KRATKA PRIČA MIRJANE MRKELE: FARBANJA

Prišli smo pultu za pregled prtljage: B. sa slušnim aparatom i ja sa silikonom u križima, hodajući ravnom stazom, a kao da idemo po uzbrdici. Tada nas je zadesila prva nevolja, ona s farbom. Kontrolori očekuju svašta, pa ipak se iznenade ako je u pitanju dvoje staraca. Čim je netko star, to je njegova glavna definicija. Rod i spol pomalo postaju nevažni, starac ili starica — svejedno je.
Mislim, većini je svejedno. Meni nije. B. se u mome životu pojavio kad sam prevalila šezdeset i petu. Sve me je bilo načelo: poslovi, virusi, razočaranja i nepovoljne okolnosti. A onda me je on pozvao u borbu. Zapravo mi nije ni ponudio različite opcije. Samo je rekao:
— Mi to možemo!
Mogli smo, možemo, čak i nakon što su nas ulovili. Nisam skidala pogled s policajčeva lica, pa sam uvrebala titraj podrugljivog osmijeha. Bljesnuo je i nestao, kao odsjaj ribljih krljušti među valovima. Osramotili smo se, oni misle da smo se osramotili. Zaboravili su, ako su ikada znali, da se najslađe smije onaj tko se smije posljednji.
Dizalom se odvozimo na odgovarajuću palubu, pronalazimo svoju kabinu, ulazimo i smijemo se. U prtljazi su nam pronađene i zaplijenjene dvije limenke cinober boje. Međutim, rukavice i četke su u drugoj torbi, a načinili smo i popis od preko stotinu prodavaonica u kojima ćemo nadalje kupovati.
S B. mi je divno. On mi govori nježne riječi koje sam cijeloga života željela čuti, pruža mi sigurnost, razumijevanje i podršku koju sam oduvijek trebala. On je muškarac mog života, s naglaskom na riječi muškarac. B. ispunjava svaku moju želju. Ako ne stvarno, onda u mašti. Zato sam, kad me je pitao kamo bih putovala, bez ustezanja izjavila da želim na put oko svijeta. Moj dragi je popravio položaj progresivnih naočala koje su mu klizile niz nos, promijenio položaj koljena koje ga je boljelo i postavio mi potpitanje:
— Kruzerom?
Nemam dobro mišljenje o kruzerima. Ekipa potplaćenih mladih razvratnika povraća nad hrpom oglodanih kostiju na lagašnom, blještavo bijelom tanjuru zvanom brod za krstarenje. No B. mi je rekao da o kruzerima, kao i u biblijskim knjigama, svaka tvrdnja ima svoju suprotnost. Osim toga, B. i ja na svaki zajedno proveden dan gledamo kao na novu premiju.
Razmotrili smo ponudu, prodali jedan od triju stanova koje smo imali i rezervirali kabinu s balkonom. Kad se termin približio, platili smo cjelokupan iznos, prodali auto pa još tovar nepotrebnih stvari, drugi stan iznajmili na četiri mjeseca i stigli u luku polaska. Na jednoj zapuštenoj ogradi, u bezimenoj uličici, ostavili smo svoju prvu poruku:
KAD TI SMRT DOĐE 🔔
RECI JOJ NE 😣 😁
NISAM JOŠ DOVOLJNO STAR!
Za B. i mene to je zaista tako. I ne samo što smo živi, nego ćemo i ploviti. Naš brod je prekrasan. Gledali smo na videu, vidjeli smo kad smo se približavali. No meni su ljudi ljepši od stvari, a ideje su mi ljepše od ljudi. Ideja plovidbe više mi se sviđa od ma kojeg plovila i ma kojeg od 2594 putnika na ovome kruzeru. B. me zadirkuje. Laže da je mislio kako ga volim više od svega.
– O ne! – veselo se branim – silno te volim, ali tvoju sreću volim više nego tebe.
B. kaže da će biti sretan ako netko pročita našu poruku. U početku smo razmišljali o pismima u boci. Odustali smo – staromodno je. Zatim smo zamislili naša imena u crvenome srcu – ugrebana objava ljubavi urbi et orbi. Možda bi nas to zadovoljilo da smo maloljetni. U ono doba smo tako raskrinkavali svoje drugove ili smo se samo potpisivali, a netko bi uvijek dodao: Imena luda nalaze se svuda. Najzad smo odlučili pisati po zidovima. Poručit ćemo svima nešto značajno, ne o sebi osobno, ali ipak naslonjeno na naša iskustva i naše osjećaje.
Prijateljica mi je savjetovala neka pripazim jer da je B. bećar, opsjenar i diabolos. I da bih trebala provjeriti nije li perverzan, jer nekako, nešto joj ne paše. Odgovorila sam neka se ne brine. Nestašan možda jest, maštovit i zavodljiv, ali ne uzima moju slobodu nego samoću i monotoniju, a od ognja strasti ionako su nam preostale samo nekolike iskrice.
