Upoznala sam je u detinjstvu išle smo u istu biblioteku ne sećam se dana kada se uselila stvari je donosila postepeno
Pojavljivala se na svakom školskom odmoru govorila ljudima da smo najbolje drugarice
Za trinaesti rođendan poklonila mi je kompilaciju kantri pesama pokazala mi šta je prerija gde se rodio hip-hop
Bežale smo sa časova išle u bioskop naučila me kako ples može postati oružje
Bila je uz mene kad sam zamrzela srednju školu zbog dečaka koji su citirali fašiste
Rekla je da ćemo jednog dana voziti zelene kadilake preko pašnjaka koji će pripadati samo nama
***
NOĆ VEŠTICA
Oktobar me je nagradio karnevalom bundeva u ulici Marlboro. Naoružana plastičnim kanticama, deca kreću u noćni pohod. Jedna od njihovih majki nosi kostim Kleopatre. Kostur preskače ogradu.
Stojim na uglu i posmatram ih dok izlaze iz dvorišta. Jednog dana osvajaće ulice koje nemaju kraj.
***
RODITELJI
Juče na Skajpu pokazujete mi novi šporet
O svakodnevici govorim samo kada lažem
Svoju usamljenost krijem u detaljnim opisima grada
Uglavnom postavljam pitanja koja traže opširne odgovore
Propuštam čitave rečenice mapirajući vaša lica
***
LEK ZA SMIRENJE
Fasada moje zgrade se ljušti danas je onaj dan u nedelji kada Njujorčani izbacuju đubre na ulicu
Skrećem pored ledomata i Gorana iz Istre koji uvek puši na istom mestu ispred jemenske bodege gde radi kao kuvar
U Medisonovoj zaobilazim kuću iz koje vire besni tinejdžeri na trenutak zaledim lice da bih ispoštovala ulični pravilnik
Iako bruklinski Brodvej nije kolevka pozorišta svakodnevno kupujem kartu pokušavam da izmorim bube koje kampuju u mom telu
Večeras stojim prekoputa salona za afričke pletenice u kojem žene razgovaraju ogrnute roze zidovima
Zvuk njihovog smeha izliva se kroz otvorena vrata i uzima u naručje moj malaksali krvotok
***
GOSPOĐA LINDA ŽELI NEŠTO DA MI KAŽE
Tvrdi kako je u Tenesiju ključno ići u dobru crkvu
Ona je u svojoj upoznala muža posvetila život održavanju parohijskih biljaka
Njena ćerka je poslušna svake nedelje spušta čelo na krhke sklopljene dlanove
Ne kao njena sestra Meri koja je sedamdesetih otišla u Kaliforniju u potrazi za pravim Bogom pronašla nekog slikara i prestala da se javlja porodici
Moralo je loše da se završi Meri je previše lutala
_________________________________________________
VIŠNJA BEGOVIĆ rođena je 1995. u Beogradu. Studije pevanja završila je u Bostonu, a master studije menadžmenta u kulturi u Njujorku. Pesme su joj objavljivane na više internet portala, u zborniku Tajni grad (PPM Enklava, 2022), kao i u zborniku Nova BHCS poezija, drugi tom (Slavitude, 2023) u prevodu na francuski jezik.
U daščanom svinjcu tri se svinjčeta zabili u ćošak cijelcatu noć Ne daju četvrtom da im priđe – Znaju odnekud da će on biti klan, ne daju mu k sebi Boje ga se, grizu ga i tjeraju
On očajan ide od zida do zida, od ćoška Do ćoška ali uzalud, uvijek se trojica udružuju protiv njega
Sviće i između dasaka probija se proljetna svjetlost
Pred kućom pale vatre i kotlove s vodom griju razbuđeni ljudi
Prilaze i iz ćoška svinjca izvlače tri svinjčeta – Kolju ih, polove, kače na kuke, razutrobljuju
Onaj što je ostao Onaj što su ga cijelu noć progonili Trese se sam – vidi između dasaka –
Netko od ljudi pjevuši Golovrate noževe briše keceljom mlada majka Mačor se izvlači iz ostavljene zadružne čizme Obilazi kantu s vrućim crijevima
DARKO CVIJETIĆ (Ljubija Rudnik (BiH), 1968.) iz zbirke pjesama “JEŽENE KOŽICE”, Vrijeme, Zenica, 2017. / V.B.Z, Zagreb, 2020.
Neki su ljudi vikali niz ulicu tog avgustovskog dana na izmaku leta. Vera je stajala uz prozor začešljane kose na potiljku skupljene šnalom od slonove kosti. Rukom je gladila dasku ispucalog prozora koji je već deceniju bio izložen suncu. Sa spoljne strane uz zid kuće ležale su stranice zelenih žaluzina. Vera nije volela mrak, gotovo uvek one su bile u tom položaju i jedino kad bi pala kiša ona bi ih zatvarala. Vera nije volela kišu. Tog jutra bila je neizmerno srećna, gotovo da joj ni kiša ne bi mogla pokvariti raspoloženje. Sećala se retkih trenutaka sreće kada je bila mala i kada bi joj majka za užinu pravila palačinke. Debele i masne, bogato nadevene džemom od kajsija koji je sa uglova curio. Na kraju bi ga prstima skidala sa tanjira i u slast pojela svaki trag sa belog porcelana. Njena majka imala je isto tako beo ten. Uvek joj se činilo da miriše na kajsije kada bi je poljubila uveče pre spavanja. Bilo je to dok je bila baš mala jer je majka umrla pre nego je napunila sedam godina. Na sahrani je padala kiša kao da je neko polivao kofama iz velikih tamnih oblaka. To joj je najstrašnije sećanje iz detinjstva. Otresla je glavom da odagna te misli, grehota bi bilo da tako lepo raspoloženje kvari tužnim mislima. Vratila je pogled na ljude koji su sad stajali u grupi tu niz ulicu. Volela je ovu kuću u malom primorskom mestu. Nasledila je od deke još kad je imala dvadesetak godina. U njenoj porodici niko nije dugo živeo. Moglo bi se reći da su srećni oni koji dožive starost, ali to znaju samo oni koji umiru mladi. Njoj je ove godine šezdeseta i oseća kako joj telo nije više ono što je bilo. Kada padne kiša bole je kičma i sve kosti. Tada se savije u ugao sofe i pokrije dedinom starom dekom koja još miriše na detinjstvo ili joj se to samo tako čini… Ako ni to ne pomogne uzme veliku teglu džema od kajsije i širokom kašikom obilato zahvati svoj zalogaj sreće. Zna ona da to ne bi smela jer ima povišen šećer, ali šta je to u odnosu na osećaj sreće i utehe koju joj to donosi. Dugo zagledana uz prozor stoji, sve dok i poslednji prolaznik izmučen letnjom vrelinom ne ode kući. Vera nema gde da ode, ona je uvek u kući.
