NOVA POEZIJA VERNESA SUBAŠIĆA

CENTRIFUGA

Čudno je to kako se u vrtlogu mozga
ponekad slažu slike.

Sortiram bijeli veš
„//pranje na devedeset//“
kao trepteća reklama
pojavljuje se u svijest naslov
jednog poglavlja prof. Zagorke Golubović:

„Nacionalizam kao degenerisani oblik
kolektivnog identiteta“

Ispod epigraf:

„Suočeni sa izazovom razaranja uma
neki ljudi beže u nacionalizam i nasleđe očeva.“
Keneth Weit

Blinkao je tekst pred očima
dok sam u ruke uzimao ženine gaćice
s malom crvenom mrljom naprijed.

Blinkao je dok sam razvlačio bokserice
sa žućkastom mapom pozadi.

Blinkao je i kada sam stavljao
u bubanj grudnjak
mada nisam trebao
jer on ne ide na devedeset.

Čak i onda kada mi žena
brani akšamom
na štrik
dječiji veš da kačim.

*

U bubnju se, nekim čudom,
našla majica
crvena
i pustila svoje.

***

ŠPIJUNKA

Kanarinac.
Zvono. Kupljeno u dalekoj zemlji
u godinama
kad se kanarinci nisu oglašavali
na dugme.
Govori mi: neko te možda treba!

Vidim oko
i u oku oko.
Borgesovo?

Mala rupa
izmišljena
za potrebe vlastitog nepostojanja.

To oko je civilizacijska tekovina
kao skinuta bronza s vratova
kajanskih žena.

***

SPOZNAJA

Neko pozvoni.
Pred vratima nikog.
Na podu u mrtvi čvor
svezana bijela kesa.

Gledam je neko vrijeme
kao da očekujem
da se iz nje pojavi onaj
što maločas pozvoni.

Zatvaram vrata.

Otvaram vrata.

I dalje kesa.
Nogom je ćušnuh
ne bih li opazio kakvo mrdanje.

Ništa.

Zatvaram vrata.

Otvaram vrata.

Kesa je i dalje tu.
Naprežem oči.
Bijela je, ali ne i prozirna.

Zatvaram vrata.

***

ALEF

Danas
uopće nije pitanje
da li je glupo biti fašist.

Mrlja
u kojoj su sadržane
sve druge mrlje.

Danas
mlade pjesnikinje
piju limunadu bez slamke!

Skoro svaki dom ima
kesu
u kojoj se nalaze
sve druge kese.

Pravio sam proračun:
za trideset godina
i sam ću biti u njoj.

Komadiće srca
da odvajamo od zubi
i pakujemo u njih
imali bismo zimnicu.

***

KALENDAR

Tu su neki brojevi
i jedan crveni prozorčić koji klizi.
Kroz njega mjerimo vrijeme
obješeno o ekser.

Opća mjesta, idilični pejzaži
bogomolje, mostovi i skijališta
jezera i neizostavne palme kraj mora.
Tako provodimo dane:
klateći se.

___________________________________________________

VERNES SUBAŠIĆ rođen je 1984. godine u Zenici. Dobitnik je prve nagrade „Mak Dizdar“ na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu (BiH) 2019. godine za zbirku pjesama „Papagaj sloboda“ (knjiga objavljena 2020, Buybook, Sarajevo-Zagreb). Nagrađivan je i za prozni rad, među kojima je i nagrada za kratku priču za djecu i omladinu „Zlatno Planjaxovo pero“ 2021. godine. „Herbarium žuč“ njegova je druga zbirka pjesama (2022, Buybook, Sarajevo-Zagreb). Pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim regionalnim časopisima i književnim zbornicima.

književna pretpremijera: ZBIRKA POEZIJE TIJANE RADULOVIĆ “PO MLIJEČNOM PUTU ZAJEDNO”, Fokalizator, Podgorica, 9/2023; pet pjesama

RAZOČARANA ČITATELJKA

roman mog dragog
je atlas opštih mjesta
a njegovi stihovi o nama
podna prljavština po bijelim čarapama

moj dragi krije nesigurnost ispod pazuha
pa su mu ruke uvijek skupljene
dok stoji sam za šankom

dragi se opet ubo’
na igle u našoj pređi
nakačila sam ih
da bih mu u glasu čula ženu
koju krije u svoje četiri kože

***

LJEPOTA JE BILA PROKLETA

završio je školu
vratio se na selo
stariji bi ćutali dok je pričao
mlađima je njegova rečenica bila lektira
koju su kasnije između sebe prepričavali

njegova porodica imala je preko stotinu ovaca,
više desetina krava,
imanje, koje su stalno proširivali
i na imanju lozu
koju su ukrštali samo sa probranim čokotima

motika nije utiskivala žuljeve
na koži njegove prve žene,
pramen njene crne kose
izvlačio se iz bijele marame,
glasom je dubila pukotine u kršu

sa njom je imao
kćerku
i troje djece
umrla je u polju
dok je rađala četvrto

više nije tražio ljepotu
oženio se drugi put
i proširivao vinograd

u dubokoj starosti
njegova rečenica
svela se na riječ
kojom je kosio
komšijski kukolj

dok ga nisu odveli u bolnicu
svoje prezime je izgovarao
gledajući u grane drveta
ispod kojeg je, po nagovoru druge žene,
zakopao neudatu kćerku
i u njoj
dijete

***

TATA, TATA, GOSPODARE

ovdje je sramota da nosimo štikle
i bez njih, bila bih najviši vladar
ali ste mi u članake zakucali
par iks lanaca

koliko je sati?

gospodare, da niste obećali
moj domali prst,
rukama bih cijedila vodu
i mlijeko ako treba
da ovaj krš rodi

za koliko sati?

gospodare, pletenicu koju ste mi
oko glave vezali
kačim o kuku
sreća po mene dolazi
kad prestanem da se ljuljam

u koliko sati?

zakopaću miraz
u temelje svoje kuće
tata,
ako se ponovo rodim

u neke kasnije sate.

