ŠETNJA
Lola se doselila u Osijek još 1963. godine. Nije bila napunila ni dvadeset godina, a već je sjedila u činovničkoj sobi u novoj višekatnici RO Vodovod na periferiji grada. Stanovala je u djevojačkoj sobi u stanu gdje je živjela teta Lajoš Evica u Keršovanijevoj ulici broj 7 na prvom katu, u kući tiskara Eugena Szeklera. Svaka kuća u Keršovanijevoj imala je ime po poznatoj osječkoj porodici. Voljela je izaći na balkon piti čaj i promatrati kako i na drugoj strani ulice cvjetaju gradske vile poput vrtnog vijenca u uređenom parku. Elegantne gradske vile izvijale su se između stabala dalje prema Vijećničkom trgu, Domu zdravlja i Parku kulture dok se svjetlosni sfumato širio sobom kao na čudesnom akvarelu.
Radio-sat Tesla uključivao se sam od sebe točno u 5 h, a prva skladba bila je poznati šlager koji bi je potaknuo da zakorači nesigurnim pontonom koji je hodnikom vodi u tamu činovničke sobe i Lola je u prozorskom staklu vidjela parobrod kako plovi nad Keršovanijevom, i to baš pravi parobrod s putnicima, mornarima, crnom kovrčom iznad sebe, no kad bi i istrčala na balkon, parobrod bi već bio žurno otplovio. Scena jutarnje plovidbe nad Keršovanijevom ponavljala se skoro svakog jutra, Lola je pomislila da bi isto tako jednog jutra mogla i otploviti i probuditi se negdje u nekoj prljavoj, bučnoj južnomediteranskoj luci. Nebo nad Keršovanijevom bilo je tako nisko i toplo, no možda se jednog dana probudi u Marseilleu i promatra putničke brodice, prekooceanske brodove, remorkere, široke ribarice i sve moguće druge barke. Mogla je zamisliti sebe kako se u staroj luci probija kroz šumu žilavih lučkih radnika, ribara, peljara, montera koji viču i zvižde za njom – gospođice, sigurno se vidimo večeras u café Bovo ili negdje u Starom kvartu ili možda i da se prošetamo zidinama Saint Jeana do katedrale, gospođice, samo recite da dolazite i ja vas čekam, i bili su to teški prodorni i opasni zvižduci koji su fijukali iznad njene glave. Ali i plavo nebo nad Keršovanijevom, prošarano iskidanim bijelim trakama, pjenušalo se poput pjenušca kao u kristalnoj čaši s jagodama.
Na posao je rjeđe išla biciklom, češće pješke i gotovo nikada crvenim gradskim autobusom. Voljela je šetnju i jer su ulice bile tihe, ugodne i namirisane kao u parku i postajale sve ležernije kako bi se približavala periferiji: grad bi prvo olabavio kravatu i raskopčao sako sve dok se ne bi baš raskomotio u bademantil, havajske košulje, šarene čarape i crne kućne papuče. Put od Keršovanijeve do Vodovoda na Žabnjaku bio je jednostavan – na Vukovarskoj bi skrenula u Končarevu i krenula putem stisnutih bucmastih jednokatnica, koje su izgledale kao kolači u slastičarnici. Ta duga ulica zapravo je bila sastavljena od više ulica sa zajedničkim imenom. Prva je završavala na raskršću s Radićevom, kojom je prometovao tramvaj. Na uglu se nalazila zgrada Ortopedske bolnice, vila koja je još čuvala tragove svoje nekadašnje ljepote. Dalje tom valovitom ulicom koračala je kao šumskom stazom i zamišljala koje zgrade nalikuju na koja stabla, i ona je lako sama znala hodati ulicom kao šumskom stazom, i da je grad bio veći, među tim ulicama moglo bi se izgubiti kao u šumi. Izbila je na Zrinjevac, koji je zaista bio park, ranije i sajmište u kojem su rasla stabla javora, i onda dalje ulicom s istim imenom, ali novim zgradama, u kojima je vidjela eukaliptuse i filodendrone. Ulica je završavala na Đakovštini, gdje bi opet ulica s istim imenom protekla pored Šibicare i činovničkih stanova i koja se račvala u mnoštvo pobočnih stazica vidikovaca, prema Čepinskoj cesti, Aninom i Židovskom groblju, ili i dalje prema Retfali, Žabnjaku i upravnoj zgradi Vodovoda.
