KAD SMO SE VOZILI MERCEDESOM
Išli smo na međurepubličko natjecanje iz poznavanja Krleže
U Sremsku Mitrovicu
U zadnji čas smo dobili poziv i učili smo nakon nastave do mraka
Profesorica iz hrvatskog je urgirala kod direktora tvornice pa smo išli u dva mercedesa
Išao je i direktor jer je on bio muž
Osvojili smo drugo mjesto
Prvo mjesto osvojili su učenici šup škole iz Bijeljine
Znali su kako glasi zadnja rečenica u Gospodi Glembajevima
***
SKLIZA
Kod nas nije bilo klizališta. Poneka zaleđena bara na koju su izlazili hrabriji a mi sa strane zavidno gledali.
Ali svako toliko bi negdje osvanula skliza.
Obično bi grupa djece nogama utabala stazu da snijeg postane tvrd pa se po njoj malo po malo zaletavala i staza bi uskoro bila sjajna, glatka i blistava. I onda bi krenulo natjecanje tko će dalje, bez padanja.
Skliza je bila dobra dan ili dva a onda je postajala sami led, neravna, negdje bi iz nje virila šljaka ili kamenje i sve manje djece se usuđivalo zaletjeti na nju.
Nekad bi bila prekrivena snijegom i onda smo skoro svi padali.
Ali bilo je tih magičnih ranih večeri kad bi skliza svjetlucala u polumraku kao sjajna crna zmija i kad bi dolazili oni dečki s kojima se inače nismo družili.
Oni su na nogama imali prevelike bakandže, bili gologlavi i glasni a obrazi su im bili crveni i tvrdi.
Njihov let preko sklize bio je ponosna i veličanstvena igra tijela koja je nama, okupljenoj publici s nogama u dubokom snijegu, zaustavljala dah.
Tako bi se zaletavali dok im ne dosadi, malo nas još izgrudali ili gurnuli u snijeg i odlazili kao nasmijani zimski demoni.
Bili su tajne simpatije moga djetinjstva, arhetipovi budućih muškaraca u koje ću se zaljubljivati i u koje ću imati najviše povjerenja.
***
DEVOJKA ĆE, SOFIJA
Jedno smo ljeto, možda 78 izašli na auto put i u raznim autostoperskim kombinacijama stigli do Ohrida.
Kod tihih i ljubaznih gazda jeli smo nikad veće tamne trešnje, čiji sok je bojao jezik i usta u ljubičasto, kavu pili u slastičarnicama, na plažu nosili đevrek kojeg se nismo mogli nasititi a jezero na razglednicama koje smo slali proglasili beskrajnim.
Crkvu Sveti Jovan Kaneo nacrtala sam u tanku kariranu bilježnicu i napisala ovdje je divan spokoj.
Onda daljnjim autostopom dospijemo do jednog od manastira na Kosovu.
Crkva je manastirska prekrasna, bijela, gracilnog kamena.
Naokolo naroda, mislimo neki je svetac pored ulaza, na drvenoj stolici sjedi pop, debeo, oznojen, pozdravimo ga, uputimo turističko pitanje o crkvi, on umorno podigne ruku i kaže devojka će, Sofija
Sofija je ljubazna, ispriča nešto što ne pamtimo, izađe s nama pred crkvu.
U blizini žene, neke u dimijama guraju se oko otvora u zemlji ispunjenog vodom i prepunog obučenih, zamaramljenih žena koje su do grla u vodi. Usta im onako ljubičasta kao nama od trešanja.
To su nerotkinje, kaže Sofija.
***
POVRATAK
bila je profesorica srpsko-hrvatskog jezika u velikom gradu
kad joj je doktor rekao da ima rak dojke vratila se u selo podno Dinare i rekla da imao ono na prsima
da neće ići više doktoru
skoro tri godine selo ju je viđalo kako rano ujutro ili pred večer hoda poljima ili između urednih redova ćaćinog vinograda
muškarce nije gledala a ni oni nju, pokojoj ženi bi rekla da je dobro, dobro je
brala je bilje ili samo hodala
micala usnama
ja sam vjerovala da recitira Ujevića, Disa, Šimića
kad joj se otvorila rana pod rukom prekivala ju je čistom bijelom pelenom
kuća im je uvijek imala privučene škure
a kad više nije mogla u polje legla je u krevet i umrla
neka se djeca i sa pedeset vrate svojim šutljivim roditeljima i donesu natrag svoj stid
***
KAVA
Tih godina negdje od proljeća do pred zimu dolazila je prvo sama, onda s trbuhom, onda s djetetom na sisi pa s djetetom na kuku pa s djetetom koje se gole guzice uspravlja, nespretno hoda po kamenom podu naše kuhinje, dočepa se sećije i popiša ju a naša mama uzme krpu, trlja sećiju, odmahuje glavom i govori ma šta radi ovaj mali.
Bila je meka, tamne kože, zamršene pletenice, samo bi ušla i sjela na pod, prekrižila noge i nalaktila se na hoklicu nakon što je stiglo i dijete jedna od sisa bi bila gola, smeđa, izdužena, kao pospano štene u korpi.
Mama bi odmah pristavljala kavu, jednoj od nas gurnula mlinac u ruke, one bi pričale a mi slušale.
