Književnost Vam ne može pomoći da ulovite zeca, da prebacite tonu ćumura s jednog mjesta na drugo ili da bombardirate Bagdad. Književnost Vas ne može naučiti da nekažnjeno utajite porez, da pobijedite na nekom natjecanju ili da postanete model.
Književnost ne donosi moć, ne štiti od jakih zvukova i nije upotrebljiva na sudu, ne uklanja bol iz ruke i ne popravlja auto. Kratko rečeno, književnost je potpuno beskorisna i neupotrebljiva.
Ali zašto onda postoji, i to tako uporno? Ipak je književnost jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti, stara koliko i čovjek sam. Otkako postoji, čovjek uzima hranu, vodi ljubav i pripovijeda. Sve ostalo je došlo kasnije, kao dopuna ovim esencijalnim djelatnostima bez kojih čovjek ne bi bio ono što jeste. Književnost nije egzistencijalna, ali jeste esencijalna potreba i osobina čovjekova, valjda je zato ona uvijek nervirala one koji ljudsko biće i život nastoje svesti na puko postojanje. Kako objasniti činjenicu da tako uporno postoji nešto tako potpuno beskorisno? Vjerovatno time da ono donosi nešto bitnije od puke koristi, naprimjer znanja bez kojih bi život bio nepodnošljiv. Korist donosi praktično mišljenje, doksa, za koje je, kaže Platon, potrebna najniža sposobnost ljudske duše, a književnost donosi znanja o smislu, razlogu, svrsi, književnost nas otvara prema duhu i osposobljava za slobodu. Književnost nam pomaže da razumijemo sebe same i druge ljude, da primijetimo i poštujemo prekrasnu složenost svijeta i života. Književnost nas uči kako dolazi do stvarnog razumijevanja, uči nas da je ono moguće jedino kad se dvije osobe objave jedna drugoj, dakle moguće je jedino među subjektima. S objektom se ne možete razumjeti, njime možete jedino ovladati. Zato se književnost ne obraća onima koji su spremni druge ljude vidjeti kao objekt, zato je između književnosti i moći tako malo ljubavi i zato čitalac nije i ne može biti konzument, on je uvijek subjekt. Razumijevate se samo s drugim subjektom, onda kad Vam se on objavi, dakle otkrije. Zato je svijet književnosti svijet samih subjekata, svijet čistog života.
Književnost Vam ne može pomoći da ovladate svijetom ili makar samim sobom, ali Vam sigurno pomaže da shvatite i zavolite neizmjernu složenost kako svijeta tako i jednako neizmjernu složenost ljudskog bića i života. Ne može Vam književnost pomoći da bombardirate i okupirate Bagdad, ali Vas može dovesti do temeljnog pitanja svakog ljudskog poduhvata: što ću ja u Bagdadu? Književnost Vam ne može pomoći da pobijedite na bilo kojem natjecanju, ali Vas može dovesti do pitanja šta Vam ta pobjeda znači. I može nešto još mnogo važnije, što može jedino ona: podsjetiti Vas da nekad poraz može biti bolji od pobjede, čak i korisniji od nje. Ne vodi Vas književnost, doduše, do uspjeha, ali Vas uči da neuspjeh koji ste uistinu pojmili može biti bolji i korisniji od uspjeha koji Vas je stigao izvana. Ne uklanja književnost bol iz ruke, ali podsjeća koliko je lijepo, dobro i važno imati ruku sposobnu da osjeća bol, jer je bol neotuđiva osobina života. I tako dalje, i tako dalje.
Književnost je najviša forma saznanja zato što ona jasno pokazuje da je manje važno doći do cilja, a neizmjerno važno taj cilj vidjeti iz svih perspektiva, pojmiti ga i odgonetnuti zašto bi trebalo do njega doći. I kamen dođe do cilja ako je dobro bačen, ne može ostvarenje namjere i dolazak do cilja biti razlog ljudskog djelovanja, odnosno svrha dostojna čovjeka. „Prepustimo puki dolazak do cilja bačenome kamenju”, govori nam književnost, „i vratimo se svojoj ljudskoj prirodi, vratimo se pitanjima dostojnim te prirode”. Cilj ne opravdava sredstva, on proističe iz njih i sadržan je u njihovim osobinama. I na to nas književnost podsjeća, danas, nažalost, još samo ona.
Eto, zato književnost postoji, tako dugo i tako uporno. Ona, Bogu hvala, nije korisna, ali ima svrhu. Je li ta svrha odbrana nas, ljudi, od sudbine koju nam je scijentizam namijenio i već gotovo nametnuo – da budemo slobodni od bola, efikasni i precizni, kao dobro bačen kamen? Je li ta svrha u tome da od naše gluposti brani bol i slabost, osjetljivost i druga blaga kojima nas je dragi Bog obdario, a mi ih se nastojimo osloboditi jer nas usporavaju na putu do cilja? Je li svrha književnosti u tome da nas podsjeća kako je onaj što je pogodio cilj promašio sve ostalo, pa je tako ipak na gubitku? Ne znam, vjerovatno sve to i još mnogo toga što mi se još nije otkrilo. I zato ne recimo da književnost nema svrhu i razlog, recimo samo da ona ne donosi korist koju bi naše doba prepoznalo. Zato ona i jeste nezamjenjiva i neizrecivo važna.
– Govor sa otvaranja 54. Sarajevskih dana poezije, oktobar 2015. –
preuzeto iz časopisa za književnost i kulturu “Život”, 1-2/2016
čovjek-časopis 