim sva su bila zaključana. Vrtio sam se po vrtu desetak minuta bezuspješno pokušavajući ući kad sam u polumraku vidio Tadića zvanog Cigo. Dozvao sam ga i pitao gdje je ulaz u ovaj neprobojni dvorac. __ Sinko puka si. Ne znaš uć u kuću. Dođi za mnom. — rekao je pa mi pružio besu. Popeli smo se stepenicama do terase pa prošli pored prozora kroz koji se moglo vidjeti da je zabava već započela da bi ušli skroz sa suprotne strane. Ta čudna, Escherovski dizajnirana kuća imala je dva kata od preko dvjesto kvadrata te nekakve složene katakombe ispod. Donji kat bio je namijenjen dnevnom životu dok su gore vjerojatno bile sobe. Na drvenom niskom stolu u prostranom dnevnom boravku bili su na hrpi nabacani pokloni u raznim oblicima koji su sezali do pozamašnih dimenzija. Po obliku mogle su se prepoznati društvene igre, zračna puška, možda teleskop i još štošta. Odložio sam pripovijetke pored hrpe pa produžio prema drugom dijelu stana preko, također pozamašne kuhinje, u kojoj su bili pretežno ljudi koje ne poznajem, očito neteniski gosti. Ipak prepoznao sam jedno lice, djevojku koju sam viđao među ekipom iz srednje i koja mi se prilično sviđala, ali je naš odnos beznadno klizio prema prijateljskom. U nekoj vrsti pomoćnog dnevnog boravka koji je imao izlaz na terasu bili su okupljeni tenisači i još nekoliko, meni nepoznatih djevojaka. Dao sam ruku Matijeviću i čestitao mu rođendan, a on se iscrpljeno nasmijao i pružio mi mali Budweiser. Matijeviću je otac u blizini među plastenicima izgradio privatni teren. Imao je i svog osobnog trenera koji mu je gotovo bio kao batler jer je provodio čitave dane s njime, što bdijući nad njegovim sparing mečevima, što trenirajući ga. Prešutni standard među tenisačima, a posebno među roditeljima, bio je da je neophodno trenirati barem pet šest sati dnevno da bi uopće postojala mogućnost ozbiljnijeg proboja u profesionalni tenis. Tako je Matijević provodio mjesece i godine u svom privatnom kavezu među sadnicama cherry rajčica i krizantema mlateći lopticu. Od pustog treniranja bio je jako žilav, ali je uvijek hodao kao da je nedavno bio žrtva premlaćivanja. Sve ga je uvijek boljelo te se rijetko smijao. Ponekad smo ga među sobom zvali musavi Matijević. Na balkonu su bili Kedžo i div Radman koji me je uvijek sprdao zbog vegetarijanstva pa ni ovog puta nije propustio priliku da me pita jesam li se dobro najeo blitve i salate. Pogodio sam ga šakom u trbuh srednjom snagom pa smo se kucnuli pivama. Pitao sam ga zatim zna li da netko ima trave za zapalit kao da sam jako iskusan u tim pitanjima iako sam zapravo tek dva puta zapalio neki relativno mizeran joint, a on mi je rekao da pitam Cigu. Prišao sam Cigi koji je bio za kompjuterom spojenim na impozantne zvučnike i puštao neke dance hitove. __ Doće ti sad brzo Stanić. On uvik ima nešto za zapalit. Muvao sam se naokolo pokušavajući se ugurati u neki razgovor i analizirajući usput sva čuda kojima je stan obilovao i o kojima nisam mogao ni sanjati. Nekoliko puta sam pokušao razgovarati s djevojkom koja mi se sviđala. Popio sam još par pivi i tumarao stanom kada je počelo otvaranje poklona u dnevnom boravku. Bili su to re dom skupocjeni predmeti, osim nekolicine poklona koji su poticali od mene Kedže i Vukovića koji smo spadali u nižu klasu. Neki od poklona uspjeli su namamiti osmijeh na napaćeno