NURIJA
Jednog ljeta, dok se vršilo žito na guvnima, a sunce peklo i žarilo do ispod kože, mama je spomenula da će nam u kratku posjetu doći neki rođaci iz Siska.
Nurija je došao sa mamom i ostao cijeli dan. Ganjali smo konje u vrši i bacali se po ovršenoj slami.
Bio je nešto viši i svjetliji od mene, s bademastim očima. Nismo razumjeli te naše rodbinske veze.
Stare žene po selu su govorile: “Preudala se, ošla za nekog muslimana, đava će ga lipi znat.”
“Mogla bi se dica češće zajedno igrat”, pozdravljale su se na rastanku, mama i teta.
Nurija me poljubio u obraz negdje u predvečerje.
Nikad ga više nisam vidjela.
***
ŠIMA JURINA
Svaka žena u selu je, pored svoga, imala i muževo ime da se zna čija je.
Skraćivali su ga da je lakše izgovarati.
Tako je Šima Jurina bila Jurinca.
Jurinci je pored pojate rasla kruška, sočna i rodna.
Ubrala bi mi djeca koju da je ona dala.
“Evo vam maštalo i četka, pa oribajte pod ako hoćete krušaka.”
A drveni pod nije bilo lako ribati.
Sva prljavština se sabirala u utore između dasaka.
Znojni i prljavi, klečeći smo proveli i po pola dana.
Jurinca bi u traveži donijela kruške tek kad je ribanje bilo gotovo.
U pojati na sijenu, jeli smo ih neopranim rukama.
***
MILAN
Kad je Milan obolio od raka, imao je ne više od osamnaest godina.
Njegovi su se, zajedno s njim, sa sela preselili u grad kako bi bili bliže doktorima.
Jednom prilikom, mama me odvela u posjetu jer su naše majke bile najbolje prijateljice.
Ležao je u krevetu, tih i nasmiješen, sa otvorenim ranama na leđima.
Milana su ubrzo vratili na selo, u sanduku okruženog bijelim ružama.
Ispred kuće su se okupili redovi učenika, sve se bjelilo na njima.
Ljudi su pričali da nikad nisu vidjeli ljepšeg sprovoda.
U meni su ostali urezani prizori krvavih ručnika.
***
POGLED IZ SOBE 135
“Operacija je protekla u savršenom redu i nema razloga da još osjećate bol”, reče gledajući u ekran ispred sebe.
Pitanja koja je postavio netom prije toga bila su kratka i nisu tražila pojašnjenja. Čekam da prestane sa tipkanjem i da barem na trenutak pogleda prema meni.
U sobi sa bijelim stropovima i zidovima, prazninu šutke ispunim naslovnicama slučajeva sa nesretnim završecima:
“Ostavili mu gazu u koljenu nakon operacije, pa ostao bez noge.”,
“Nakon nekoliko sati rada na mozgu liječnici shvatili da kopaju po krivom pacijentu.”
Samo sekundu mi se zakače na trepavice.
Jeff Winston je svoje probleme pokušao riješiti putujući kroz vrijeme.
Sjedim na stolici i slušam zvuk tipkovnice.
U krilu mi krpena lutka koju mi je izradila mama dok je još bila živa.
Kroz stisnute šake raspe se u borove iglice.
Vrijeme je neumoljivo.
Tijelo mi se nagonski savije u položaj za sprint, uspinjem se na prste, kao da ću time postići veće ubrzanje.
Samo da me ne natjera na odlazak naglim ustajanjem i krene prema vratima žurnim koracima.
Tek onda neću ništa doznati.
“Znači, nije normalno da me još uvijek boli?”, samo upitam.
“Nije normalno. Trebalo bi vremenom prestati.”
“Jeste sigurni?”, izgovorenu rečenicu bi si najradije ponovo ugurala u usta.
“U ništa nisam siguran. Nisam siguran niti da će te živi doći doma.”
Izraz moga lica (možda ipak u meni čuči tračak praznovjerja) natjera ga da se opravda i doda: “Nisam siguran ni da ću ja živ doći doma.”
Kao da je manje jezivo ako obadvoje ne dođemo živi doma.
Promatram ga dok čita ili ispravlja tekst koji je upravo napisao.
“Smijete se saginjati, voziti bicikl, voziti auto” još doda u žurbi.
Klimnem glavom u znak da sam razumjela. Pošteda. Ponoviti ciklus terapija, piše na papiru.
Sestra mi na odlasku uputi samilostan pogled i reče: “Biće bolje.” To mi je rekla i kod prvog ciklusa.
Dok se spuštam razrovanom cestom do glavnog ulaza na glas izgovorim frazu “biće bolje”. Zvuči šuplje, ali bilo je i lošije.
Svratim do pekare i kupim kroasan od čokolade.
Prije nekoliko tjedana, baš pred polazak na rehabilitaciju, negdje sam pročitala izjavu: “Ne možeš se izliječiti u istoj sredini u kojoj si se i razbolio.” Iako izravno nije povezana sa mojom situacijom, toliko me obuzela da sam je uzela kao ključnu istinu u mom oporavku. Prilijepila se za nju kao muha na paukovu mrežu.
