PISMO BENJAMINU K.
“Dok je Tito bio živ
svima nam je bilo
bolje.” – kikoćući se izgovarali smo ono čemu nismo mogli svjedočiti.
Mi, djeca devedesetih,
sa bremenom koje su na nas uprtili, spuštali bismo ga zajedno sa ruksacima pred kafeom “Tito”,
zatim nastavljali…
Aleja se činila nepreglednom,
bagremi cvjetali,
sve mirisalo.
Pčelinje brujanje
dodavalo teškosti mirisu…
Govorio je kako ćemo
brati cvat noću kad pčele odu na spavanje,
kako bagremove žile sežu duboko i široko se rasprostiru, kako i kad se dese smjene generacija ova stabla će makar djeliće naših lica i glasova da zapamte…
Potom je dugo koračao, dodirivao grube kore drveća,
gledao kroz krošnje u nebo i šutio.
I šutio.
Potom bi se vraćali,
dugo jedno nasuprot drugome sjedili,
a šutnje su prerastale brda i borove.
Njegovu kafu crnu kao noć
nije mogla da razblaži ni kap moje bijele.
Tenkovi oko nas su opominjali sablasnom parkovskom tišinom.
I ja sam bivala tiho.
A on bi već ustao, zadnji gutljaj je stojeći ispijao, rukama prihvatao onaj teret, stavljao ga ponovno na leđa i odlazio.
I odlazio.
Pišem pismo koje neću
poslati.
Adresa poznata.
Primaočev jezik se izmijenio.
Imenica “bol” nam više
nije istog roda.
Šetam parkom,
stabla su kustosi u ovom Muzeju sjećanja,
pomjeranjem grana
naviru slike,
plešu sjetni mirisi.
Ako ništa,
čini mi se,
makar
da
bolje razumijevam jezik tuge
na licima
prolaznika.
***
PAPAVER RHOEAS
Strahovito smo sami.
I to je podnošljivo.
Polja makova.
Cvjetovi lome vratove pod plavetnim pokrovom, krvare njihove veličanstvene glave. Šuštanje jasika je skoro pa sablasno umirujuće…
Valjda tako biva pred smrt.
Vjetar umjesto polena nanosi glasove naših majki;
Ne dirajte ono crveno cvijeće, koža će vam se osuti, možete umrijeti!
Klonili smo se makova, cijelo djetinjstvo i odrastanje,
vješto smo izbjegavali smrt,
zbog sigurnosti;
birali smo bijele poljane,
brali tratinčice,
nosili smo bijeli lan,
zbog mira –
u našim rukama samo kratko bi zavijorile bijele zastave koje bismo spuštali na tle.
Ponekad bi se sretali
i na svijetlim tkaninama
bismo ugledali jedni drugima tamnocrvene mrlje, zbunjeni,
jer u samonikle poljane nismo zalazili.
A boljelo je.
I boli.
Naše majke nisu znale,
a naši grobovi znaju;
da crvene latice umanjuju bol,
pa ih, kriomice, utrljavamo duboko u rane,
i da sirup od njihovih cvatova pomaže djeci da mirno spavaju, zato ga neprestano ispijamo iz čaša od oniksa.
I ne pitamo tko,
ne pitamo gdje,
nećemo stići nigdje
ako sami ne pođemo
Tamo(?)
Liježemo u zemlju,
svuda će manje da
Boli.
***
PLAVO
Ne idem dolje niz rijeku
niti gledam u tvoj prozor šćućuren
između crvenih opeka,
Ne dovikujem se više u gluho doba
plašeći se da se Otamo ništa neće čuti.
Ne idem nigdje iz ove sobe
Iz ove pjesme, iz posljednje šetnje.
Da li mogu biti gdje sam bila
Iako to više Nije?!
(Ali samo sam s Tobom bio
Tamo gdje me nema…)
Plaši me da ću ti zaboraviti glas!
Kako se počinje zaboravljati?!
Prvo se ispravi jedna bora,
potom druga,
ugasne smijeh,
izblijede svi madeži na vratu i rukama,
počneš sanjati nečujno,
I to lice ti postaje dalje i maglovitije,
kao rijeka i vazduh
posljednje večeri,
plavo.
Ne idem nigdje van ovih zidova
A trebalo bi poći negdje drugdje,
osloniti se na slučajna ramena
u prolazu i dugim prstima ispetljati iz kose
zamršenu pjesmu.
***
SAN GIUSTO
Zagrlio me je oko ramena i kroz malena vrata uveo u Bottega del Nonno
– La Veglia di Finnegan, se ne hai una?
Zatim smo pošli nekom od uskih ulica prema dvorcu San Giusto.
U desnoj ruci je sve vrijeme držao knjigu, vene su mu bile nabrekle,
a lijevom bi pridržavao moju podlakticu kada bismo se našli na uzbrdicama.
Osjećala sam se tako sigurnom, kao da je Gospod svu snagu spustio na njegove dlanove.
(Zapravo, ovo bi mogla biti pjesma o njegovim rukama.
Koliko sam samo voljela njegove ruke!)
“Zauvijek sam zarobljen, hodajući uz rijeku, vraćajući se uvijek do dvorca…” – citirao je.
– Onaj život dosad je bio skica nacrtana grafitnom olovkom, čije fragmente ćemo moći brisati, a ovo što je u nama su boje.
Dozvoli da počnemo slikati!
Gledala sam na trenutak u pločnike iz kojih je izrastao korov, a potom u njegove velike oči u koje je urastao mrak.
Oko nas se otvorio vjetar,
stražari su davno zaspali,
zidine su rasle kao džinovi,
daleka povijest se igrala sa našim dubinama,
a nama se činila neznatna
spram ove koja tek počinje.
___________________________________________________
AZEMINA KREHIĆ rođena je u listopadu 1992. Dobitnica je nagrada “Castello di Duino” 2019., Mak Dizdar 2020., Fondacije za izdavaštvo FBiH 2021.
Zbirka “Zrcalo od mjedi” je nagrađena nagradom “Fra Martin Nedić” 2022., a našla je se i u izboru pet najboljih knjiga na ovogodišnjem natječaju za nagradu “Hasan Kaimija”.
čovjek-časopis 