Svako ljeto ranog djetinjstva u mome sjećanju je vruće i užareno, s puno muha. Razvlači se kao žvakaća guma, u hladovini na skalinama uz igranje briškule, trlje ili ubacivanja franja u male rupice iskopane u pjeskovitu tlu.
No zabava „numero uno“ tog ljeta je bio ples uz tek izašlu singlicu Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac/ Ne spavaj mala moja muzika dok svira“.
Vrtjela se na smeđem radio gramofonu u strininoj kući mnoga poslijepodneva, dok su predvečerja bila rezervirana za odrasle. Slušalo se humorističko „Veselo veče“, popularna emisija Radio Beograda, ili emisija za pomorce, „Pomorska večer“, Hrvatskoga radija.
Tog poslijepodneva nije bilo zvuka, ni muha, niti vrelih zraka koje smo pokušavali sprati polijevanjem vode.
Valovi vrućine su se slagali po tijelu u ugodnu težinu tek pojedenog graha dok sam držeći se rukama prebacivala jednu po jednu nogu preko ograde na teraci.
Osjećaj ljubavi za grah u trbuhu je trajao korak, možda dva i onda je nastupio mrak. Ništa. Bezdan.
Bila sam mrtva. Koliko dugo, ne znam.
Svijet je dolazio k meni u sjenama stričevih uplakanih očiju. Bila sam samo maleno ispruženo tijelo u njegovim rukama.
Zašto plače, ne znam, žao mi bi što je tužan.
Sjene su se zgušnjavale u kuglice i prekrile nebo, lice je izgubilo konture, razlilo se, utonula sam u njegove ruke, lagano treskanje i ja više nisam bila tu.
Povratak je bio miran i nepomičan, bijel.
Gledao me, nikad neću zaboraviti njegov izraz lica, nikada!
– Zašto ne plačeš? – pitao je.
– Ti si tako hrabra.
Zašto sam hrabra? I zašto on plače?
– Ti si tako hrabra – ponavljao je.
Rastužila me njegova bol, možda sam i htjela nešto reći ali nisam se pomakla.
– Ti si tako hrabra, hrabra – stalno je ponavljao.
Pasivno sjedenje bez posebnog objekta fokusa. Meditacija na ništa.
Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih želja, potreba i aktivnosti.
Šikantazi, zen, moj bijeli povratak. Bez tjelesnog bola.
Možda bi taj opis odgovarao nečemu što je obujmilo cijelu mene.
Kamenčići su polagano nestajali iz moje brade, i sad je doktor koncem sastavljao dva razdvojena dijela.
Mirnoća je ležala u svemu što sam vidjela.
Vrat mi je sad imobiliziran ovratnikom. Dugo je slamčica bila jedini predmet putem kojeg sam se hranila.
U vrijeme moga ranog djetinjstva ljudi su se često družili u večernjim satima, pričajući priče. Uglavnom su to bile priče koje su me plašile. Bojala sam se vila sa magarećim nogama koje plešu kad izađe Mjesec, bojala sam se duše umrlog čovjeka koja se nastanila baš u stablu kruške pored koje sam morala proći, bojala sam se zvona zvončara koja su se čula u daljini.
(Da li su odrasli razmišljali što takve priče čine djeci? Čudno je to vrijeme bilo!)
Sad su imali priču za neko vrijeme, do sljedeće dogodovštine.
Stric je pričao priču o mojoj „smrti“.
– Pribirali smo kumpire, ja i strina, u podrumu. Čujemo, nešto je palo. A onda tišina. Da je koje od dice, plakalo bi. Ajde ti ipak vidi, rekla mi je strina. Kad san izaša vanka vidin ja tebe di ležiš sa licem na kamenu, ma kud si baš pala na kamen! (Ka da je teško bilo past nakamen – smijeh). Podignen ja tebe, i vidin, dite se ne miče, mrtvo je, ajme meni! Tresen ja tebe a ti ništa, pa opet tresen, a ti malo otvorila oči, ja plačen ka kišna godina, samo da dite neumre! Pa brzo kod doktora, ma nisi uopće plakala kad ti je vadio ono kamenje, nit kad je to zašio. A bogami, ja nisan moga izdržat!
Strica već dugo nema, godine razvlače crtu spojenih dijelova prema rubu čeljusti.
Ponekad pređem prstima po malenom podbratku koji je nastao rascjepljivanjem, kao muškarac po svojoj puštenoj bradi, i sjetim se priče iz davnine.
_________________________________________________
GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.
čovjek-časopis 