Majko, rekla si mi – sve će biti vedro i živjećeš duže od hercegovačkih legendi. Kćeri, rekla si – sve će biti vedro i doktoriraćeš na arheologiji Jadrana. Sine, obećao si da ćeš porinuti najstariji brod iz regate u naš bocun od paučine. Oče, rekao si mi – sve će biti vedro i kazaljke tvog sata, Titovog dara, neće stati. Ali, preklinjem vas, ostavite me samo jedno predvečerje na moru jer me tamo na prozorima palate čekaju roditelji, kći i sin pretvoreni u kaktuse da ni jedna ptica zloslutnica, sita i naduvana, ne smije doletjeti.
***
SILUETA
Nije mu trebao sunčani sat sa Paga da sazna u kom vijeku se njegova sjenka praćaka. Šta će mu tri gutljaja vode i tri urme da može prepješačiti pustinju (kako kažu beduini) i nađe je nagu. U vijeku krvavih voajera i braće bubnjara, mlađeg rata i starijeg cirkusa, hita kroz lavirinte pustinje da se sa nasukanom siluetom plovila sjedini.
***
IGLENE UŠI
Pripitomio je more… Iz kompasa istrgao magnetnu iglu suvišnu za navigaciju nesvodivim, opuštena uzda jedara i san. Po ribi pismonoši poslao je u gnijezdo na obrušenom tornju da kćeri za rođendan (bez broja svjećica) probije uši!
***
HAVARIJA
Barba je otplivao u ropcu do stijena ne okrećući se za oficirima uhvaćenim za daske i lobanju kormila. Kadet se borio sa kovitlacem bez uspjeha, mehaničar ugušio parom a mali od kužine prerezao grkljan kosturom tune. Brže bolje, brodskim konopcima vezao sam se za pjenušavu vodu da mi mrtvaci ne obuku odijelo od kamenjara.
***
POZIVNICE
Najstariji vuk iz čopora nad zalivom pozvao me je na krsnu slavu Svetog Ilije. Modrulji benediktinci zakazali ručak u čast krsnog imena Svetog Antuna. Sa palube osmanskog jedrenjaka kojim komanduje unuk Pirija Reisa zovu na proslavu Bajrama, kurbanskog, i dijeljenje mesa sirotinji na Trgu od oružja. U konobi u Dobroti turisti očekuju da slavimo Roš Hašanu. Svi slavljenici zaboravili su rođendan mora što ih je zibalo i pozivnice sa mog stola galeb pismonoša će im vratiti – neotvorene!
Dobrota, 3. VIII 2018.
______________________________________________
BORIS JOVANOVIĆ KASTEL /1971/
Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.
Objavio je trideset knjiga poezije i eseja.
O njegovoj poeziji objavljene su knjige izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009) i Konzul i juvelir Mediterana (2022).
Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Kastelovu knjigu poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini (Kosilo na čeri, 2014.) objavila je slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz Kastelove poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА izBitole 2018. godine.
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj bibloteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van idanja HKD-a. Knjigu poezije More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je za poeziju dobio nagradu Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, češki, mađarski, albanski, poljski, makedonski, slovački, ukrajinski i slovenački jezik.
Zastupljen je u antologijama crnogorske, ex-Yu, slovenske i evropske poezije. Kastelova pjesma Montenegro pročitana je na svečanom prijemu povodom inauguracije Predsjednika Crne Gore na Vili Gorica 20. V 2023. godine u izvođenju glumca Pavla Ilića.
Po petoparac sam sklanjao u stranu Lagao mamu „tako mi teta dala“ svaki put kad se vratim iz samoposluge. Krišom kupovao te najslađe žvake od iste one tete, „nećemo reći mami“.
Natapirana kosa poput Olivere Katarine Oči našminkane Marija Kalas Marama lepo vezana poput Nede Arnerić na biciklu Prsti dugi, nokti karmin crveni, Elizabet Tejlor. Zamišljao sam da se ispod radnog mantila oblači kao Beba Lončar.
Obožavala je filmove, jugoslovenske, strane. Sretao sam je kada sa mamom odem u bioskop. Nosila je rukavice i dolazila sa mesarom iz samoposluge. Nisam znao gde pre da gledam. U platno ili njih.
Preselili smo se. Rastao sam. Postajao tinejdžer, pa student, pa rat, pa čovek. Gledao u filmove poput kasirke. Slušao pesme koje su me mlele i dirale. Čitao knjige koje su mi dušu plele i sakatile. Pratio serije, pratio ljubavi uzavrele. Postao večiti romantik. Dijagnostikovano.
Onda je mama naišla na članak. „Ubila muža posle 30 godina zlostavljanja.“ Kaže „to je naša kasirka“. Na slici umorna žena, lica beživotna. Samo tragovi šminke Marija Kalas.
„Hollywood“ je samo žvaka.
***
ČAJ
Čaj za dvoje. Nikad ga ne pijete oboje kad je samo jedno hunjavo. Dobro, možda i popijete. Važno je da ga spremi. A to bar svako ume. I egomanijaci, i narcisi, i serijske ubice. Ponekad i oni nedostaju. Eto, zbog tog jebenog čaja.
Čaj za tebe. Kamilicu ne voli jer je preslaba. Samo za oči kad umor traži. Nana je dojadila. U sve se meša. Djumbir, e to je već po ukusu. Jak, oštar, kosti prodrma. Voli kesicu djumbir čaja, vrećicu čaja od šljiva i jednu žalfiju. Dok sam to ukapirao, već se prešlo na vina. Sad svuda po gradu tražim prokleto Vino Verde. Moramo da ponovimo Lisabon.