Matijevićevo lice, ali kada je pogledao knjigu, prvo je mislio da je to nekakav sporedan predmet. Tek kada sam mu rekao da je to moj poklon ispustio je jedan “Aha”, otvorio je nakratko pa je brzo odložio bez komentara. “Trebao sam je barem malo zamotati”, pomislio sam, “Zašto mu se ne sviđa moja knjiga? To su stvarno odlične priče.” Uto mi je prišao Cigo i rekao da je došao Stanić pa me doveo do njega i umjesto mene ga pitao za travu. Stanić je rastvorio lijevo krilo kožnjaka i iz unutrašnjeg džepa izvadio divovski i prilično debeli joint te mi ga dao bez puno priče pa produžio prema kuhinji. Okrenuo sam se upitno prema Cigi, al on je odmahnuo glavom. Nije ga zanimala trava. Pomalo sam se bojao jointa takvih dimenzija te sam obišao čitavu kuću u potrazi za saveznicima, ali nitko nije bio niti najmanje zainteresiran. Na koncu sam otišao do balkona gdje je sada sjedio samo Kedžo i jeo slane štapiće. Sjeo sam pored njega pa mu pokazao joint i rekao “Jebiga, onda ću sam zapalit.”, a on je samo klimnuo pa strpao još nekoliko štapića u usta. Tako smo neko vrijeme sjedili. Ja sam pušio, on je grickao. Promatrali smo ostale kako unutra pokušavaju plesati, navlače se, pričaju i smiju. Kada sam pogledao joint u ruci već ga je pola nedostajalo i tada sam shvatio da ne mogu više podignuti ruku s naslonjača. Bio sam kao pod epiduralnom anestezijom pojačanom konjskim anesteticima. Problijedio sam od straha pa pogledao u Kedžu. Kedžo i ja smo se relativno dobro razumjeli jer smo bili klasno najbliskiji i često se družili nakon treninga. Odlazili bismo na vožnje biciklom ili u računalne igraonice gdje smo satima znali igrati Warcraft ili Starcraft. Ne znam što ga je točno na to nagnalo, ali Kedžo je tada, umjesto da sljedeći štapić stavi u usta, zabio taj štapić sebi u čelo. Štapić se smrvio u komadiće, a zajedno s njime i moj strah. Nikada neću saznati zašto, ali to je bilo nešto najsmješnije što sam ikada vidio. Kada je primijetio da mi je to smiješno, zabio si je još nekoliko štapića u čelo, a ja sam se tada već gušio od smijeha. Onda ih je počeo zabijati u prozorsko staklo iznad njegove glave, što mi je bilo još smješnije. Pokušao sam nekoliko puta ustati, ali bezuspješno. Tek kada sam se duboko skoncentrirao, uspio sam se osoviti na noge i odteturati prema dnevnom boravku. Nisam bio siguran kako me drugi doživljavaju. Trebalo mi je nešto slatko da me podigne, međutim slabo sam se snalazio u prostoru. Zaljuljao sam se pa se dočekao na vitrinu obrazom. Krajnjim naporom uspio sam izoštriti vid i uočio široku bocu s malom drškom za prst pored grla, na kojoj je bila nacrtana žuta dinja. “To je ono što mi treba”, pomislio sam, “dinja u boci”. Otvorio sam vitrinu odčepio i dobrano nagnuo .Radilo se o vrlo interesantnom slatkastom likeru koji me trenutačno podigao. Svidio mi se te sam odlučio ponijeti bocu sa sobom. Šetuckao sam naokolo, čas razdragan, čas skeptičan, s kažiprstom u staklenom prstenu na grlu boce, povremeno preko lakta povlačeći gutljaje. Osjećao sam se iznenada živahno, a uslijed okusa dinje u mojim ustima, zabava je poprimila tropske nijanse. Činilo mi se da sam u Brazilu, u kući nekog narkobosa, punoj ljudi koji se dobro zabavljaju. Plešući sam ušao u kuhinju s bočicom na ramenu te krajičkom oka upecao spomenutu djevojku koja mi se sviđa. Sjedila je za