oduzela sam ti se ostala u udubini pod rebrima točki između udaha i izdaha spremila se u oblik leptira suptilnu tamu što svojom tišinom obavija kožu i kosti u meditativnim slojevima trenja među dva gibanja crvotočini mira kao tunel kojim se trup prolijeva kroz maternicu do vode u središtu Zemlje i upija nazad na površinu prašnjavim lotus stopalima tantra gurua pretvara dalje u pelud da cvjeta u proljeće
kao u spokoju svjesne penetracije spajanja muškog i ženskog bića dok sam Te gledala u Sebi Sebe u Tebi i Svjetlost u tvojoj kosi što mi se prolila po trbuhu
*
u odsustvu tijela ostaje samo osjećaj i memorija kostiju čujem ostatke disanja kao bijelu buku pred san što finim svjetlom puni tamu sobe uvlači mi se pod ležaj i tu lebdim dok slušam kako mi izdišeš niz biće u nekom eteričnom prostoru elastičnom od sline pa navlačim zavjese da ne prođe sve do jutra kad prepoznajem tvoj dah u prvim zrakama što mi Sunce kao prste stavlja u doručak dok se ne sretnemo gravitacijom disanja prema gore
*
hoću li se sjetiti udahnuti nakon izdaha što ako zaboravim kako ako me smiraj preplavi dok držim dah dupinski
pod rebrima čuvam pješčanu plažu što se uzdiže s tvojim disanjem vrtloži u razlici temperature pjenom od zuba dok se smijem samo zato jer postojiš kao kristalna sutra u mojoj glavi pjenuša mi život mazi sedefom dok sakupljam školjke ti kao rosište glasam se melonom vokaliziram tjemenom dupinski tijelom od zrcala dišem zamagljenim staklima ostavljam vječno ljeto na vjeđama i zrnca pijeska na policama
Kad smo se vratili kući, u Srbiju, imala sam sedam godina i nije mi bilo jasno zašto moram da ponavljam prvi razred kad sam ga završila tamo sa najboljim ocenama i pohvalom. Mala Kanađanka, tako su me zvali dečaci četiri godine stariji od mene dok su mi izbijali olovku iz ruke na časovima engleskog. Isti ti dečaci su se sada rasuli po svetu; poneki je (za)ostao i veli jutros u prodavnici – Kanađanka!? – ruka mu poskače – Pa zar nismo mi bre zajedno išli na jezik, izrode mali? Sada sam Nemica – odgovara moj balkanski šarm. Napuštam radnju, a prati me miris vrelog hleba i pogled dečaka na čijim prednjim zubima podrhtava: th…th…th… Sećam se porodice ježeva koje smo noći pred odlazak sestra i ja posmatrale uokvirene maminim laktovima. Nosila nam je glave na kukovima kô dve lubenice, a mi upalile noćni vid ne bismo li prebrojale mlade. Brzo ćemo se vratiti, jelda? – ispada glava moje sestre iz rama dok traži oči naše majke. Majka je zagledana u ježeve i klima negde u mrak dok joj niz obraze klize suze. U pozadini je naša kuća, upaljena zajedno sa televizorom i glasnim srcima babe i dede, koji će nas pred sam polazak okititi peškirima, ćebadima i stolnjacima. Lice će nam prekriti vlažnom čežnjom, a u uši ubaciti slova da nikad ne zaboravimo odakle smo. Tata nas je čekao na aerodromu i poklonio nam dve Kanađanke proizvedene u Kini. Oči su mu bile pune bombona pa nije mogao da govori – T…da…kako…moje princezice… Poslednju je zagrlio mamu. Dugo je mirisao njenu kosu dok smo mi tražile sličnosti i razlike sa našim dvojnicama, plavušom i brinetom, još uvek ošamućene od ružičastog neba u koje se utopilo sunce ko jagoda u puding od vanile. Sećam se i kad nas je mama odvela kod Mrs Baker, čije su se devojčice ljuljale u šarenom pop-up dvorištu iz slikovnica, u kom su deca imala kuće na drvetu i velike kudrave pse koji su ih zimi vukli na sankama. Smesta su se zaustavile i fiksirale naša izdrljena kolena. Zemlja se zatresla kad su skočile obema nogama na tlo i progrgoljale nekoliko fraza. Sestra i ja smo se ukopale u mestu držeći Elizabeth i Chelsey (plavuša i brineta su sad već imale imena) ispred naćih noseva ne bi li nas zastupale. Devojčice su počele da se