PRIČAM TI O MORU
Prepuštaš mi barsku stolicu pod pauzom.
I imamo samo jednu stolicu.
Oni su naredili uklanjanje one dvije fotelje u skladištu
na kojima smo se zadržavali prije i poslije posla.
Sada je zabranjeno ići i na pauzu s nekim,
ali ti i ja planiramo otići odavde.
Imamo samo jednu barsku stolicu
i prepuštaš mi je što ti nije običaj.
Odrađuješ svoj godišnji od četrnaest dana,
što znači kako ćeš raditi u komadu četrnaest dana,
uzastopce, jednu smjenu za drugom.
Više se tu nema što za reći.
Iznenada ti pričam o moru.
Priznaješ mi kako se želiš ubiti.
Pričam ti o moru kao da pišem pjesmu,
o tankoj granici koja nastaje,
o iluzornoj granici koja se ocrtava,
o ljepoti kada se spoje dvije vode,
ona iz oblaka, sa onom na zemlji.
Pričam ti o silini udara kiše o površinu mora
koja se transformira od prozirne do guste bijele zavjese.
Odavno znam kako ne mogu sve,
ali znam kako te mogu podići iz mrtvih.
Ne sjećaš se kako more izgleda
i dalje se želiš ubiti,
ali usne ti odlaze u osmijeh.
Svjestan si što pokušavam.
Pod pauzom nakon dvije spojene smjene
ti i ja smo poput pasa vodiča za slijepe.
Skida im se ovratnik kao oznaka
prestanka funkcije vodiča pasa za slijepe
i postaju ono što im je priroda rođenjem dala, psi koji se igraju.
Prestaješ pričati o tome kako ćeš se ubiti.
Izuvam klompe, ostajem u čarapama
s uzorkom ljutih feferona,
već znam što treba,
dok ti dlanove stavljam na ramena.
Da se nisi usudio ubiti, jer ću te ja ubiti.
Tamo ispod lijeve lopatice ti je bolna točka.
Danas sam i ja zaglavila cijeli dan ovdje.
Nema Jutra poezije za mene.
Poeziju mogu pričati tebi.
Oni me uvjetuju da odradim svoj slobodni dan.
I kada ću odlaziti odavde,
prije nego što stignem kući
prelazit ću prugu podignute rampe
i vidjeti znak o prevenciji suicida
smijat ću se glasno slijepljenih trepavica
i rasuti dok me nitko ne vidi
od nemoći do bijesa,
ali da – umjetnica mora biti zdrava
i treba izdržati još samo malo
prije nego što kaže da daje otkaz.
***
BURN OUT
Riječi kao i drugi.
Osmijesi kao i drugi.
Pogledi kao i drugi.
Dodiri kao i drugi.
Pušten glas kao i drugi.
Rengenska snimka kao i drugi.
Ono što drugi ne vide,
ono što ni stroj ne može snimiti
i ono što snovi ne daju zapamtiti –
prostranstvo je spaljene nepomične zemlje
s koje su pobjegle sve životinje
toliko je pusto i bez lokve vode
da su i ptice odletjele.
U stvarnosti koja te obavija, ali ne dotiče,
oko tvoje kože čuješ lepet gegavog galeba,
prenu te razdragani glasovi susjednog stola
i podsjete te na nešto daleko, na nešto što ti je nekada bilo poznato
a sada psi laju na tebe jer ti oči zrcale spaljenu zemlju
izgorjela je mogućnost razuvjeravanja.
Dotaknula si veliku Prazninu.
Možda je to kao promijeniti žarulju koja pregori.
Sakrivena si ispod suncobrana koji pucketa od žege.
Pokušat ćeš sve.
Odlučna si.
Tvrdoglava si.
Dat ćeš samoj sebi još jednu priliku.
Pozvat ćeš imaginarni kanader ako treba,
neka polijeva po toj zemlji hektolitre vode
sve dok se ne vrate ptice, cvijeće i ostale životinjice.
Konobarica me pita treba li još nešto,
ne hvala, ne treba, imam i više nego što mi treba
prstima lupkam po kartonskoj kutiji štedne žarulje
i vraćam se na početne retke Biblije
sjećam ih se na hebrejskom.
Ne znam kako sam dospjela ovamo.