Čaj za mene. Kad nema ko, sam spremaš. I kad ti nije dobro. I kad bez trunke snage do apoteke ideš. Jer za sebe bar toliko mož… raš Svake večeri pred spavanje zadam sebi umornom: Spremi čaj. Pogasim sva suvišna svetla. Sačekam kuvalo da izbaci paru i njom pomazi police. Sačekam da kesice otpuste. Da se čarobni sokovi izmile iz prahastih travki. Jedva stojim. Ali sačekam. Legnem. Upalim tv. Izaberem film koji će mi držati pažnju dok se čaj ne ohladi. Oči se zaklope. Svetlo se troši. Ekran priča sam sa sobom. Čaj se ohladi. Ujutru je hladan i nedirnut. Kao i svakog jutra. Ali me svakog jutra obraduje pažnja od sinoć. Da uvek postoji neko ko će ti skuvati čaj.
SLOBODAN HRNJAK rođen je u Jugoslaviji, 1970. godine, u Beogradu. Završio turizam u jeku ratova devedesetih sa idejom da JAT-om obiđe svet kao stjuart i ceo svet dovede u Jugoslaviju. Još kao gimnazijalac počeo da radi, na Festu. Bavio se organizacijom kulturnih i kongresnih događaja u Sava Centru i van njega, pa se pronašao u advertajzingu. Iako bi svako ko ga upozna pre rekao da je dizajner ili arhitekta, ne, on je kopirajter i fotograf. Fotograf amater koji svuda sa sobom tegli foto aparat. Svet oko sebe osmatra i posmatra filmski. Cikluse kreativnog pisanja je pohađao kod Bojana Krivokapića. Uz Bojanovo gurkanje je i nastao roman “Samac i more”. Do sada nije ništa objavljivao. Roman „Samac i more“ je njegov prvenac koji je bio u širem izboru Booka konkursa za neobjavljeni roman 2022. Spoznajući svet današnjeg okruženja i sveopšte šundacije ovoregionalnog čoveka, “poludeo je” i nagovorio klijenta da započnu „Čitanje uz TANANE“, prvi podkast koji predstavlja domaće i regionalne pesnikinje i pesnike. Sam živi, ako ne računamo nekoliko biljaka. Samac je i uporno traži da udomi psa, za do groba. U tom procesu se vodi time da ljubav mora da se desi na prvi pogled.
Zove se Monika, njeno ime je ispisano na tablici koju nosi na reveru i ona svakog dana stoji pred ulazom u kuhinju proveravajući da li posetioci hotela imaju plavu karticu koja predstavlja ulaznicu za doručak, ručak i večeru. Ima belu košulju, crne pantalone i tamno braon kosu uvijenu u rep, ali je sve to nevidljivo zbog njenih ogromnih očiju od kojih sam drhtao. Smislio bih šta ću da kažem, te reči bi plivale po površini usana spremne na skok, gotovo su već bile u vazduhu, a onda te oči i napolje je izlazila grumuljica moje zamisli. U nekoliko navrata smo moja mama, sestra i ja zastali kako bi pozvala ćelavog čoveka iz obezbeđenja da nas odvede do slobodnog stola. Ti gratis trenuci bili su tako dragoceni, ali nisam ih iskoristio kako sam želeo. Jednom prilikom sam pri izlasku podigao svoj šešir izustivši “Hasta luego” (Vidimo se posle), u tako očajnom stilu, tako otrcanom da sam poželeo da legnem u krevet i ne ustajem dok svet ne postane džinovska plamteća knedla nafilovana trulim šljivama, a ona se učtivo osmehnula, podjednako blago kao ostalim gostima, uz meko i uvežbano „Gracias.“ Toliko sam bio opčinjen, da sam na sajtovima čitao savete za dejtove sa ljudima iz Španije, pritom nisam uspevao da izgovorim ni najjednostavniju frazu na način svojstven ljudskim bićima. Deo mene smatrao je upoznavanje i pokušaje zavođenja uzaludnim, usled našeg odlaska 2.000 kilometara istočno od Španije za nedelju dana; drugi deo nas je video na Zemunskom keju i obalama Ljoret de Mara u spokojnoj šetnji, kako drsko razmenjujemo samo nama razumljive poglede. Dan pre povratka kući, ležao sam na plaži i gledao u nebesa po kojima su gmizali oblaci isečeni na kriške različitih debljina, osetivši sićušnost svog postojanja. Rekao sam sebi: “Nećeš ispasti vulgaran, to je samo kompliment, ona će se osećati dobro zbog toga, ti ćeš dobiti osmeh, valjda možeš da je nasmeješ, samo na sekund, desetinku, jedan iskreni, spontani osmejak, ionako smo svi zaglavljeni na ovoj planeti, prokleti smo, a osmeh izgleda kao nešto što nas može spasiti; bar mene, nakratko, hoće…” i posle vrlo dugog unutrašnjeg monologa u stilu pronicljivog antičkog besednika (šizofreni govornik i upadljivo socijalno čudan – večno zagledan u zidove i hridine), čvrsto sam odlučio da joj kažem “Hola, hermosa Monica!” (Zdravo, prelepa Monika!) što je pokrenulo lavinu ushićenosti koja se valjala do beskraja, skakao sam po pesku, glasno govorio, mahao rukama; čak su mi i sestrini prohtevi