stolom s nekolicinom ljudi koje i dalje nisam poznavao. Učinilo mi se da je dobra ideja prijeći nogom preko naslonjača i sjesti na slobodni dio stolice iza njezinih leđa. Ona se pomalo iznenadila i svi su me čudno pogledali. Tada sam shvatio da situacija za stolom značajno odstupa od raskoši koju sam osjećao iznutra što je donekle poljuljalo moje samopouzdanje. Ustao sam pa sjeo na praznu stolicu pored, primjetivši da me mladić sa suprotne strane stola pokušava poniziti. Čuo sam jasno da me ponižava, ali u meni nije bilo ni trunke mržnja prema njemu. Izgledao je previše obično da bi me njegove opaske mogle okrznuti. __ Dobro ti stoji ta bočica. — dobacivao mi je nemaštovito. __ Znam, znam, to je moj tropski portal. — odgovorio sam mu da mu dokažem kako nemam većih problema s dikcijom. Curama je to čak bilo smiješno, međutim primijetio sam da se u ovom društvu energetski sunovraćujem i da ga moram hitno napustiti. Ustao sam i odbauljao prema glazbi, ali tamo se izgleda već spremao pokret. Netko mi je rekao da se ide u O’Hare. Potražio sam pogledom Kedžu i vidio ga kako se i on sprema. __ Ideš li ti u O’Hare? __ Ma neću. Idem doma. __ Ajde u kurac. Moga si malo s nama. — pokušavao sam ga nagovoriti, ali Kedžo je ostajao čvrst. Sljedeće čega se sjećam je to da se nalazim u brbljavom stadu koje se kreće Poljičkom cestom. Već tada sam gajio određeni animozitet prema simbolima kapitalističkog društva te sam iskoristio priliku da demonstriram svoje poznavanje borilačkih vještina. __ Gledajte sad zadnji kružni. — viknuo sam pa se zarotirao oko osi i nogom probio svjetleću reklamu autokuće Daewoo. Dok sam iščupao nogu iz rupe u plastici svi su se već bili razbježali, a pored mene je stajao noćni čuvar držeći me za ruku. __ Sad ćeš ti vidit svoje. — govorio mi je, a ja sam se osjećao nekako blaženo pored njega. Kako je pukla reklama tako je i nestao sav moj nemir. Bilo je sasvim tiho. Stajali smo mirno ispod velikog kestena, jedan pored drugoga, čuvar i ja, gotovo deset minuta. Žmirkao sam razmišljajući kako je zapravo lijepa noć, a čuvar pored mene je pušio. Zatim su dva policijska auta, s nepotrebnom nervozom, doletjela kao da sprečavaju pljačku stoljeća. Rotirke su poremetile nokturnalnu harmoniju, a iz automobila su izletila trojica policajaca i krenuli prema meni i čuvaru. Tada sam shvatio da bih možda trebao nešto poduzeti. Potrčao sam znajući da posjedujem impozantne trkačke sposobnosti, a policajci su potrčali za mnom. Kao što sam i pretpostavljao, debelo sam ih ostavio za sobom, ali trčao sam za nijansu prebrzo te moje noge više nisu uspijevale pratiti kretanje tla u suprotnom smjeru pa sam se u jednom trenutku jednostavno srušio. Ponovno je bilo lijepo. Odlučio sam se malo odmoriti u položaju u kojem sam se našao. Onda su dotrčali policajci. __ Drogiran je, drži ga. — govorio je jedan te mi zavrnuo ruku iza leđa i stavio oko nje lisicu. Kada mi je pokušao i drugu ruku sprovesti otraga iskoristio sam njegovu kinetičku energiju te se zakotrljao i pobjegao. Sada sam pazio da ne trčim prebrzo. Odabrao sam brzinu srednje brzog kasa koji se ispostavio sasvim dovoljnim, a na ruci mi je plesala jedna otvorena lisičina. Spojio sam je na istu ruku da ne pleše i udara me po ruci te nastavio jogirati prema moru pa zatim uz more nastavio prema Firulama i klubu O’Hara.