kikoću i upiru prstom u nas, pa u njih. Elizabeth i Chelsey su klonule. Ništa nam nije vredelo vežbanje ispred vesterna u kom je tata ubijao Indijance, kad smo prevrtale ‘r’ po ustima dodajući još nekoliko konsonanata, a zatim ga ispljuvavale: ja zajedno sa mlečnim zubima, sestra sa cuclom. Tri godine kasnije, kad je rat zapretio da će ubiti Srbina u mom ujaku i Hrvaticu u mojoj majci, Zagreb i moj grad na Savi započeli su hladni rat. Pisala su se pisma i prenosili pozdravi dok i oni nisu otežali od suza i psovki. Sestri i meni su falile reči. Šta je to rajf? – pitala bih – a zatim nastavljala igru. Tvoj deda je Hrvat – reklo bi poneko dete iz sporedne ulice – a mame i tate su dodavale – Da, al’ on je dobar Hrvat. A zašto je on dobar Hrvat? – pitale bismo sestra i ja – Je l’ ima i loših Hrvata? Zato što je iz Bosne – dokotrljao bi se nekad kliker nekog dečaka u naše devojačko društvo. Nedostaje mi deda. Čekao je svoju ‘ponavljačicu’ ispred škole objašnjavajući komšiji da se u Kanadi u školu kreće sa šest godina, a ja sam upravo napunila sedam tako da sam sasvim ravnopravno pošla u prvi razred. Srknula bih sok od višnje na slamčicu klateći nogama na klupi ispod breze dok bi komšija pitao – Govori li engleski? – ko da nisam tu. Zatim bi gledao kako pijem sok kô da sam kakav eksponat, a dedi bi se tresao stomak dok bi suzbijao smeh i šlajm istovremeno. Kad je umro, sestra i ja smo se pitale kako to da rat ubija dobre Hrvate bez puške i noža. Mama, je l’ deda bio poslednji dobri Hrvat? – insistirale smo. Kad je umrla i naša srpska baba, od posledica (hladnog) rata, koji joj je zaledio sina, ostao je sok od višnje. I hrvatski i srpski bili su podjednako slatko-kiseli. Mnogo godina kasnije zaljubila sam se u nemačke manire jednog Srbina. Na fakultetu sam na trapezu prevrtala glasove engleskog alfabeta žonglirajući sa nemačkim vokalima i diftonzima. Odakle si, pitali bi, nakon što bi shvatili da mi i pored dvadeset šest glasova nedostaju reči. – Iz Hrvatske? – Ne, iz Srbije. Izgledalo je da većina nije savladala razlike između Hrvata i Srbina, ponajmanje mi, katapultirani iz balkanskih topova. Dovoljno daleko od žarišta bombi, grlili smo se u strahu i zvali našima. Bodlje su bile opasne samo za one oko nas, koji nisu poznavali trideset glasova naše azbuke. Idem Šorom srećna što se nije promenio kao moja ulica platana. Fasade se i dalje krune kô kora hleba, trava izbija iz polupanog betona, platnene patike dečaka dižu prašinu. Ne znam šta me više plaši kad se vraćam kući – da se ništa nije promenilo ili da se sve menjalo, bez mene, i da su se potomci porodice ježeva iz mog detinjstva razbežali na sve strane. Želim dobar dan apotekarki od koje sam sinoć podigla lek za uvo. Dopada mi se moj kraj kad isključim glasove. Sinoć je u hitnoj pomoći noć bila lakša nego u ostatku sveta. Retkost. Hladni oblak zaseo je na kafi iznad Save. Dva tehničara razgovaraju na ulazu. – Ma koji, bre, Marjanović! On je igrao za Divoš. Ovaj ti je Piksi, kad ti kažem. – Izvinite, je l’ treba da se javim na recepciji? Ruke su im u vazduhu, jedno koleno u kombiju. – Ma uđi samo, sa’će te pozvati unutra.“ Gazim meko svojim papučama za plažu preko šljunkovitog poda zelenog hodnika. Isti je kao kad sam bila mala, možda nešo više istačkan, sa redom vrata koja su prefarbana po deseti put. Kao da se i ona preznojavaju, požutela od dima, koji je sad zabranjen, a ostao je u nama. Kad sam bila dete ovde je bio zubarski dispanzer i tu su nam vadili korenje bez anestezije. Tek kasnije Amerikanci i Nemci su nas anestezirali, ali svako leto kad se vratim kući, ono se ponovo primi. Proviruju jedne naočare. „Ajde“. Pokoravam se onako kako sam naučila u školi i preko šljunkovitog