KAO VOJNIK
Katkad sam kao vojnik,
Na neprijateljskoj teritoriji.
Pritajeno dišem, svaki pokret
Sa oprezom činim.
Gledam ispod oka,
Procjenjujem mogućeg ubicu.
Tragove, po potrebi, tražim,
I topla prevrćem ptičija gnijezda.
Kao iz katapulta izbačena,
Gledam na čijoj sam teritoriji –
Da li sam dio poražene
ili pobjedničke vojske.
Da li da plačem,
i da se skrijem u gradskom parku,
Iza gustog grma,
ili da se pridružim veseloj povorci.
Jer ne mogu da razaznam,
kakva to odijela,
I kakve simbole nose oni, a kakve imam ja,
jer vid moj odnijeli su slavljenički šrapneli!
***
SEOBE / IDENTITETI
(za Amina Malufa)
„Koliko me raznježi i rastuži ime Liban ,
Toliko me uplaši riječ Bejrut, koja je već odavno
Postala sinonim za sukob i razaranje.
Koliko Bosna kad kažeš, ljubav i sjetu budiš,
Toliko užasom opsade, odjekne – Sarajevo.“
Nježni i snažni kedrovi trepere,
Sunce iz sve snage svoje poljupce
Utiskuje u zamrle udove travki i drveća.
Neki Majar čeka neku Salmu,
Osijan zaklanja i štiti Klaru,
A mladi Maluf sakuplja knjige,
I pakuje se za odron od voljene zemlje.
(Potom otok postaje pusti
Do kog ne dopire niko,
Sa kog ne dopire ništa.)
Kao da dio otkidaš tijela ili duše,
Kao da te pitaju koju ruku, koje oko,
Ili plućno krilo manje voliš, pa da im ga daš!
Zauvijek necio, zauvijek nedostaje dio.
Ruža počupanih latica, slomljenih grana kedar,
Bez očiju soko.
Opustošena galerija života –
Najvrednija djela,
Kopijom zamijenjena.
***
SMIJEŠI SE, RADOSTI MOJA
Smiješi se, dušo moja,
Kao zaljubljeni što se smiješe.
Smiješi se zlatna žico,
Ničemu se smiješi.
Radosti moja, smiješi se,
Propasti i porazu,
Kao što se smiješiš suncu
Koje život daje.
Samo se smiješi, dok niz drumove
Dani u ništa prolaze,
I oproštajne poljupce šalji
Životu varvarinu
Što zidine je razvalio duše,
I pustio sve ptice i zvijeri
Da ulaze i izlaze drsko,
Bez tvoga dopuštenja.
Smiješi se, pa nek sve ide,
Kuda je i pošlo!
______________________________________
EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. (SFRJ) Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu. Do sada je objavila sedamnaest knjiga. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu. Uvrštena je u više antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog i na japanski . Nagrađivana je za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Član je P.E.N. Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
Objavljena djela:
Poezija: Ugljevlje, Sarajevo: Svjetlost, 1988; Tajna vrata, Novi Sad: Svetovi, 1999; Boja straha, Beograd: Prosveta, 2002; Semiramidin vrt, Novi Sad: Orpheus, 2008; Zlatna grana (izabrane i nove pjesme), Novi Sad: Orpheus, 2012; Sirius, Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine, 2013; Klinasto pismo, Sarajevo: Dobra knjiga, 2022; Klinasto pismo, Beograd: Gramatik, 2022; Kad bih bila zlatna greda, Novi Sad: Fondacija Grupa Sever, 2022.
Pripovijetke: Jerihonska ruža, Sarajevo: Svjetlost,1989; Večeri na Nilu, Beograd: Narodna knjiga 2005; Smaragdni grad, Novi Sad: Dnevnik, 2011; Skarabej od žada, Novi Sad: Agora, 2020.
Roman: Jabana, Beograd: Narodna knjiga, 2007, i Tuzla, Vupertal: Bosanska riječ, 2007.
Dječije knjige: Kuća za dugu, pjesme i priče, Vrbas: Slovo, 1995; Zemlja Dembelija, pjesme i priče, Vrbas, Narodna biblioteka “Danilo Kiš”, 2014.
Eseji: U đul bašti – sevdalinka kao nematerijalno kulturno nasleđe, Beograd: Službeni glasnik, 2017; Od gline i žada, Beograd:Službeni glasnik, 2020.
Nagrade: Međunarodna nagrada za kreativno ukrštanje kultura; Pečat varoši sremskokarlovačke; Milica Stojadinović Srpkinja, Zavoda za kulturu Vojvodine; Kočićevo pero, Zadužbine Petar Kočić, te više nagrada za pojedinačne pjesme ili cikluse pjesama, kao i pripovijetke.
čovjek-časopis 