SELAM
Prolazim pustom ulicom. Spazim crno klupko u kojem razaznam četiri prilike koje u tišini sjede, petljaju po ruksacima. Migranti.
Predrasude me ukoče, usporim, scenariji prolaze glavom, nigdje nikog, gledajući ispred sebe polako s nekom knedlom nastavljam prema njima i računam koliko mi treba do osvijetljenog prostora. Spazi me jedan od njih. Ustane, mirno stane i kaže: selam.
Nešto dirljivo i mekano u njegovom glasu me je razoružalo. Selam, odgovorim. Nasmiješim se. Uzvrati osmijehom. Krenem da pitam, gdje ste, šta ste, trebate li šta, ali nisam stigla progovoriti, čita on već iz očiju, naučilo ga, put, ljudi i opasnosti. Pokazuje rukom na obližnju džamiju i govori na engleskom, imamo gdje večeras, ne treba ništa, samo nisam htio da se bojiš, da nas se prepadneš.
Selam
Selam
***
iPED
Pramenovi guste smeđe dječakove kose letjeli su svaki za sebe, pa se opet sastavljali u cjelinu. Glava se trzala lijevo-desno, a vratne žile odskakale po metalnoj šipci na tramvajskom sjedištu. Svaki trzaj vozila ili kočenje donosili su novi udarac u vrat sedmogodišnjaka. Bilo je mučno gledati mali vrat koji struže po šipci sjedišta. Gospođa, koja je sjedila pored dječaka, instinktivno je podmetnula ruku pod njegovu glavu, pokušavajući amortizirati nekontrolisano kretanje glave. Glasan povik je zaledio ruku-jastuk: „NEEE, ne pomažite mu, ko je meni pomagao kad sam bio dijete. Ko??!? Reci te mi ko??? – grmio je dječakov otac koji je stojao.
„Danas djecu odgajaju kao debile, mekane debile, ko je mene čuvao. Neka leti glava. Naučit će. A ovo sam mu kupio da se igra i da ne ispušta iz ruku“, pokazao je na bijeli pravougaoni papir koji je dječak držao čvrsto sa obje šake, položen u krilu. Na bijelom papiru crnim flosmasterom je napisan iPED. „Neka se igra s time, bit će pametniji“, nastavio je režećim glasom dječakov otac.
Gospođa je zašutjela, pogledala kroz prozor, pa blago dodirnula dječaka i zamolila ga da se pomakne da izađe. On je otvorio oči, iznenađujuće brzo, bistre i budne oči, nimalo snene. Širom ih je otvorio i pogledao ženu u oči, nasmiješio se, pomjerio, a onda opet, čvrsto i grčevito sklopio kapke i pobjegao u lažirani san. Na njegovim koljenima je bio papir.
***
DŽONI
Početkom juna neko ga je ostavio ispred haustora. Malena crna loptica. Sve nas je kupio veselim okicama. Hranili smo ga i polako je jačao svakog ljetnjeg dana. Veselo maše repom kad stigneš s posla ili u povratku iz radnje, legne da ga maziš. Spava ispred haustora, tu je njegov svijet i dvorište. Dobio je glanc novu kućicu. I ogrlicu da se zna da je naš. Neko mu je skinuo ogrlicu i prvi put ima i strah u očima i ne prilazi odmah, nego oprezno, a onda je opet veseli razigrani, sad već veliki četvoromjesečni štenac.
Našao mu se i dom, ide uskoro na sigurno.
Nisam ga vidjela dva dana i nedostaje, pitam komšinicu: ‘Gdje nam je Džoni?’
Otrovali su ga. Našli su ga s pjenom na ustima nedaleko od zgrade.
