– Hoćeš čokoladicu, dušo? – susjeda Adrijana uvijek je fino mirisala. Blago. Nikada u njezinoj blizini nije osjetila oštri zadah, kakvog je imala njezina mama. Prije spavanja često je zamišljala da joj je susjeda zapravo mama. Da se netko zabunio kada se rodila i da će svakog časa ispraviti tu nepravdu. I onda će živjeti u tihom stanu, s ljudima blagog mirisa.
Susjeda Adrijana i njezin muž imali su dvije curice. Jednu koja je išla s njom u razred i koja je uvijek izgledala čisto i uredno, a bila je k tome i lijepa i najbolja učenica. Druga je bila pet godina starija od njih, najljepša cura u školi, glumila u ZKM-u, pjevala u školskom zboru i bila je naprosto sve što je i Kristina vjerovala da bi mogla biti da je susjeda Adrijana bila i njezina mama.
Često se prije spavanja, zavučena duboko pod svoj pokrivač, zamišljala dijelom te obitelji, gradila karakter koji bi u tom životu posjedovala i razvijala talente koje bi, da je kocka tako pala, zasigurno imala. Ali ujutro, kada bi se probudila, ona je imala samo ožiljke po svom tijelu.
I tolike je dane provela skrivajući se u hodniku ne bi li ih vidjela kako izlaze iz svog stana i odlaze obavljati dnevne obveze. Pokušavala je nešto reći. Izustiti nešto više od pozdrava. No puno su puta izgledali kao da žure. Kao da im je nelagodno. Nije ni njoj bilo ugodno. Vjerojatno su je smatrali najobičnijom plačljivicom. Nije ni bila za njihovu obitelj.
Prvi dan nakon što se vratila iz bolnice, primijetila je kako susjeda promatra onu crtu na njezinoj glavi koja ju je još uvijek tako jako boljela. Susjeda je sigurno kovala planove kako joj pomoći, ublažiti joj bol. Možda ju je ona ipak čula.
Našlo se u dućanu još nekoliko žena iz susjedstva. Pozdravljale su se. A onda su ugledale nju, kako drži vrećicu s bocama u jednoj ruci i poklonjenu čokoladicu u drugoj. I nisu gledale u nju. Gledale su u taj ožiljak na njezinoj glavi. Gledale su u njega nekoliko trenutaka, napete, kao da očekuju da će nešto važno reći. A onda su naglo, gotovo istovremeno, skrenule pogled. I Kristina je od tog trenutka znala. Nitko nije želio vidjeti taj ožiljak.
A ona je rasla s njim. Razvijala se. Odvajala se od vlastite obitelji i kopala po svakom ožiljku istovremeno. Kao robot, naučila je raditi neke korisne stvari. Naučila u kojoj mjeri može biti samostalna i započela živjeti život odrasle osobe. To je bilo najviše što je mogla.
Godinama kasnije, jednog vrelog popodneva, sjedila je u polupraznom tramvaju. Grad se ispraznio, a ona se ionako nije veselila godišnjem. Živjela je sama, u podstanarskom stanu, a sav njezin društveni život svodio se na ljude s kojima je radila i na pokoje piće s kolegicama. No gdje god bi sjela osjećala je na sebi poglede i opet je bila ono dijete koje su žarili ožiljci po tijelu.
Tako je bilo i tog dana u tramvaju. Dvije su se mlade djevojke s putnim torbama zahihotale. Brzo je podigla pogled, uvjerena da je komentiraju, no svaka je gledala u svoj mobitel.
Preko puta nje, doduše, sjedila je žena s djevojčicom u krilu i pričala na mobitel. Djevojčica nije prestajala zuriti u nju. Kristina joj je uputila nekoliko kratkih pogleda, pokušala se čak i nasmijati. No istovremeno ju je počeo oblijevati znoj. Osjetila je kako joj se vlaga nakuplja ispod pazuha i znala je da će uslijediti poznati, nervozni smrad, njezin stalni suputnik. Srce joj je lupalo sve jače, a u ušima joj je zujalo. Svakog je časa mogla izgubiti kontrolu nad vlastitim tijelom.