poda prelazim razdaljine od školskih dana do danas. Dva dečaka i devojčica vrte se na svojim stolicama i igraju lekara i medicinskih tehničara. – Izvinite, ja nemam knjižicu. Platiću pregled – istrčavam pred njih. – Ma pusti to, nego daj nam nešto. Imaš ličnu kartu? Lekarka kucka olovkom o zeleni sto koji je isti kao školska klupa iz moje osnovne škole. – Trebaju nam podaci, samo to. – Muž će doneti, evo otišao je već. Je l’ možete samo da mi pomognete, a ja neću nigde dok on ne dođe. Reči su na srpskom, al’ osećam kako iz meni cvili mala Kanađanka. Ime – ćutljivi maršmelou tehničar zapisuje, pita, zapisuje ne obazirući se na moja objašnjenja. Lekarkini prsti već igraju kolo po mom vratu, Naočare nestaju, pa se pojavljuju u trenutku dok moje uši svetle na pozornici. – Ništa ne brinite, šumi kroz kosu do ušiju – spoljna je upala. Jeleke su zamenili crveni prsluci oivičeni neon žutom. – Jeste bili na Savi? Hoće to od vode…ako ste kvasili glavu. Prihvatam recept i opet pitam – A pregled, koliko košta? Naočare ustaju, napuštaju lice koje kaže – Kuća časti – i razvlači se u red dečaka u belim dresovima iz Ulice platana koji se gurkaju i istiskuju jedan drugog. Kuća mi odzvanja u ušima. Nisam sigurna da sam dobro čula. Pružam ruku, utrnula, bodlje se opuštaju. – Zar nismo mi…? Svetle smeđe-žuti klikeri dečaka moje ulice, isti oni koji su se kotrljali niz moj radni list na časovima engleskog. Svetle kao mesec iza putujućih sivih oblaka. – Aleksandra, je l’ tako? Na usnama podrhtava Kanađanka, buni se Nemica, Srpkinja pušta suzu. – Pa ti si naša, odmah sam te prepoznao. Sava mi je u ušima i plašim se da je izbacim. Na jednom sasvim malom ostrvu u unuštrašnjosti moga uha, prepiru se Kanađanka i Nemica, dok ih Srpkinja posmatra iz svog čamca, gluva za ostatak sveta.
______________________________________________
ALEKSANDRA ĐORĐEVIĆ rođena je 2.8.1984. u Sremskoj Mitrovici, rano detinjstvo provela u Kanadi, završila prvi razred u Torontu, gimnaziju u Sr. Mitrovici. Diplomirala na italijanistici 2008, završila master studije sa fokusom na lingvistici 2009. Naredne godine upisala engleski jezik i književnost u Kelnu (odsek za predavača) i diplomirala 2014. Objavila romane Devet godišnjih doba (2018), Trans: Mi u česticama vremena (2020), Život posle smrti (2021) i zbirku poezije Dom (2022). Sarađivala i sarađuje sa časopisom Avlija, izdavačkom kućom Asoglas, Književnom radionicom Kordun, Fanzinom Šraf, magazinom P.U.L.S.E i časopisom Tvoj magazin. Na svojoj Fb stranici objavljuje poeziju: @djordjevicpisac, a na Instagramu promoviše likovno stvaralaštvo: sanja_sorriso.
Ne znam koliko sam bio star kada si mi rekla da drveća plaču Kada smo išli na igralište malo dalje od tvoje kuće Prolazili pored niza garaža koja su mi se činila ogromnima Popeti se gore činilo se kao super-moć Krenuli smo u berbu češera Oboje nosimo hrpetinu njih u rukama Neki ispadaju iz hrpe Smola mi je slijepila prste Rekla si da su to borove suze Doma smo ih isprali benzinom s mojih dlanova
Dok su moje godine bile jednoznamenkaste Dok mi tvoje godine nisu značile ništa Dlanovima si mi odbrojavala desetke dok nisi došla do sedamdeset I onda dodala još jednu dvije ili tri
Kada sam bio dovoljno malen da stanem kroz još manji prozor Prozor koji je vodio u podrum Hvatala si me rukama i spuštala na pod Sjeli smo u podrum i uzeli čepove od vina viskija rakije i koječega Svaki od njih je bio vojnik A prostrti stolnjak bio je bojno polje Spremala si ih nazad u ladicu za idući put Za neku iduću rundu u kojoj bih izmišljao nova pravile igre
Dok nisam poimao što su godine Zašto ih brojimo i do čega vode Je li bitno skupiti što više godina I pobjednik je onaj koji ih je skupio najviše?