Grafit na ulazu u Zadar govori:
Ne brini se mi te volimo!
(Ali ja sam jako skeptična prema ljubavi.)
Kaos u kolovozu:
službenik na autobusnom kolodvoru
čim sam izašla iz autobusa ničim izazvan i zašto baš mene,
grli me kao da me poznaje i poklanja mi bananu,
službenici kojoj ostavljam prtljagu na čuvanje
moram ispuniti kratki formular i ona viče
kako imam anđeoski datum rođenja,
prema numerologiji ja sam jako posebna osoba.
Ja sam spaljena zemlja, ali ne želim ih ubiti u pojam.
Onako prazna, kao i drugi, poklanjam im
riječi, dodire, poglede i osmijehe, kao i drugi.
Samo želim pod suncobran.
Samo se želim sama zavući pod suncobran,
samo se želim pod suncobranom sjetiti
zašto sam ikada zavoljela sunce.
I tada mi konobarica nježno na staklo stola
spušta dugačak cvijet suncokreta
i nježnije od upitnog boga udalji se sa bljeskom modrih očiju.
Ošamario me vjetar mirisom soli
i alarm na mobitelu je zazvonio.
Nisam ga prekinula.
Zurila sam u te brojeve.
Predugo sam čekala ovaj trenutak.
Shvaćajući kako ne moram na posao
osjetila sam travu kako niče u sebi, dodirnula suncokret na stolu,
ogulila i zagrizla u meso banane, pogladila tuđeg psa,
namignula gegavom galebu
i samo tako, počela postojati, ponovo, ali ne kao drugi
i nikako ne posebno, jer puno je ljudi rođeno 22.2.1982.
***
KADA GOVORIM O PLIVANJU
Kompjuter se onesvijestio zujeći dužinom.
Razdvojeni smo zauvijek vremenom tipkovnice.
Jagodice obrađuju udarce odmetnutih slika.
Umetnute asocijacije se utapaju kako bi preživio.
Otpor je snaga da se održiš na površini.
Trzat ću se na preciznu geografiju tvog lica.
Izvire iz borbe da zadržim dubinu svog razuma.
Pjesnici pričaju o bestežinskoj vodi
ali to je zabluda, u suprotnom,
porod ne bi bio toliko traumatičan.
Kada govorim o plivanju, govorim o tome,
koliko je lako plivati niz struju,
koliko je zahtjevno plivati suprotno od nje
i probijati se kroz gustoću valova
-jednostavno disati
dok se krećeš kroz element
od kojeg smo svi satkani.
Plivajući, provlačiš se kroz valove
koji te ljubazno žele ugušiti ako si protiv struje,
stoga, ne hvala, odbijam prihvatiti
glorifikaciju o bestežinskom stanju vode.
Tijelo tijekom pokreta prilikom plivanja
nikada nije svjesnije vlastite težine,
čak i nakon plivanja ispijeno promatra
kako voda prodire prilikom oseke
na ogoljeno dno ostavljajući pjenu u prorezima.
Pogled pred otvorenom pučinom
ne može ostati bez reakcije.
Iz nekog oblaka provaljuje geografija tvog lica.
Nos koji si slomio i koji ti je ostao zakrivljen,
riječi koje si puštao bez obzira na sram,
obrazi koji su ti se znali podlo zarumeniti
i obrve koje su govorile kada su ti oči šutjele.
Stoga ću ponovo proučavati plivanje
uz i niz valove, kao borbu, kao otpor.
Udarci valova o kožu potaknut će bijes.
Znam kako će nestati sve nijanse tvog glasa
ali ću se sjetiti pjesme iz zvučnika
koju si volio puštati jutrima i noćima
kao tuđe istine koju bi se dalo prisvojiti
kako mi nedostaješ za sve što dolazi
i samo tako u mene će se sliti sva težina mora
jedino mi otpor i borba omogućavaju
preživjeti gušenje.
Kada govorim o plivanju,
najviše snage je potrebno uložiti
u to da val postaje samo val,
a val odnosi i donosi
vlada pluralizam perspektiva
stiščući save zapravo stišćem delete.
***
RAZGLEDNICA
I.
Izabrala sam ti razglednicu.