u vezi fotografisanja delovali veličanstveno, kao psihodelični cvetovi u mozgu za koje nisam znao; ali opet sam ostao mutav pred Monikinim pogledom, a moja mama je pobudila divan kez, tako što je na engleskom rekla “Monika! Zapamtili smo te.”, na šta je ona odgovorila “Ovde sam svakog dana.” Izvedba moje male tačke skliznula je na sutrašnje jutro. Malo kasnije, kada je sunce napokon zažmurilo (dan je bio izuzetno dug, mrak je padao oko 21:30), izašli smo u šetnju. Otišao sam da kupim flašu vode, dok su mama i sestra gledale cipele u prodavnici preko puta. Izašao sam iz diskonta, krenuo ka njima i ugledao je na drugoj strani ulice. Nosila je istu “radnu uniformu”, sa ramena joj je visio beli ceger koji kao da se stopio sa njenom košuljom. Njenu ruku ovlaš je držao visoki plavušan nadobudnog izgleda. Nešto u meni je odjeknulo, tmurno i tupo, implozija duše, gromoglasna praznina od koje sam rafalno disao, a onda se pretvorilo u san – unutrašnji košmar iz kog ne želim da se probudim, zato što je ona deo njega. I dalje se nisam probudio…
LAZAR PRENDOVIĆ rođen je 14. jula 2000. godine u Beogradu. Završio je srednju Ekonomsku školu u Zemunu i trenutno studira novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka. Poeziju je objavljivao na nekoliko blogova i portala. U decembru 2021. godine je objavio zbirku poezije „Smeh iz tame” u izdanju izdavačke kuće PPM Enklava. Za zbirku „Smeh iz tame” dobio je nagradu „Branko Radičević” za 2022. godinu koju dodeljuje Društvo književnika Vojvodine. Amaterski se bavi elektronskom muzikom.
Ponekad mislim koliko puno mislim, tada ne mogu pravilno disati, sjedam za laptop i pišem. Jedini grijeh je tajiti ili ne govoriti istinu, zato je istina seksi. Već davno sam izbjegavao voditi ljubav s poezijom i glumom, ali jedino ono što pokušavam ne voljeti, volim još više. Vjerujem da je isto tako u svakom odnosu. Ako ne živim ono nešto što mogu nazvati emocijom koja proizlazi iz duha, ne mogu biti glumac, jedino što mogu jest vanjskim sredstvima pokušati imitirati to što tinja u nama, ali to je onda kič. Glumci prikazuju arhetipove, publici smo potrebni jer ponekad mogu sebe pronaći u tim jadnim životima, ali Isus ili Lady Gaga su sila koja nas oslobađa materijalnih okova.
Kako je bilo ove godine na Akademiji?
Trudio sam se pomladiti vlastito tijelo, izbjegavao sam suptilnost. Osjećao sam se mrtvim cijelo vrijeme jer nisam mogao biti prisutan, počeo sam cijeniti dijelove onoga što radim. Gluma nije samo studiranje, već upisom na Akademiju osuđen sam proći kroz bilo koji oblik duhovne katarze, a to jedna vrsta mučenja. Pozornica je prostor na kojemu sam se počeo oslanjati na vlastito tijelo, morao sam pronaći duhovniju vezu s glumom i umjetnošću kako bih preživio. Petrinja je poznata po lončarstvu, uz rijeku Kupu velike su iskopine gline, povezivao sam taj odnos gline i lončara s glumcem i književnikom. Mi smo njegova glina za oblikovanje priče, a ne interpretatori. Biti svjestan svakog zvuka u sobi kako bih postao svjestan događaja oko sebe u slojevima priče, jest opet to putovanje ili proces. Iako dišem u centru samoga sebe, ne mogu reagirati na svijet, ako se ne oslonim na duh i vjeru u proces.
Rukopis uskoro izlazi van, opišite rukopis ukratko?
U stvaranju odnosa na sceni i poezije postoje jednodimenzionalne kvalitete seksualnosti, smatram da je uvijek iza seksualnosti, neka veća priča, to su životne sile za mene, i pisanje jest bio osjećaj seksualne slobode. Stvaranje rukopisa bio je proces, a promocija knjige bit će izvedba, predstava. U današnjem kanonu teško je pronaći pozitivnu sliku oca, u „Ektoplazmi“ otac je jedini pozitivni lik, njegova žrtva nužna je za nastajanje novog života, odnosno novog grada. Kazalište i „Ektoplazma“ proizlaze iz svetoga, tragedija jest sakralna, Tespis govori u ime Boga – u ime istine. Moja dužnost bila je progovoriti o toj istini, budući da današnje društvo samo relativizira istinu. Kanon afirmira temeljne vrijednosti društva, no današnji ih samo ruši, nemaju vrijednost koje zagovaraju. Kanon je nužan jer oblikuje svijest. Ako djetetu cijelo vrijeme pričamo ružne priče, neće razviti osjećaj za lijepo. U rukopisu iz tragičnih priča koje sam slušao kao dijete nastaje istina. Čitatelje možemo ojačati za život, jedino ako im namećemo prave vrijednosti.
Kako je na Zlarinu?
