XII. ČIJA JE NAŠA KUĆA
Naša kuća više nije naša
sada je preko Bookinga
iznajmljuju turisti
Na Kraban dolaze
iz Poljske, Češke, Njemačke
bio je čak jedan iz Amerike
Naša kuća sada ima fasadu
ima i centralno grijanje
i jednu prostoriju
za ladanje
Naša kuća više nije naša
iz nje se udaju i žene
neki drugi ljudi
a mi im to naplaćujemo
Naša kuća više nije naša kuća
u njoj mi najmanje boravimo
Nije nitko iz srednje Bosne
ostao a da gore nije
roštiljao
napio se
u njoj se toliki raduju i napijaju
pjevaju i smiju
Otac je sretan
nekad ko da ni sam ne vjeruje
u ono što su majka i on rukama stvorili
ko da ni sam ne vjeruje
da je prošlo toliko godina
ove godine, dvije tisuće dvadeset i druge
otac slavi šezdeseti rođendan
Točno je trideset godina živio u Jugoslaviji
i trideset u BiH
Iduće je godine
meni trideset godina
trideset godina otkako me ima
Ništa o meni ne zna
rijetko me kad što i pitao
što volim
što ne volim
Rijetko je čini mi se
što zapamtio
Znali smo dok sam bila u Mostaru
satima pričati na mobitel
Ko da sutra ne postoji
otac i ja
o životu
o politici
o ljudima
o kući
o Bosni
Nikad nismo o meni
nikad nismo o njemu
Otac me nikad nije pitao
jesam li se zaljubila u nekoga
je li se netko zaljubio u mene
jesam li za nekim plakala
zbog nekog muškarca patila
Ne pita me ni danas
Otac moju tjeskobu ne doživljava ozbiljno
Kaže mi zatrpaj se poslom, sve će proći
Kažem mu
moram naći nešto, neki hobi da se opustim
Otac kaže
samo radi, radi po cijele dane
sve će proći
Ono što ja volim, njemu nije blisko
nije mu važno
nije nikad bilo
Tankoćutnost
osjetljivost
krhkost
ranjivost
suze
za oca su znakovi slabosti
Pred ocem ne smijem plakati
moram samo gutati suze u sebe
pred ocem
ne smijem govoriti da sam pred nekim ispala
budala
blesava
smiješna
Ne smijem reći da se ne znam orijentirati u prostoru
da sam zaboravila pin bankovne kartice na kasi
otac bi odmah rekao
To, to se samo tebi tako smotanoj i blesavoj moglo desiti,
ali stvarno samo tebi
Ako me netko prevari na cesti
ili inače
ocu ne govorim
viče i galami
samo govori
Ispala si naivna, naivna i glupa
Kako nisi prije o tome razmišljala
svaki svoj postupak moraš prvo razraditi
napraviti detaljnu analizu, pa onda djelovati
Ako mu kažem da sam danas donijela odluku o nečemu
bilo čemu
taman to bilo da neću više jesti nikakav kruh
čak ni onaj plastični integralni
Otac kaže
Pusti da prenoći
bit ćeš sutra pametnija
Otac traži strpljenje
disciplinu
traži hrabrost
traži postojanost i dosljednost
traži da budem čvrsta i stabilna
s jasno zacrtanim ciljevima i planom
kako da ih ostvarim
Oca sam toliko puta dosad razočarala
iznevjerila
nekad mislim da tim razočaranjima nema kraja
da ću ga cijeli život
iz dana u dan
ponovno razočaravati
da to neće prestati
Otac ne zna
nikad neće znati
koliko se kajem
koliko mi je žao
što nisam bila samo sekundu
onakva kakvom je htio
kakvom me zamišljao
Možda bi bilo lakše
da sam ga poslušala
i meni i njemu
da sam ga samo malo češće slušala
Otac ne zna
nikad o tome ne pričamo
da sam sve greške već platila
Neke i preplatila
Nekad mislim da je život ustvari jedan veliki kredit
da kamate
samo stižu i stižu
a ti se gubiš i gubiš
nestaješ
od rate do rate
sve te manje ima
Otac ne zna
koliko sam puta htjela pobjeći iz kuće
otići negdje
daleko
s ruksakom na leđima
gdje me nitko ne zna
i ja nikog ne znam
jer nisam mogla podnijeti
što ne ispunjavam očekivanja
Nijedno njegovo očekivanje
nisam ispunila
Ne znam jesam li trebala
ali mogla sam samo jedno
zbog mira u kući
Nisam ni to
bila sam grozna kći
nisam ga slušala
na svaku bi njegovu odgovarala
nisam poštivala njegov autoritet
godine
Nisam poštivala figuru oca
nisam
Bila sam uvijek
kako je govorio
buntovnik bez razloga
lupala vratima
bacala stvari
opirala se naredbama
kršila svaku zabranu
Kad je nosio ruter od interneta na posao
ja bih došla do njegovog ureda
kad on ode u Vitez
i ukrala ruter
vraćala ga u torbu oko pola tri kad se vraćao u kancelariju
u Novi Travnik
Otac ne zna
da sam se na smrt tukla s jednim muškarcem
da sam jedno vrijeme spavala s nožem pod jastukom
da mi je na mostarsku adresu
došao fascikl podataka
o meni samoj
tko sam, gdje sam, što pijem ujutro, stavljam li natren
u kavu
gdje mi stanuju roditelji, čime se bave
koliko zarađuju
zašto baba ne pije tablete za tlak, to je sve pisalo
Pisalo je i osjetljiva na oca
Osjetljiva na oca
ne kao ranjiva i senzibilna na njega
nego povezana s njime
Tako je valjda trebalo značiti
sad se pitam, jesu li možda mislili
da je i otac osjetljiv
Znali nešto što sama ne znam?