No bilo je drugih puteva kojima se iz Keršovanijeve moglo doći do Vodovoda. Izašla bi na Vijećnički trg – koji je trebao biti novi centar grada, zaobišla zgradu Doma zdravlja, prešla preko Bulevara kod tramvajske stanice i istočnim rubom Parka kulture izašla, u prolazu između VK-a Iktus i NK-a Elektra, na Dravu. O, kako je divno i čarobno dočekati jutro na rijeci Dravi i hodati zvjezdanom stazom sve do Golubarnika i Zimske luke, u kojoj su se uljuljuškali čamčići i brodice, popeti se do Trga slobode i Cesarčevom lakim korakom prema Šibicari. Trg slobode bio je lak cilj i kad bi Bulevarom pored secesijskih vila krenula prema kinima Papuk i Crvena zvijezda i produžila dalje Strossmayerovom, sve do Rokove crkve pa Dubrovačkom – gdje se grad već pretvorio u varošicu – prema Končarevoj i Vodovodu. Ponekad bi krenula na Vukovarsku, koja bi se nakon Gajevog trga pretopila u Ulicu Republike, na kiosku Slobode kupila kiflu i jogurt i krenula na posao. Osijek se ispružio longitudinalno uz tok rijeke Drave, što je bio najlakši, ali ne i jedini način. Gradski život ispresijecao je urbanističke planove. U tom longitudinalnom slijedu samo se jedna avenija uspjela probiti s istoka na zapad, dok se dugoj središnjoj ulici – Ulici Republike – ispriječila zelena višekatnica i začepila tok , no zato se, baš kao u živom organizmu, Končarevom moglo probiti transverzalno, poput čestica koje titraju okomito i šire se u smjeru širenja vala nošene nekim tajanstvenim izvorom energije.
***
“Nenad Rizvanović pisac je sjećanja i pisac je Osijeka, grada svoga djetinjstva i mladosti, koji dokumentira na jedini način na koji uistinu nastaje književnost – njegovim ljudima. Plan grada tako je iscrtan tijekom jedne ljubavne veze, a onda i životom jedne obitelji. Nostalgična je to šetnja od ledine gdje samo što nije niknuo Sjenjak do terase Hotela Royal, preko Trga slobode pa duž Ulice Republike, koja se nekada nije zvala tako – a mogla se zvati i drugačije, imenima kojima su se zvale mnoge ulice u Osijeku, imenima koja prizivamo kada govorimo o nekom drugom, možda boljem gradu. Rizvanovićev nam Osijek tako postaje bliskim iako ne poznajemo ni ta mjesta ni to vrijeme, kada su nad njime mogli ploviti brodovi. I kada je Frank Sinatra sjedio na terasi Hotela Royal.” – Ena Katarina Haler
“Brodovi nad gradom intimni su, melankolični i osječki onoliko koliko je to i Trg slobode, Rizvanovićeva knjiga mikroproznih fragmenata, ali i neke druge njegove knjige. Možda i sve, samo na različite načine. No korak od ‘prozoida’ do romana velik je i taj je korak svjesno i uspješno učinjen. Nije ovdje riječ o klasičnom Bildungsromanu, premda itekako ima njegovih naznaka, niti o nostalgičnim zapisima o boljoj prošlosti, što opet ne znači da nema sentimenata. Pripovjedača kao pravog flâneura vodi intuicija, percepcija mu je subjektivna i raspršena, doživljaji simultani. Ne hoda utvrđenom osječkom rutom, za njega je grad šuma simbola povijesne, obiteljske i osobne memorije i zato: Bacite plan grada! – rekao bi vam i Walter Benjamin. Ovo je roman koji nevidljivom kamerom bilježi i skladno spaja toponime i intimne krajolike, vremenske kapsule i esekerski bedeker, kaos stvari i muzej djetinjstva. Mapiranje je to svijeta u kojem postaje doista nebitno je li Sinatra viđen u osječkom Hotelu Royal, sve dok se to dobro upisuje u sjećanje, a ono može, ponekad i treba, biti iracionalno i nadrealno. Intimno, ovom me knjigom Rizvanović podsjeća na to kako smo se jednom ‘osjećali udobno u panonskom gradu, na kraju svijeta’ i kako je svijet bio ‘lak, jednostavan i pun sadržaja koji nam se dopadao’. I manje me zanima žanr, postupci, dokumentarizam i autofikcionalizam, samo želim zaviriti u Keršovanijevu ulicu i provjeriti plove li tamo, rano ujutro, još uvijek brodovi svojim tajanstvenim rutama.” – Jagna Pogačnik
_____________________________________________
NENAD RIZVANOVIĆ (Osijek, 1968.) Završio je studij hrvatskog jezika i književnost i južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te doktorski studij Društvo znanja i prijenos informacija na Filozofskom fakultetu u Zadru. Književnu kritiku i prozu objavljuje od 1985. Uređivao je novina i časopisa, tribinu Književni petak i Festival A. književnosti. Danas radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio slijedeće autorske knjige: Trg Lava Mirskog (2001), Dan i još jedan (2003), Zemlja pleše (2006), Sat pjevanja (2009.), Valceri iz Translatanije (2018.), Longplej (2020.) i Stvaranje čitatelja (2020.).
čovjek-časopis 