MI VIDA EN MEXICO
znaš
često stanem i razmišljam
što bi bilo da me ti glupane
nisi nagovorio da ostanem tu među ovom stokom sitnog zuba koja žica za joint pa sere i plače
i kakav bi mi bio život
da sam otišla u život
u neku pičku materinu negdje
vrlo vjerojatno u meksiko sigurno tamo gdje je toplo i daleko od svijeta
i gdje bih se možda sigurno udala
za šefa najmoćnijeg narkokartela visokog crnog markantnog
pa postala bogata lijepa sretna
i rodila bih mu puno zdravih sinova
i voljeli bismo se u dobru i zlu zauvijek sve dok jednog sunčanog dana tijekom mog rutinskog poslijepodnevnog jahanja konja našim velikim rančem ne bi došli njegovi zli protivnici opasni stavili pištolj na moju glavu
pa viknuli vamonos!
i zatvorili me u podrum u kojem bih ja čekajući da im moj suprug plati
pet milijuna i dvjesto tisuća pesosa užetom zavezana sjedila i razmišljala što bi bilo da me ti ljubavi
jesi nagovorio da ostanem tamo među onim divnim ljudima koji dijele joint pa se smiju i vole i kakav bi mi bio život
da nisam otišla u život nego nastavila živjeti pitajući se
kako bi bilo da je bilo onako kako nije bilo
i da nije bilo onako
kako je
moralo
biti
***
OMEKŠIVAČ ZA RUBLJE
Po mojim obrazima ostavlja otiske svojih prstiju i priča kako će mi pokazati što to znači biti živ na istoku i desno i gore i južno, pokazat će on meni svijeta i po svijetu ćemo ostavljati tragove uskoro, kada zaradi neku lovu od ovog kapitalističkog posla prokletog kojeg raditi mora,
jebiga, moram, kaže, nemoguće je živjeti od umjetnosti, kaže, iako, znaš, ja zapravo ne znam što to uopće znači
biti umjetnikom, prezirem tu riječ, umjetnost, nije li paradoksalno imenovati ono što je stvoreno da bi se protiv imenovanja borilo, ono što ne stane u riječiriječiriječi, proklete riječi, podnošljive su mi jedino kada poprime oblik metafore i, znaš, kaže, čitajući poeziju shvatio sam kako ljudska misao ne može biti apsolut, za razliku od glazbe koja mi je apsolutno nekoliko puta doslovno spasila život na velikim cestama velikih kontinenata gdje sam sviraosviraosvirao nakon što sam izgubio svoju prvu pravu ljubav, otišla je sa Srbinom, mater mu jebpoljubim, a volio sam ju i vodio sam ju po južnim morima toplim i, znaš, tebe ću isto odvesti tamo, kaže, na teretnom brodu koji prevozi kinesku robu u kontejnerima čvrstim na kojima ću ti divlje ljubiti te obraze nježne ploveći kroz meduze koje svijetle u mraku pa zbog njih ocean izgleda kao zvjezdano nebo koje je palo dolje,
tu,
među nas,
uz južne plaže tople na kojima ćemo nas dvoje pisati i svirati i stvarati,
saditinašetragove
saditinašetragove
saditinašetragove
koji će kasnije izrasti u vječnost,
govori spajajući jagodice svojih prstiju s jagodicama moga lica dok ja gledajući u odjeću koja se suši na sušilu razmišljam kako pod hitno moram kupiti omekšivač za rublje.
A i bojler bi trebalo popraviti.
Uskoro će zima.
_______________________________________________
HANA KUNIĆ (1994., Varaždin) magistrirala je Glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj, a 2022. godine upisala je diplomski studij Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Kao glumica i lutkarica surađivala je i surađuje s raznim hrvatskim kazalištima i umjetničkim organizacijama, a odnedavno u suradnje ulazi i u ulozi dramaturginje. Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela.
Voditeljica je studentske dramske grupe Kazališnog studija mladih varaždinskog hnk, a kao dramska pedagoginja djeluje i u romskom naselju Kuršanec.
Godine 2018. izdala je zbirku pjesama Rika. Poezija i kratke priče objavljivane su joj u zbornicima i na internetskim portalima. Njena prva drama Plavo i veliko emitirana je na Radiju Sova 2020. godine, a dramski tekstovi za djecu u kojima i igra uprizoreni su u Kazalištu Lutonjica Toporko (Ah, ta lektira, ne da mi mira) i u sklopu projekta Umjetničke organizacije Favela (Gospodin Glas traži spas).
Živi u Zagrebu i Varaždinu, a kad još malo naraste, živjet će na otoku.
čovjek-časopis 