***
SVE ŠTO DOĐE MORA DA PROĐE
Tog dana bila je užasna sparina i sunce je pržilo sakriveno ispod oblaka. Oko podne, Ilija sede na kauč u letnjoj kuhinji, osloni se na naslon sa desne strane i zaspa. Uzalud smo ga budili i tresli njegovo telo, Ilija beše zaspao zauvek. Bila je sredina leta kad je umro Ilija. Starac od sedamdeset leta, mogao je poživeti još koju godinu, ali ujna požuri da kaže : „Umiru i mlađi, lepa je to starost!“ Celo selo u podnožju planine sjatilo se u kuću još istog popodneva da izjavi saučešće. Ilija je bio od viđenijih ljudi i svi su ga znali. Glas se širio munjevitom brzinom i narod je samo navirao, a strine su kuvale kafe i nasipale rakiju za pokoj duše. Crni Ilija jesenas je pekʹo tu rakiju ne sluteći da će je služiti za njegov parastos. Skloniše nameštaj po ćoškovima sobe sa ulice, a na sredini staviše mrtvački pokrov na manji sto. Seoski berberin sredio je deda Iliju za tu priliku, štricnuo mu brkove, a kosu zagladio na razdeljak. Kovčeg je bio otvoren tako da su svi mogli da ga vide poslednji put. Ruke su mu bile prekrštene na trbuhu i spazih da nema burme na desnoj ruci. Ujna je uhvatila moj pogled, povukla me za ruku u kraj: “Skinuh je da ga zbog dva grama zlata ne otkopavaju bitange.“ Šapnula mi je na uvo. Ćutao sam, iako sam znao da će je već sutra prodati kao lomljeno zlato u varoši. Nikad je nisam voleo. Bila je od onih žena koje bi svakom našle manu, a da pritom sopstvene nisu želele da vide. Bila je sebična i džangrizava ženetina. Izneli smo kovčeg nas šestorica braće od ujaka i tetaka. Ćutke i u koloni krenusmo putem groblja koje je bilo iza deda Ilijine kuće, na kraju sela. Sahrana beše kao i sve druge. Žamor okupljenih ljudi i pevanje opela, panaija u kuglicama i rakija u plastičnim čašama sabili su mi tugu u oči, a ona je kapljala bez ikakve grimase na licu i slivala se niz obraze. Oni najbliži prijatelji i rođaci došli su na daću pokojniku posle sahrane. Žene su iznosile ovale pune hrane na sto. Nisam mogao ni zalogaj da progutam. Rakija je već nekako klizila. Vrućina je i uveče bila nesnosna pa su se muve nakupile iznad stola privučene mirisom hrane. Sedeo sam u čelu stola pušio cigaretu za cigaretom i pio, kad je Radiša moj stric seo do mene. Desnim dlanom tresnuo me je po leđima da sam se nakrivio na stranu. – Sine moj, nemoj se sekirati badava. – Vidiš, leto je došlo posle hladne zime, alʹ i ono će proći, ostaće sećanja Sve što dođe mora i da prođe, tako i naš Ilija. Ko se rodio mora i da umre!, završio je rečenicu kao neku odu za dedu. – Kad se čovek rodi, njemu se odmaʹ otvori rupa u zemlji i čeka ga, dodala je ujna. Pogledao sam je preko dima cigarete uporno misleći gde li je ta njena rupa da je odnesem do nje.
ŽELJKA BAŠANOVIĆ MARKOVIĆ (1973 Beograd) živi i radi u Beogradu. Objavljuje kratke i satirične priče kao i aforizme na konkursima. Sarađuje sa časopisima. Laureat 2020. godine za najlepšu priču o zavičaju književnog konkursa “Izvor”.
