IZ BANIJSKOG ŽIVOTA
Ja sam loše. Živim na prvome katu, na drugome katu živi dobro.
Žalosno je govoriti da tamo u kartonskoj kutiji žive i stare note. Drvene grede koje su glavna hrana puhovima nisu imale svijest o sebi sve dok podrhtavanje tla nije promijenilo njihove koordinate i dugo u noć znao sam promatrajući prostor na tom katu zamišljati kako ga urediti preseljenjem. Note koje skupljale su prašinu nisu ni slutile da će jednog popodneva zajedno propasti sa mnom na prvi kat. Otada, svakodnevno sviramo nešto lošiju glazbu.
***
POČETAK
Majka spava na noćnom ormariću.
Iz usta padaju granate, odlazak iz grada s
vrećicom u koju potrpava šesnaest godina i
Prvi poljubac ispod zapaljene lipe.
Jutros su lupali na vrata.
Majka otkad je u podrumu ne govori.
Otac je otvorio.
Posijedila je u jednoj noći.
Zavezali su im oči.
Odvode roditelje u selo Joševica.
Ispalili su sedam bijelih golubica i ostavili ih u jarku.
Pronašao sam dnevnik skriven u ormaru.
Čovjek koji me spasio iz grada jučer je ubijen.
Srušili su most. Svi me traže, misle da sam mrtva.
Majka spava na noćnom ormariću. Ostavila se.
Pobjegla je u oblike načinjene od prošlosti kako bi se uspjela oprostiti.
(za baku Paulu Cindrić i djeda Stjepana Cindrića, stradale u Domovinskom ratu)
***
IMA LI NEKOGA DOMA?
Ima li nekoga doma? Po torbi tražim ključeve od vrata, pronađem li ih, bit ću doma. Ima li nekoga doma? Da mi otvori. Ima li nekoga doma? Otključano. Trebao bih založiti vatru, hladno je. U spavaćoj sobi svjetlo je upaljeno, netko je bio, provjeravao jesam li doma. Ima li nekoga doma? Jučer nije bilo nikoga. Sam sam, opet ponavljam da nije dobro biti sam. Jučer, kao da je netko bio i ostavio upaljeno svjetlo. Da sam ja zaboravio, bilo bi lakše, ali jučer nisam bio doma, što ako sada nisam sam?
Nešto je lupilo, a ja ne znam što, nešto je hodalo po kući, dok sam se tuširao, a nisam ja. Nešto je protrčalo, ja sam pristao.
Bio je to moj pas.
***
TO SU TE SPONE
Sanjao sam te. Jutros, par stanica nakon, ušao si u vlak, primio sam te za rebro, uvijek kada te ugledam primim te za rebro. Ja sam pokret uspavljivanja, ostao si spavati u vlaku, a ja sam pobjegao noseći u ruci tvoje rebro. Budale se lako uvuku pod kožu.
***
ŠAŠ
Evo, ovo je njegovo rodno selo, na groblju ima puno Tesla, na brdu živi Mara. Djeca u Americi, ona sama, lažem, postavili su kamere. Ide iz bašče, telefon zazvoni: “Što vučeš tikve sama, uzmi tačke!“ Nemoj me, sine, stavit ću na kameru kapu, možda nikne i koji deda iz blizine, nemam intime.
***
GOJKO
Te večeri lupilo je 5,5 po Richteru, nazvao me i pitao treba li doći, njemu je dovoljan samo stolac, tako je rekao, stražarit će, dok budem spavao. Nitko mi ništa neće moći.
*
Pronašli smo Gojka u kamperu. Ostavio je kantu meda, med nema rok trajanja, ali trajao je Gojko.
***
SEANSE
Moja prabaka (rodila je deset sinova), prije moždanog udara, vidjela je kako preko ceste pretrčavaju dvije bijele mačke, vikala je svi u sklonište (kod nje u kuhinju). Snahe posjele za stol bez ćoškova i nedjelje. Krugove raditi je počeo, ne ostavljajući ništa osim rasute kave. Veljača je za seanse, a ne za dokazivanje uzročno-posljedičnih veza.
***
STRIC ICO
Mogli smo biti još neko vrijeme u prostoru,
dah izdaje, ispio je ambroziju, stric se ubio.
Prostor je među nama – smanjuje plodnost trenutka,
trebalo bi otići posvetiti hranu.
Nose li djeca rat u kralješcima,
Prsten neba, ispravlja držanje.
Prostor između nas nije dužina, već samo uspavane slike.
Buđenje, kada svemu dođe kraj, na terasi, zajedno gledamo agave.
(Za strica koji si je oduzeo život 19. ožujka 2022.)
STRIC DANE
Prabaka poklonila ga je bratu. Moždani udar. Okupili smo se na njegovu godišnjicu smrti, staklo pećnice prsnulo je kada smo mu ime spomenuli.
STRIC MILAN
Alzheimerova bolest.
STRIC FLORIJAN
Kondukter kojega su istukli huligani kada je rekao da moraju platiti kartu. Od tada biljka je dvadeset godina.
STRIC MATO
Pobjegao u Nizozemsku. (misterija kako je uspio probiti membranu)
STRIC NIKOLA
Pobjegao u Austriju. (misterija kako je uspio probiti membranu)
STRIC JOSO
Ranjen triput u Domovinskom ratu.
STRIC VJEKOSLAV
Umro je u prvoj godini života od zvukova bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.
MORA DA IMA NEŠTO U TOJ VODI (STRIC GAŠO)
Mora da ima nešto u toj vodi jer svaki put kada izađem iz nje
pun sam modrica. I te modrice nisu zelene poput Kupe, već su poput leđa koja sunčaš na Mjesecu. Smisao te vode očito je kontrirati stanju mom: ohladiti me kada sam vruć, umiriti kada sam nervozan, ugasiti žeđ kada sam žedan …
Uvijek sam se pitao koliko je duboko duboko. I kada sam pokušavao zaroniti do dna rijeke, dna nije bilo. Nikad nisam dolazio na obalu zadivljen ušćem, dolazio sam tražiti odgovor zašto se neki nikad nisu kupali u njoj.
Zašto je stric Gašo koji je obožavao Kupu pronađen u njoj
Zašto je vir progutao dijete s kraja ulice
Zašto me obrazi bole kada se smijem
Zašto me oči ne bole kada plačem
Zašto ova rijeka nanosi bol
Zašto je sve palo u tu rijeku, a ništa nije palo iz nje
_______________________________________________
Petrinja nema rodilište pa se Petrinjci rađaju u Sisku, stoji u prvoj rečenici službene biografije VIDA BEŠLIĆA, rođenog 2000. godine. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira i bavi se glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –
čovjek-časopis 