Kad je došlo vrijeme okretanja šalica mama bi nas potjerala van ili nečim zadužila tako nikad nismo čule šta joj Ciganka govori.
Odlazila je s nekim komadom naše robe, slanine ili pola kobasice. Tati se to nije spominjalo.
U ono vrijeme nismo znali da je ona u stvari Romkinja.
***
PUŠNICA
Špagu je za kobasicu, kulenovu seku ili kulen trebalo zavezati a kroz slaninu provući.
Na špagu se vješao komad kartona s tintoblajkom napisanim prezimenom.
Tintoblajku je trebalo par puta polizati da se slova bolje vide.
To je radio tata lijepim, čitkim slovima.
Onda je meso stavio na kolica koja su se posuđivala u komšiluku za tu i druge svrhe i mi bi svečano krenuli prema pušnici, jednoj za cijelo naselje zvano kolonija.
Tamo je uvijek bilo puno ljudi koji su čekali da čika Jakov dođe i otvori velikim ključem velika željezna vrata.
Kad bi došli na red najdraže nam je bilo nasloniti se na čađavi zid uz vrata i gledati kako se čika Jakov penje po beskrajnim ljestvama i vješa naše meso u vrtoglavu visinu zadimljenog polumraka.
Onda bi nas tata vozio u kolicima kući a ako bi nam rukavi bili čađavi čuli bi svoje.
Nikad nije ništa pofalilo, nikad se on nije zabunio.
Bila sam sigurna da je to zato jer se prezivao Vatavuk, pa ako može uhvatiti vuka, sve drugo je lako.
***
SVEKAR
kad bi pošao u selo nosio je stari sako preko košulje čak i ljeti
najviše što bi pokazao tijelo bilo je da zavrne rukave košulje do lakta
šutljiv
nekad bi mi rekao vi
kad se u sumrak vraćao s gornjeg polja nosio je na leđima Dinaru
volio je svog malog unuka nijemom ljubavlju
plave bi mu oči potamnile
jednom je unuku zapela nožica između okomitih drvenih prečki kuhinjske stolice
kad smo došli stolica je imala tri prečke dvije je prepilio
malo je drhtao i govorio dobro je
pred rat sad već sam i još mršaviji znao je skupiti koljena na kratkom ležaju i čitati Novi zavjet
moj svekar partizan i poslijeratni portir u jedinom hotelu u gradu
***
BISERNE MAJICE
vlak se čekao uzbuđeno, stizao je pušući iz mraka i veličanstveno kočio, djeca su se gurala sa svojim torbama ili malim koferima od tvrdog kartona u strahu i želji s kim će dospjeti u kupe, nešto bi odredila stihija a nešto vođe puta…
u kupeima su tvrde, ljepljive plastične sjedalice a gore prtljažne mreže obješene o metalne okvire.. u njih se spretno smještamo mi najmršaviji i najmlađi, slažemo svoja rebra preko metalnih prečki pa tako u polusnu dočekujemo svitanje kad se na ispovraćanom prozoru ukaže moooree…
u Splitu se prtljaga poreda u krug i zaduži dvoje djece da ju čuvaju dok se ne nađe put za brod, od to dvoje jedno sam ja skroz kratko ošišana, neka stara žena mi kaže dečko i to me pogodi jer sam curica koja tanku majicu veže s prednje strane tako da glumi nepotrebni grudnjak..
to su bile one majice na tanke plavo zelene prugice koje su klizile niz tijelo kao da su od nanizanih mikro biserčića, kao voda u termoforu kad ga premještaš u rukama, koji je to materijal bio sjetila bi se sigurno učiteljica Janja da je živa…
na otok dospijevamo izmučeni i beskrajno uzbuđeni, u sobama nas je po deset djevojčica i većih, najstarije odmah postaju gazdarice, jedna iz knjižice koju je ponijela na nama trenira hipnozu i poslije se stvarno ne sjećamo šta je bilo…
između doručka i ručka na plaži na kojoj gospodari ushićenje i slana panika, u velikim pletenim korpama donose nam šnite kruha namazane marmeladom ili paštetom, svaka je šnita umrljana namazom s one druge, pašteta nekad ima tamne rubove, ruke su nam preplanule, sol ostavlja crteže na ramenima i licu, kad spustimo glavu iz nosa nam kaplje more…
jedemo u lijepom kamenom dvorištu, uvijek za istim stolovima, sa istim zločestim dečkima s kojima nekad moramo skakati u jutenim vrećama nakon večere od griza s kakaom iako u zaključanom podrumu stoje brda lijepo složene čokolade u omotima na kojima su slike gradova naše domovine…
to je ljeto potresa u Skopju i početka mog otpora pripadanju kolektivu.
___________________________________________________
LIDIJA BUDIMOVIĆ rođena 1953, radila kao pravnica s ljudima, uvijek puno čitala u stvarnosti i puno pisala u glavi.
U pandemiji otkrila fejsbuk, prednosti i mane.
Sada piše jer joj to treba, jer su slike onoga što je bio život snažne i lijepe, jer je osjećaj prolaznosti isto tu, pa će ga pisanje možda usporiti.
Voli sve što vole stari, autohumor i unuke.
I kratke rečenice u biografskoj bilješci.
čovjek-časopis 