Grad u kome sam rođena poznajem iz knjiga, literature evropskih pisaca; U njemu, umesto mlečnih zuba, niču oblakoderi i godina je oštro podeljena na dva godišnja doba: pre i nakon što sretneš sebe u uzaludnom traženju markantnih obrisa svakodnevice i izbegavanju kalupa i korpusa užeglih sintaksičkih nanosa; Učini ti se katkad da si sam sebi jednako poznat kao što selica prepozna momenat za oproštaj od gnezda ili kao što drvo pouzdano zna poslednju odluku hlorofila da vrenje zameni mrenjem; Grad u kome rastem okovan je sibirskim snegom, bez kozačke vatre na dlanu Prometeja u plavetnilu mog oka, sa podnebesja kliče Narodnaja a ja razrastam se u sivoga sokola pod Uralom (tu jedino širim svoja krila) goneći uplašeno zečje srce ušuškano u nisko rastinje; Grad u kome umirem zove se Trenutak (onaj u kome pišem, ovaj u kome čitaš) On izjednačava bledoću lica svih prolaznika Paletu svodi na sedam nijansi sive ( za svaku čakru posvađanu sa prapočetkom) Tu su godišnja doba pod upravom Kiše Pečeno kestenje miriše samo u snu Kad rika riđeg medveda utihne; Grad u kom ću se ponovo roditi, posivela, Žar-Ptica sa obronaka sopstvenog sunovrata, Ikarka Gubelkijanka, svemu svetu suvišna, suvi ostatak na dnu očinjeg vida zabludeloga Alhemičara, biće Grad – Liligrad, Liliput za tebe, GuliVere, mapom ucrtan ukrštajem vene i aorte u srce Onoga koji se rađa zajedno sa mnom, ovde negde u vojsci gravidnih redova.
***
RUŽIČASTO RASPEĆE
Pri susretu sa budućom srećom Anu je Tolstoj obukao u crno Teškim i tamnim somotom meren je dram veselja A čipkom venecijanskom oivičen svaki dupli dram nadolazeće nezgode; Na jauk zverinja iz mene prolomljen ovde negde na tvrdoj zemlji ovo je bolnica, gospođo, rekao je hirurg-vanzemaljac prema tome – bol je neizbežan. Smračio je guste obrve i jače zategnuo koncem to mi je najzad zatvorilo usta i krik zakrenulo prema unutra; dok sam gledala u najlepšu haljinu modrocrnu sa crvenim volanima po malenim mekanim bokovima moje prevremeno rođene kćeri, primetih: Imala je lice sa tamnim krugovima Oči gluvo zatvorene, sigurno je gledala malu mene u sebi u kojoj se ogleda velika ona u meni, Usta su joj ćutala tihe nemušte bajke moja su šaputala najlepša ženska imena: BiljAna MirjAna JovAna AndrijAna, BojAna, GordAna, IvAna, Doktor se mrštio, konac je zatezao Ja sam i dalje ređala, kumovala: MilAna, DragAna, ZlatAna, HhhhAna, ŠššAna, I u svakom odjekivao je kraj: -ana Ana, Moja Karenjina, odlazi naš voz a ti ne plačeš Zašto na ovom svečanom balu bola istu toaletu kao Tolstojeva nosiš sve devojčice na rođenju nose ružičaste haljine MiljAna, SmiljAna, ŽeljAna, TihAna moja, maćuhicu bih ti u kosicu… Mahni materi, rukama makni! Ana, odlazi voz moj a ti ćutiš Nemuštu bajku sobom odnoseći
***
ŠEST LICA TRAŽI PISCA
Pitaj me posle sedam dugih Kad se vratim sa Tibeta I po meni se razmene zraci sunca sa talasima Žutoga mora (To je jedina trampa u kojoj ja dobijam više) Izlila sam tihe okeane iz očinjih mi okana Gledajući u tvoja Kamena ogledala pred kojima starim ubrzano i nenametljivo; Koliko po površi starija bivam, Toliko iznutra zelenije snivam, i nenadano, nemerljivim korakom, Crvenoj planini putim se. Tu se potcrtavaju sve paralele naših dvojnih svetova, i pravila servi u dublovima, gubici setova…. Ova se planina obići mora; Zato namaknem žuti šešir, natarem tamjanovitim šafranom, I dok mi nadanje ne požuti dočekujem i ispraćam svako tvoje lice kroz sedam žednih i gladnih godina ispisujući ove zlatne listiće I zato: Pitaj me posle sedam predugih, Ako se vratim.
***
STRANAC
U žutoj kabanici ulazi u metro poguren; rukom se pridržava. Neumorna mu se kiša na umorna leđa sliva, kabasta kabanica kabalu kani i šepuri se šturo štekćući, šepavo. Stranac odmahuje glavom putnicima čini mu se da ih poznaje kad ostane za otpozdrav uskraćen, shvata da ono pre i nije bio pozdrav već poraz i porez i prorez u ovom sluzavom vetrostaju trajanja, u senovitom mimostroju kajanja, tek refleks klimavi prikalemljen na refluks nebeske izlučevine. Dobar ti dan, požuteli stranče; Biljana platno, a tebe klatno pod žutom kabanicom beli; Dok drugi prevoze htenja, kajanja i nadu, Upregnute strahove i ureknute pokušaje, Preke poglede i prazne misli U žutoj kabanici izlazi iz metroa, odnoseći nekud svoje pružene prste, tutunoberačite. Pod žutom kabanicom žuti gost u metrou mresti se, u gostu gošća žuta žesti se
***
DECA PONOĆI
Ako je jutro glavni krivac Kako će se dan pokazati U svojoj razdrešenoj razrešenosti svih oblika i odlika pre nego ustupi svoje stajalište nastupajućoj večeri, zapitaj se:
Hoće li Noć Umeti da sneva Kao što je nesan Snevao o njoj
_______________________________________________
LJILJANA PAVLOVIĆ ĆIRIĆ (Kruševac, 1983). Studirala je Slavistiku kao i Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nišu. Diplomirani je filolog za srpski jezik i književnost i radi u osnovnim školama u Stalaću i Varvarinu. Piše poeziju, prozu, drame u stihu, eseje i kritiku. Svoje tekstove objavljuje u periodici u zemlji i regionu: Bagdala, Bdenje, Buktinja, Književne novine, Koraci, Letopis Matice srpske, Naše stvaranje, Nova stvarnost, Nova Zora, Putevi kulture, Savremenik, Slovo, Tok, Trag. Objavila je nekoliko knjiga poezije: Od surečja do su(m)račja, 2007; Setosejači, 2011; dramu u stihu Bajka o Prijezdi i Jelici, 2021; Blago carice Radovanice, 2022 (Književna nagrada ,,Srboljub Mitić“ za2022), Bez povezače, 2023; Vez, 2023 ( nagrada ,,Stražilovo”) Živi u Stalaću.