Dvadeset i četiri godine sam star Nabrao sam češere na igralištu malo dalje od tvoje kuće Spakirani su u vrećicu i nijedan ne može ispasti Popeo sam se na garažu koja mi se čini tako niska Suze su mi slijepile prste koji tumaraju po tipkovnici mobitela u pokušaju da saberu najdraže uspomene Nema dlanova da ih isperu Ili da me dohvate kad silazim s garaže i spuste na tlo
I prozor je ograđen rešetkama I čepovi su pospremljeni tko zna gdje
Ali češeri su tu I s njima sve neodvojivo Neisperivo Neponovljivo Neizrecivo
***
SREO SAM SE
Sreo sam se danas Dozvao se na parkingu Rukovao se i upoznao se sa sobom Bio sam riđokos Tri godine stariji I kojih desetak centimetara viši od sebe Al prepoznao sam se odmah Sjeli smo zajedno u auto Bla bla car Zadnje sjedište Relacija Zg-Vž Sat vremena vožnje
Bio sam udaljen dva mjesta od sebe Gledao se kako crtam djetinje apstrakcije po zamagljenom staklu Zašprehavam nepoznatu plavušu kraj sebe Rukama sječem zrak od vlastitog uzbuđenja Ponestaje mi zraka od želje da uzbudim nju Ovo ljeto ću procitati pet OVAK debelih knjiga u DVA dana NE zbog FAKSA nego zbog SEBE Jer tolko VOLIM to što RADIM Mašući rukama poletim u duhovne sfere Ali nisam vezan ni uz jednu religiju Samo vjerujem da smo svi fundamentalno povezani sa svemirom Sve se događa s razlogom Svi smo jedno Itd itd Bla bla Vau vau
Slušam se al gledam naprijed Bljuje mi se od svega što tovarim iz usta Zubi mi se grče od susramlja Dlan preznojava od želje da si opalim sočan šamar Trudim se i dalje ne upasti u razgovor Demonstrativno ispasti pametnijim od sebe Ne nazvati se nezrelim debilom Neuvjerljivim šmekerom Nedoraslim intelektualčićem Čak i ne biti ljubomoran na sama sebe Bjesomučno šutim S mobitelom u ruci u koji iscjeđujem svu agresiju Puštam sebe neka priča do besvijesti Dajem mu za pravo da bude tko jest Neka se dokaže samome sebi
***
SCENA JE SCENA
Jer scena je scena Il kontaš il ne kontaš
Kaže netko tko ne konta ni scenu ni život Ali silno želi da ga se vidi i uvažava Sad mu se ukazao životni opsjenar U obliku ženskog podsmijeha Samosvijest mu je pretvorio u weltschmertz Koji mu se zazidao u prsima Tu je samospoznajnu bol nosio četiri kilometra do svoje kuće Peckala ga je dok je rezao kruh i na njega mazao paštetu Kontemplirajući nad samim sobom A pecka ga i upravo sada Dok je pokušava zacijeliti autoironijom
________________________________________________
JURA RUŽA rođen je 3. siječnja 1999. godine u Varaždinu. Diplomirao je neverbalni teatar 2022. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje je prethodno završio preddiplomski studij glume i lutkarstva. Povodom Erasmus studentske razmjene jedan je semestar proveo na diplomskom studiju Digitalne interaktivne umjetnosti na Facultatea de Teatru și Film u Cluj-Napoci (Rumunjska). Kao glumac i izvođač dosad je nastupio u dramskim, lutkarskim, dječjim i plesnim predstavama, surađujući sa Zagrebačkim plesnim centrom, HNK u Varaždinu, Gllugl teatrom u Varaždinu, Umjetničkom organizacijom KRILA u Rijeci, Teatrom Naranča u Puli i Kazalištem Virovitica. Autor je dvije samostalne predstave, Morphin’ i Samoizolacija u 40 minuta, obje na repertoaru Gllugl teatra u Varaždinu. Ostvario je i nekoliko uloga u filmovima Matije Benića i Damira Čučića. Od 2023. godine unutar zagrebačke udruge SVIMA djeluje kao Koordinator programa suvremenih kulturno-umjetničkih praksi za djecu i mlade. Prve konkretne pismene uratke stvara u srednjoj školi kao pjevač i tekstopisac rock sastava 3 Suns of Aberran i metal sastava Crowd Control. Za vrijeme fakulteta počinje pisati poeziju na hrvatskom jeziku koju dosad nije objavljivao. Prvo javno čitanje održao je 1.7.2023. povodom festivala Stih u regiji u Varaždinu, stekavši dodatan poticaj da svoj rad podijeli sa širom publikom.