***

UNUTRAŠNJE SUNCE

krhotine sijalica
režu kraste na tabanima
u mojim rukama slomljena drška od prozora
nije me sramota
što ne umijem da ga otvorim
već zbog tebe
koja sa pokrovom oko glave
razgrćeš moje teške somotske zavjese

***

TVOJIH SE UDARACA NISAM BOJALA

mada me i danas trgnu povremeno
počinjali su da bole
sa sazrijevanjem modrice

htjela sam da imam tvoje riblje oči
mnogo prije nego sam zavoljela ove boje blata

ako se sjećaš
počela sam da pišem desnom rukom
jer si mi ti rekla da tako treba

tebe sam, mislim, voljela
jer sam negdje pročitala da to tako ide

lažem
voljela sam te
nikako nježno, kao drugu pramajku,
ali sa jednakom snagom
koja ide uz prihvatanje
da loša vremena klešu loše ljude

i shvatila sam kad mi je na sahrani šapnuo
vješticina nasljednica
rađa se u svakoj drugoj generaciji

imala sam sreće
što su moji roditelji
izgubili kćerku jedinicu u močvari

______________________________________________

TIJANA RADULOVIĆ rođena je u Podgorici, februara 1994. Piše i objavljuje poeziju i kratke priče, a autorka je zbirke poezije “Komad bez protagonista” (2020). Amaterski se bavi slikanjem. Za boje i papir zarađuje radeći kao novinarka.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VLATKE BRIŠKI “PERICE, PJESNICI SU STOKA”, Bookglobe, Zagreb, 8/2023; šest pjesama

VODIO ME DA GLEDAMO JABLANE

Neuka sam rekla sam mu
Postavit ću ti četiri tisuće pitanja
Minimalno
Neuka, znaš li takve ljude
Vodio me da gledamo jablane
Mislim da umirem
Nekad me bole jetra
Nekad poželim da sam izvan situacije kao braća autisti
Vodio me da gledamo jablane
Dao mi je ribe da jedem
Nauči me da pecam, rekoh
Vodio me da gledamo jablane
Je li dobra riba što sam je rukama ulovila, pitala sam
Vodio me da gledamo
Ko mala
Samo sam u jablanove gledala
Kakva su to stabla

***

Eno ih majko
Eno cigani čergari
To su sine naši
Kako naši majko
Bosi nemaju ni pokrivača
Hodaj sine pazi da glavu uvijek držiš visoko
Tako kao cigani?
Tako kao cigani

***

NIKOLA JE PO LJETNOJ ŽEZI (TAKE ME TO CHURCH)

nikola je po ljetnoj žezi
najvolio sjesti
na gigantsku kopanju ispred prvog ulaza u ništa.
debeli crni džin Nikola
nuklearan i strašan kao zrno bibera na dasci za rezanje.
uklet i biber i daska. sve ukleto i prokleto pa da ga jebeš vidiš ti to.
po plastična vrećica s obje strane nikole
centralno ispred nikole štaka
iza nikoline glave ogroman grm crvenih ruža
kao krvava aureola
kao superkozmički afrofriz
kao vic s druge strane.
još metar istočnije od nikole
natpis Novi život
na staklenoj stijenci Neovisne baptističke crkve
i još jedan na lcd-u.
svuda uokolo nikole ja,
tjeram mu muhe s lica
i ambiciozno čitam podsjetnike.
preko puta nikole, nekoliko stršljenova na nikoli i jednog obada
u njegovoj neposrednoj blizini,
natpis bbb.
šta im znači to, pitam.
budi bez brige kad se noževi oštre, veli.
a volio je nikola kad mu se uvale na kopanju,
uh što je volio.
pokazao si mi kako izgleda bol
do mjere da te, sada kad sam odrasla,
rado oponašam.

***

IMAM PITANJA

Otkud ti potreba tražiti najudaljenije otoke zbog jednog spruda
Zašto ti dalekovodi izazivaju jezu
Kako čovjek dođe do ideje da se okrene na peti
Kad može na prstima
Kad su tvoji problemi počeli
Je li te zbog toga sram

***

Nemoj mi sada sići s uma
Kad smo napokon shvatili da je ljubav za budale
Da Ray Charles točno vidi da će suza biti
Sada kad se lijepo gledamo u oči
I vidimo samo zjenice
A opet
I šarenice
Sada kad više ništa važno na umu nemamo
Kad mogu gledati kako odlaziš
Netremice
Sada kad više ne možemo poludjeti
Samo mi nemoj
Sići s uma

***

O LJUBAVI

– naučila sam o ljubavi.
– i šta kaže
– kaže, sve vreme sam tu

____________________________________________

VLATKA BRIŠKI rođena je u 1979. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala francuski i engleski jezik i književnost. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, u kolovozu 2023., u nakladništvu kuće “Bookglobe”. Dok priprema novu zbirku “Zato dijete pravi makete”, sama podiže i audiovizualnim prevođenjem hrani dva sina junaka te sa svojim izviđački-HC-emo-folk bendom “Turpija” priprema promociju “Perice” u studenome 2023. u klubu “Močvara”. Na promociju su pozvani svi ljudi dobre volje, a oni koji to nisu, neka razmisle hoće li doći jer bi to mogli postati.