možda nisam rađala djevojčice kad je tome bilo vrijeme jer ne bih umjela pokazati im kako biti žena ne stidjeti se svoga tijela i radoznalosti oko njega voljeti svoje menstruacije ne bih im dala da se igraju do zaborava moja ljuljačka u glavi ne bi prestajala pa bi one odrastale zbunjene tim beskrajnim klackanjem stida i optužbe i stvorile svoj stup krivice na kojem bi se skriveno ljuljale
ja sam zato rađala sinove što je ispalo olakotno pri rastavi jer kažu: oni su prirodno privrženi majkama bilo je lakše njima biti i otac i mati jer djevojčice ne trebaju božice
možda je šteta jer dvije žene ipak nekad puno kasnije ako se ikad dublje zagledaju vidjele bi prstima jasno izvan majke i kćeri
jer sve su majke jednom bile djevojčice
***
JER NIŠTA NIJE SRAMOTA, MAMA
ugoditi si treba dopustiti pipcima da se razmile uokolo i sljube s površinama oblicima i odnosima to bi možda značilo raščetvoriti se raspetoriti raširiti ogoliti pa sluzavošću puža radoznalo kliznuti u nepoznato
jer šutnje su okovi obitelji, mama da se ne pročuje da se ne sazna a mi se konačno usudimo upornošću klice rasti vidljivo izrasti prokazati što nam je pod kožom pulsiralo
i samo biti neprikriveno svoje i voljeti
***
MALI SUICIDI
iskreno u krivo vrijeme govoriti za gluhim stolovima dokazivati zabludama nagliti u obećanja vjerovati pripadati
vješati se o tuđe potvrde zbog naklonosti podilaziti očekivati više no nam mogu dati ili od sebe možemo dobiti u drugima se tražiti gorljivo raditi
u ime intimne slobode gladno na uranak pušiti uvečer se prejedati hranom začepiti praznine ili ostrašćeno vježbati tijelom namiriti gorčine za mir u kući neopaženo odustati možda i drugi obraz okrenuti kamen u sebe prihvatiti podljeve skrivati radoznalost kao slijepe mačiće udaviti
olako, zbog nedostajanja radost izgubiti
***
SAME
nekim se ženama dogodi da ostaju same roditeljice ljubavnice prijateljice opake čarobnice koje ti od trica i kučina ispletu nova svitanja neshvaćene nepročitane neće razumjeti riječi bez sdržaja niti kraljevske arije nadomjestiti lakim šlagerima
one su prevelik zalogaj već dok jutrom češljaju kose u tuđim pričama zanesene radoznale djevojčice drske hodačice
one su labirinti smjelih potraga koji prijete lakim šetačima one trgaju poveze obmana izlažu se podozrivim pogledima utješene vlastitim iskoracima koje kao djecu nose u naručju noćima
***
NIČIJA ZEMLJA
kad ostaneš sama stvaraju se i kolaju nezadržive priče moguće je neke pokrenuo i on možda je jutrom sebe tako lakše gledao a možda nije nikada oprostio propuste koji se s njime bude umjesto tebe zajednički prijatelji nanose ratničke boje poznanici se klade visokim ulozima slušat će te sućutno ali neće pozivati na druženja jer ne pristojiš se među parove iako si uvijek dobrodošla na čašu vina sama ili s djecom no ni ti se među njima nećeš više snalaziti jer će on, prešućen, lebdjeti u zraku i svatko će kao biti dobrostiv a nemilosrdniji pri svakom idućem susretu
i odjednom se zatekneš među sličnima koje znaju zamijeniti plinsku bocu hvataju se odvijača koje pregovaraju s majstorima razvoze kilometre za treninge i muzičke škole i natjecanja i izlaske koje nitko nije ni pitao znaju li biti otac koje kao i ti poznaju pustoš postelje i opore večeri pred televizorom i tišinu nakon toga
otkad nisi ničija žena svi su tvoji ispiti komisijski nema više lakog prolaza jer sigurno nekog potajno imaš i sigurno si nešto gadno skrivila u svakom slučaju ti nešto fali zato se oni i usude nonšalantno prilaziti kao da si neograđena livada na kojoj bi mogli lagodno pasti i otići dalje ničija zemlja bez prirodnog zaklona
***
ESKAPIZMI
postelja ih je svezala okusom straha u kostima uhvaćenog plijena dok jednoj biva odar drugoj postaje oltar mjesto koje bi objema moglo biti počinak … kad se jednom uvukao u krevet u njemu je živio idućih dvadeset godina obitelj se pritom nastavila kretati djeca odrasla oni nisu odustali … nepristajanje priziva zaborav jednog je dana jednostavno umukla i čami izjeda vlastiti život …. oholo je voljela drugog više od sebe bila spas tuđim nevoljama razrjeđivala vlastitu krv uvjerena da im je neophodna više nego sebi … hrabro se odlučila za haljinu ne bi li se svidjela njegovima kasnije te večeri dok ju je dirao u autu ruka mu je glasno zastala na lijevome bedru on nije znao što bi s tim gustim ožiljcima više joj se nije javio … ti misliš da bih sve ostavio zbog tebe, nije ju gledao. o bože, rekla je, to mi nije bilo ni na kraj pameti. a onda su zašutjeli.
