RAZOČARANA ČITATELJKA
roman mog dragog
je atlas opštih mjesta
a njegovi stihovi o nama
podna prljavština po bijelim čarapama
moj dragi krije nesigurnost ispod pazuha
pa su mu ruke uvijek skupljene
dok stoji sam za šankom
dragi se opet ubo’
na igle u našoj pređi
nakačila sam ih
da bih mu u glasu čula ženu
koju krije u svoje četiri kože
***
LJEPOTA JE BILA PROKLETA
završio je školu
vratio se na selo
stariji bi ćutali dok je pričao
mlađima je njegova rečenica bila lektira
koju su kasnije između sebe prepričavali
njegova porodica imala je preko stotinu ovaca,
više desetina krava,
imanje, koje su stalno proširivali
i na imanju lozu
koju su ukrštali samo sa probranim čokotima
motika nije utiskivala žuljeve
na koži njegove prve žene,
pramen njene crne kose
izvlačio se iz bijele marame,
glasom je dubila pukotine u kršu
sa njom je imao
kćerku
i troje djece
umrla je u polju
dok je rađala četvrto
više nije tražio ljepotu
oženio se drugi put
i proširivao vinograd
u dubokoj starosti
njegova rečenica
svela se na riječ
kojom je kosio
komšijski kukolj
dok ga nisu odveli u bolnicu
svoje prezime je izgovarao
gledajući u grane drveta
ispod kojeg je, po nagovoru druge žene,
zakopao neudatu kćerku
i u njoj
dijete
***
TATA, TATA, GOSPODARE
ovdje je sramota da nosimo štikle
i bez njih, bila bih najviši vladar
ali ste mi u članake zakucali
par iks lanaca
koliko je sati?
gospodare, da niste obećali
moj domali prst,
rukama bih cijedila vodu
i mlijeko ako treba
da ovaj krš rodi
za koliko sati?
gospodare, pletenicu koju ste mi
oko glave vezali
kačim o kuku
sreća po mene dolazi
kad prestanem da se ljuljam
u koliko sati?
zakopaću miraz
u temelje svoje kuće
tata,
ako se ponovo rodim
u neke kasnije sate.
***
UNUTRAŠNJE SUNCE
krhotine sijalica
režu kraste na tabanima
u mojim rukama slomljena drška od prozora
nije me sramota
što ne umijem da ga otvorim
već zbog tebe
koja sa pokrovom oko glave
razgrćeš moje teške somotske zavjese
***
TVOJIH SE UDARACA NISAM BOJALA
mada me i danas trgnu povremeno
počinjali su da bole
sa sazrijevanjem modrice
htjela sam da imam tvoje riblje oči
mnogo prije nego sam zavoljela ove boje blata
ako se sjećaš
počela sam da pišem desnom rukom
jer si mi ti rekla da tako treba
tebe sam, mislim, voljela
jer sam negdje pročitala da to tako ide
lažem
voljela sam te
nikako nježno, kao drugu pramajku,
ali sa jednakom snagom
koja ide uz prihvatanje
da loša vremena klešu loše ljude
i shvatila sam kad mi je na sahrani šapnuo
vješticina nasljednica
rađa se u svakoj drugoj generaciji
imala sam sreće
što su moji roditelji
izgubili kćerku jedinicu u močvari
______________________________________________
TIJANA RADULOVIĆ rođena je u Podgorici, februara 1994. Piše i objavljuje poeziju i kratke priče, a autorka je zbirke poezije “Komad bez protagonista” (2020). Amaterski se bavi slikanjem. Za boje i papir zarađuje radeći kao novinarka.
čovjek-časopis 