Zlarin je velika inspiracija, otok koralja i poezije. Negdje sam pročitao kako postoje tri vrste ljudi – živi, mrtvi i oni koji plove morem. Zlarinske uvale vidjele su ilirske i grčke brodove, rimske galije, gusarske i mletačke jedrenjake, kao i moćne parobrode. More koje uvijek ili povezuje ili razdvaja jest prostor slobode. Koralj se smatrao svetim kamenom božice Afrodite, ljudi antike koristili su ga kao toplomjer, posebno za zaštitu novorođenčadi. U Srednjem vijeku smatralo se da moć koralja štiti od uroka, od bolova pri nicanju zuba i od različitih bolesti: od steriliteta i grčeva u trbuhu do kuge i ugriza poskoka. Koraljno drvo bilo je izjednačeno s drvom križa, a crvena boja simbolizirala je Kristovu krv. Tako su grančice koralja ili nakit čest motiv na slikama Bogorodice s djetetom. Nedaleko od rodne kuće Vesne Parun, kuće u kojoj se igrala kao dijete, tamo nije rođena, ali smatra da je, nalazi se crkvica koju je svećenik prodao strancima, :„ Sada se jebu na oltaru, pišaju i seru u crkvi“ rekla je teta. Spustili smo se na plažu, gledali smo zalazak i plakali, čitao sam manifest ljubavi.
***
BOWIE NA BOVI
Toga jutra otac je odlučio ranije krenuti na posao. Izlazeći iz dvorišta zatekao je dva zagrljena tijela u jarku i umjesto da im pomogne, on ih je fotografirao. Ovoga ljeta viđeni su na Kupi na klupi, mislim da su to oni, puštaju hitove, a ja u vodi, na bovi, slušam kako svira David Bowie.
***
ZNAK VREMENA
Bit će dobro. Danas je samo ovako, moramo još čekati. Valjamo se prema dubinama. U dubinama je dobro, danas je još kratko. Sutra ćemo hodati gradom, prolaznici će nam postati drugovi. I bit će dobro. Biti ovako? Drugovi će popraviti nešto u nama, nešto duboko u nama. Bit će dobro, ali bit će sve dok nas ne napuste. Opet, bit će kao što je danas, u dubinama, daleko od pličina. Valjamo se, duboko, duboko – sve do Božje čestice.
***
FOSILI
Idemo odavde. Ovo je ukleto mjesto. Samo Bogu krademo vrijeme. Vikali su ljudi. Bili smo već ovdje i pravili smo cigle, pijesak smo iz rijeke vukli. Porodili smo virove i od tada ležimo na vodi i zbog nas će se ratovi voditi, vikali su ljudi. Mi ležimo na fosilima, i bili smo već ovdje, poznato nam ovo mjesto. I bez kose smo ostali. U jednoj noći. Prestali govoriti. I pepeo iz peći mazali po sebi, samo da bi ostali.
***
ULICA
Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Krv slijeva se ulicom, i nije ti žao. Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Tijelo je palo na pod, i nije ti žao. Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Desna i lijeva klijetka više nisu moje, i nije ti žao. Osjećam se dobro, hodam sam, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Misli natope zemlju, i nije ti žao. Osjećam se loše, hodam sam, ali sada bez onoga što mi je potrebno da ostanem, ali popiknem se i udaram glavom o kamen. Ništa više nije ostalo od mene, i nije ti žao. Što ako Bogu nije žao, što ako je bio lijen kada nas je stvarao? Tebe je stvorio da te naučim voljeti, a mene da naučim voljeti sebe.
Petrinja nema rodilište pa se Petrinjci rađaju u Sisku, stoji u prvoj rečenici službene biografije VIDA BEŠLIĆA, rođenog 2000. godine. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira i bavi se glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
ledeni pod terase prilepio joj se uz gole tabane kao jezik kada ga celog prisloni na Rumenka tek izvađenog iz zamrzivača
zelena pidžama jedva joj je dopirala do članaka želela je noćnu kapicu kakvu je nosio Duško Dugouško
blizina komšijskog balkona preko puta nije joj smetala mogla je satima da posmatra kroz velike nepokrivene prozore njihov užurban život
sporo je odvajala pete pa srednji deo stopala sa poda na isti način je umela da lagano povlači čičak na patikama slušajući njegovo pucketanje
samo da zadrži balans na propetim prstima cilj je dohvatiti visoke delove ograde na terasi
anestezija nosa priljubljenog uz hladno gvožđe i nagoveštavajući ukus metala u ustima
s druge strane zida troje odraslih vodilo je neki drugi užurban život
nisu čuli vrisak sa terase
jedan jedini koji nikad nije prestao da traje
***
LINIJA 37
iz belog vihora Francuske ulice izvukao nas je zahuktano poslednji jugoslovenski crveno beli sanos
dok smo grejali ruke u džepovima kaputa brade utonule u vlakna vune pitala sam te šta ti kaže brat na to što odlaziš ne znam još mu nisam rekao
zamorena šklopocija limom je krčila nanose snega i uspela da na Trgu spasi još ljudi mokrih trepavica čuješ li se ti sa svojim bratom? pitao si
retko
do Banovog brda smo ćutali i gledali život kroz zamagljena stakla
***
NA NEBU JE F98.5 OSTAVIO TRAGOVE
na crno-beloj fotografiji sedi ispred kuće linija polumeseca prostire joj se na licu dok ponosno pokazuje dve mikado čokolade s rižom
ona je mucala
trljanjem porodične tegle sa novcem izlazio bi samo jedan zimski kaput roditelji su stajali na cilju trkačke staze a njoj je bilo lakše da nosi stari nego da se njene otegnute reči takmiče sa sestrinim šampionskim rečenicama
ona je mucala
kaži već jednom šta hoćeš! rekla joj je učiteljica uvukla se u puževu kućicu dok su visoki tonovi smeha dece kao eskadrile sečiva leteli ka njoj
ona je mucala
kad bi joj se pred ujakom slogovi zaglavili u klancu grla čula bi zvuk otpuštanja njegove metalne kopče večiti preludijum fijuka kožnog kaiša
osim vas, da li još neko u porodici muca?
