BOG JE ŽENA S TRI LICA
U crkvi navrh brijega gleda nas božje lice.
Žena s tri lica.
Svako od tih lica ima poseban znamen.
Madež na bradi, pored očiju, kraj čela.
Ispod brda, u crnoj rijeci brze male ribe
otkidaju komadiće božjeg tijela koje je potonulo. Pjesnik
iz svete zemlje crta obrise davnih zavjeta, na leđima nosi
jezik sklupčan
u obliku zmije, i zamuckuje.
Bog je začudo žena, obmanuta ili smjerna,
traje pogled šestero očiju unedogled, dok se
polako otvaraju tvoje oči nakon agonije.
U jezeru vidim duh, otac i sin se miješaju,
kao odrazi davne pustinje u vrtlogu istočnog
mora. Ustaješ iz kreveta.
***
MAJKE
Majke se boje bijelih laži
Serviranih kao snježne kuglice
Na pladnju kraja mladosti.
Iz gustih kosa svojih kćeri
Izvlače sijede niti i broje do
Deset, da ne ureknu život.
Iz vrećica su izvadile rujno
Voće, i bacile su kupine
Pred djecu, starice,
U bijelom danu, kad je dug
Lipanj pri kraju, neumrtvljen.
Od čestica izmišljenih priča,
Kćeri slažu kule od zlata,
Darova davnih putnika,
I ostaju u dugim noćima
Plahe i nemirne od
Snatrenja.
***
ORMARI S LJETNOM ROBOM
Izvlačiti svu tu tanku robu
Usred ljeta, kad sve je već trebalo
Odavno biti na svome mjestu.
Ima neke tajnovitosti u tome.
Kao da iz pijeska zimi vadim zvijezde
Sparušene, ostatke morskih trava.
Vrećice s lavandom duboko unutra,
Da miris više ni ne dopre do haljina,
Neke su isprane od vode i sunca,
Neke nenošene, neki davni cvjetni
Uzorci koje mi je u Mađarskoj volio
Kupiti tata, samo takav kič s ružama
Crvenim, kao i moje crvene hlače kao
Krv. Kad ih odjenem, kao da sam
Pustila žile da se rasprsnu, anatomiju
Da se prepusti vrućem vjetru, tijelu
Da se pretvori u život na kraju srpnja,
Kad već se vide Gospini obrazi i slute
Kraći dani, i manja omara nakon proslave,
I tako idu dani, i ormari su vašari podnevni
Izvuci zeca iz rukava laganog sakoa
I onda polako nestani kao da si iluzija,
Fatamorgana djevojačka uzalud,
Duša zauvijek.
***
GAŠENJE
Ugasi vatru, baci pjenu na taj naramak pun drva.
I kad bude sve crno od pepela, tad kreni dalje.
Poslušala sam. Uzela sam hamper vode i polila plamen koji
je rastao.
Jednom, pa dva puta.
Onda sam se pomakla i čekala da nestane.
I odjednom, od dima nisam vidjela ni lice, ni
stabla, ni ptice, ništa.
Samo sam stajala.
Kuću koju sam gradila, pustila sam jezicima,
Po naredbi, gasila sam požar,
I onda se, kao svaki vatrogasac, odmakla
U uniformi. Kao vojnik.
Tvoja riječ, moja zapovijed.
Pepeo je posuo dolinu.
Da bude grob onima
Koji nisu čuvali ljubav.
***
RAZGOVORI
Nikad nisam pisala dnevnike,
Čitala sam Virginijine, Kafkine,
zadnji Dnevnik korote Rolanda Barthesa.
Pomislila kako bih mogla bar pisati svaki dan o žalovanju
nakon smrti oca, kao teoretičar koji je odjednom o užitku
prestao pisati, i o ljubavnoj persuaziji kroz simbole i jezik,
Svaki dan bilježiti prazninu.
Dnevnik korote je plač, suze izgubljenog sina, bez
događaja, bez misli, samo teče tuga kao crna sluz po
papiru, rečenicama.
Odustala sam. Dnevnici su iz drugih vremena.
Sad u whats up porukama, u messengerima koji nose
povijest razgovora na plećima,
Ostaju skrivene priče, emotikoni, monokromi, sve silne
emocije koje se ne prelijevaju po ekranu. Nikad ne
screenshotam, niti držim zapečaćene tuđe riječi u svojim
okvirima.
Nekad brišem sebe, nekad čitavu diluvijalnu rijeku koja
odnosi otpad i sve ono što je jednom bilo čisto kao bjelina
bez potpisa.
I ne žalim.
***
AHMATOVA U PIVNICI
U polumračnoj, poluzadimljenoj pivnici
pokraj Zelenog vala,
Leži knjiga Ane Ahmatove na ruskom.
Starije izdanje, tmastozelene korice.
Za stolom sjede žene koje pišu.
Piju čajeve, medicu, pivo, kako koja.
Nedjeljna je večer, stolovi uokolo poluprazni,
Knjiga koja stoji nakon razmjene i čeka.
Na prednjoj stranici, žene se potpisuju.
Stavljaju crtež, potpis, godinu.
Lupaju žig pjesničkog sestrinstva.
Nakon književne večeri, tema ne nedostaje.
Eros, knjige, gradovi, politika, bolest.
Gledamo portrete i crteže na mobitelu,
Neka su lica kositrena, kao kipovi.
A neki klaviri se prebacuju preko stepeništa,
Tipke ispadaju.
Otvaraju se prozori pivnice.
Ahmatova nastavlja svoj put. Čisti izrazi i
Kritika bolna kao sječivo. Riječi bacaju
Simbole u koš. U torbi koju pjesnikinja
Zaboravlja, vraća se sve u struju proljeća.
Noć je, i povijest se ponavlja.
_________________________________________________
DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).
Objavila je:
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.
Nagrade:
– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu
Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije).
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi.
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.
Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija
Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.
čovjek-časopis 