Čim sam zakoračila u sobu, obavio me potpuni mrak. Osjetila sam Markovu prisutnost, šuškanje posteljine u krevetu. Ali, zašto leži u mrklom mraku u pet popodne? Radi noću, ali nikad nije spavao do pet.
– Imam jednu jako tužnu vijest – doplovio je kroz tamu njegov glas do mene.
Stajala sam i dalje na ulazu, nisam htjela zatvoriti vrata sobe niti mu se približiti. Bila sam sigurna da ću sada čuti nešto najstrašnije moguće. Mama? Tata? Sestra? Njegovi? Dok sam jednom rukom i dalje pridržavala vrata, a drugom stiskala torbu, rekao je:
– Umro je Frank Zappa.
Glasno sam uzdahnula. Bacila sam se na krevet i tražila ga u mraku udarajući šakama dok ih je on zaustavljao u zraku ponavljajući napuklim glasom:
– Pa to jest tužna vijest, znaš koliko volim njegovu muziku!
Stavio mi je jednu slušalicu u uho, pritisnuo play na walkmanu, „The torture never stops”, i dok mi je on mrsio kosu, Zappin duboki, hrapavi glas ponio je moje moždane vijuge na početak 92. u Danskoj, na moj pijani poziv Marku usred noći, kad su priznate Slovenija i Hrvatska. Nakon ekscesa u parlamentu, pri povratku u Arhus, zatekla sam u mojoj studentskoj kući zabavu. Nije me dugo trebalo uvjeravati da se pridružim. Negdje oko tri noću, omamljena danskim pivom, okrenula sam Markov broj i dobrih pola minute ispuštala jecaje u slušalicu bez ijedne suvisle riječi. Kad je uplašen izredao sve članove naše obitelji (on u Beogradu nije imao telefonsku vezu s Hrvatskom), ja sam zapiskutala:
– Ma nije to, Jugoslavija se raspala!
– Mia, pa stvarno, koji ti je kurac, pa ja živim ovdje, valjda znam, premro sam od straha da je netko od naših poginuo, uh, jebote, pa ti nisi normalna…
– A hoće li nas htjeti Hrvatska? Mene Srpkinju, tebe izdajicu?
– To je naša zemlja – umirivao me, a ja ponavljala, dok kartica nije istekla:
– Da, jest, naša je, a jesmo li mi njeni?
Čija je zapravo ta domovina? Tko je smije tako zvati? Lik iz jednog romana Sándora Máraia, muzičar, bježeći iz Mađarske 1948. s glavom zaronjenom u blato na granici s Austrijom, dok je čekao na pogodan trenutak da ga prevedu u slobodu, kontemplirao je o domovini. Učinilo mu se tada da postoji više vrsta domovine. Najprije su mu objašnjavali da je postojala domovina gospode, a onda, preko noći, domovina je pripala narodu. I dok je mirisao blato domovine zapitao se – koja je to njegova domovina, i, ako postoji, gdje je sada i zašto ga je ostavila.
***
„That’s what I like about Balkans, big noses and passion,“ vikala mi je na uho Damirova djevojka Frija, Nizozemka, u praškom klubu Radost na koncertu benda Leb i Sol, nakon što su virtuozi iz Makedonije odsvirali „Aber dojde donke“ bacivši u trans sve prisutne. Frija je brisala suze grleći svog Damira, ja sam grlila svog Marka podsećajući se YU rock večeri u Repreu, kad je Marko skupa s Vojom iz beogradskog benda Bezobrazno zeleno bio DJ.
Tu su večer godinama u Pragu nazivali kultnom. Mnogi su u raznim klubovima pokušavali ponoviti to nešto, neopisivu energiju koja je kolala klubom i s naših ljudi prelazila na Pražane i na turiste, koji su opčinjeni gledali u nas, takozvane ex-Jugoslavene, kako se stapamo s muzikom osamdesetih kao da se upravo tad rastajemo sa nekadašnjom državom, nekadašnjim životom, želeći još Azre, Idola, Šarla Akrobate, Električnog orgazma, Filma, EKV-a, Bijelog dugmeta, Lačnog Franza, Leb i Sola; kao da će ritam, riječi, ples, poništiti zvukove sirena za uzbunu, pad granata, mržnju, zlo i bijeg. Ja sam se upravo te večeri oprostila s nečim što smo nazivali Jugoslavija. A oproštaj je neprestano visio nad tom čudesnom tvorevinom, i prije no što nam se dogodio narod. Odgađali smo ga godinama, a izgleda da je bio neumitan; koliko izvjestan toliko i apsurdan, kao kad je Camijev Mercault čekao na smrt giljotinom.
– Stop buying us beer, please, don’t you see that we are spilling it!
– But, that’s why we are buying it, we enjoy watching you spill it!
Kupovali su nam pivo cijelu noć. Moje kolege i asistenti s fakulteta, uglavnom Amerikanci, gledali nas kako skačemo, urlamo, grlimo se, plačemo i polijevamo se. Bila sam im zahvalna, ali i prezirala ih, jer nisu shvaćali čega su zapravo svjedoci te večeri. Uživali su u voajerskoj ulozi, gledajući nas mokre, podivljale, pomalo nam i zavidjeli, jer oni ne umiju iskočiti iz kože, a istodobno nas se negdje duboko u podsvijesti gnušali, kao i razni Holbruci, lordovi Ovenovi, Stoltenberzi i Biltovi.