***
… U NAMA
zločin je prerano pokositi livadu sjeći stabla a ne pošumljavati životinje uzgajati u halama za klanje gomilati hranu u hladnjačama monokulturu na oranicama ugađati sebi nauštrb ravnoteže previdjeti ozonske rupe umisliti da si suncokret vjerovati a ne provjeravati šaputati o nekim ljudima šutjeti o istini
zločin je propustiti mjesečinu na tvojoj koži prespavati želju hraniti se uvrijeđenom tišinom ne progovoriti o ljubavi sakatiti različitost iz nelagode umivati se u mutnim izvorima udariti iz nemoći osvajati zbog moći
zločin je zatomiti radoznalost koja izvodi pred zvijezde
***
IMAMO LI VREMENA
samo se čini da imamo dovoljno vremena a ipak kad se osvrnem niz godine rastuže me rijetke dobrote dok ih prebrojavam i znam koliko je nedostajalo da budu neprebrojive da nisam živjela ponavljajuće dane koji su se svi na kraju stisli u jedan jedini beskrajni iz kojega se malo toga pamćenja vrijedno može iskopati sve dok počinje mislima o jučer i stalno sili planiranjem za sutra u njemu nepamtljivom znam da nikada nisam ni bila već jedino bježala
kao da se iz života uopće može pobjeći kao da se može zatomiti ili previdjeti što se ne da živjeti
***
O RADOZNALOSTI
ah te kvake nisu one odgovorne što jedan jednostavan pokret prijeti urušiti pomno ugođen univerzum kad ih jednom zagrabiš i ako ne bude svjedoka ne povlači ruku jer kvake su strepnje iskorak jasan kao udarac nakon kojeg nisi više ista
zamisli da se pred svakim vratima kolebaš i dugo predugo u mjestu čamiš kao Jozef K. prestravljena buhama i stjenicama u okovratniku Čuvara
ne oklijevaj na tom raskršću jer semafor samo što nije zazelenio da ne bi kao Meryl Streep ostala vazda s ove strane neoskvrnuta kišom
jer ako se prešutimo neke kvake naprosto nikad ni ne dotaknemo
_________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Otkad nije u učionici, svojoj potrebi za dijeljenjem i glasnim promišljanjem doskočila je pisanjem poezije i iskušavanjem proze. Pjesme su joj objavljene u časopisu Dometi, na književnim internetskim portalima Čovjek-časopis i Astronaut. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb. Trenutno priprema drugu zbirku pjesama. Živi i radi u Poreču.
Kupila sam Handkea na pumpi na auto-putu kad sam se vraćala s pomena. Posle sam zaboravila na njega, a na smrt brata manje. Posle se na mene survalo kamenje administracije i tačnog vremena, hvatam svež vazduh na rupe.
Upravo sam srela Handkea na polici kad sam dodala novu knjigu. Kupila sam ga u jedno zimsko poslepodne dok su kroz sumrak farovi sijali na optimizam, u doba dana najvećeg sklada kad svi s posla idemo kući, ni gladni, ni žedni, gde imamo mir.
Mir je u vožnjama u sumrak, u međuprostoru od vrata do vrata. Mir je i za njega danas, četrdeseti je dan. „Dragi gosti, večerajte, i pomenite našega Mileta.“
Kupila sam Handkea i pročitaću ga kad počnem da čitam knjige na čekanju.
Čitajte, ljudi, i pomenite moga Mileta.
***
MAGLA JE U BRDIMA
Magla je u brdima, na Dedinju. Sade još jednu kameru umesto drveta. Sloboda je u trepetu platana.
Kockarnica je gde je bila knjižara. Buđa je u dolinama, u ovom koritu isušenog potoka gde niču nove zgrade.
Poklaše se negovani psi. Mali im je bulevar. Vlasnice se potresle i duboko udahnule vlagu.
Nedorasli smo struji civilizacije kojoj se bliži kraj, a ne tako davno „čast i priznanje“ osvojili su Severni pol.
***
ZELENA OSTRVA Vila Bella Linda, Sveti Filip i Jakov, septembar 2022.
Predele mojih misli ispunjava slika primorskog mesta nadomak ostrva: belo, plavo, belo, zeleno, plavo. Bela tanka je obala, plavo more, i obala, i zeleno ostrvo, nebo. Na toj slici još neka jedrilica.
Dečak krade šećer sa stola i stavlja kesicu pod šešir: „Nema!“ Nestalo je.
Sad kad zažmurim, nema predela u boji. A kad otvorim oči zaista vidim: primorsko mesto nadomak ostrva na kom još nisam bila.
***
PROIZVOLJNOST
Možeš se zaljubiti u ruke u beloj košulji, u duge prste, zavrnute rukave. U rukama može biti nešto, cigareta, papirić. Na ruke se nastavljaju leđa, lepa ramena, suženje za struk, i ostalo je proizvoljno: teget ili sive farmerice, pantalone na ivicu, elegantne cipele, cokule, patike, glava, srce, imovinsko stanje. Ništa se to ne vidi na prvi pogled od košulje, samo ruke.
______________________________________________
DUBRAVKA MATOVIĆ (1982) rođena je u Arilju, diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2019. je urednik književnog programa ARLEMM-a, koji je organizuje i moderira. Sarađuje s časopisom ARLEMM manifestacije od njegovog prvog broja. Objavila je knjige: Imam i nemam (2006), Sentimentalna kuhinja (2012) i Mleko (2020). Njena poezija objavljivana je u štampi (Polja, Povelja, Koraci, Treći Trg, Novosti) i na internetu.