Majčino lice je imalo boju slonove kosti. Slušala je kako očev prijatelj Abdulah tek pristigloj rodbini prepričava posljednje ribarske sate pokojnika. Opisivao je blatnjavi put kojim su se spustili do rijeke, snijeg koji je ličio na sladoled straćatela, opisivao vatru koju su s mukom upalili, oponašao pokret očeve ruke koja stavlja komad drveta iznad zgužvanog novinskog papira. Nastavlja pričom o vodostaju, o lovočuvaru kojeg su počastili sirom i rakijom, a onda pokazuje prst na kojem je ostao trag od uboda udice koju je otac vješto vezao za jedva vidljivi silk. Kako su se gosti izmjenjivali, Abdulahova priča je mijenjala oblik, postajala bogatija, pretrpana detaljima. Pripovjedač je postajao sve spretniji, uživao je u vlastitom glasu, u pridjevima, pronalazio neke skoro zaboravljene riječi da bi opisao mamac korišten tog kobnog dana, a na tetkinoj marami pokazao je nijansu konca korištenog za pravljenje mušice. Udaljavao se od mrtvog prijatelja, ostavljao ga da leži pored vatre, na sigurnom, pored mreže sa ulovljenom ribom koja je udarala repom po smrznutoj obali. Shvatio sam da mami prija taj način pripovijedanja, da je njegov glas umiruje, da ne razumije sve izgovoreno, ali uživa u sporosti i tišini, baš kako to rade iskusni ribari kraj mirnih voda. Bez puno riječi, tek povremeno bacajući pogled u daljinu, prema drugoj obali, na kojoj sada nije bilo nikoga. Ćutale su tetke, stričevi, komšinice, neko je u kuhinji ponovo otvarao slavinu. Stan je mirisao na domaći hljeb i na kafu.
Gospođa sa drugog sprata, supruga vojnog invalida, sa velikim medaljonom oko vrata, tvrdila je da pucketanje namještaja znači sigurno prisustvo umrlog. Pogledao sam u majku, na trenutak je sklopila oči, znao sam da čuje razgovor, svako pucketanje. Zvono na ulaznim vratima natjeralo ju je da otvori oči, dala mi je znak da otvorim, a brat je iskoristio trenutak da joj kaže: “Mama, moraš nešto pojesti “ i prinio joj tanjir sa pilećom supom. Otvorio sam vrata i vidio nepoznatog čovjeka, na sebi je imao jaknu kakvu su u starim filmovima nosili partizanski ilegalci. O desno rame mu je bila obješena torba, pa mi se na trenutak učinilo da pred sobom imam uličnog čistača cipela koji, mijenjajući pravila svog biznisa, ide od vrata do vrata nudeći svoje usluge. Cipelarski svjedok kojem je jedino nedostajao osmijeh kakav su imali muškarci sa naslovnica Kule stražare. Umjesto pozdrava ispružio je ruku sa reklamnim materijalom. Nisam uspio ni shvatiti o čemu je riječ, ilegalac je progovorio: “Porodica Duraković?” Klimnuo sam glavom. “A vi ste…?”, nastavi skoro šapatom. “Enki.” “Duraković?” “Da.” “Fotografije i video zapisi” reče a glas “s” odgmiza haustorskim stepeništem. Zbunjenost na mom licu nije ga iznenadila ni zaustavila, pa je nastavio sa hipnotizerskom tačkom. “Najjeftinije fotografisanje sahrana i najkvalitetniji video snimci posljednjeg ispraćaja.” Svoju nevjerovatnu ponudu, dobro uvježbanu, bez viška pokreta, završio je kratkom rečenicom koja je njegovoj izvedbi dala posebnu težinu i scensku uvjerljivost – “Za vječnu uspomenu.” Dok smo jeli grah koji je otac napravio dan prije svoje smrti, mama je upitala: “Ko je to bio?” “Niko. Pogriješio. Traži nekog Ibrahimovića.” “Nema u našem ulazu Ibrahimovića”, kaže mama. “Znam.”
