PJESME
Počeo je rat kaže Damir
Padam na travu
Uhom na zemlju
Slušam topot
Zar to srce zemlje
Kuca
Kuca
Kuca
Ili vojska
Stupa
Stupa
Stupa
Ili topništvo
Puca
Puca
Puca
Strah u nogama
Strah u prsima
Strah u glavi
Strah koji juri gore
Psi laju
Bijesno
Panično
Izbezumljeno
Kad bijesni psi laju
Pametni šute
Budale se vesele
A pijanci zavijaju kao psi
Pokušavajući pjevati vesele pjesme
***
PLAĆANJE NA BLAGAJNI
Dobar dan
Želite li vrećicu
Plaćate karticom
Plaćam slezenom ako primate
Ako ne primate
Mogu založiti lijevu nogu
Pa platiti dug
I još mi ostane
Za troškove do prvog
U idućem mjesecu
Ili da mi otkinete mali mozak
Pa da njime platim
Vaša lihvarska očekivanja
Koja nikad nisam trebao ni tražio
Ali ste mi ih natovarili na moj konto
Želite li možda još i čavle
Kako bi bilo da samo posudite pa vratite
Ako nemate sada dođite kad budete spremni
Na minornu operaciju zasijecanjem ružnih riječi
U abdomen uz moj pobjednički smijeh
Oprostite
U ovom dijalogu nema razrješenja
Nema ni balansa
A znamo dobro da ravnoteža postoji
Čak i između robovlasnika i roba
Neka neka
Neću tlačiti
Neću cjepidlačiti
Predajte mi sve svoje unutarnje organe
Vaša ostarjela ljuštura
Ionako je bezvrijedna
Iznutrice se bar mogu prodati
Za dijelove
Za hladetinu
Za pseću hranu
Kuci-kuci dođi
Vau
***
RASAP
Nisu važni mrtvi ljudi
Važan je živi čovjek
S njim možeš razgovarati
Njega možeš voljeti
S njim možeš obrok dijeliti
Njemu možeš svašta prodati
Njega možeš iskoristiti
Objekt je
Potrošač
Oružje
Gladan
Žedan
Bolestan
Ovisan
Slab
Pasivan
Nedorastao
I vlastitu bi dušu založio
Za jedan obrok
Tijelo prodaje rado
Misli za drugoga
Radi za drugoga
Rađa za drugoga
Pati za drugoga
Umire za drugoga
Instrument je
Noga
Šaka
Oko
Molit će se gospodaru
Služit će mu
Vjerno
Do smrti
Do uklapanja
U zbor finih mrtvih
Nevažnih ljudi
Mrtvi ljudi gospodaru su nevažni
Važan je čovjek
Slabe misli
Neutaživih potreba
I velikog straha
***
VLADAVINA ŽOHARA
U starim zgradama žive stari ljudi
Njihove kosti propuštaju svjetlost
Žive od malo slabe hrane
I puno teških uspomena
Sačuvanih u plastičnim albumima
Po kojima noću pišaju žohari
Nakon što halapljivo pojedu
Mrvice suhog kruha
U novim zgradama žive mladi ljudi
Njihovi čeoni režnjevi su razvijeni
Bolesti im tek mjerkaju vitalne organe
Kuhinje su im aseptične i prazne
Kao njihovi registri pročitanih knjiga
Nakon skupih večera s obiljem pića
Žohari ih pohode u morama
Koje brzo zaboravljaju
Između sirotinje zagledane u mjesečeve sjene
I bogataških potomaka koji tvrdo spavaju
Generacije ljudi čiste svoje stanove i živote
Nemoćne usporiti vrtloženje dana i noći
U kojima tamne divizije šutljivih žohara
Zauzimaju prostranstva sitnih nadanja
Prljavih cijevi i razočaranih očekivanja
Oni koji misle da ih se ne tiče svijet žohara
Ujutro se bude puni životne snage
Zagledani u prozore obasjane suncem
Nasmiješe se i uđu u kuhinju
Kojom se širi pljesnivi vonj
Žoharskog bala
Ljudi su izgubili moć
Smeđi i crni žohari neopazice su
Prepišali planetu
***
DEVIJANTNO KIPARSTVO
U centru svakoga grada
Uske su ulice neprikladno položene
I pokrpane zadahom siromaštva
Neuspješno prikritog mirisima
Tople ljetne juhe od povrća
Kupljenog pred samo zatvaranje
Tržnice bizarnih sudbina
Razrokih i znojnih
Radničkih
Mučnih
Očiju
U centru svakoga grada žive
Beskućnici krmeljavih sjećanja
Na djetinjstvo koje nije obećavalo
Niti se nadmetalo za pažnju
Trenera koji su već odustali
Kuharica bez finih namirnica
I profesorica koje su plakale
Na vratima smočnica
U centru svakoga grada leže
Knjige napisane potezima sušice
O kojoj današnje generacije
Znaju jednako malo kao
O euharistijskoj posudi
Iz koje kipti Kristova krv
Gradovi bježe od svojih centara
Srame ih se kao rodnog mjesta
Svojih neoprostivih grijeha
S nadom da će ih zastrti
Tepisi korova i prašine
Dostojne filmskih festivala
Na otvorenom prsnom košu
U centrima gradova nema ni zahoda
Ni dobrih restorana
Ni škola
Zašto bi danas itko želio okajavati
Opačine prvih gradskih ljudi
Škiljavaca sklonih prijevari
Radoznalaca bez radnih navika
Perspektive i nužnih pretpostavki
Za elementarni opstanak
Nitko nije imun
Na zadah gradova
U njihovim trulim središtima
_______________________________________________
IVAN KOPRIĆ je pjesnik, pravnik, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je zbirke pjesama Hologrami nade (2019., Meandar media, Zagreb) te Intergalaktički peljar (2021., Meandar media, Zagreb). Suautor je knjige Pjesništvo vrbovečkoga kraja (2022., Avis Rara, Vrbovec). Uskoro mu izlazi ilustrirana knjiga poezije pod naslovom Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara, Vrbovec, ilustracije Petra Held Potočnjak).
čovjek-časopis 