rezak glas vraća me među bele površine Klinike za govornu patologiju
mama je mucala
***
NEVIDLJIVA ODANOST
udisali su sve sa stola olovke, biljke, pernica zalepili bi se za nozdrve
izdah je dolazio sa severa bilo je teško u vrtlogu uhvatiti svesku
uzdahe mojih roditelja zamenila sam terapijom stolicom zatvaram krug
ANĐELA MILINKOVIĆ (1987, Beograd) završila je osnovne i master studije istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu, sa fokusom na modernu umetnost. Nekoliko godina je radila na kustoskim izložbenim projektima i u oblasti upravljanja muzejskim zbirkama.
U prošlosti su je okupirali i aikido, psihodrama i aktivistički horovi. Od 2020. godine radi za nemačku IT firmu, piše poeziju i čeka da vidi kojim novim interesovanjima će je život iznenaditi.
Pesme su joj objavljivane u zbornicima Bludni stih, Tajni grad i Sunčana strana ulice izdavačke kuće Enklava, u književnim časopisima Buktinja, Koraci, Dometi, Beogradski književni časopis, na portalima Astronaut, Čovjek časopis i Strane, kao i u izdanju Muzeja Jugoslavije, Mesto pesnika u radničkom stroju, u okviru radionice o radničkoj poeziji. Pesmu Čekajući da brat postane drvo je izdavačka kuća Slavitude prevela na francuski jezik. Godine Mondrijana je njena prva zbirka poezije.
I kad govoriš i kad ne govoriš ti gradiš most. Recimo, kad izgovaraš: visoko na zapadu crveni most prelazi ušće sjajno od oseke. Valići od vjetra polažu mrežu sjena na školjke skrašene u mulju. Na sjeveru svijeta bijeli most liježe u ravninu sivog mora, uranja i onda izranja ptičje, stigavši u Švedsku. Kad šutiš, tvoj most se izvija kao tvoja leđa pod prstima, ujutro, na najdužim lukovima, lijepo građen od običnih dana i podržan kratkim bljeskovima svjetla. I kad je tišina, ti ga gradiš. Okreneš se na drugu stranu i protežeš još jedan luk. Tjedan, mjesec, pola doba, zelenog ili sivog. I onda, kad se ustremi dolje u dubinu i hladno hujanje načne kožu mojeg lica, bukne stup neke tihe istine, kao one da me čuvaš i da je moja ruka tu. Na toplom kamenu tih potpornja odmaraju galebovi, a morska voda, umirena suncem, uzalud se crni. Most se gradi u daljinu, iako se nužno ne nazire kopno. Još sekundu, pola popodneva, onda odskok i opet smo luk propet iznad slučaja.
***
ZADNJA SOBA
Ne manje raznovrsna od života, smrt je bujala livadama oko staračkog doma. Tebe je, izgleda, zapala spora. Smrt-zmija, koja zgrabi komad živog i proguta, pa onda tjednima spava. Polako. A tebi se žuri. Smrt je rasla sporo kao stablo. Oporo voće nikako da sazri. Na prozoru uporno zeleno lišće. Nakon toliko ponavljanih rastanaka, ne osjećamo više svaki kao posljednji. Ti ćeš se, kao i stablo, do sljedećeg puta uvinuti možda na ovu ili onu stranu sjene koja ti pada na krevet. Svakako ćeš trajati. Kad više nisi onaj čovjek u svojem prostoru i smislu, tad si novost, privremena sila koja nam steže čvorove u grlu. Još jednom tvoja žena, sa mnom pod ruku, uzbrdo napušta tvoju zadnju sobu i pribrano plače. Još jednom čeka te noć: nikakav pregib, nikakvo jutro na suprotnoj strani. Mi smo uvijek drugdje.