Dok sam prolazio lučicom Zenta, baš kada sam namjeravao skrenuti prema O’Hari, začuo sam poznate glasove koji su dopirali s teniskih terena. Popeo sam se uzbrdicom i ugledao na istom onom terenu, gdje sam toga dana igrao s Ančićem, njih pet šest kako se polijevaju gumom za vodu, viču i pjevaju. __ Ej Antiša redikule jedan. Kako si uspija pobić? — rekao mi je Radman koji je držao gumu za polijevanje sada usmjerenu prema tlu tako da je mlazom već napravio duboku rupu u terenu iz koje su počeli kuljati kamenčići. Stanić je sjedio na sudačkoj stolici pušeći joint i izvikujući nerealne rezultate. __ 40:70, 30:90, backhand as, 19:50 Vuković je pokušavao hodati po mreži i nekoliko puta padao dok mreža na kraju nije pukla, a Matijević urliknuo __ Gem, set, drek! Odlučio sam se kreativno pridružiti happeningu. Prevrnuo sam kantu za smeće i u njoj pronašao debeli flomaster koji služi za crtanje znakova na žicama. U njemu je bilo još soka pa sam se popeo na tribinu i na bijelim naslonjačima na pet sjedalica napisao S, T, I, P, E. S time da sam početno slovo S napisao s dvije uspravne paralelne linije koje su ga pretvorile u poznatu američku valutu. Stipe je bilo ime Ančićevog oca o kojem su već duže vrijeme kolale priče o malverzacijama u robnoj kući Dalma. Samo smo znali da se radi o ogromnim svotama koje je izvukao dok je tamo bio direktor. __ Ahahahaha, Stipe dolar, hahaha. — umirao je od smijeha Cigo koji je na osnovnoj liniji igrao s imaginarnim reketom protiv imaginarnog protivnika. To je bio jedan od mojih prvih konceptualnih radova koji je dugo vremena ostao netaknut. Rupe na terenu su u narednim danima sanirane, mreža popravljena, smeće pokupljeno, ali Stipe dolar ostao je gotovo godinu dana na tribinama kao suptilan podsjetnik na dublju dimenziju sporta. Očito stari Ančić nije zahtijevao da ga se ukloni niti se usudio to napraviti sam jer bi se tim činom razotkrio, a uprava kluba bila je nezainteresirana za taj dvosmislen natpis te je tek kada se mijenjala cjelokupna garnitura sjedalica i taj amblem otišao u ropotarnicu prošlosti.
Ujutro me probudila zvonjava telefona. Nisam se točno ni sjećao kako sam dospio doma, ali stvarno sam bio u vlastitom krevetu. Kada sam pokušao sa sebe maknuti plahtu shvatio sam da se zalijepila za rane na koljenima. Kada sam vidio dvostruku lisičinu na lijevoj ruci sjetio sam se bijega pred policijom i kobnog pada pri kojem sam oderao oba lakta i oba koljena. Telefon je još uvijek zvonio te sam se napokon javio. Glas s druge strane se predstavio. __ Ovdje Stipe Ančić. Jesam li dobio Anteja? Protrnuo sam. Bio sam siguran da me netko odao u vezi natpisa na tribini i da sada slijede prijetnje, sankcije i tko zna što. Ali kad prije je uspio doznati? __ D da, je, Antej je, je. Dobar dan. __ Oćeš li ponovno igrat s mojim Marijom? Imamo termin u dvanaest. Znači ipak nije ništa saznao. Želio je revanš. Izgleda da je poraz prethodnoga dana potresao stablo obitelji Ančić sve do najtanjih grančica. __ Aaaa, paa, može, može. Vidimo se. — odgovorio sam naivno.
ANTEJ JELENIĆ (1983.) u Splitu završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče objavljivao u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Split Mindu, Re te zbornicima Reč u prostoru i Bez vrata, bez kucanja. Piše kritičke i polemičke tekstove o pojavama u društvu i kulturi za portale H-alter, Buka, Žurnal.info i Dalmatinski portal, a objavio je i nekolicinu eseja u danas ugašenom Zarezu. S ocem Božidarom Jelenićem, Milanom Brkićem i drugim umjetnicima od 2008. organizira manifestaciju suvremene umjetnosti Adria Art Annale. Suradnja umjetničke udruge AAA, studenata Filozofskog fakulteta u Splitu i Mreže anarhosindikalista rezultira projektom Mreža solidarnosti kojim je u bankrotiranim tvornicama na širem splitskom području ostvaren spoj umjetničkog i političkog djelovanja. S tim projektom/eksperimentom 2013. sudjeluju na Bijenalu mladih u Anconi, Atenskom bijenalu, Zagrebačkom salonu i u Zadru na konferenciji Zajednička dobra i krizni kapitalizam. Dokumentarni film Mreža solidarnosti dobio je 2014. prvu nagradu na Vukovarşkom filmskom festivalu. Dosad je imao jednu samostalnu izložbu te sudjelovao na brojnim skupnim izložbama. Prvu knjigu poezije Stalak za svijet objavio je u zagrebačkoj izdavačkoj kući Sandorf 2020. godine. Navedena knjiga poezije zanimljiva je po tome što sadrži i autorske likovne radove. U 2023. izašle su mu dvije nove knjige – Ultrazvuk (knjiga poezije, HDP) te Kentaur u kvartu (kratke priče, Sandorf) koju, kao i prvu, ilustrira vlastitim vizualnim rješenjima. Svira japansku frulu shakuhachi.
