PET PJESAMA IZ CIKLUSA „VIŠTICE“ (iz novog rukopisa)
KUĆA
tri su četiri su pet
uhvatile buru za šiju i izgovorile kuću
a ona se valjala kamen po kamen
iz plodna trbuha
istiskivale smo ovo mjesto
šaputale su jedna drugoj
trajalo je
sat po sat
godina po godina
svjetlo po svjetlo
da kuća prodiše
ovdje je moje srce raščetvoreno
pa posađeno
na sve strane svijeta
za putokaz
ovdje je naša tišina
i usred svega
nijemo pristajanje svijeta
da postanemo majke
sebi same
tri su četiri su pet
uhvatile maslinu u bijegu
i šaputale joj dugo dok se nije smirila
pod dodirima
gledaj
maslino
ovdje je kuća
iz naše topline
izmišljena
budi nam stablo, maslino,
budi nam djevojčica
budi nam sestra
budi nam učiteljica
i maslina je okrenula korijen
u njihova lica
i rekla
moja zemlja
vaša tijela
***
MRAKOVI
onda su mrakovi nadirali i dugo je
planina hukala iz daljine
i dugo je more tražilo način
da ga netko zagrli
prvi je mrak ušao pod prste
tiho kao gušterica
i žene su sasjekle naoštrenim sjekirama
jedan mrak na mnoštvo mrakova
i bacile ga u visoki plamen
drugi je mrak došao do vode
kao žedna životinja i ušao
u njihove postelje
i žene su ga povile na prsa
za njega izvadivši tople grudi
i rekle naš mrak naše dijete
budi tiho i sanjaj
i treći je mrak došao
i već na vratima
žene su rekla ovdje je kuća
bez vrata i prozora
i za tebe spremna postelja
u proljeće
posadit ćemo te
bit ćeš naš mrak i od tebe
niknut će bob i blitva
od tebe rodit će se
zeleno svjetlo
***
HLADNOĆA
za dugih noći zemlja se privije
na njihova bedra i traži da joj
čitaju priče
tri su četiri su pet i
govore zemlji bajku o ženama
koje donose na svojim leđima
pitku vodu i svjetlo
ne brini zemljo
zima je samo
mjesto na kojem tišina želi trajati dulje
a tvoj mir raznijet će se
u našim rukama svim uvalama
ne brini, zemljo
spavat ćeš
ovdje s nama
i bit ćeš nam sestra
i zaspu tri četiri pet
i njihov se zimski san
savije pod leđa
kamene kuće
***
POLJE
tri su četiri su pet sišle niz obronke kao vučice
i okružile tri zida srušene kuće
prva će nam noć biti pod zvijezdama
ali onda ćemo ukrotiti nebo
prva će nam glad biti za ljudima
ali onda ćemo vidjeti jedna drugu
tri su četiri su pet raspodijelile snage
i navukle hektare tvrdoglave zemlje
pod svoje prste
onda su skinule
svoje prethodne kože
i pustile da ih prašina povije
***
SMIJEH
tri su četiri su pet sadile smijeh
sadile smijeh podno kreveta
u tegle na prozorima
a prozore su izmislile
kad su napokon zid premjestile
s jedne strane juga na drugu
i rekle jedna drugoj
naš smijeh i sve što u njemu
nikne
ponijet ćemo
raznijet ćemo
vjetrom u brodove u galebove
u borove
i smijat će se otok
i smijat će se more
i šire
naš smijeh
bit će svijet
_____________________________________________
MONIKA HERCEG rođena je u Sisku 1990. Živi i piše u Zagrebu.
– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –
čovjek-časopis 