***
TAMO SE ULIJEVA OVAJ VOJNIK *
*Anka Žagar, „Kamo se ulijeva ovaj vojnik“
Između nas i vojnika sinoć je legao lipanj. Između nas i vojnika tisuću tankih kora života. Guramo mekanu opnu blago ih takne u trbuh, guraju mekani zid, naglo nas lupi pod rebra. Između nas i vojnika sinoć je legao lipanj, zapalio sve pa i posljednje trešnje kao sela. Čujte, vojnici, kad krenete kamo vas nose sudbina svijeta, prijetvorne pjesme, volja za noć, neka vam rijeke legnu pred noge i škakljaju prste, iz zemlje brizne trska i probije vam čizme, krave u polju upute umilan pogled, gradovi zadive oči i omame glave, gradovi rasuta crijeva po kojima tražite hranu, gradovi planeti, neka vas sela zazovu po imenu, mlijekom odmore stopala, trgovac zadrži satima hvaleći najljepšu dinju, svećenik zaduži da mu danima zvonite zvona, nek vam krojačica tjednima krpi mecima parana leđa, liječnica neka vas ne pušta nikud iz crvenog oka, neka vas opčine voćnjaci, teške zatrpaju kruške, kupine noktima otkinu odore, šljive vam pomodre kožu, lukovi neka vam smjeste plosnate mine na put. Upali dabogda u krznene hasidske kape, neka vam tumače Toru dok vam ne nestane mladosti, dok se ne pojavi Mesija koji će svima biti po volji, neka vam besplatno sviraju u kavanama i krčmama abecednim redom, neka vas obiđu dvorci, ako vi nećete njih, da vas opkopaju bajkama. Zalutali, vojnici, kao grinje u čupave četke žitnih polja i suncokreta, okrenuli vas s istoka na zapad i natrag, smutili vas vinogradi, trsovi po kojima ste ostavili bombe sočne i crne iz kojih teče šećer, izgubili se u staklenim labirintima smočnica gdje se u mraku cakle oči jeseni, sve vas to zamelo, vojnici, uspavalo kad krenete kamo vas nosi: postali tisuću tankih kora života, srasli u mekane zidove gradova koje ste ranili, ulili se kamo vam rekli pjesnici, ušli u trešnje kao koštice.
***
PRESTANAK OPĆE OPASNOSTI
Ipak je najveća pobjeda bila što su djeca mogla sama ostati u knjižnici duž proljetnih noći. Na policama, pomičući knjige, vidjeti galaksije, nepomično veličanstvo vremena. Najbolji je prevrat bio onaj kad smo kasno zvali opće informacije, pitali umorni mrki muški glas: – Znate li kada je sljedeće pomračenje Algola? – Šta su vam algole? Eh, odakle početi! Djeca su znala sama izaći na igralište, pod nebo poduprto jablanima u tišini, da se čulo kako rijetki meteori kao meci paraju travu uz dvorišna vrata Zemlje, odškrinute k zvijezdama.
_________________________________________
GORAN ČOLAKHODŽIĆ (Zagreb, 1990.) pjesnik je i prevoditelj. Dosad je objavio tri zbirke poezije, od kojih je prva, “Na kraju taj vrt”, nagrađena Goranom za mlade pjesnike i Mostovima Struge, dok je treća, “Dvorišna vrata Zemlje”, bila u užem izboru za Nagradu “Biljana Jovanović” Srpskog književnog društva. U posljednje vrijeme posvetio se književnom prevođenju s rumunjskog i engleskog jezika, u kojem također ima uspjeha. Član je organizacijskog odbora Goranova proljeća i odnedavno tajnik zagrebačkog SKUD “I. G. Kovačić”.
Postojala su ta mjesta na koja sam željela otići s tobom Put je sasvim praktično pitanje Prevozno sredstvo Mjesta u kojima ćemo se zaustaviti Trebalo bi sve to pogledati A ipak, idemo li zbog nas ili zbog tih prostora što nas namjeravaju bezosjećajno mimoilaziti? Da krenemo vozom? Tako ćemo sve vidjeti krajolik koji nestaje u prljavom prozoru
Pogledala sam u pod i rekla da ne želim ići zbog onoga što ću vidjeti Tu negdje će morati da bude jedna kuća jedna usamljena kuća Ispred nje pokoje drvo i tišina Bit će tu i žena zaokupljena nekim poslom ili će samo sjediti na kamenu i gledati za vozom koji prolazi
SENKA MARIĆ (Mostar, 17.7.), iz zbirke pjesama “DO SMRTI NAREDNE”, Planjax komerc, 2017.
Može biti od telećih nogica, od kokošijih leđa, od junećeg flama. Može biti od paradajza, gljivâ ili bundeve. Može biti samo sa mrkvom, a mogu se dodati i grašak, karfiol i prokelj. Može da bude sa rezancima ili sa knedlama. Može da bude ona koja se sprema tri-četiri sata, a može da bude i ona iz kesice koja je gotova kroz deset minuta. Ma kakva bila, supa je isprva prinudna obaveza. Mame i bake stoje postojano ukraj kuhinjskog astala i nadgledaju radnu akciju. Dijete se mršti, dijete ne želi, dijete se nećka, ali naređenje je jasno: Sve do zadnje kašike ima da se pojede! Nijedne! Utrni! I nesrećnik nema kuda: grabi kašikom oprezno i polako sanjajući naredno