“Kad bih mogla vizualizirati tijelo unutar svoga uma, pa mislima odstraniti višak, zamijeniti oštećene stanice, poboljšati protok krvi, namjestiti skliznule koščice, i ubiti bol stiskajući šake, ne bih nikud trebala ići.”
“Fantaziraš”, kroz smijeh su prokomentirale moju izjavu u prostoriji punoj papira i ekrana, među zvonjavom telefona. U glavi mi kljucalo od svega toga, kao zvuk iz starog printera koji proizvode igle dok udaraju po papiru stvarajući znakove. “Ma, biće ti super tamo”, rekoše. Kao da idem na ljetovanje u Španjolsku, ili da ću se kojim čudom probuditi u novom tijelu.
No, ponekad i promjena donosi nešto potpuno neočekivano.
Već na prvi pogled mi se dopadne soba što gleda na vanjski dio hotelskog bara. Uredno pokošenu travu, cvijetnjak i šumsku stazu.
Ono što me posebno veseli što ću u njoj biti sama. Moći ću pušiti bez prigovara i suvišnih komentara, držati otvorena vrata od kupaonice da me ne guši para od tuširanja. I na kraju, moći ću gola odšetati do kreveta. Oblačenje na stojeći još nisam savladala. Dobro da je ljeto, jer obuvanje čarapa je prava noćna mora.
Za čudo, i krevet je udoban i dovoljno prostran. Nije onaj koji koriste u bolnicama, gdje ti koljena zauzmu polovicu zračnog prostora do susjeda, i ako si pozamašno dugačak, stopala ti se klatare preko rubova. Nikad ne ostavljam bosa stopala na bolničkim krevetima otkrivena. Kad zatvorim oči, ne mogu a da ne zamislim cedulju na njima.
Dodatna naplata za širinu je pun pogodak.
Miris dezinfekcijskog sredstva i lažni vonj drveta netom ugrađenih ormara izbrisali su i tragove ljubavnika iz priče gospođe Rozike. U šupljini zidova čujem oticanje vode. Izvan vidokruga sam poznatih ljudi i okruženja. Što može biti loše u usredotočenosti na samu sebe? Pa čak i ako ne bude dobro, sigurno će biti bolje.
Šuma se budi uz ritmičke udarce štaka, lagano cviljenje invalidskih kolica i zvuk žličica koje udaraju u tanjuriće, praćeno glasnim razgovorima. Alarmi su mi za buđenje. Naslonivši se na lijevi lakat polako ustanem. Zaobiđem lišće što ga vjetar unosi i odlaže na pod sobe.
Slijedim pravila upisana na komadu presavijenog kartona. Nikad ne izostajem.
Sve se odvija rutinski, po proceduri. Kao i u svakoj drugoj radnoj organizaciji.
Sistem je takav kakav je, ili je nekoga briga ili nije briga.
Ovdje, stvarnost izgleda kao daleka slika.
U okruženju gdje su nedostaci sasvim prirodni, smanjuje se moj prvotni osjećaj izgubljenosti. Ograničenja stvorena mislima često su ništa više do iluzije.
U sobi, moje misli o događajima tijekom dana bilježe se i pohranjuju kao podaci u digitalnoj mreži.
Otisci glava na jastucima sada su dio nove svakodnevnosti, tinejdžerski flashback u kasnim godinama. Svoje društvo sam srela na vratima sobe. Smijemo se našim blesavim izrazima lica i skrivamo bore novom aplikacijom za uljepšavanje. Oko nas su zanemareni protuupalni gelovi, ublaživači bolova i kapsule za zdravlje živčanog sustava.
Anina kava je vruća i jaka, tek kuhana. Pijem je iz hotelske čaše namijenjene za ispiranje zuba. Dim cigarete se sukobljava sa natpisom ‘Strogo zabranjeno pušenje’ priljepljenim na balkonskim vratima. U lokvicama vode od noćašnje kiše nacrtam oblak povlačeći prstom, dodajući mu uši i rep. “A jesi ovca!”, nasmijem se u sebi.
Anita spava. Neki mladi lik obrijane glave stavlja mokre ručnike po prozorima. Jučer sam ga čula kako se žali što nema balkona, dok sam na visoko postavljenom ekranu očitavala 36,4 stupnja. Temperatura vode je bila podnošljivija uz lagani vjetrić u prolazu do vanjskog dijela.
Osobe oko mene uronjene u neka svoja razmišljanja, mehanički odrađujući pokrete prema glasu iza svojih leđa.
Sa balkona vidim zastore koji prekrivaju pogled na ulaštene podove i stolove sa postavljenim tanjurima i priborom za jelo. Raspored slaganja mi je nejasan. Kad se krećem prema pansionu, koraci su mi jednako spori kao da sam na putu prema mudrosti, a ne samo na putu do objeda. U svojoj sam vlastitoj verziji ‘Brzi i žestoki’. “Ma che cazzo!” tamo negdje izvan moga vidokruga, Mario izvodi svoju inačicu talijanskog pozdrava. Ne zamjeri, ali moj svijet je ravna ploča.
