OKVIR KRATKOG ŽIVOTA JE SAN
Odrezani zeleni miris
Ulazi kroz otvoren prozor
Beton grad – treći kat – zelena površina
Za sobom vuče i prodoran zvuk
To travu jutros strojevi kose
Ljudi upravljaju
Pale – gase – puše – odmaraju
Odjednom izroni u meni
Kristalni oblik aluminijskog oksida
Moj djed brusi kosu
Izlazi na livadu
Ulazi u Monetovo ulje
Divan pokret uvrnute kralježnice
Sklad oštrice i tijela
Pad vlati u svetoj geometriji
Razlet sumporasto žutih leptira
Kapi znoja cure niz njegova gola prsa
Sunce se žari u crvenoj koži
Tako usijana djedova ramena zadaju
Rez – zvuk – pad – ritam
Onda stane
Stoji tako i dugo gleda
Krene prema vodenoj vrbi
Iz utrobe hlada izvadi demežanu
Potegne visoko
Rukom obriše trag vina s usana
Vrati se u nastavak
Rez – zvuk – pad – ritam
Dok ne polegne cijelu livadu
***
ČESTO POMISLIM NA TVOJU STARU DOK SE I DALJE PROBIJAM KROZ ŽIVOT
Svi su filmovi odselili s križa Selske i Ozaljske
Prazan prostor čitam kao presnimljenu videotraku
Rekorderi spuštaju lampione na prag
U polusnu još čujem tvoje riječi kako kažeš
Mislio sam se ubiti, ali mi bilo žao stare
Jebiga
Smijemo se očajno
Potraži pomoć šapćem
Vidiš kako ja rastem pod kišom tableta
Dobro se vrtim oko svoje mračne osi
To je moje jedino vježbanje
Onda nakloniš se milostivoj
Odmahneš rukom na ogromnu zakasninu
Nije me bilo doma kad sam bila unutra
Pravdam se
Nisam imala svoje lice
I vrijeme se ukočilo oko mene
Kao obruč oko male kuće koja jeca
(Posudila sam Emmu )
Već si imao ugasle oči kad sam te vidjela zadnji put
Sitno si plakao i grčevito se držao volana bicikla
Marlon, Marlon
I on mi je umro neki dan
Poginuo na kipu prozora
Obje tvoje mrtve mačke
U svakom oku po jedna
(Netko laže da nitko ne voli sjebane ljude)
Stojimo na okretištu
Grlim te golim rukama
Jer drugih nemam
Tankom kožom ispod koje se vide rijeke žila
One teku kružno i nose rano djetinjstvo
Ništa dobra još nemam od tih osvještenja
Pogledam u nebo
Jedna kap padne mi u lijevo oko
Vodeni žig zamuti mi vid
Godina će biti puna tuge
Počinje kišiti i ti odlaziš na svom biciklu
Mahnem ti slomljeno
Dolje niz potok samo si pokretna točka
Iščezneš namjerno
I više nikad se ne vratiš
Ni na posao
Ni drugdje
I onda te nema
I svi te traže
I traže te mjesec dana
I još danas te traže
I onda te nađu
Ali tebe i dalje nema
***
VOLJELA BIH TE VIDJETI NA PUTU
Govorio si da ćeš planinariti stazama Velebita
Endemske biljke milovati blagim očima
Nasloniti tijelo na Kozjak
Možda pojesti grah u planinarskom domu
Popiti rakiju
Zaspati na podu
Moguće jednom otići na Camino spomenuo si
Ti i tvoja teka tankih crta umjesto mene
Govorila sam da zajedno idemo na Island
Pronaći crne plaže
Šahovske prvake
I ja se napokon odlučim za tetovažu
Aegishjalmur crna tinta
Mislila sam kako ćemo sad nas je troje
U našem malom crvenom japanskom autu
Barem jednom vidjeti slavonska polja suncokreta
I ono što mi je jednom rekla majka
Kako sunce utone u ravnicu
Bez previše truda
Kao u maslac ravno i duboko do mraka
Sve one naše sjeverne otoke željela sam prigrliti na sebe
Da ih nosim kao bisere kad se drugi put vjenčam za more
I gdje su Unije?
Željela sam još umjesto prsta staviti stopala na Japan
Biti sama s tobom u Kyotu kao u onoj zračnoj pjesmi
U kojoj u pozadini čujem krijesnice i uvijek je noć
U zemlji izlazećeg sunca
Sad ulazim u park Stara Trešnjevka
Nešto u meni misli umjesto mene na jeziku cvijeća
Moja jedina sakura utjeha je travnja u kosi
Sjedim na klupi i pušim tanku cigaretu
Roze latice navješćuju crvene trešnje ljeta
Prekrasno kratko i prolazno
Ja se sušim iznutra nevidljivo prostom oku
Možda ne bude kasno da barem jedno krene na put
Ne znam koliko daleko ti možeš otići
Ali ako ne odem
Kako da znam hoću li se vratiti
________________________________________________
BETINA ILIĆ, rođena 1975., živi kako zna i umije u Zagrebu. Trenutno pokušava složiti rukopis za svoju drugu zbirku pjesama. Naglasak je na pokušava.
čovjek-časopis 