Poslije mi, ne znam zašto, bilo žao što sam u priču upleo nepostojeće, potpuno nevine Ibrahimoviće. U momentu potpuno savladan sujevjerjem, u fotografu‑ilegalcu sam vidio nemilosrdnog lovca na smrt. Uplašen, reagujući kako bi to učinila i većina drugih ljudi na mom mjestu, nedužnoj i nepoznatoj porodici poslao sam nesreću na vrata.
***
“Prvi roman dokazanog dramskog pisca Almira Imširevića, pod zaista odličnim nazivom Zlatni geler, donosi izvjestan zaokret u autorovom pisanju. To je egzistencijalistički roman na tragu kultnog romana Stranac Alberta Camusa, štivo obilato aluzijama i citatima iz svjetske književnosti i filma, posebno dramske umjetnosti. U centru romana je preživjeli opsade Sarajeva koji na rezidenciji za pisce, u francuskom gradiću, pokušava povezati niti svoga života nakon očeve smrti prožet nikad prolaznom traumom rata. Mir malog grada samo pojačava tamni legat rata u glavnom junaku, koji ne završava kao Camusov Mersault ali u simboličkom smislu biva apsurdno kažnjen.
Iako se svojom upečatljivošću izdvajaju pasaži koji predstavljaju povratak priče unazad – takozvani flešbekovi (u njima vidimo kako se glavni junak otuđuje od vlastitog bola i empatije za bol drugih ljudi, posebno na primjeru dječaka koji umire pogođen sitnim gelerom), Zlatni geler je koherentne strukture na tragu modernističkog promišljanja romana. Enki Duraković, glavni junak, bori se s vlastitim ratnim/životnim demonima i demonima pisanja, krajnji rezultat je roman o traumi i pokušaju oporavka. A to je ono vječno pitanje na koje možda nikad nećemo pronaći odgovore. Uostalom, ovaj roman je i baziran na začudnosti, na čuđenju pred misterijom vlastitog i tuđih života.” – Faruk Šehić
______________________________________________
ALMIR IMŠIREVIĆ, rođen 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjigu kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.
Ova nezaljubljena djevojka se ne može poistovjetiti s popularnom poezijom niti imenovati vrste cvijeća na putu do kvartovskog kafića. Rasla je sporo kao krasta, otkako je pobjegla iz maternice i kao krasta je podsjećala ljude na posljedice njihovih promašaja.
Ogrnula se vratima, zasunima i hodnicima, ali vrijeme curi u zatvorenim prostorima i ne obazire se na njene zaostatke, ostavlja suvenire na predmetima što nalikuju na njenu kožu pod kojom žila kucavica čeka morseov kod nove reinkarnacije.
***
AKATALEPSIJA
Liječnički konzilij je došao do jedinstvenog zaključka: radi se o teškom slučaju akatalepsije, nesposobnosti obuhvaćanja svijeta, objasnili su mojim roditeljima.
U strahu od te nepoznate riječi Odveli su me kući i zatvorili u sobu. Kroz prozor sam vidjela galebove s rukama, raspuknuti mjesec je nalikovao na Budhu i obasjavao ljuljanje zlatnih zubiju na stablima.
Okrenula sam dlanove prema sumraku i očima zamolila nebo za još ljepote koju neću razumjeti.
***
IME
Kako ću imati ime ako ne znam misliti, ako iz mene izlaze grbave i sasušene riječi?
Nitko me ne poznaje, skrivam se po sobama i u pukotinama između noktiju i kože.
Moje je tijelo zahtjevno kao mačka pred hranjenje, a nemam dovoljno jake ruke da ga milujem i šopam čudovištima iz mašte i filmova.
Rekli su mi: bila si tako tiha da smo zaboravili da si se rodila. Nitko nas nije naučio kako razgovarati sa šutnjom.
Da ste naučili, odgovorila sam, sve bi se raspetljalo samo od sebe.
Jezik bi zaškakljao mozak, kisik bi zadrhtao pod trbuhom, zidovi bi postali mjesta za odmoriti leđa.
***
ŽENE DUHOVI
Neki duhovi su žene. Ne nedostaje im tijelo, ali osjećaju njegovu odsutnost.