***
KROMPIRUŠA
Kilogram sjecanog mirišljavog i toplog bureka bio mi je u jednoj ruci, a drugom sam uzimala kusur. Iza mene je bila mlada žena, Romkinja. Jednom rukom je čvrsto držala trogodišnjaka, a u drugoj je imala marku i po. Žena je pristojno, kad je došla na red, prišla pultu i rekla da želi krompiruše za marku i po. Prodavačica je grubo, glasno i nervozno odgovorila: ”Bježi, šta mi tu krčiš red, smetaš ljudima.” Žena je trznula glavom i spustila je prema podu kao da si je udario ciglom u potiljak, a ne riječima. Pogodio me do kosti taj njen pokret. S vrata sam se okrenula i procijedila buregdžijki: ”Nemojte se tako ponašati prema njoj.” Muk u prostoriji. Isisani zvuk iz buregdžinice cijepa prodavačica sad već pomalo kreštavim glasom: ”Šta, šta, jel’ meni govorite gospođo. PA JA NJU SVAKI DAN HRANIM.”
”Ako je i hranite, svaka vam čast, ali o dobrim djelima se ne priča, a nipošto vam ne daje za pravo da je ponižavate”, izgovorim u dahu, s knedlom u grlu, ali smireno kao da sam danima spremala odgovor.
Žena se iznenađeno okrenula prema meni, pogledala me u oči i jedva čujno oblikovala usnama hvala i brzo se vratila u položaj s glavom prema dole ispred pulta. Čvrsto, još čvršće, kao da nikad ne želi da je ispusti, uhvatila je ručicu nasmiješenog dječaka.
***
RUSINKA
Ja sam i Rusinka. Baka i mama me nisu naučile rusinski jezik, ali slušajući njihove razgovore, nepogrešivo bih mogla prepoznati tih 56 glasova. Obično glasnih i žustrih, jer su se svađale na rusinskom. Uz dužno poštovanje, jer mama je persirala baku. A baka svoju mamu, moju prabaku. Takvi običaji. Ja nisam mami govorila Vi, strano mi je i daleko.
Ostao mi je stolnjak u crveno-bijelom vezu, rusinska kapica, zbirka dječijih priča na rusinkom, a od nematerijalnih dobara, ljubav prema ravnici i pustim nizinama i suncu koje ih dotiče u sumraku, sklonost jakim nerazblaženim bojama, crvenoj, plavoj, žutoj, bijeloj. Rusina ima do milion i po raštrkanih u svijetu, u Sarajevu ih znam nekoliko. Ideja identiteta je ne kupuj gotove kolače za praznike, obrazuj se, doprinesi društvu ako možeš, ali, prije svega, samo živi s ljudima i poštuj ih.
***
CRNO-BIJELE BOJE
Kad je mama umrla, prestala sam da vidim svijet u bojama. Doslovno. Tuga je izazvala kratak spoj u mozgu. Svijet sam vidjela u nijansama sive. Sigurno postoji zvaničan medicinski naziv za to stanje. Nije me zanimalo, kao što me tada nije zanimalo ni ništa drugo. O svom crno-bijelom svijetu nisam nikom govorila, nisam mogla podnijeti ni pomisao o pretragama, analizama, stručnim mišljenjima i savjetima da moram, da trebam… Odgovarao mi je svijet bez boje.
Nakon dva mjeseca otišla sam s prijateljicom, njenim i mojim sinom na hamburgere. Sjeli smo na terasu, sunce je grijalo. Pričale smo, a dječaci su bili za drugim stolom, jeli su hamburgere, mljackali pomfri i smijali se. Smijali su se veselo, glasno, iskreno. U trenutku njhovog najglasnijeg kikota, slovo M je postalo žuto, podloga je bljesnula crvenom, fan shop je postao bordo. Tramvaj je bio zelen. Jedna po jedna boja iskakale su kao u reklami za internetsku igricu.
“Hej, jesi li me čula, gdje si bila”, dozivala me je prijateljica.
“Izvini, tu sam, razmišljala sam da bi bilo dobro da i ti i ja uzmemo hamburger, s puno zelene salate, crvenog kečapa i žutog pomfrija”. Pogledala me je sumnjičavo, ali se nasmijala i rekla: “Može”.
____________________________________________
VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine, živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan.
Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela.
Priča “Krompiruša” je prvonagrađena na konkursu Sloboda narodu.
čovjek-časopis 