
KADA POKUŠAM DA ZAMISLIM SLONA…
… A to ne biva baš često
Ne vidim glomazne mere
Surlu uši i stubaste noge
Ništa od onog
Što nameću znanja o slonu
Ne nazirem ni klavirske dirke
Drške noževa ni medaljon na poprsju
Stare vojvotkinje s kojeg zure
Uglačana okca od slonovače
Mutna mi je slika krivolovca
Među trofejnim kljovama
Kada pokušam da zamislim slona
Dođe mi pred oči sve što nije slon
Tako je i sa idejama
Rađaju se kad potrošiš
Sva obilja sveta iz kojeg dolaze
***
CELINA
Tačka na kraju rečenice
U nekoj svetoj knjizi
Svejedno je mali uzorak tame
Na putu do škole
Dečak je upravo
Video pileću nogu
Između ova dva iskaza
Dovoljno je mesta
Za sva ljudska iskustva
Ništa ne dokazujem
Jer to nije posao poezije
Ali jeste sećanje na Dragicu
Iz treće klupe do prozora
Bledu disleksičarku
U suzama nad tekstom
Dok učitelj vrhom
Olovke čisti nokte
Kovitlac perja iz jastuka
To poezija hoće u svetu
Gde jezik je starinski hotel
S primerkom Biblije
Kraj svakog uzglavlja
Celu rečenicu Dragice celu
Do tačke kaže učitelj
Odvojena od tela pileća noga
Mora u neko novo pripadanje
U mračne obrede na primer
Basnu s lisicom ili supu
Mi smo samo siročad celine
Bože dragi koliko je tuge
U njenom odsustvu
Dragica plače
Rečenica je zver
I dalek je put do tačke
***
GRČKI MONASI NA OMV PUMPI
Ne znam da li se i nekom od njih učinilo
Da novembarsko nebo liči na bojno polje.
Retko kad je toliko svetla u novembru,
Među barokno nagojenim oblacima.
Na vrata što se otvaraju uz fini šum
Za turskim kamiondžijom ulazi i miris
Dizela – Mein Gott, kaže vremešna gospođa
S tetovažom srca na zapešću.
Pri računanju na prošlost jedva da ima
Razlike između ljubavi i fosilnih goriva.
Ko ovde traga za lirikom nabasa na rebro
Dinosaurusa; ali monasi su tako
Lepo zauzeti nekim videom na ajfonu.
Čovek se pita veruju li zaista da svet je
Malo stariji od klinastog pisma.
Retko kad je toliko svetla u novembru,
Reklo bi se da nebo još ima posla
Oko scene za premijeru Postanja.
A svi stojimo pred kasirkom što u pometnji
Jezika traži pravu reč za izvolte.
***
PROZOR OTVOREN PREMA MORU
Ulica Odiseja Elitisa,
U malom lučkom gradu gde kopno
Sužava se u jezičak od kamenja
I slane vatre.
Preko puta je bučna
Porodica iz Pančeva,
S mnogo dece i belim psom.
Moja Grčka je oksimoron.
Otvoren horizont poziva me
Da poštujem privid.
Imam ženu koju volim
I njena mitski lepa leđa
Treba namazati kremom za sunčanje.
_________________________________________________
DEJAN ALEKSIĆ (Kraljevo, 1972) pesnik, dramski pisac, romanopisac i stvaralac književnih dela za decu. Diplomirao je na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.
Objavio je dvanaest pesničkih zbirki, knjigu drama, jedan roman i preko dvadeset knjiga za decu. Dobitnik je brojnih značajnijih književnih nagrada za poeziju: „Vasko Popa”, „Meša Selimović”, Zmajeva nagrada Matice srpske, „Branko Miljković”, Nagrada SANU iz Fonda „Branko Ćopić”, „Miroslav Antić”, „Risto Ratković”, Prosvetina nagrada, Matićev šal, Brankova nagrada.
Poezija Dejana Aleksića prevođena je na desetak evropskih jezika, a posebne knjige pesama objavljene su na španskom, poljskom, francuskom, slovenačkom i makedonskom.
Za roman Petlja dodeljene su mu je nagrade „Miloš Crnjanski” i „Vladan Desnica”.
Za dramu Vina i pingvina 2010. godine dodeljena mu je Pekićeva stipendija.
Kao autor knjiga za decu zastupljen je u čitankama i obaveznoj lektiri za osnovnu školu. I u ovoj oblasti nagrađivan je važnim priznanjima: dvostruki dobitnik nagrada „Politikin zabavnik” i „Neven”, nagrade „Dušan Radović”, nagrade Zmajevih dečjih igara za izuzetan doprinos literaturi za decu, nagrade Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, „Plavi čuperak”, „Zmajev štap”, „Gordana Brajović”, „Rade Obrenović”, Nagrade Grada Niša za književnost za decu, „Gomionica”, Zlatno Gašino pero, Dositejevo pero, Nagrade Radio Beograda, Zlatni ključić Smedereva, kao i međunarodnih priznanja „Mali princ”(dva puta) i White Raven.
Radi kao glavni i odgovorni urednik Izdavačke delatnosti „Povelja”, u Narodnoj biblioteci „Stefan Prvovenčani” u Kraljevu.
Ова прва песма о слону је прави мали филозофски трактат, за мене и композиционо савршена. Тако ми је жао што нисам била на представљању у Диселдорфу, искрсао ми живот баш тада. 😦
LikeLike