***
USPOREĐIVANJE
Udaljena sam od same sebe kao kralježak od kralješka Brza poput janjeta u bijegu od svećenikovog noža Spora kao sumrak prije Silvestrova Rečenice su mi kratke kao vikend na otoku A smrt se s duhova u mom krevetu osipa poput kiše s mačjeg krzna.
Kada nam se kože jednog dana izližu, Mjesec će se zaokružiti kao niz grlo otkotrljala breskva i nasmijati se glasno poput djeteta
______________________________________________
LUCA KOZINA (1990) piše prozu, poeziju i književnu kritiku. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje joj je objavljena prva zbirka priča Važno je imati hobi. Dobitnica je prve nagrade za poeziju književnog natječaja Ulaznica. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za 2023. godinu. Zbirka priča Važno je imati hobi je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša 2022. Piše književne kritike za portal Booksa. Trenutno priprema drugu zbirku priča za koju je dobila stipendiju Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Članica je udruge za promicanje kulture pisanja i književnog stvaralaštva Pisci za pisce.
Psi sa kojima si odrastao uginuli su da i ne primetiš Udarila ih kola, otrovali ih ili već šta (da se desilo) Nad njihovim malim humkama iskreno se plakalo.
Napuštanje i mi čekamo Trenutak neopreznosti, ponovo Vest o nesreći – da i ne primetiš
O tome nam priča plavi medvedić veličine srca –
Školski prijatelj tvog oca umire Desiće se već sutra – od bolesti, tuge, starosti da i ne primetiš
Po grobovima prosipaju jeftino vino i plišane laži Celi svet plače, a samo on se raduje
Ljudi pretrčavaju ulicu i neki drugi psi okupljaju se pored puta
O tome nam priča zgrčeni starac veličine spomenika –
O rastanku, ponovo Dok neko nov ne ode da i ne primetiš.
***
POMRAČENJE AVGUSTA
Avgust je samom sebi istopio srce Njegov miris zaleće se u skrivenu baštu Okružen ružama, vidim: Pod posebnim uglom padaju senke i tako ih hrane skorom tamom
Zar ne?
Nismo ni mi ništa drugačiji, dok hodamo zaneseni mirisom toplote Sklapamo nasilne brakove sa sopstvenim mozgom I ne prođe ni dan da me muž ne upita: Padaju li senke pod posebnim uglom – kada će i nas da nahrane tamom
***
KASA BR. 3
Ušuškan u proleće, naginjem se kao pijani pogled u ogledalo koji prelazi u samoizvinjenje – godinama na pogrešnoj adresi.
Razmišljam o Bogu mamuran dok čekam u redu u supermarketu. Redovi rafova postaju Golgota, kondomi na štandu ili užarena rulja.
Na dnu korpe s tuđim računima, baš ispod kafe i paklice cigareta, krije se krivica jer samo (po)stojiš. Oproštaj ti je u drugoj ruci.
Kasa broj tri je zatvorena. Molimo vas da više ne stavljate robu na traku kase. Hvala.
***
PRELUDIJUM
Predletnji proleteri čekaju me Uvek širom otvorenih krošnji, Usta punih analgetika i antiseptika, razasutog polena procvetalih ambrozija
I svi u glas govore kako neću umreti od lajmske bolesti, a ni od ljubavi.
***
MOJE
Oči, kao rupe u asfaltu, Posle kiše, udobne kolevke za bare i odraz uličnih svetiljki.
Koža, umesto kraljevskog tepiha, Sitno vezenog, vešto, plavim koncem – Pomodrela purpurna latica.
Dah, kroz usta zavija, tihim strujanjem ambisa dok proždire svemir.
Sazvežđa blede ispod jezika, i skuplja se u mene to Što mi pripada, ili odjekuje –
Sve moje, osim mene samoga.
______________________________________________
UROŠ ĐOROVIĆ rođen je 2001. godine u Beogradu, ali je punokrvni Pančevac. U Pančevu završava osnovnu školu i gimnaziju. U srednjoj školi, u sklopu radionice kreativnog pisanja, počinje da piše i da se ozbiljnije bavi poezijom. Kasnije započinje studiranje na Filološkom fakultetu na katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti. Njegove pesme objavljivane su u zborniku „Rukopisi“ pet godina za redom i 2017. godine je dobio nagradu „Milana Janićijević“ za kratku formu. URIEL je njegova prva zbirka poezije.
čovjek-časopis 