književna premijera: ZBIRKA PJESAMA RADOJKE PLAVŠIĆ RANKOVIĆ “POTOMKINJE”, Presing, Mladenovac, 4/2023; četiri pjesme

KUKOLJ I ŽITO

dva puta preživela sam trovanja
koja bi
ubila mnogo snažnije muškarce
no
nije me to učilo ljubavi prema životu
niti iskonska snaga data ženi
da svet oblikuje prema svojim nedrima

u sumnje ulazila sam kao u svoju kuću
zametala tragove od drugih i od sebe
mešala kukolj i žito
i jake odvajala od slabih
umornim pokretom ruke

poneki gost
unosio je pesak na svojoj obući
ne mareći gde staje
ni to nije bilo ništa strašnije
od obične noćne more

katkad sam birala
a opet
bilo je sati i godina u kojima se
nisam obraćala nikom

opštiti sa tišinom najteža je vrsta bluda

nakon toga
lešinari kruže dalje
malo dalje od tvoje glave

***

LEGO KOCKA

u meni možeš pronaći
opiljke i opuške i plastične igračke
smicalice za kosu i razbacane reči
prevelike ili premale
njihova veličina nije jedinstvena
ne odgovaraju svakoj glavi

u meni možeš videti kroz tamu
ili gubiti obrise na svetlu
ni dan ni noć nisu univerzalni
iako stvarani za sve ljude

one size doesn’t fits all

ni ja precizno ne mogu izgovoriti
čega u meni ima
šta ćeš probuditi
koja će se vrata zatvoriti ili otvoriti
logika ne važi van ovog sveta
a ja pomalo jesam tamo iza

i teško je jer ti ni ja ne mogu reći
šta si pronašao ili promašio
sakriveno je i od mene

ako u mraku nagaziš Lego kocku
možda neću čuti tvoj jauk
kao što ti možda nećeš čuti
mene koja te upozoravam na
prometnu ulicu ispred tebe

***

ELEKTRONSKI PRAH

internet prostor preplavljen je
uspomenama koje mi se svakog dana nude:
prisetite se šta ste radili pre tri godine
gde ste bili pre pet
sa kim se smejete pre devet godina

shvatite da povlačim
grabuljom po pesku sećanja
i odabiram koja zrna ću povući
ne namećite mi sopstvenu prošlost
slučajnim odabirom fotografija
koje su ionako lažna svedočanstva pobeda
od kojih bih radije zaboravila neke

ne gurajte mi pod nos sopstveni odraz
poput maćehinog ogledala
jer ću Snežanu predati lovcima
i poverovati da je mrtva

ne želim da me jutrom bude pokojnici
smešeći se sa ekrana
nisam dovoljno jaka da opašem oružje
ne dovoljno da prebolim ono što je izostalo
čega nema u elektronskim depoima
jer se čuva na Svetim mestima postojanja

kako li je onima kojima iskočim
u jednom sasvim običnom danu što obećava?
napraviće se da me ne poznaju
oni koji su me dobro znali
možda će se obradovati
oni koje sam opijene stavljala u fotelju

sretaćemo se još dugo pošto nas ne bude bilo:
na tuđim rođendanima
veseljima koja ni ne pamtim
a mnogo sam brinula šta da obučem

dok naposletku ne postanemo elektronski prah
Had iz koga je nemoguće uteći
jer su svi Orfeji mrtvi

***

KAD SVECI MARŠIRAJU

kad počne Rat
prvo se koža presvuče
zavrnu rukavi tako da ne zasmetaju
podizanju ruku uvis
i njihovom spuštanju u korita bez dna

kad počne Rat upamti:

nikada nije jedan jedini Rat
uvek su to svi ratovi iznova

nijedan Rat nije daleko
detonacije su tu u tvojoj glavi
bez obzira što ih ne čuješ
i sve proslave su veseli posmrtni marševi

sveci opet marširaju

tvoj je rođendan dan nečije pogibije
tvoja krvna grupa
potrebna je jednom ranjeniku
nečije ime je broj
prazno sedište što donosi spas

u Ratu obično neko pobedi a neko izgubi…
tako nešto nije moguće
uvek neko gubi SVE

svoju kožu nosi u zamotuljku
zavrnutih rukava
uzlećući prema nebu
padajući prema sebi
i još niže

najniže što čovek može dospeti
pokazujući svoje ožiljke
a da ne probije ulaz u pakao

________________________________________________________

RADOJKA PLAVŠIĆ RANKOVIĆ, rođena 1978, profesorka srpskog jezika i književnosti. Članica Krajinskog književnog kluba i uredništva časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Autorka zbirke pesama Sečivo u izlogu i Potomkinje. Živi i radi u Negotinu.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.