Djevojčica, nezadovoljna sputanim položajem u majčinu krilu, izmigoljila se iz njezinog naručja i krenula ravno prema Kristini. Majka, zauzeta razgovorom na mobitelu, reagirala je sa sekundom odmaka, no to je malenoj bilo i više nego dovoljno. U trenu je zgrabila Kristinu svojim bucmastim ručicama za koljeno, a ona je na to poskočila sa sjedala pri čemu je curica pala.
Djetetu je trebala sekunda da zaplače, no čitavu je tu groznu sekundu gledala ravno u Kristinu, a lice joj se, kao u slow motionu, rastezalo u groznu bolnu grimasu.
Kristina je preneraženo stajala u mjestu. Gledala je u dijete koje vrišti, no više ga nije čula. Bila je svjesna ljudi koji oko nje nijemo gestikuliraju, no nije čula ni njih. Lupanje njezinog srca bilo je suviše glasno.
Osjetila je nečiji zadah i ruku grubo položenu oko njezinog lakta. Neki joj je čovjek prišao i zgrabio je, nakon čega je počela vrištati. Ili joj se barem činilo da vrišti. Pogledala je njegovo odurno lice. Vikao je divljački na nju, a bol koju je osjećala u ruci sad joj je već šetala čitavim tijelom.
Mama je bila negdje u kutu sobe, možda već uspavana alkoholom, bilo je svejedno. Kao i svaki put do tada, vrištala je kroz plač. Plakala je iz nemoći. Zato što je znala da joj vrisak ne pomaže. Ali taj put otac ju je uspio dovoljno daleko gurnuti da razbije čelo na rub stola. A nakon toga mrak. Samo mrak.
Nepoznati čovjek iz tramvaja držao ju je za ruku i galamio. Nije bila sigurna koliko vremena je prošlo, kao da je nakratko izgubila svijest. Rulja je bila bijesna, djevojčica je i dalje plakala držeći se sada rukama čvrsto za mamu.
Otrgnula se i izjurila van čim je tramvaj stao na stanicu. Iza sebe čula je povike, a ispod bolnih stopala čula je udarce vlastitih cipela po asfaltu. Vratio joj se osjećaj u nogama.
Bila je ponovno tu, prisutna. Tijelo koje je označeno i zauvijek obilježeno. Hoda i funkcionira. Samo to. Ali može trčati. Barem može pobjeći.
A oni? Oni su posvuda. Gledaju u taj ožiljak. Besramno viču na nju. Dodiruju je. Ulaze nasilno u njezin prostor ne mareći ni najmanje za nju, za bol, za plač. Ljudi čuju sve, a ne čuju ništa.
Sljedeće čega se sjećala bila je njezina kupaonica. Ljutnja ju je toliko obuzela da je zarezala možda i prejako. Nožem je produbila izdajnički ožiljak, a onda je neko vrijeme samo udisala i izdisala kroz bol i promatrala kapljice krvi kako udaraju u umivaonik.
Onda je napravila još jedan rez na ruci. Pa jedan na nozi. Počeo ju je obuzimati mir. Sve je opet bilo u redu. Bol ju je prekrila poput tople dekice i mogla je odahnuti.
Susjeda Adrijana te je večeri potjerala supruga rano u krevet kako bi mogla gledati ljubavni film.
Zvono na vratima začula je baš u trenutku kada se udobno smjestila na kauč i otvorila bombonjeru. Bila je iznenađena, jer nikoga nije očekivala.
Na brzinu je popravila frizuru, pogledala kroz špijunku i naposljetku oprezno otvorila vrata. Prepoznala bi je svugdje, iako je sada bila odrasla. Kristinu iz susjedstva. Uvijek ozbiljnu i uplakanu. Tako ju je žalila. Oči su joj ostale iste, nekako mutne, nedorečene. Često bi se sjetila te curice i njezinih očiju. Bile su neobično tužne za tako malo dijete.
– Kristina, otkud ti? Pa šta ti je to? – položila je ruke na prsa nakon što je ugledala njezine krvave ožiljke. – Jel trebaš pomoć? – upitala ju je.
Kristina je ostala nepomična. – Trebala mi je – odgovorila je.
– Daj uđi, jel ti treba pozvati Hitnu pomoć? – Adrijana je nastavila inzistirati, kao da je nije čula. Opet.