Neki su pokušali izaći iz sebe uhvativši se s nama očajnicima za ramena, nespretno pokušavajući slijediti ritmove bubnjeva i gitarskih rifova maestra Stefanovskog, zaplićući nogama u makedonskom kolu, dok smo mi zazivali majke da nas uče i karaju.
***
Idem primiti dva embrija. Nakon produžene kultivacije, zovu ih kompaktnim morulama. Idem ih primiti na dan kada je prije četiri godine umro moj stric, izbjeglica u Srbiji. Od posljedica dijalize i tuge za rodnim krajem. Sahranjen je na neuređenom, blatnjavom dijelu batajničkog groblja. Naokolo ravnica, magla.
Obiteljsko groblje je daleko, u drugoj državi. U Hrvatskoj, 10 kilometara od mora, u podnožju brdašca na kojem je crkva, gdje je nebo plave, a oblaci jasno bijele boje. Gdje mirišu stabla borova, čempresa, i mediteransko bilje.
Dok je pop pojao i mrmljao sebi u bradu, stajali smo u mulju i premještali se s noge na nogu upadajući sve dublje. Pojanje popova mi je uvijek izazivalo mučninu, čak i gađenje. I te crne mantije, masne brade, kakvu to utjehu može donijeti tugujućem?
Otac mi se davio u suzama, pokušavajući biti jak zbog mene kao što sam ja pokušavala biti jaka zbog njega. Što se više suzdržavao, to me čvršće stezao za ruku. Stisak mu je zamijenio jecaje, a meni je koncentriranje na bol u ruci smanjilo želju da kriknem. Kako li se osjeća stariji brat pokapajući mlađeg u blato nepoznatog groblja?
Sjetih se Kuzme, tragičnog lika iz Kristalnih rešetki Mirka Kovača, koji je nakon posjeta rodnoj Hercegovini i povratka u Beograd zavapio: „Nije isto umrijeti ovdje i tamo, pogotovu kad se vjeruje da je smrt neka vrsta izbavljenja“.
Blatnjava je i ulica gdje se nalazi naša nova nada, nova praška klinika za asistiranu reprodukciju. Postotak uspješnosti nestvarno je visok, cijena IVF-a vrtoglava. Ulica potpuno raskopana, svud naokolo bageri, radnici. Srećom, sijalo je sunce. Dovezao me točno pred ulaz, da ne gacam po blatu. Nekako mu se činilo neprimjerenim – blato na dan kad trebam začeti.
Ušli smo u veliku prostoriju s puno svjetlosti, ofarbanu u žuto. Sjeo je pored mene, ja sam ležala okrenuta zidu kraj ekrana na kojem su nam pokazali embrije. Nisam bila omamljena diazapemom kao prošli put. U ovoj klinici ne daju sredstva za smirenje. Nekoliko mjeseci i tjedana tokom priprema preporučuju akupunkturu, decilitar crnog vina poslije večere.
Stvarnost me obuzela u svoj svojoj moći. Sve je bilo intenzivno, opipljivo. Zvukovi, boje, riječi, nježna muzika flaute. On pored mene, drži me za ruku, medicinska sestra koja me miluje po nozi, embriologinja koja optimistično viri iza staklenog otvora čekajući na znak doktora da donose nešto što bi se u meni trebalo ugnijezditi i pretvoriti u čovjeka.
Sve je bilo nekako previše kako treba biti, savršeno, dizajnirano tako da umanji hladnoću procesa umjetne oplodnje. Zašto onda? Ne znam, ali slutila sam da opet neće uspjeti. Četvrti put. Obuzeo me osjećaj uzaludnosti, bolan, ali podnošljiv, poznat, proživljen već toliko puta. A ja pristajem na tu igru, kao da je smisao upravo u tome. U pristajanju na neuspjeh. Učiniš sve, do srži zagrabiš, a znaš unaprijed da nema svrhe.
I dok je doktor ispod plahte pokušavao naći pravi put do moje utrobe, kapljice znoja koje su se cijedile po njegovom licu, crvenilo koje se spuštalo sa obraza na vrat i grudi, vrijeme koje se činilo beskrajnim, govorilo je svima da nešto nije u redu, a ja sam bila čudesno mirna. Ja sam već znala.
____________________________________________
SOFIJA KORDIĆ je novinarka, odrasla u Zadru. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu 1993. godine.
Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu.
Pisala je za „Borbu“, „Vreme“, „Našu Borbu“, „War Report“, i devet godina radila u Pragu na Radiju Slobodna Europa.
Iz Praga piše za portale „Lupiga“, „Ideje“, „Peščanik“ i druge.
Arhipelag iz Beograda joj 2018. godine objavljuje roman „Hipofiza u egzilu“, iste godine izlazi i na češkom jeziku (Argo, Prag).
Jesenski i Turk (Zagreb) joj 2021. objavljuje zbirku „Priče o neskladu“.
U pripremi je i češko izdanje.
Živi u Pragu sa suprugom i sinom.
čovjek-časopis 