Dogovorili smo se, dogovaramo se. Nadamo se ostaviti svoj trag u lukama diljem svijeta. Brodska sirena se oglašava. Stojimo na balkonu i pogledom se opraštamo od obale pa ulazimo u kabinu. Zimska je večer, toplo smo odjeveni, no ne namjeravamo navući prehladu ni pojačati reumu. Nema ni ljenčarenja. S nama su tisuće ljudi kojima bismo mogli kazati nešto lijepo. Recimo, o ljubavi. Upoznavat ćemo se i razgovarati.
Kasnije treba smisliti novo djelo, načiniti skicu, izrezati šablonu. U tu svrhu nosimo paketić skalpela i podlogu za vježbanje. Prvi, letimičan pregled brodskog inventara kaže nam da ubuduće neće biti teško opskrbiti se nekakvom zgodnom prostirkom. U takvu stvar urezujemo slova i slike. Eksperimentirali smo različitim sječivima, ali kirurški skalpel je nenadmašan. Na licu mjesta razmotamo, svatko pritisne svoj kraj, a drugom rukom ispunjava praznine. Zatim sve upotrijebljeno bacamo u smeće. Prvi put smo bili učinkoviti, iako uz dobar ostatak dnevnog svjetla. Čini se kako će dan i nadalje biti naš veliki neprijatelj jer većinu luka napuštamo pri zalasku sunca ili neposredno nakon zalaska.
Drugog dana krstarenja sunca uopće nema. Satima lijeva kiša nošena vjetrom. Ne silazimo na kopno. B. me pita što mislim otkud tolika voda. Ja ne mislim, ja znam: to su suze žena koje je ostavio. B. se smije i kaže da on nije ostavljao nego je bio ostavljan. Nisam naivna, znam da se nikada ne govori sve, no samo klimam glavom.
A kiša nam ne bi trebala smetati u nekoj klimi ugodnijoj od europske. Kao da me sunce već obasjava kad mislim na karipski grad Willemstad, na portrete, murale, oslikavanje prozora, festivale ulične umjetnosti i sav šušur koji uz to ide. B. nije romantičan kao ja. Njemu su najvažnije poruke kojima se Curacao ponosi. Primjerice: Život je lijepa borba, ili: Emancipiraj se od mentalnog ropstva, ili: Jak muškarac, žena još jača. Uz napomenu da je B. uvijek u pravu, dodajem eksplicitnu mudrost koja se iščitava iz čuvenoga murala o zaljubljenim pticama: istinska ljubav podrazumijeva slobodu i poštivanje tajni.
B. iscjeliteljskom gestom spušta dlan na moje kalcificirano rame i kaže:
– Ptičice, to o tajnama si dodala, ali dobro zvuči! Hajde da tako napišemo u Marseilleu!
Sljedećega jutra u Marseilleu ni traga kiši. Odmah po izlasku iz broda raspitujemo se za najam bicikla. Vjerojatno opet ima podrugljivih pogleda, no ovoga puta ne obraćam pozornost na to. Drugima, pak, nije zanimljiva moja desna ruka, samo lijeva koja se uvija oko B-ovog lakta. A desnica bi me mogla odati jer njome lupkam po sportskoj torbi u kojoj je šablona — tekst i dvije ptice u letu nad zapjenjenim morem. Kupit ćemo bijelu i plavu boju pa ćemo kombinirati. Crnu sigurno ne.
Marseille je pogodan za ljubav, slobodu i uličnu umjetnost. Unaprijed volim Marseille, njegov lučki metež i njegov mediteranski štimung. Preuzimamo bicikle dogovarajući se kamo ćemo prije. Želimo vidjeti ronioca s kornjačom, hobotnicu u kuhinji, čuvene portrete, mnogo šarenih papiga te još bezbroj bezimenih djela. Ne sumnjam kako će se naći neki kutak i za naše djelce.
Ljubav bi morala podrazumijevati slobodu i poštivanje tajni, šapćem sebi kao mantru. B. ne čuje ništa ako mrmljam, ali sad to nije važno. Uvjerena sam da cijelo moje tijelo opisuje kako se osjećam. Zabacujem torbu, hvatam se upravljača, stopalom napipavam desnu pedalu. Neki muškarac bujne crne kose priječi mi prolaz. Strijeljam ga pogledom pa otvaram usta kako bih mu rekla svoje, no on praska brže od mene.
— Bijedni B.! — izgovara taj čovjek znatno povišenim tonom – Dosta s farbanjem! Reci ovoj ruini da sam ja tvoj muž i da je kraj vašoj revitalizaciji.

__________________________________________________

MIRJANA MRKELA rođena je 1955. Živi u Zadru i osim udruge slijepih, članica je nekoliko spisateljskih udruga.