Izvukla je nož iz torbice i stavila si ga pod grlo. Adrijana je ustuknula – Jel me sad čujete?! –dreknula je.
Iza Adrijaninih leđa pojavio se njezin suprug – A, evo i susjeda – rekla je. – Zar sam vas probudila? Mislila sam da imate čvrst san.
Oboje su je nijemo gledali. Zgradom se protezala jeziva tišina. Toliko nepodnošljiva da su zvukovi prošlosti neometano počeli odzvanjati hodnicima. Čula je samu sebe. Vlastite beskorisne krikove koji odzvanjaju hodnicima dok ne iščeznu. A nakon toga? Na svjetlu dana? Sami sažalni pogledi. Čokoladice, tepanje i sažalni pogledi sa svih strana.
Iz usta joj se oteo nekontrolirani jecaj i pritisnula je nož uz sebe malo jače, tako da je napravila površinsku ranu na vratu. – Daj da ti pozovemo Hitnu! – rekla je Adrijana plačnim glasom.
– Vi mene opet niste čuli? Šta trebam napraviti da me netko čuje? Šta!? – kleknula je pred njih, sada s nožem čiji je vrh uperila prema trbuhu i počela jecati.
Iznutra je opet vrištala, no nije znala čuje li se išta. Pokušavala je nekoga zazvati, bilo koga dozvati u pomoć. Čitavo ju je tijelo opet boljelo. Samo bol. I vrisak. Još jedan koji odlazi u zrak. I još jedan. I još jedan. I tako do iznemoglosti. Ili do kraja. A onda? Samo mrak.
Mjesec dana nakon tog događaja, gospođa Adrijana kupovala je banane u dućanu kada ju je druga susjeda pitala za Kristinu.
– Bila je tak prestrašena curica, znala sam ja da nekaj s njom nije u redu – rekla je, prije negoli je dočekala odgovor.
– A šta da vam kažem – započela je Adrijana. – Sad je ipak pod nadzorom. Bila bi se ubila onu večer da nisu došli po nju. Sva sreća da je moj Stipe uspio nazvati policiju – Adrijana se počela ogledavati po dućanu u nelagodi. Od te večeri kada ih je Kristina posjetila, neprestano ju je pratila ta grozna nelagoda. Tako glup osjećaj. Nedefiniran, a prisutan.
– Da, da, grozno je to, ali nema baš pomoći – odvratila je susjeda. – A vidite vi kakve su ovo jabuke, to je sve trulo, ništ ne valja.
Adrijana je jedva dočekala da se vrati u stan. Zaključala je i naslonila se na zid, zadihana kao da je od nekoga bježala. Nije znala gdje je Kristina završila. Nije znala je li u pitanju neka ustanova. Ili bolnica. Hoće li je ikada pustiti na slobodu, vratiti u život kao one divlje životinje koje puštaju natrag u prirodu nakon što im pomognu.
Nije znala niti hoće li joj netko pomoći. Znala je tko joj nije pomogao, a nije smjela razmišljati o tome.
Pa ipak, noću, dok je ležala budna u krevetu, i dalje ju je progonio plač tog djeteta. Godinama, od kad je bila sasvim malena, pa do dana kada joj je ponovno pozvonila na vrata i sve do dana današnjeg, krikovi nisu stali. Sve je čula. Oduvijek ih je čula.
________________________________________________
MARINA KUVEŽDIĆ rođena je 1985. godine u Vukovaru. Od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je 2009. godine završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici te radi u Zagrebu.
Do sada je desetak njezinih kratkih priča objavljeno u sklopu raznih književnih natječaja (Gradska knjižnica Samobor, Ranko Marinković, Kritična masa, Arteist, Matica Hrvatska) te je osvojila nekoliko nagrada, između ostalog i nagradu na natječaju Kluba studenata Fakulteta elektrotehnike i računarstva za najbolju kratku priču, Ono što je htjela, kao i treću nagrada u sklopu natječaja za kratku priču Ranko Marinković Večernjeg lista 2017. godine za priču Znaš li tko sam.
Njezina prva zbirka kratkih priča pod nazivom „Put koji je odabrala“ objavljena je u izdanju Sandorfa 2022. godine.
čovjek-časopis 