Lola se doselila u Osijek još 1963. godine. Nije bila napunila ni dvadeset godina, a već je sjedila u činovničkoj sobi u novoj višekatnici RO Vodovod na periferiji grada. Stanovala je u djevojačkoj sobi u stanu gdje je živjela teta Lajoš Evica u Keršovanijevoj ulici broj 7 na prvom katu, u kući tiskara Eugena Szeklera. Svaka kuća u Keršovanijevoj imala je ime po poznatoj osječkoj porodici. Voljela je izaći na balkon piti čaj i promatrati kako i na drugoj strani ulice cvjetaju gradske vile poput vrtnog vijenca u uređenom parku. Elegantne gradske vile izvijale su se između stabala dalje prema Vijećničkom trgu, Domu zdravlja i Parku kulture dok se svjetlosni sfumato širio sobom kao na čudesnom akvarelu. Radio-sat Tesla uključivao se sam od sebe točno u 5 h, a prva skladba bila je poznati šlager koji bi je potaknuo da zakorači nesigurnim pontonom koji je hodnikom vodi u tamu činovničke sobe i Lola je u prozorskom staklu vidjela parobrod kako plovi nad Keršovanijevom, i to baš pravi parobrod s putnicima, mornarima, crnom kovrčom iznad sebe, no kad bi i istrčala na balkon, parobrod bi već bio žurno otplovio. Scena jutarnje plovidbe nad Keršovanijevom ponavljala se skoro svakog jutra, Lola je pomislila da bi isto tako jednog jutra mogla i otploviti i probuditi se negdje u nekoj prljavoj, bučnoj južnomediteranskoj luci. Nebo nad Keršovanijevom bilo je tako nisko i toplo, no možda se jednog dana probudi u Marseilleu i promatra putničke brodice, prekooceanske brodove, remorkere, široke ribarice i sve moguće druge barke. Mogla je zamisliti sebe kako se u staroj luci probija kroz šumu žilavih lučkih radnika, ribara, peljara, montera koji viču i zvižde za njom – gospođice, sigurno se vidimo večeras u café Bovo ili negdje u Starom kvartu ili možda i da se prošetamo zidinama Saint Jeana do katedrale, gospođice, samo recite da dolazite i ja vas čekam, i bili su to teški prodorni i opasni zvižduci koji su fijukali iznad njene glave. Ali i plavo nebo nad Keršovanijevom, prošarano iskidanim bijelim trakama, pjenušalo se poput pjenušca kao u kristalnoj čaši s jagodama. Na posao je rjeđe išla biciklom, češće pješke i gotovo nikada crvenim gradskim autobusom. Voljela je šetnju i jer su ulice bile tihe, ugodne i namirisane kao u parku i postajale sve ležernije kako bi se približavala periferiji: grad bi prvo olabavio kravatu i raskopčao sako sve dok se ne bi baš raskomotio u bademantil, havajske košulje, šarene čarape i crne kućne papuče. Put od Keršovanijeve do Vodovoda na Žabnjaku bio je jednostavan – na Vukovarskoj bi skrenula u Končarevu i krenula putem stisnutih bucmastih jednokatnica, koje su izgledale kao kolači u slastičarnici. Ta duga ulica zapravo je bila sastavljena od više ulica sa zajedničkim imenom. Prva je završavala na raskršću s Radićevom, kojom je prometovao tramvaj. Na uglu se nalazila zgrada Ortopedske bolnice, vila koja je još čuvala tragove svoje nekadašnje ljepote. Dalje tom valovitom ulicom koračala je kao šumskom stazom i zamišljala koje zgrade nalikuju na koja stabla, i ona je lako sama znala hodati ulicom kao šumskom stazom, i da je grad bio veći, među tim ulicama moglo bi se izgubiti kao u šumi. Izbila je na Zrinjevac, koji je zaista bio park, ranije i sajmište u kojem su rasla stabla javora, i onda dalje ulicom s istim imenom, ali novim zgradama, u kojima je vidjela eukaliptuse i filodendrone. Ulica je završavala na Đakovštini, gdje bi opet ulica s istim imenom protekla pored Šibicare i činovničkih stanova i koja se račvala u mnoštvo pobočnih stazica vidikovaca, prema Čepinskoj cesti, Aninom i Židovskom groblju, ili i dalje prema Retfali, Žabnjaku i upravnoj zgradi Vodovoda. No bilo je drugih puteva kojima se iz Keršovanijeve moglo doći do Vodovoda. Izašla bi na Vijećnički trg – koji je trebao biti novi centar grada, zaobišla zgradu Doma zdravlja, prešla preko Bulevara kod tramvajske stanice i istočnim rubom Parka kulture izašla, u prolazu između VK-a Iktus i NK-a Elektra, na Dravu. O, kako je divno i čarobno dočekati jutro na rijeci Dravi i hodati zvjezdanom stazom sve do Golubarnika i Zimske luke, u kojoj su se uljuljuškali čamčići i brodice, popeti se do Trga slobode i Cesarčevom lakim korakom prema Šibicari. Trg slobode bio je lak cilj i kad bi Bulevarom pored secesijskih vila krenula prema kinima Papuk i Crvena zvijezda i produžila dalje Strossmayerovom, sve do Rokove crkve pa Dubrovačkom – gdje se grad već pretvorio u varošicu – prema Končarevoj i Vodovodu. Ponekad bi krenula na Vukovarsku, koja bi se nakon Gajevog trga pretopila u Ulicu Republike, na kiosku Slobode kupila kiflu i jogurt i krenula na posao. Osijek se ispružio longitudinalno uz tok rijeke Drave, što je bio najlakši, ali ne i jedini način. Gradski život ispresijecao je urbanističke planove. U tom longitudinalnom slijedu samo se jedna avenija uspjela probiti s istoka na zapad, dok se dugoj središnjoj ulici – Ulici Republike – ispriječila zelena višekatnica i začepila tok , no zato se, baš kao u živom organizmu, Končarevom moglo probiti transverzalno, poput čestica koje titraju okomito i šire se u smjeru širenja vala nošene nekim tajanstvenim izvorom energije.