Nisam svjesna mi Martininog pozdrava. Svoju nesvjesnost uhvatim tek kod stola, dok uranjam tjesteninu sa makom u nekoliko škrtih žlica vrhnja. “Pa da te i kamenom pogodimo – gdje si ti?”
“Čini se, na – Highway to hell – , zar nema više vrhnja?”
“Tu se ništa ne može. Dobiš što dobiš.”
“Idemo poslije do bara.”
Ležerna kolotečina. Osim nedjelje.
Ranojutarnji dio dana je odrađen, kava popijena. Na noćnom ormariću uredno posložene knjige, krimići. Netaknute. TV ekran nije upaljen. Posjete sam odbila. Ionako ne mogu sjediti u restoranima i barovima. Penjati se na Papuk ili tražiti lijepe poglede sa opg-eova. Pokušavam gledati trećerazrednu španjolsku seriju. Dok Julio traži Aliciu na ekranu moga mobitela, ja spavam.
Dan popunjavam i masažom vodenim mjehurićima.
“Vi znate da masažu ne smijete?”
Otkud da ja to znam? Nitko mi nije rekao.
“Želite li injekcije za bolove?”
“Ne. Izdržat ću.”
“Ako već idete na bazene, ne pretjerujte, samo plutajte.”
Neke od mojih bližih susjeda odlaze u ‘našu’ crkvu na misu. Sretnem ih prilikom dolaska iz grada. Margita je ovaj put ostala ‘doma’.
Ja volim slobodu kretanja. Lagani ritam koraka ispod stoljetnih stabala ubija sve invazivne vrste korova što u zadnje vrijeme napadaju moj um. Glazba u ušima je dovoljno glasna da mogu pjevati, a da se ne slušam.
Klincima iz nogometnog kluba s kojima se mimoilazim poprilično sam smiješna.
Uz došaptavanje i smijuljenje, pozdrave me u valovima s dvadesetak “Dobar dan”.
Ne mogu se suzdržati, a da im ne uzvratim barem upola.
Teško raspoznajem konture lica ljudi koji mi dolaze u susret, ali glasno se nasmijem odrazu svoga kretanja u Lidijinim koracima. Dovoljno je izvještačen da ga prepoznajem izdaleka.
Sve je mirno i opuštajuće. Nekoliko šetača, koje susrećem, su zaokupljeni svojim kućnim ljubimcima. Kroz lišće slabo dopiru vruće sunčeve zrake. Čak i kad odem odavde, pratiti će me još dugo sjećanja – na park, na grad, na ljude, i osjećaj da sam bila kao neizostavan dio slagalice.
Jutros nisam sjela za svoj stol uz šalicu čaja bez šećera, niti okusila naš kruh svakodnevni sa margom i medom iz Daruvara.
Pored ispijene kave, na terasi bara, pozdravljaju me riječima sa TikTok-a: “samo nebriga, šporkica i leđero! “, nekog lika iz Splita, pa možda se sretnemo još koji put.
Na recepciji nova tura. Iste bolesti, novi ljudi. Ubacim ispisani listić s dva imena u prorez sandučića na kojem piše ‘Anketa’, i popnem se do prvog kata. Pogledom prijeđem po ispražnjenom prostoru. U koferu su nabacane stvari i knjige koje nisam pročitala. Spustim se na koljena i pokupim lišće koje vjetar donese kroz razmaknute zavjese. Vrijeme je. Još jednom provjerim da li je soba zaključana, kao da sam nešto vrijedno pohranila iza tih vrata.
Dolaskom kući, brojim žličice, kapi ulja, komade veša, kvačice, rastezanje, podizanje, korake, pa čak i artikle na policama. Ne mogu se riješiti brojeva.
“Kaj vele?” “Jel bolje?” zaustavljaju me poznanici.
“Niš ne vele. Je, je.” nadjačavam ‘Ptice’ iz slušalica dok hodam ulicama svoga kvarta.
“Gospođo, jeste li možda voljni ispuniti jednu anketu?”, upita me netko od bolničkog osoblja prije kontrolnog pregleda. “Naravno. Imam ja vremena.”
Sjedile smo jedna nasuprot drugoj, a riječi su tekle ležernim tokom u oba smjera. Nije bilo zastoja, niti mučnih tišina u kojima bi rovarila mislima ili samo gledala tračak svjetla na zidovima. Naš razgovor obuhvaćao je sve – od nadanja i strahova do sažaljenja, radosti, mogućnosti i hobija koji su se pojavili tijekom svih mojih dijagnoza.
“To bi bilo sve”, nasmiješila se otvarajući mi vrata. “Hvala Vam. Ovo je bio najdetaljniji pregled do sada”, rekla sam, iako sam bila svjesna da se iza zatvorenih vrata krije zamka.
_________________________________________________
GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.
čovjek-časopis 