jelo. Ukoliko je supa bistra, ukoliko u njoj nema kojekakvih dodataka, dijete i nije prikovano na točak za mučenje. Ali ako raspoložene mamine ili bakine ruke u supu udrobe sve što nađu pozadi kuće, onda je zlo veliko. Dijete tada kašikom na rub tanjira progoni grašak i komadiće raskuvanog karfiola u nadi da će ga dva strašna čuvara pustiti da ide dalje kada u tanjiru ne ostane ništa osim bljutavog zeleniša. Supa je zdrava, gude mame i bake. Zdrava je, dodaje dijete u sebi, i šnicla, pa me niko ne tjera da je maštrafim i da sipam dva puta. Supa je dobra za kosti, a naročito kod upaljenog grla i otežanog disanja, nastavljaju pedijatri. Mora se nešto i kašikom, dodaju nutricionisti. Jesi vidio da se neko razranio od supe, pitaju strine i treneri. Vidi kako deda treći put sipa, a ti ni taj jedan tanjir ne možeš da pojedeš! Supa je u prvim godinama zaista kazna. Sve što dijete voli i sve o čemu dijete sanja nalazi se iza supe. Put preko supe je poput puta preko gloga, preko drače. Bol umine ako u tanjiru nema ništa osim kuvanog mesa i poneke knedle, ali i tada je supa tek nužno zlo, zagrijavanje pred finalnu utakmicu, drhtaj prije poljupca. Bez svega se u tim danima može, ali bez supe nikako. Pogotovo nedjeljom i danima kada su mame malo naodrc. Mami se supa još nekako i može oteti, može proći dan bez nje, ali baki nikako. Deda je punokrvni suparoš i ručka za njega nema ako nema i supe. Sipaće i tri puta, ponekad i više, desiće se da ga jedino supa i zanima, a sve što dođe iza nje ostavlja ostalima. Deda supu posipa i zastrašujućom količinom bibera, a mi se pitamo kada ćemo i mi moći tako i da li supa u kojoj pliva pola kile bibera ima drugačiji, ljepši ukus? Odnos prema supi se mijenja sa tridesetima. Ponekad i prije ako onaj koji do juče nije volio supu postane otac. Tada ustaje zorom i šparta do lokalnog mesara po teleće nogice ili do baba-Stane na pijacu po kokoš. Kod Dragana uzima mrkvu, peršun i celer, pa leti kući da nastavi vodu. Računa da mu za onu od telećih nogica treba dva, a za onu od cijele kokoši i podobra četiri sata. U poveću šerpu naspe četiri do pet litara vode. U vodu spusti meso i čeka da šerpa provri. Vodu prospe (jer je u prvom ključu iz mesa izbilo ponešto pogani), a meso propere pod hladnim pritiskom. Ponovo nalije vodu u šerpu, ponovo u vodu spusti meso i ponovo sve stavi na dva i po. Na najmanji žvrk spusti dvije polovine crvenog luka i čeka da zeru pocrne i s jedne i sa druge strane. Potom i luk spusti u vodu. Zelen se sprema dok supa hvata zalet. Očevi nemarno operu mrkvu tako što je dva-tri puta promrljaju kroz vodu, dok matere nožem ili specijalno napravljenom grebalicom stružu kožu s njene površine. Tri-četiri mrkve su dovoljne, jer suviše mrkve znači i suviše šećera. Sa šargarepom u vrelu vodu putuju celer i peršun. Na pola sata pred kraj dodaju se tri kašike vegete, a na desetak minuta prije skidanja rezanci ili knedle napravljene od griza i jednog ili dva jaja. Varijacija je mnogo, kao u svakoj rapsodiji. Neki će flam kuvati u komadu, a neki će ga izvaditi na pola kuvanja, usitniti ga i vratiti u vrelu vodu. Neki neće ni rezance ni knedle, nego samo domaću taranu koja je napravljena juče ili zorom i koja je morala malo da odstoji u gostinskoj sobi. (Ako mama i baka ne paze, djeca će se povremeno zavlačiti u tu izbu i sa stola će ćopati prijesno tijesto.) Kuvani luk valja izvaditi prije nego što dospe u fazu raspadanja. S njim napolje mogu i peršun i celer, jer su oni supi dali šta su imali tokom dvočasovnog vrenja. Knedle ne smiju biti premekane, jer će se raspasti nakon tridesetak sekundi u kipućoj vodi, niti smiju biti pretvrde, jer ih u tanjiru neće na dva dijela razbiti ni pneumatska bušilica. Najljepše su kada se viljuškom zgnječe i kada se pomiješaju sa kuvanim mesom. Dobro je ako se u supi zadesi i bar jedna pileća jetrica i bar jedan bubac. Supa mog djetinjstva je paradajz-supa. Za nju su podjednako bile zadužene i mama i baka, ali sam prednost uvijek davao maminoj zato što je baka ponekad dobijala napade povrtarskog ludila, pa je u paradajz-supu bacala sve što bi pronašla u jutarnjem obilasku bašte. Majka je bila daleko skromnija: paradajz, voda, so i rezanci. Sa druge strane, u onu običnu, kokošiju, često je metala grašak i karfiol, jer to je zdravo. I to je gotovo sve što bi imalo da se kaže i o supi i o mojoj majci.