***
“Nenad Rizvanović pisac je sjećanja i pisac je Osijeka, grada svoga djetinjstva i mladosti, koji dokumentira na jedini način na koji uistinu nastaje književnost – njegovim ljudima. Plan grada tako je iscrtan tijekom jedne ljubavne veze, a onda i životom jedne obitelji. Nostalgična je to šetnja od ledine gdje samo što nije niknuo Sjenjak do terase Hotela Royal, preko Trga slobode pa duž Ulice Republike, koja se nekada nije zvala tako – a mogla se zvati i drugačije, imenima kojima su se zvale mnoge ulice u Osijeku, imenima koja prizivamo kada govorimo o nekom drugom, možda boljem gradu. Rizvanovićev nam Osijek tako postaje bliskim iako ne poznajemo ni ta mjesta ni to vrijeme, kada su nad njime mogli ploviti brodovi. I kada je Frank Sinatra sjedio na terasi Hotela Royal.” – Ena Katarina Haler
“Brodovi nad gradom intimni su, melankolični i osječki onoliko koliko je to i Trg slobode, Rizvanovićeva knjiga mikroproznih fragmenata, ali i neke druge njegove knjige. Možda i sve, samo na različite načine. No korak od ‘prozoida’ do romana velik je i taj je korak svjesno i uspješno učinjen. Nije ovdje riječ o klasičnom Bildungsromanu, premda itekako ima njegovih naznaka, niti o nostalgičnim zapisima o boljoj prošlosti, što opet ne znači da nema sentimenata. Pripovjedača kao pravog flâneura vodi intuicija, percepcija mu je subjektivna i raspršena, doživljaji simultani. Ne hoda utvrđenom osječkom rutom, za njega je grad šuma simbola povijesne, obiteljske i osobne memorije i zato: Bacite plan grada! – rekao bi vam i Walter Benjamin. Ovo je roman koji nevidljivom kamerom bilježi i skladno spaja toponime i intimne krajolike, vremenske kapsule i esekerski bedeker, kaos stvari i muzej djetinjstva. Mapiranje je to svijeta u kojem postaje doista nebitno je li Sinatra viđen u osječkom Hotelu Royal, sve dok se to dobro upisuje u sjećanje, a ono može, ponekad i treba, biti iracionalno i nadrealno. Intimno, ovom me knjigom Rizvanović podsjeća na to kako smo se jednom ‘osjećali udobno u panonskom gradu, na kraju svijeta’ i kako je svijet bio ‘lak, jednostavan i pun sadržaja koji nam se dopadao’. I manje me zanima žanr, postupci, dokumentarizam i autofikcionalizam, samo želim zaviriti u Keršovanijevu ulicu i provjeriti plove li tamo, rano ujutro, još uvijek brodovi svojim tajanstvenim rutama.” – Jagna Pogačnik
_____________________________________________
NENAD RIZVANOVIĆ (Osijek, 1968.) Završio je studij hrvatskog jezika i književnost i južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te doktorski studij Društvo znanja i prijenos informacija na Filozofskom fakultetu u Zadru. Književnu kritiku i prozu objavljuje od 1985. Uređivao je novina i časopisa, tribinu Književni petak i Festival A. književnosti. Danas radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio slijedeće autorske knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše (2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Longplej (2020.) i Stvaranje čitatelja (2020.).
pripitomljeni, dobro odgojeni eros poručuje: moraš doći kod nas na ručak moraš upoznati moju ženu moraš prespavati ovdje
***
SPRIJEČENOST
zakasnila sam, oprosti, gužva na cesti glupi sudar na prilazu groblju dok sam se probila do vas sve je već bilo gotovo
nisam joj stigla na komemoraciju u zadnji tren – vidim, masna mi kosa, nisam mogla onakva, znam, biće poznatog svijeta
na žalost ću ti doći neki drugi put, sad smo na moru šaljemo ti mnogo toplih pozdrava sa prelijepog jadrana
***
SAMOĆA
niotkud nikog samo banka šalje sms sretan rođendan
***
POTROŠAČKA GROZNICA
kupujem previše preskupe hrane nikad ništa ne bacam stalno jedem bajate stvari hranim njima, mrvu po mrvu onu djevojčicu koja krišom sluša majčin šapat ocu: brašna imamo za još možda dva-tri dana
***
PAKAO
završili smo u paklu pop je studirao po bolonji
– iz zbirke “MOTEL NEZNANIH JUNAKA”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014. –
_______________________________________________
ADISA BAŠIĆ (Sarajevo, 1979.) objavila je četiri zbirke pjesama (Havine rečenice, Trauma market, Promotivni spot za moju domovinu, Motel neznanih junaka i Košćela) i zbirku kratkih priča (A ti zaključaj). Njena poezija je uvrštena u sve novije izbore bosanskohercegovačkog pjesništva. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu predaje poeziju i kreativno pisanje.
Sanjam te, K.,u rascvjetalo podne kad crveni tramvaji prolaze mimo sladunjavosti mimo osnovnih postavki kroz automate izvan uporabe kroz bicikl-bombe foliraš se u vezi budućeg vremena raznosiš me otmjenim blokadama sad kad stvari već bolesno imaju okus meda
Čisto nek poteku obrnute kondenzacije 𝘓𝘶𝘥𝘪𝘭𝘰 𝘮𝘰𝘫𝘦 𝘮𝘢𝘭𝘰 nek pjevaju vozači autobusa onima koji nad vremenom imaju vlast, onima koje je prekrio stari hrast
Toliko obožavanja zrnja u prokletim poljima u proteklim kapima krv mi je lubenica Kad to nisam sanjala opasne igre pedagogiju zaklanog šarenila
počasti morske pse šlagerima kad si već u prostorima iz kojih ne mogu izići pa ćemo Bosnu i Hercegovinu zasaditi maslinama neka djeca popadaju od smijeha.