Ne mogu ti je poslati.
Promatram tuđi mozaik fotografija
na savitljivom kartonu.
385 kilometara sam udaljena od tebe.
Ne mogu ti poslati tu razglednicu.
To uopće nije ni more
na kojem sam ja bila.
Ostaju zgrčeni prsti.
Uopće ne znam tvoju adresu.
Niti ti znaš moju.
Zgrčeni prsti nad ekranom mobitela.
Izostanak pitanja pruža odgovor.
Ali ja nemam srce, rekao si više puta.
Nestaju točke iluzija.
To je predivno kod zrelosti.
I okrutno jer je općenito prihvaćeno,
kao interna ekologija,
kao recikliranje ili pronalaženje novog smisla.
II.
Šogor mota duhan i motri me s balkona,
što to radim u dvorištu po suncu,
on ne zna, nitko ne zna, ni otac ne zna,
ali stari odustaje i prepušta mi
svoje tegle s akrilnom bojom.
Vatrenica je puna dasaka
koje nisu stigle izgorjeti za ogrjev.
Dida i baba su ih naručili, ali su prije otišli…
Vani vlada vrsta metafizičke vrućine.
Susjedov pas na guvnu je opet popio svu vodu
i sumanuto struže limenom posudom.
Sestrična se zabrinula neće li me sunčanica,
a mater je odavno odustala od svega i puši u kuhinji.
Umačem kistove.
Živ znojan pokret.
Umačem kistove
čas u bijelo, čas u plavo.
Drvo brzo upija linije
Upija pažnju koju stvaram.
To je more na kojem sam bila
I daleko je od turističke razglednice.
Više mi nitko ni ne prilazi. Nitko ne zna.
Gorim iznutra. U svom sam svijetu.
Svi su navikli na to osim mene same.
Lijepim kamenje na oblake.
Mirno je na popodnevnoj žezi.
Više me nitko ne ometa.
I neka samo on misli kako ja nemam srce.
Neka priča što god želi.
I neka sam udaljena 385 km
Od njega i svih njemu sličnih.
Čistim kistove pred slikama koje su nastale.
Prsti više nisu zgrčeni.
Treba srušiti i siestu ponekad.
Poštanske marke nikada nisam skupljala.
Nisu bile moja stvar.
Razglednice nekad davno jesam.
***
KAKO TETOVIRATI SAMOG SEBE
Skakavac na koži niže od koljena.
Tamo bi trebalo biti srce u koljenu.
Baš tu imam ožiljak od djetinjstva.
Nastao je krivim izborom, a ne genetikom.
Avokado mi je umro u tegli. posljedica godišnjeg.
Nastale su neke dobre fotografije između vode i kamenja.
U trenutcima prostora otvorile su se pukotine pitanja.
Sada sve zajedno leti visoko s dimom prema plafonu
u visoke paukove mreže koje opasno ljulja stropni ventilator.
Kako tetovirati samog sebe spoznajama
nakon što presvučeš kožu poput zmije?
Prenosimo s koljena na koljeno slična sjećanja:
rastemo kao biljke u kršu i borimo se da izdržimo kao nepoželjni kukci,
rastemo padajući kao val ne nestajući nego se jedino razbijeni učimo prostirati,
rastemo i predviđamo činjenice, da si vjerovao nekome, da si se sjetio,
posudio bi ključeve od stana i ne bi ti uvelo ono što si uzgajao
od sjemenke do mladog stabla u tegli boje crvene zemlje kod prozora
i avokado bi nastavio postojati gotovo kao i nada kako nije uzaludan svaki trud.
_______________________________________________
JOSIPA MARENIĆ rođena je u Zagrebu 22. 2. 1982. Vodila je tribinu Pjesnički dvoboj u suradnji sa Cekape-om. Dosada je objavila dvije zbirke poezije: „Let ruku“ (2011) i „Pjesme koje ti pripadaju“ (2021). Pjesme su joj uvrštene u „Antologiju Jutra poezije 2010 -2020“. Mogu se također pronaći objavljenima u časopisima: Zarez, Riječi, Republika, Književna riječ, Balkanski glasnik, Alternator, Čovjek – časopis, Booke.hr, Čitaj mi i nekim zbornicima.
čovjek-časopis 