BALKON UMIRE
Zasrali su ga golubovi. Napravili gnijezdo na njemu. Majka čisti bjesomučno. Ja bacam gnijezdo. Pokušavam spasiti balkon, od tih ptica. Otac ih je zvao leteći štakori. Volio je vrapce. Oni su decentni. I golubovi su otišli s balkona. Majka hoda po postelji. Majka leti na tepihu. Kad mi je umrla baka, sanjala sam da je iz topa ispaljuju u nebo. Tako se povezuju niti. Balkon, visina, nebo. Majka, baka. Golubovi i smrt nerođenog golubića. Jaje, u košu za smeće. Užas od riječi, do riječi.
***
NE VOLIŠ NIKOGA POSEBNO
Nemam ni žudnji, a pišem, samo tako, kao da mi pomaže sam svemir, ili kalendar, taj ludi kolovoz u kojem sam došla na ovaj svijet i odlučila u njemu unatoč tuzi u mojim genima živjeti vesela. Tužan gen ponavlja se iz naraštaja u naraštaj, a bez razloga. Tuga je stanje, i treba je razbiti, kako drukčije negoli čekanjem. Prošlo je petnaest punih godina. Toliko je dugo trebalo, ne znam zašto, i kome, i otkuda, znam samo da je čovjeku kojeg sam voljela u međuvremenu umrla majka. I otac je imao moždani udar, i da je i on obolio, i da je smrt sve prisutnija, u obiteljima, u kojima se događa smjena generacija, i izvori više nisu isti na Sljemenu, nema gostiona, nema kupaca u šoping centrima, nema nakupaca povrća na zelenoj tržnici, samo skuše na stolu, koje je, razmišljam sada, kupio moj otac i slagao da ih je sam ulovio, a mi djeca smo se smijali, i smijali, jer smo znali da skuše ne postoje.
***
NEBO
Bojim se za sebe i za tebe podjednako, ali šutim i hrlim u novu armaturu, knjiga će mi biti sklona, mi ćemo se svi sapeti i skupiti pod slovima, ona će nas držati na životu, tako ćemo izbjeći katastrofu, a ja samo moram pisati, tako znam da ću izbjeći smrt, onu običnu, i smrt svojih bližnjih, ako budem dobro i brzo pisala, nebo se neće otvoriti i neće biti bljeska munje i groma, bit će skyscrapers, ali neće biti deranja neba, razumiješ što to znači, kad netko podere nebo i ostanu komadići u sjećanju. A nekad je bilo cijelo i tvoje, a sad skupljaš male silnice, želje koje se neće nikad ostvariti, misao koju nećeš dovršiti, i ništa više nije isto, kao kad si mislila da nebo nitko nikad neće razderati, ni olovkom, ni drugim pisaljkama, nego će uvijek biti lijepo i čisto i u jednom komadu, a onda se izvrgnulo, i otvorilo se nekim drugim ljudima.
***
RITAM NAS JE ODUVIJEK VODIO
I kad smo šutjeli i kad smo govorili
I kad smo se dodirivali, smiješno i nevino
Gotovo kao vrapci
Tako smo i mi tražili to tijelo
Koje je nestajalo u plazmi
O takvim se stvarima ne govori
Samo između najintimnijih prijateljica
Samo se, onda kad se to dogodi
To nebesko u čovjeku, u muškarcu i u ženi
Dugo, dugo šuti
Svi se liše svega, i požele vam sreću
I onda se pokupite, oboje, tužni
Jer previše neba zna prepasti čovjeka
Previše vatre, i vode
I svih elemenata koji se još nisu sastali
***
UVIJEK JE TOLIKO BLIZU, DA ZABORAVLJAM DA GA IMAM
Ali kad se, vrlo rijetko, izmakne
Sanjam kataklizmu
On mora biti uz mene
Iako ću ponekad sanjariti o vatri i vodi
Koji su me svaki na svoj način ranili
Jedan me spalio, drugi me utopio
On je jedini koji mi drži glavu iznad vode i daleko od vatre
S njim jedem zemljane slatkiše
Uživam u mirisu zemlje nakon kiše, kad je najsretnija
Potištenost tla koju ima ne dotiče me
Vatra je našao vodu, ženu koja je topla i meka
Voda je našao vatru
Ja, zrak, pronašla sam zemlju, u sebi a još više u tebi
Moj melankolični princ, s tamnim očima zamrljanim od tla
Koji mi kaže uvijek nešto smiješno, i onda se smijemo osmijesima
***
TOPAO ZRAK
To je bilo prvo što sam osjetila u Istanbulu
Taj krak, na zemljopisnoj karti, koji pripada meni i tebi
Dolazak na naše sveto mjesto, gdje su sad glavne raketne baze
Prijeti mi lebdenje, stanje plutanja po nebu, nesreća
Koja se pokazuje nestankom srži, kičme, osovine, srca
Sve će iz mene nestati ako na svijetu ugase vatre
Bit ću nekorisna, i vode i zemlja će se voljeti
Ja ću ih gledati tužna, i ojađena, što sam zrak
Obećaj mi, kao što si mi obećao nekoć
Da se nećemo raspiriti prejako
Rekao si da si ti vjetar, a ja da sam vatra
Možda tako svatko misli za sebe, da je ono što nije
I ne boj se, neću prouzročiti nikakvu štetu, ni sebi, ni ljudima oko sebe
Znaš li da će u raju biti toplo jer tako je rekao svećenik
Da će u paklu biti hladno
Jer je sveto pismo pisano u dolini
U kojoj se u blizini bacalo žrtve paljenice
Otuda slike pakla kao smrdljivog i vrućeg mjesta
Moram dovršiti ovaj zapis
Moram pjesmi dati završni plamsaj
Pa nakon toga mogu je utrnuti
Sa žarom otići spavati
Moram ostvariti toplinu, energiju
Zaboraviti masu, materiju
Moram jednostavno pregorjeti, malo, ne previše
Da bih bila sretna
Ja sam na zdjeli ono malo crno
Što se uhvatilo kad se ujutro kuha zob
Ono najfinije, ono čađavo, malo, crno
Znak da smo bili i voljeli
___________________________________________________
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija.
Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio emisije „Riječi i riječi“.
Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.), Južne životinje (AGM, 2010.), Početak zrelosti (VBZ, 2020.) i Cesta za tar (Meandar, 2022.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).
– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –
čovjek-časopis 