***
RUBY SYRUP II.
u tvojim očima skup vrelih uništenja, sunce izlazi u večernjim haljinama ekvator skida svoj pojas parfemi pojedinih stoga se zovu Zatamnjena koža
metafore razarajućeg tipa jedna drugoj daju umjetno disanje zapisujući otkucaje srca u neodržive kajdanke
fatalne greške toliko su ukusne i žedne da čekaju red za numeriranje
tako i u bulevarima sumraka oči tvoje odavde do ranjivosti svaka pjesma je istinita neću čungalungu neću ni kusur aktivno se može sanjariti i nad juhom
***
Zaokruži točan panegirik kviz-katastrofe:
1) u džepovima zaljubljenih našlo se i maštovitih mučnina mjeseca opijenih morfijevim uspavankama
2) samo zato što se nekad helikopter sruši u polje djetelina s četiri lista ne znači da je nebo hotel s pet zvjezdica
3) svojevrsne slane doline sanjaju se kao radosti zazidanih prizora
4) postoje hidroelektrane koje se napajaju osekom
***
Odredi smrtonosnu čahuru čistih srcem:
1) nemati snage čak ni za nemati snage
2) izranjati beskonačno bolesne bisere
3) pisati čestitke na praznik osjećajnosti
4) biti pogođen rekvizitima za plažu; obložiti rupama za meteore skladišta sjećanja
5) dotjerati do savršenstva nježnost pred repertoarima ruševina
________________________________________________
ŠIMA MAJIĆ JOSIPOVIĆ (1992.), autorica zbirki Potkožni sjever i Melankolija igra badminton. Tekstove do sada objavljivala u raznim portalima za književnost i zbornicima (Asymptote, Strane, Nouvelle poésie BCMS, Stih u mreži, Astronaut, Hyperborea, itd.) Njezin prvijenac Potkožni sjever poslužio je kao literarni predložak za nastanak istoimene predstave DIS-teatra mladih Banjaluka.
Trenuci uzdizanja dok šetah ivicom sna, čas ispunjen večnošću u zaštićenom krugu, čari pseudo igre – bat stopala na sprudu, sred pomodne seanse daleko od vulkana.
Sjaj izgubljenih dana kad izneverih sebe plesom mahnitog tela, zatrovani rukopis, sonet za setni tango, jeza kad dotaknem pliš, ukus starih stihova koji pominju tebe.
Obličja u sfumatu grozničavih celova, krhotine slaveći proroci čudnih moći, izvitopereni čin – ritual drevnog zova.
Pred zvezdanim dvorištem prokletstvo Posejdona, most naših susretanja pod crnim krilom noći – zaboravom obmotan u pejzažu iz tvog sna.
***
PEJZAŽ O KOM SE SNEVA
Želimo njega, svet ponovo otkriven, čarobni kvadrat okružen iluzijom, reči nošene vetrovitom alejom – cvet što umire u ovu kasnu jesen.
Snevamo njega, grad sazdan od legendi, zapis u srcu, most nad srebrnom rekom, u noćnom satu devojku sa svetiljkom, bistu što prate nostalgični pogledi.
Palimpsesti sna, nebo iz naših snova, plameni točak u mesečevom vrtu, u snežnom hramu, gle, znak na zlatnom krstu.
Pogled kad takne zvezde iznad krovova, iskrsne slika poznatog okruženja, zov odredišta – luka gde čeka čežnja.
***
IZGOVORI REČ TUGA
Jednog običnog dana osetiš se pesnikom. Počuj pesmu Lorelaj, karusela okretaj, sumrak ružom začaran, mesečevog srpa sjaj, dok razgovara s vetrom koverta s plavom markom.
Album bivših ljubavi uz dubok uzdah grada. Dan kad se umnožavam, neuronskog plesa čar i Mondrijanov pejzaž. Boju dok menja vetar, sneva plažu od žada šafran-žuta fasada.
Kraj sa tri završetka kreiranog života. Pregršt loših navika. Sred zamućene vode glas vetra u zasedi, šampanjac i zvezdan svod.
Uz senoviti portret blagi dodir somota. Izgovori reč T U G A – mitski grad u plamenu, eho nestvarnog sveta kad iluzije zgasnu.
MILAN DRAŠKOVIĆ rođen je 1951. godine u Beogradu. Po obrazovanju ekonomista. U književnosti: prozaist, pesnik i prevodilac. Objavio zbirke priča: Golijat (1993) Splin megapolisa (1996) Priče iz budućnosti (2014). Roman ,,Srce svetova“ – elektronsko izdanje (Digitalna Dosada 2023) Sa poezijom zastupljen u časopisima (Književne novine, Zlatna greda, Koraci, Gradina, Znak sagite, Braničevo, Zvezdani kolodvor, Haiku novine ), u više zbornika, kao i na Internetu. Zbirka „Soneti strepnje i tame“ (Everest Media 2022) Elektronska zbirka „Tamni karneval“ (Digitalna Dosada 2022) Elektronska zbirka ,,Pet akrostiha” (Digitalna Dosada 2023) Sa engleskog prepevao stihove Edgara Alana Poa, Dilena Tomasa i Hauarda F. Lavkrafta. Živi na Novom Beogradu.