***
POLJEM SE ŠIRI MIRIS GUŽVARA
Štrudla. Riječ njemačkog porijekla. Švapsko strudel znači vir, odnosno vrtlog. To je, rekao bi profesor fizike u trećem razredu srednje škole prirodno-matematičkog smjera, područje u fluidu u kojem se protok okreće oko ose koja može biti ravna ili zakrivljena. U našem slučaju osa ima slatki karakter, a ravan je isključivo obične (kisele) ili neobične (bačke) prirode. I kao što Nikola iz kuće pored ne može da zamisli nedjeljni ručak bez veš-korpe krofni (praznih, dabome), a njegov stric iz Mrtvog sokačeta ni na kupanje ne ide bez pola kilograma palačinki filovanih domaćim pekmezom od šljiva koje je májka jesenas kuvala čelo bašče, tako za mene ne postoji drugi kolač osim štrudle s makom. Preciznije: osim gužvare s makom. Još preciznije: osim gužvarica s makom. To je, kako vele kuvari, vrsta tradicionalnog kolača panonskih, podunavskih prostora. Obična gužvara je široka kao Slavonija i pravi se od kiselog tijesta, odnosno od tijesta koje mora da nadođe kao što nadolazi tijesto za hljeb. Gužvara ima i svoju (bačku) deminutivnu podvarijantu, a to su gužvarice koje se prave od tijesta koje nije uskislo, od tijesta koje se baca na astal čim je umijesito. I gužvare i gužvarice se pune raznim nadjevima, ali one s makom su ipak na najvećoj cijeni. Gužvarice s makom mirišu na sokak pun prašine, na babe koje sjede pred avlijama na trošnim drvenim klupama, na djedove koji tabire domaću politiku i svjetske prilike, na matere koje se uz dva dima cigarete odmaraju od klofanja tepiha, na očeve koji prepričavaju čudesni ulov alasa Jovice iz Borova, na tetke koje se nadaju i tridesetoj tegli ajvara, na ujake koji podvezuju plovke na dugačkim teleskopima i na strine koje tjeraju živinu u avliju, a djecu na sokak. Za gužvare i gužvarice su potrebne dobre ruke, odlično tijesto i vrhunski mak. Tijesto za gužvaru mora dobrano da uskisne i da se potom valjano razvuče. Gužvarice, kojima dajemo prednost u odnosu na stariju sestru gužvaru, bivaju motane čim se zamjese. Domaćica više nema vremena da čeka pola dana da tijesto uskisne i pribjegava improvizaciji, a rezultat je neočekivano izvrstan. Umjesto širokih komada pečenog tijesta koje diše dobili smo zbijene redove koji spartanski hrabro napadaju crijevnu floru. Gužvarice mirišu na jednu davnu decembarsku nedjelju, na košavu koja briše slavonskom ravnicom, na ušuškanu toplotu pod debelom dunjom, na topao ror koji se proteže zapadnom stranom sobe, uz razvučeni madrac, na brzinski doručak podignut na nekoliko jaja i preprženoj šunki, na bjesomučno sankanje, na promrzle ruke i ukočena stopala, na trk do šporeta, na slaganje mokre odjeće po naslonima stolica i na ono bakino: Što niste ranije došli, zar ne vidite da je sve na vama mok-mokro? Gužvarice mogu, prije svega, da se filuju pekmezom i to isključivo onim od bresaka. Ukoliko domaćin voli voćnu štrudlu i ako su mu breskve dodijale, onda tijesto može da se pospe i višnjama, a poneko zaleđeno pakovanje uvijek se nađe na dnu zamrzivača, između boranije i pilećih leđa za supu. Srebrnu plaketu dobijaju gužvarice sa orasima (u koje ipak ne treba stavljati grožđice), dok se na prvom mjestu nalaze one punjene makom i odozgo posute zerom vanilin-šećera. Gužvarice mirišu i na ljetni raspust, na vitrinu u dedinoj sobi u kojoj se nalaze flaša-dvije rakije (jedna za uboje, druga za čast), ćasa sa Negro bombonama i mali kožni novčanik sa sićom, na tegle i flaše u bakinom špajzu, na podrum pored kuće u kojem se na mrak privikavaju vinska burad i turšija, na gotovo zreo vinograd, na prve litre vina, na julsku omorinu, na fleke od komaraca u gostinskoj sobi i na histerični trk malih avlijanera koji se puštaju s lanca čim perje uđe u kokošinjac. Mak mora biti dobro samljeven i valjano ukuvan. U toplo ili vrelo mlijeko (koje može biti zašećereno) dodaje se mak koji je prethodno samljeven na starinskom ručnom mlinu. Smjesa se uz povremeno miješanje kuva do pet minuta, a po volji može da se doda malo sastrugane limunove kore ili cimeta. Domaćica u toku kuvanja mak mora da proba pod obavezno, jer isti nekada hoće da pregori ako dugo stoji, a gužvarice sa gorkim makom su prijatne taman koliko i slana kafa. Prije nego što tepsiju sa gužvarama gurne u reran, domaćica površinu tijesta premazuje razmućenim jajetom pomoću velikog guščijeg ili pačijeg pera. Tako će kora kolača biti rumenija, ali i hrskavija. Uvijeno i napunjeno tijesto se peče desetak minuta na 220, a potom petnaest minuta na 200 stepeni. Domaćica viljuškom provjerava da li štrudla diše kako treba. Kada se kolač malo ladne, siječe se na tanke šnite ili kolutove koji se mogu posuti sa malkoc šećera i koji se potom serviraju uz šolju hladnog mlijeka. Gužvarice mirišu na loptu koja se danonoćno juri po sokacima, na prljave ruke koje su na pola puta od kuće do škole popravljale lanac na biciklu, na poderana koljena, na krvave laktove, na porušene bedeme i napuštene kuće kojima dječaci tutnje igrajući se žace i lopova, na pruteve i opasače koji dobuju po debelom mesu ukoliko se pretjera sa krmačlucima. A zapravo sam želio da kažem tek to da ništa ne miriši tako i toliko na djetinjstvo kao što mirišu gužvarice s makom.
________________________________________________
GORAN DAKIĆ rođen je 23. avgusta 1984. godine u Travniku. Djetinjstvo proveo u Dalju, na Dunavu. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Objavio knjige “Dalj”, “Petodinarke” i “Mrlje na šanku”. Uređuje časopis za književnost, nauku i kulturu “Krajina”. Živi i radi u Banjoj Luci.
čovjek-časopis 