POSLJEDNJA PJESMA
„Znaš li da je Toma dolazio na Banjevac“, kazao je meni Miki dok smo razgovarali u vrijeme kada je film nazvan po velikom pjevaču bio na vrhuncu popularnosti.
Iskreno, meni su odmah pala napamet opća mjesta iz brezanske kulture pamćenja: kako je u Hotelu pjevao pola godine i živio Duško Kuliš, pa Jašar Ahmedovski, kako nema ko nije tu pjevao sa jugoslavenske folk scene. Znate one priče o lagodnosti života u Jugoslaviji (mogao si slobodno spavati na klupi u parku – niko te nije smio dotaknuti, s jugoslovenskim pasošem si mogao obići čitav svijet a da te niko ne pretrese na carini), takve priče vjerujem da ima svaki grad, pa i ova moja Breza. A ljudi koji to pričaju, ne znam da li su jugonostalgičari ili samo nostalgičari koji se prisjećaju svoje mladosti, ali današnji zvjerinjak sigurno odudara od duha kolektiva koji se gradio u našoj socijalističkoj prošlosti.
U mojoj ličnoj povijesti, Hotel je mjesto gdje smo mi, maturanti brezanske gimnazije, proslavili matursko veče i gdje sam, skupa s Mikijem izašao pred publiku, moje školske drugove, profesore i zvanice, i pokušali odsvirati pjesmu „Nije mene, dušo, ubilo vino rumeno“, a nismo imali pojma o muziciranju. On je „svirao“ klavijature, a ja bas-gitaru, naravno, inspirisan Steveom Harrisom i povikao sam: „Come on, everybody!“ Tome svjedoči i videokaseta s proslave.
„Kako to“, upitah.
„U blizini mog dede je živio Tarik A. koji je volio Tomu i bio je jaran sa mojim amidžom Husom, jer su bili ista generacija“, nastavi Miki. „Tarik je doživio tešku saobraćajnu nesreću na Karauli vozeći se autobusom iz pravca Kladnja. Imao je težak lom noge, možda u koljenu, ne sjećam se više tačno.“
Oporavak nije tekao dobro, odnosno zakompliciralo se do te mjere da je plinska gangrena počela zahvatati nogu. Ljekari su mu predložili amputaciju noge, a za šta on nije htio da čuje. On je imao tada 24 godine i kako je život bez noge, koja svakako odumire, za njega izgledao strašniji od smrti, ne mogu sebi da objasnim.
Stanje se i dalje pogoršavalo i, nakon odbijene alternative, saopćeno mu je da mu je preostalo oko pola godine života.
Ipak, imao je tri želje koje je htio ispuniti prije smrti: izgraditi kuću, oženiti se i da mu Toma uživo.
Rodbina i komšiluk se podigoše i izgradi se za dva mjeseca. Narod je pomagao, svako koliko je mogao: materijalom, snagom i vještinom. I oženi se.
Niko ne zna kako je priča došla do njega, ali dan-dva prije Tarikove smrti se na vratima novosagrađene kuće pojavi Toma da pjeva čovjeku na samrti. Šta je pjevao, to ne znam. Možete sami da odaberete.
Ti, čitaoče ovih redova, možda ne vjeruješ da se ovo stvarno dogodilo, ali ja ti ne mogu ničim garantovati. A da se priča uklapa u legendu o Tomi, uklapa.
__________________________________________________________
MIRZA HERCO rođen je 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina) kao srednjoškolski profesor. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik.
Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane).
Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu „Školegijum“ i na portalu Mreža mira.
Objavio zbirku priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023)
Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu i za najbolji neobjavljeni rukopis.
čovjek-časopis 