Majka pegla U pauzama između košulja i kuhinjskih krpa Srednji prst desne ruke prinese ovlaš jeziku Pa ga lagano spusti na najvreliji dio pegle koju u zraku drži lijevom Provjerava toplinu Ja je gledam omađijana Već u sljedećem predahu Priljubljujem svoju malu peglu Za djevojčice Uz njenu vrelu Zatim je uzimam i cijelu prinosim ustima Provjeravam toplinu Potom urlam sprženih usana Pa plač, hladna voda, komšijin med Smrdljivi Jekoderm Sljedećih nekoliko dana jedem tečnu hranu na slamku I šutim Šutim
***
PET LISTOVA LOVORA U VARIVU OD GRAHA I GERŠLA
Prepoznajem te kuće hiljadama minuta šutnje udaljene od mog pogleda more koje u njih udara, i vjetar što im kroz kosti od kamena putuje. Njihov mir u mom je sjećanju zauvijek pohranjen i ušuškan. Spokojan i sam. Ne znam hoću li više ikad svojim tijelom uznemiriti njihovu tamnu raskošnu tišinu. Moje ruke iscrtavaju po zimskom zraku obrise sunčanih škura i mirta širi krila dok se odvaja od zemlje pa sve sa korijenjem i teškim svojim mirisom i mene podiže sa sobom. Na balkonu s pogledom u mrak počinjemo pjesmu. Ona će se ispjevati mnogo poslije, kada me trajekt ostavi na kopnu, slanu i nespokojnu, s ljetom nad glavom i morem pod jezikom.
***
IMA KLJUČEVA KOJI NE OTKLJUČAVAJU VIŠE NIJEDNU KUĆU
Ima ključeva koji ne otključavaju više Nijednu kuću Ruševinu Šutnju raspršenu po uglovima sjećanja
Jedan takav držim u malenoj kutiji pored kreveta Kutija takođe ima svoj ključ Majušan i lijepo ukrašen
Ima kuća u koje ne možeš više ući U njima Tuđi ljudi žive nepoznate uspomene Brižljivo prebrisan prag od drugačijih mirisa
Jednu takvu s vremena na vrijeme dodirnem Stojim na ulici nasuprot Smiješim se tuđem cvijeću na balkonu Razgovaram s prozorima zatvorenim za moje poglede
Ima pjesama koje je izlišno pisati ako od njih očekujemo utjehu I ljudi od kojih je uzaludno očekivati riječ Ako od njih tražimo iskrenost
S malom kutijom pored kreveta S majušnim lijepo ukrašenim ključem S kućama koje se ne žele zaboraviti Pričam Najnježnije
***
U KUHINJI, IZA PROZORA ISPRED KOGA MIRIŠE MIRTA
Imaš sitnice I u njima vješto skrivaš Škripu škura u jutru nekog odbolovanog dalmatinskog julskotužnog dana
Treba ustati Na krišku kruha razmazati majčin kiselkasti pekmez od marelica u kojem se skupilo sunce zaostalo iz predškolskih dana
Kakao ohlađen u nasljeđenoj šoljici Čeka
Tvoje su ruke odlučne Odlučnije od srca koje uvijek misli da bi moglo bolje Obasjati sve kuhinje malog svijeta Dovoljno malog da u njega stanu Sve sitnice Raznježene zrakom koji miluje Škure u neko sasvim obično Promuklo dalmatinsko jutro
A toliko se toga još mora Ispričati I suncu i mraku I zlohranoj djevojčici koja nikako da proguta Prvi zalogaj
DIANA ONDELJ MAKSUMIĆ rođena je u Mostaru, 1969. godine. Završila je Pedagošku akademiju, odsjek bosanski jezik i književnost. Dobitnica je pjesničke nagrade „Mak Dizdar“ za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ za 1991. godinu. Živjela u Italiji i radila kao glumica u periodu od 1993. do 1997. godine. Dobitnica je Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“ u Genovi 1997. godine. Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije „Qualcuno dovra dopo tutto“, objavljenoj u Rimu, 1994. godine. Od 1997. godine ponovo živi u Mostaru i radi kao glumica u Pozorištu lutaka Mostar. Poeziju objavljivala u domaćim i stranim književnim časopisima. Zbirku poezije „Voda“ objavila 2021. godine, u izdanju Centra za kritičko mišljenja, Mostar.