Otac ne zna koja je moja najdraža hrana
najdraži kafić
najdraža knjiga
najdraži film
najdraža boja
Otac ništa to ne zna
ne misli da to treba znati
ne samo o meni
nego o bilo kome
Otac je, ipak, zapamtio
jednu važnu stvar
Kad sam mu na onom dugom radijatoru
u dnevnom boravku
jedne zime
nakon pete neuspješne dijete rekla
želim jednom biti toliko mršava
da mi se sve ove kosti po vratu i po prsima vide
da kad idem ulicom
prolaznici čuju
škripu kostiju
da više nemam ni trunke sala na sebi
i da kažu
Joj, što je ova žena propala
Otac ne zna da su mi dvojica muškaraca u autima
stavljala ruke na koljena
a ja svakog ošamarila i pobjegla
Otac ne zna da me jedan inspektor
odveo u šumu da mi pokaže masovnu grobnicu
i pokušao me poljubiti
nasilno, naravno
Otac ne zna
Nisam mu smjela reći
bojala sam se da mi ne bi vjerovao
Otac ne zna da mi je prvi dečko nakon prekida
slao poruke u kojima me nazivao
debelom travničkom kujom
da me proklinjao
da je naručio vudu lutkicu za mene
i poslao mi je preko MSN-a
da sam otišla sama
u Vitez
u Križančevo Selo
rasparala mu i lutkicu i nogu skalpelom
i vratila se Francovim autobusom
da sam bila sva u suzama
Šofer mislio da sam se izgubila
ni kartu mi nije naplatio
Otac ne zna da sam jednom
htjela skočiti s Carinskog mosta u Mostaru
Bila sam treća godina
spasio me hodža iz Sjevernog logora
odveo me na buredžike na Musalu
i rekao
Zapitaj se dobro šta to hoćeš ubiti
Zapitaj se šta te to tako boli
Nikad ga više u životu nisam vidjela
Otac ne zna
da sam četvrti gimnazije
provela
sama samcata
da sa mnom nitko riječ nije progovorio
ko da sam bila šugava
Otac ne zna da sam nekad išla pješice Srbinu na grob
na Komardu
lupala rukama mramorne ploče
i govorila mu
Ustani, vrati se, probudi se
Otac ne zna da sam slala pisma mrtvoj babi Margi
moleći je da se moli za mene
da me sačuva svaki put
kad sam htjela skočiti s prozora svoje sobe
Otac ne zna da sam snagu Save
na vlastitoj koži osjetila
da sam panoramski pogled na Zagreb
imala kad sam prvi put htjela skočiti
s onog nebodera na Ilici
pa odustala
jer nisam htjela
da privlačim pažnju
da se skupi masa
da novinari pišu da se ubila ženska osoba u centru grada
nisam imala snage otići u Novi Zagreb
Nisam smjela sjesti u tramvaj
nisam smjela kupiti tramvajsku kartu
mislila sam
kad čuju bosanski naglasak
neće mi dati ući
toliko sam se bojala
Otac ne zna
ni ne pomišlja
da se više ne želim vratiti
da mi je muka od svakog dolaska u Bosnu
da ne mogu više podnijeti
taj prostor
te pejsaže
ta me šuma zamalo ubila
ta me zemlja zamalo sahranila
ta me Lašva skoro odnijela
Otac ne zna da je svaka moja nedjelja
u Mostaru bila dan za plakanje
Otac ne zna da mrzim nedjelje
nedjelja je najgori dan
kad si sam
kad si usamljen
svaki je dan najgori
ali nedjelju
treba moći izdržati
Nedjeljom treba naći snagu
i volju
ostati živ
još uvijek
ipak
malo živ
Kada bi otac sve ovo znao
možda bi me malo bolje razumio
možda bi me ipak grlio
možda bi me češće nazivao
možda bi me volio
samo kad bi mi vjerovao
_______________________________________________
GLORIA LUJANOVIĆ rođena je 1993. godine u Novom Travniku (BiH). Studirala na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Radi kao novinarka. Živi u Zagrebu od 2019. godine.
*
“U podnaslovu ove knjige bi, možda, trebalo stajati Srednjobosanska poema, ili, još preciznije, Završno pjevanje Srednjobosanske poeme. Prije mnogo godina u Zagrebu je, uz poneki podsmijeh, objavljen roman jednoga važnog i dobrog pjesnika naše generacije. Podsmijeh se tad ticao upravo podnaslova: Manjinski roman. Gloria je, ne htijući, napisala nastavak, koji govori o prelasku jednoga drugog naroda u manjinu, i u ništa. Otac je tu glavni, a po mnogo čemu i jedini lik. Posljedni preostali iz svijeta koji se seli u sjećanja i progovara iz prošlosti, bogate i veoma naseljene likovima. Otac poučava, savjetuje i zanovijeta. Pomiren da ga se ne sluša. Njegova pomirenost je dvostruka: s kćeri koja je spašena, jer je izmještena iz njegove izgubljene Bosne; s vlastitim životom u kojem se pretvorio u tuđina i gosta, premda nikamo nije odlazio. Ovo je knjiga o ratu i onome što je nastalo poslije rata. Ovo je knjiga o konstitutivnom narodu i jednoj njegovoj obitelji. Ljubavna knjiga između oca, domovine i tuđine. Knjiga o tome kako u čovjekovom životu najprisutnijim biva ono što je upravo iščezlo. Knjiga o poraženim očevima koji bi još nešto da kažu kćerima spašenim u tuđini.” – Miljenko Jergović
čovjek-časopis 